Hrvatskoj nitko nikada ništa nije poklonio?

Ako razmišljamo o tome koja bi bila najveća reforma koja je potrebna Hrvatskoj, pored standardnih zahvata koji se nude kao rješenje, poput ekonomskih, političkih i pravnih reformi, najvažnija reforma koja je danas potrebna Hrvatskoj jest - osiguranje trajnog mira. Dok su sve ove reforme o kojima se govori potrebne i neophodne kako bismo osigurali napredak za svoju zemlju, mir je njihov temeljni preduvjet. Izvesti jednu generaciju koja bi život provela u miru, to je ključni zadatak koji stoji pred našom generacijom.

Ako pogledamo oko sebe i u prošlost, sve nacije koje su napredovale i koje danas spadaju među najbogatije i najprosperitetnije na svijetu, uspjele su se u prošlosti izboriti za to da bar jedna generacija njihovih ljudi život provede u miru. Sigurnost otoka omogućila je Englezima da se posvete izgradnji političkih i pravnih institucija, koje su i danas uzor svima u svijetu, te da dožive izvanredan ekonomski napredak i postanu vladarima svijeta. Devetnaesto stoljeće, kao stoljeće stogodišnjeg mira u Europi, bilo je prijelomno za prosperitet većine nacija na europskom kontinentu. Okončanje građanskog rata u Americi i doba rekonstrukcije američku je naciju, osiguranu od vanjskih neprijatelja širokim oceanima, u jednoj generaciji pretvorio u ekonomskog i političkog lidera čovječanstva.

Najviše je vrtića u najsigurnijim zemljama. Iako je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i nema pretenzija na tuđi teritorij, ona o svome stogodišnjem miru ne može razmišljati bez priprema za izvjesnost nekog budućeg rata. Hrvatska nacija, koju nije dopala sreća života na izoliranom otoku, već mora graditi svoju budućnost u okružju uzavreloga Balkana, stoga treba tu budućnost osigurati traženjem prijatelja koji ima snagu jamčiti mir. Kao nacija koja je tek izašla iz svoga adolescentskog doba i zakoračila u svijet odraslih, u moru mnogih drugih nacija s kojima dijelimo zajedničke interese, trebamo pronaći starijeg prijatelja čiji bi se interes poklapao s našim interesom očuvanja mira i izgradnje suverenističke politike.

Otuda nije dovoljno naglasiti značaj angažmana ministara obrane Damira Krstičevića oko nabavke novih borbenih zrakoplova, vojnih vozila i helikoptera za Hrvatsku vojsku. Možda je još bitnije za nas to što se u tom angažmanu SAD pojavljuju kao naš strateški partner. Kao što smo imali prilike čuti, SAD su nam već donirale opreme u vrijednosti oko 500 milijuna dolara, među kojima je i eskadrila od 16 helikoptera Kiowa Warrior, a trenutno se pregovara i o nabavci dva Black Hawk helikoptera. Nedavno je, također, stigla i ponuda od Amerikanaca da od njih kupimo najnovije F-16 zrakoplove, koja je sve iznenadila, jer se radi o najnaprednijem avionu 4. generacije, a očekivalo da će nam ponuditi znatno stariju inačicu ovog aviona. Samo s ovdje spomenutom vojnom opremom Hrvatska će si svakako osigurati mir narednih pola stoljeća.

I mimo ove vojne suradnje, ako pogledamo samo zadnjih godinu dana, suradnja između Hrvatske i Amerike izgleda impresivno. Tako je krajem prošle godine u Hrvatsku došla američka agencija DEA, što je garancija da će se konačno pokrenuti efektivna borba protiv kriminala. Veliki doprinos razotkrivanju afere oko Agrokora ima specijalni tim poreznoga Uskoka, čiji su djelatnici, također, neposredno prije toga bili na obuci u Americi. Oni su u IRS-u obučavani kako tretirati i analizirati podatke kojima raspolažu, kako voditi istrage, kako stvarati vlastite baze podataka i kako se njima koristiti, a sada ta znanja koriste prilikom forenzičke obrade podataka u Agrokoru. Podrška koja je od predsjednika Trumpa stigla za gradnju LNG terminala na Krku od izvanrednog je značaja za našu energetsku neovisnost i, čini se, trajno rješenje naše izloženosti različitim pritiscima koje bi mogli biti u sukobu s našim nacionalnim interesima.

S novim vjetrovima koji pušu s dolaskom Trumpove administracije, možda je još i važnije naglasiti da su sve ovo pokloni koji su usmjereni na jačanje suvereniteta hrvatske države, budući da nova administracija glavni naglasak i stavlja na suradnju između suverenih država kao najbolji oblik međunarodne suradnje. Upravo su energetika i vojna suradnja bile ključne točke koje je nedavno u saslušanju pred komisijom američkog Senata iznio novi američki veleposlanik u Hrvatskoj, Robert Kohorst, čiji se dolazak u Zagreb uskoro očekuje. Ova suradnja i ovi novi vjetrovi iz Washingtona djeluju kao pravi poklon za ideju da suverena Hrvatska svoju sadašnjost i budućnost naoruža trajnim mirom.

Večernji list

Je li Agrokor bio praonica rubalja?

Mediji su se u povodu posjeta hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji raspisali o tome kako nikad nijedan ruski predsjednik još nije došao posjetiti Hrvatsku. Točno je da dosad nije bilo službenoga posjeta, ali je neslužbeno u Hrvatskoj već bio bivši ruski predsjednik, a sadašni premijer, Dmitrij Medvedev. Bilo je to ljeta 2007., dok je ovaj još bio predsjednik uprave ruskog energetskog diva Gazproma, kada je došao u prijateljski posjet predsjedniku hrvatskoga koncerna Agrokor, Ivici Todoriću. Gost je kod svoga domaćina uživao u čarima Jadrana ušuškan u izoliranu sigurnost otoka Smokvica, koji je Todoriću država dala na čuvanje.

Veze Todorića s Rusijom nisu se zaustavile na ugodnim prijateljskim druženjima, već njih prate i značajni poslovni aranžmani. Vrijeme je to u kojemu je vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske s Rusijom na svome vrhuncu. Nakon razdoblja krize i recesije, nekako pred sam naš ulazak u EU, ali i u osvit Agrokorova preuzimanja slovenskoga Mercatora, u Hrvatsku dolazi i ruska banka u većinskom državnom vlasništvu Sberbank, koja će Todorićevu tada već prezaduženom koncernu dati vrtoglavih 600 milijuna eura kredita za ovu investiciju. Nekako kada se Agrokorov toranj obmana i knjigovodstvenih mazanja i packanja prošle godine počeo konačno urušavati, i Sberbank je najavio povlačenje s hrvatskoga tržišta. Prijateljstvo je to, kako bi se reklo, i u dobru i u zlu.

Ako bacimo pogled na kronologiju i dinamiku ovih odnosa Ivice Todorića i Rusa, što bi u tom kontekstu mogla značiti vijest koja je kao bomba odjeknula našim medijskim prostorom o tome kako je Todorić za rusku Sberbank preko Agrokora prao prljav novac? Što ako je Todorić, usuprot suprotnim uvjeravanjima, odavno imao problem, pa je bio spreman pristati i na akciju pranja prljavog novca? Ako, s druge strane, ruska državna banka ulazi u posao financiranja jedne visokoprezadužene tvrtke, kojoj nitko drugi ne želi pozajmiti novac, koji je tu još njezin interes, ako nije samo financijski? Je li moguće da je banka koja je ovdje došla i skoro preko noći se raširila po cijeloj Hrvatskoj, to svoje širenje financirala povratom tog opranog novca? I ima li najava njezina povlačenja s hrvatskoga tržišta, koja nekako koincidira s početkom kraha Agrokora, ikakve veze s tim razvojem događaja?

Postavlja se pitanje zašto bi ruska banka prala novac preko male Hrvatske i Agrokora? Pa, novac se uglavnom pere tamo gdje je to moguće. Prezaduženoj tvrtci se pomaže uvijek s predumišljajem. Ako je Todorić dopustio takvo što, znači li to da je on, spašavajući se od sloma, svoju moć predao u ruke Rusima - i to moć upravljanja kompanijom koja ima utjecaj na čitav prostor od Vardara do Triglava? Dalje, znači li sve to da je Sberbank u Hrvatsku došao kao paravan za taj oprani novac, a svoje širenje financirao iz tog Todićevog povrata?

Ako pogledamo cirfe, ne odgovara li iznosu koji je Todorić trebao zadržati za sebe upravo manjak koji je pronađen rasut u knjigama nakon Ramljakove revizije? Također se postavlja pitanje i kako je netko navodno mogao u naš financijski sustav upumpati 32 milijarde kn, pa onda iz njega izvući 20 milijardi, a da to ne primjeti HNB? Ako je to moguće, znači li to da je naš gospodarski rast u tom razdoblju bio samo knjigovodstvena veličina, a ne stvaran?

Postavlja se i pitanje nije li ruski kredit Agrokoru tek "fiktivan dug" putem kojega su Rusi postali najveći vjerovnik, i koji bi opravdao rusko preuzimanje Agrokora pod izlikom da najveći vjerovnik ima najveći interes ulaganja? Ako bi to bilo tako, ne bi li to onda značilo da su u čitavoj ovoj igri obmana Rusi, u stvari, potražujući novac od Todorića radili pokriće akciji pranja novca, kako bi se zajedno zaštitili? U slijedu ovih pitanja, možemo postaviti i ovo: nije li, onda, lex Agrokor upravo spriječio skrivanje tog možebitnog kriminala? Ako je Todoriću kredit samo poslužio kao paravan za pranje novca, a Rusima za preuzimanje Agrokora, nije li lex Agrokor onda bio obrana od ove vrste suradnje Todorića i Rusa i takvog načina preuzimanja koncerna?

Mnogi se sjećaju one šale Željka Pervana iz njegove reklame za Sberbanku, gdje klijent pita je li on radi u Sberbanci, a on mu odgovara: “Ma ne, ja to samo za reklamu.” U ovoj priči Sberbank doista ispada kao netko kome je bankarski posao samo “reklama”, izlika za nešto drugo, a Todorić upravo poput nekoga kome je Pervan prodao kredit, koji u reklami kaže kako kamate padaju, padaju, padaju...i dođu na nulu. Todorić je došao na nulu prije te obećane kamate. I zato je sada London lijep po kiši.

Večernji list

Mnogi su Todorića ljubili među rogove

Konačno je došao i taj dan – dogovorili su se HDZ i SDP! A dobro znamo da kad se oni oko nečega dogovore, obično ispadne neka glupost koju uvijek plati narod, tako da je preporučljivo odlaziti na spavanje s lisnicom pod jastukom. Iskustvo nas uči, kad se dogovaraju HDZ i SDP oči treba držati širom otvorene.

Hrvatski je sabor, dakle, formirao CSI ekipu, u koju su odmah ubacili svoje najbolje stručnjake, našu verziju “Nedodirljivih”.

Njihova stručnost ogleda se ponajprije u tome što svi znaju dobro čitati blogove i imaju svoje Facebook račune i Twitter kanale. Predsjednik je toga povjerenstva, koje treba utvrditi tko je pisao lex Agrokor, čovjek koji još nije dao odgovor tko je pisao lex Perković.

Da je sve krenulo krivo u ovome slučaju, postalo je jasno već onda kada su umjesto mijenjanja postojećeg stečajnoga zakona, gdje bi rizik ostao na vjerovnicima, a ne na državi, išlo na pisanje lex Agrokor. Mogli bismo reći da je to zakon koji je nastao na igri skrivanja od zakona, pa je tako pred našim “Nedodirljivima” zahtjevan zadatak rasplitanja toga zamršenog klupka interesa i obmana.

Samo Povjerenstvo počet će raditi 1. studenoga, ako se do tada ne pokrene istraga, jer povjerenstvo s pokretanjem istrage prestaje s radom. Kako bi se izbjegao ovaj pravni apsurd, možda ne bi bilo loše predložiti da se odmah kao svjedoke pozove državnog odvjetnika i njegova zamjenika, koji su na tim funkcijama već 17 godina, samo što su zamijenili mjesta.

Tad bismo brzo vidjeli pokretanje procesa. Ivica Todorić, međutim, pozdravlja početak rada Povjerenstva, a naš Eliot Ness najavljuje da bi njega moglo pozvati među prvima. Dobro zaštićen člankom 16., koji ga oslobađa obveze svjedočenja koje bi njega samoga moglo inkriminirati, on će sve konstrukcije koje je smislio u svoju obranu dati oporbi da ih raspiri u javnosti.

On i njegovi odvjetnici naučili su ponešto iz slučaja Sanader, pa znaju da nije dobro pojaviti se pred sudom kad te je javnost već osudila kao krivca. Mora se priznati da je to dobro postavljena taktika – država ti organizira javno saslušanje u kojem je dozvoljeno optuživati samo druge. Kako je on još odmalena imao 5 iz matematike, pa je znao da minus i minus daju K-plus, na pitanja gdje je novac neće imati problema odgovoriti. Pod tu mudrost uostalom je skrio i svoju robnu marku. Kada ga budu pitali tko će plaćati dugove koje je ostavio, moći će u istom stilu odgovoriti – “s vama kroz cijeli život”.

U Hrvatskoj se dugo gradila kula babilonska, koja je porodila mnoge međusobno povezane jezike, pa sada kada istina prijeti da procuri na sve strane, jezici su se međusobno posvađali. Suprotno staroj latinskoj izreci, kod nas se do uspjeha nije išlo kroz trnje, već preko zvijezde, pa je nekako i logično da onaj koji je stolovao u “Astrinoj” kuli, sada gazi po trnju.

A svi se sjećamo kako su se graditelji kule babilonske odnosili prema Todoriću, što je možda najbolje formulirano sljedećim citatom: “Ja­bu­ke su mu po­put dje­vo­ja­ka. Hra­nu za kra­ve pre­bi­re po pr­sti­ma to­li­ko za­do­volj­no da se či­ni ka­ko bi je i sam kušao. Bi­ka bi lju­bio me­đu ro­go­ve. ”

Sada je pitanje samo hoće li Todorić još ponekog graditelja povući za sobom. Ante Ramljak pustio je forenziku u Agrokor kako bi se ispitali tokovi novca, što je okolnost koja je uznemirila dosta rođaka i u njima pobudila strah od trna. Saborsko istražno povjerenstvo je tu, dakle, kako bi se umirilo strukture da će sustav ostati netaknut, te da će stradanje biti kontrolirano, tj. stradat će samo oni koji kompromitacijom drugih budu kompromitirali i sebe.

Mnogi su “Gazdu” ljubili među rogove i zato je on na svom blogu, kao posvetu njima, objavio sliku kako mu “magarci” jedu iz ruke.

Politika će izabrati tko će dobiti pod rebra, a koga će se samo nagaziti papkom. Nezgodni su oni koji su izvan dosega države, pa će svoja potraživanja tražiti na međunarodnim sudovima.

Kako svi znamo da je Todorić nesolventan, izvjesno je da se od njega neće pokušavati ni naplatiti, već da će naplatu tražiti od onoga koga se može oguliti – narod. Dakle, vijest za nas obične smrtnike mogla bi glasiti: I nakon Agrokora – Agrokor!

Ivica Todorić će izvjesno ostati s nama još dugo – kroz otplaćivanje njegovih dugova. Da će to biti baš tako, da će nam se povijest ponoviti stoti put, osigurao je upravo je ovaj dogovor SDP-a i HDZ-a. Ništa zloslutnijeg od toga nema. Oni koji su ljubili bika među rogove, slat će nam i dalje slike magaraca koji im jedu iz ruke – jer, dobro se dobrim vraća!

Večernji list

'Katalonska vlada okupljena oko petokrake ne može ništa, ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala'

Referendum u Kataloniji te odlučna akcija španjolskoj premijera Rajoya otvorila je niz pitanja o budućnosti te zemlje. O pitanjima koja bi mogla usmjeriti budućnost Španjolske i njene najbogatije pokrajine razgovarali smo s  poznatim kolumnistom i političkim analitičarem Borislavom Ristićem.

Postoji li mogućnost da službeni Madrid krene u pregovore oko neovisnosti?

Nijedna vlada nema ovlasti pregovarati o kršenju zakona. Ne postoje ni politički razlozi koji bi vladu u Madridu primorali na takvo što. Kako vidimo, iza odluke o neovisnosti ne stoje čak ni oni koji su je promovirali kao svoj ultimativni cilj. Neovisnost kao neovisnost je plemenit cilj, protiv volje naroda se ne može. Ali ta volja mora biti većinska, a ne nategnuta na referendumu sumnjive regularnosti.

Sve oko ovog referenduma je od početka bilo opsjena. Referendum je bio obmana katalonskih vlasti servirana narodu. Oni su kompromitirali samu instituciju referenduma i narodne volje samo kako bi sačuvali tanku većinu u parlamentu. Uvjete su pritom diktirali politički amateri i aktivisti iz jedne radikalno lijeve stranke, koji su jezičac na vagi u regionalnoj vladi.

Katalonska vlada, okupljena oko petokrake, ipak će se morati još neko vrijeme strpjeti prije nego tu petokraku stavi na katalonsku zastavu. Rezultat čitave te farse najbolje se mogao vidjeti sinoć na licima razočaranih pristaša neovisnosti. Tim ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala. Podignuli su njihova očekivanja na maksimum, da bi im sada poručili da se mirno raziđu i odu doma.

Sada su shvatili da im je obećano nešto što nije bilo politički pripremljeno, nešto s čim se nije ozbiljno ni računalo. Priča o katalonskoj neovisnosti je završena za ovu generaciju političara.

Je li ova odgoda nastala iz straha od aktiviranja članka 155. španjolskog ustava koji suspendira autonomiju pokrajina?

Današnja izjava španjolskog premijera koji od katalonske vlade traži da se jasno očituju jesu li ili nisu proglasili neovisnost, možda je najbolji komentar jučerašnjeg Puigdemontovog “odlučnog možda”. Ako kaže da je proglasio neovisnost, vlada u Madridu aktivirat će članak 155; ako kaže da nije, razočarat će sve one koje je pozvao na referendum kako bi ostao na vlasti.

Sada ga Rajoy poziva da povuče potez koji bi doveo u pitanje tu vlast, što Puigdemont ne smije učiniti. I to je jedini strah o kojem ovdje možemo govoriti. Kada ste sigurni u nešto i kada iza vas stoji volja naroda, onda vas prijetnje mogu samo još jače motivirati da ne odstupite u svojoj odlučnosti. Ovdje to očito nije bio slučaj. Nije bilo te snage niti narodnog konsenzusa da se ide u neovisnost.

Glasovanje za neovisnost je plebiscit, a ne natezanje tanke većine i muljanje s brojem izašlih. Zbog toga je sada koalicija koja se ovako amaterski upustila u priču oko neovisnosti postala ugroza čak i za očuvanje postojeće političke autonomije Katalonije. Izgubili su svaki politički kredibilitet s ovom referendumskom prevarom pa je pitanje kako bi nakon ovog fijaska mogli uopće braniti bilo kakve interese Katalonaca.


Puigdemont i koalicija koja ga podržava ne mogu više braniti Kataloniju ni u Barceloni, a ne u Madridu. Stoga mislim da ono što slijedi nisu pregovori s vladom u Madridu, nego politička kriza u Kataloniji i regionalni izbori.

Ako katalonski parlament ipak donese odluku da se regija odcijepi, kakva bi mogla biti reakcija Madrida, EU i Europske komisije?

Oni su tu odluku odgodili na neodređeno vrijeme jer shvaćaju da su udarili u zid i nemaju snage provesti ju. Da je postojala stvarna politička volja za neovisnošću, ne bi gurali narod da se obračunava s policijom, nego bi išli lobirati po svijetu za svoju stvar, pa onda organizirali referendum kao krunu tih svojih napora.

Kada je Hrvatska stavila tromjesečni moratorij na odluku Sabora o neovisnosti, to je napravila u dogovoru s velikim silama. Puigdemont i ekipa nisu napravili ništa od toga. Trump je dao snažnu podršku vladi u Madridu, pa je to već bio razlog za razmisliti o učinkovitosti samog referenduma. Što se Europske unije tiče, ona je katalonskim vlastima obećala samo propast.

Biznis je također rekao što misli o neovisnosti, pa je i na samu najavu odcjepljenja posao počeo bježati u Madrid i Francusku. Igralo se osjećajima ljudi dok im se iz džepova izbijao novac. Čista je manipulacija katalonske vlade bilo obećanje da će neovisna Katalonija ostati dijelom EU. To nije bilo točno, jer postoji tzv. Barrosovo pravilo, koje upravo za ovakve slučajeve predviđa proceduru ponovnog primanja u EU kakvu prolaze i svi drugi kandidati. Možete misliti kad bi Madrid ili Pariz dali svoj pristanak na članstvo Katalonije u EU.

Izolirana, osiromašena i politički podijeljena Katalonija bila bi dugoročno nerješiv problem u srcu EU. Da ovom prilikom ne spominjem sigurnosne izazove koji bi došli s neovisnošću u aktualnoj migrantskoj krizi zbog jakog proimigrantskog stava tamošnjih vlasti. Sve su to razlozi koji govore koliko je čitava ova melodrama bila izlišna, manipulativna i kontraproduktivna.


Najveća je šteta svakako to što je za tako prizemne ciljeve katalonskih vlasti upotrijebljena jedna plemenita ideja. Zato još jednom podvlačim, ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala.

Neovisnost Katalonije nije cilj, nego sredstvo

Orwell je u Barceloni, dok se prostrijeljena grla skrivao od ruke komunističke pravde, upoznao one štakore, velike kao mačke, kojima je kasnije mučio Winstona Smitha u “1984”. Kao što je poznato, u Španjolsku je otišao kao entuzijast vođen idealima, priključivši se Internacionalnim brigadama, kako bi se borio protiv Francova fašizma. Iz Španjolske se vratio razočaran u revolucionarni republikanizam i komunističku ideju, čiju je stvarnost kasnije opisao u romanima “Životinjska farma” i “1984”. Štakori su životinje koje žive u podrumima i hrane se ljudskim snovima.

To je scena koja dobro ilustrira gotovo sveopće oduševljenje na koje kod publike, bilo lijeve ili desne, nailazimo ovih dana na vijesti o referendumu o neovisnosti Katalonije. Desnima na pamet padaju prispodobe borbe za neovisnost nakon pada komunizma, uspoređujući stvaranje nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije i SSSR-a s katalonskim referendumom. Lijevima, naravno, prvo padaju na pamet slike Španjolskog građanskog rata i internacionalne solidarnosti u borbi protiv fašizma.

I jedna i druga slika su pogrešne, no, čini mi se da je lijeva imaginacija ovdje bliža stvarnosti. Prije svega, vjerovati da na Zapadu danas postoje nacionalizam i težnja za neovisnošću usporedivi, recimo, sa zanosom koji je nadahnjivao ljude u borbi za neovisnost Hrvatske, znači mjeriti nesumjerljive stvari. Nacionalizam na Zapadu je drvo koje ne daje ploda. U Jugoslaviji i zemljama istočnoga bloka ljudi su težili stvaranju nacionalne države, parlamentarne demokracije i oslobađanju od jednopartijskoga komunizma. Postojala je odlučnost koja je bila bremenita budućnošću i koja je davala civilizacijski smisao i jasan smjer tome cilju.

Ako pak pogledamo separatističke pokrete na Zapadu, njima nedostaje tog nacionalnog entuzijazma; on je tamo nedostatan i da bi dobio na zamahu obično mora biti cijepljen nekom vrstom lijevog ideološkog dodatka, nadomjestkom nepreboljene prošlosti. Separatizam u Škotskoj, Kaliforniji ili Kataloniji usmjeren je protiv institucija nacionalne države. Velika Britanija, SAD i Španjolska zemlje su razvijene demokracije, a ne komunističke tamnice naroda. Tu je separatizam više sredstvo u rukama lijevih koji ne mogu podnijeti suverenu dominaciju desnice u parlamentima tih zemalja. Usporedba Katalonije s Istrom, koja se pojavila u našem lijevom tisku, puno je bliža stvarnosti od evokacije borbe za hrvatsku neovisnost, kojom je sebi referendum u Kataloniji objašnjavala naša desnica.

Kao što podsjeća Financial Times, odlučujući utjecaj na razvoj događaja oko ovog katalonskog referenduma ima radikalno lijeva Lista narodnog jedinstva (CUP). Kada je u Španjolskoj netko radikalno lijevo, onda je to baš radikalno i skroz lijevo. Iako drže samo 10 od 135 mjesta u regionalnom parlamentu, bez njihovih glasova do ovog referenduma ne bi ni došlo. Njihova najisturenija figura je dugogodišnja aktivistica iz radničkog predgrađa Barcelone, Anna Gabriel, glasnogovornica ove stranke. Njezin idol je bivši komunistički diktator Venecuele, Hugo Chavez.

Sada je jasnije odakle dolaze radikalni tonovi i beskopromisni stavovi koji preovlađuju oko ovog referenduma. To nije duh buđenja jedne nacije željne slobode, već duh revolucije, koja nacionalno pitanje koristi u druge, ambicioznije svrhe. “Neovisnost za nas nije cilj po sebi. Ona je sredstvo za promjenu pravila igre i materijalnih uvjeta života većine ljudi”, kaže mlada revolucionarka Anna. Cilj je, dakle, socijalizam chavezovskog tipa, a ne uspostava nacionalne države.

U skladu s ovim revolucionarnim credom, ona ponavlja da neovisnost Katalonije “nema alternativu”, a španjolska je demokracija za nju “fašizam”. Otuda je i jasnija gerilska narav ovog referenduma sumnjiva legitimiteta, na kojem je pravo glasanja proglašeno “univerzalnim”, pa je glasao tko je gdje htio, nerijetko na ulici i bez ikakve provjere. To se, valjda, zove neposredna demokracija. Jasniji su i sukobi s policijom u Barceloni, za koje španjolska vlada optužuje upravo aktiviste ove stranke. Cilj je mobilizacija i radikalizacija sukoba, a ne pregovori i traženje političkog rješenja.

Anna Gabriel je španjolska Rada Borić, a ne Franjo Tuđman ili Lech Valensa. To je točno ona razlika koja danas dijeli suverenizam istoka od zapadnoga “lijevog nacionalizma”. Ako je za ove na Zapadu možda kasno, bar mi iz istočne Europe bismo trebali prepoznati potmule tonove orvelijanske totalitarne poezije već na prvo slušanje, a ne uz njih odmah domoljubno cupkati i fućkati. Snove treba čuvati od gozbe podrumskih štakora.

Večernji list

Referendum u Kataloniji je nešto poput referenduma u takozvanoj SAO Krajini, pravno neutemeljen i besmislen!

Referendum u Kataloniji i odlučna akcija španjolske policije i premijera Rajoya otvorila je niz pitanja o budućnosti te zemlje, budućnosti separatistčkih pokreta u drugim europskim zemljama, ali otvorila je i posebno bitno pitanje samoopredjeljenja i međunarodnog prava.

Za Direktno je navedene teme komentirao poznati kolumnist i politički analitičar Borislav Ristić.

“Čvrsto se držeći prava na samoopredjeljenje kao nekakvog univerzalnog prava, Katalonci su se našli uhvaćeni u procjepu između vlastitih želja i stvarnosti. Pravo naroda na samoopredjeljenje nije univerzalno pravo, iako ga se u medijima tako često predstavlja kako bi se u javnosti provukla neka agenda.” rekao nam je Ristić i dodao kako s razlogom postoji ustavno ograničenje prava samoodređenja zbog toga što je većina država višenacionalna.

Ristić je napomenuo kako je u Španjolskoj pravilo da se za neovisnost nekog teritorija mora glasati na prostoru cijele države, dok u Hrvatskoj primjerice nije omogućeno  odvajanje niti jednog dijela teritorija.

"Zanimljivo je kako se, povodom referenduma u Kataloniji, kod nas odmah povukla paralela s Istrom. Kako je Katalonija, kao i Istra, sigurno utočište ljevice, jasno je da je tu referendum samo pokušaj ljevice, koja je poražena na izborima i kod nas i u Španjolskoj, da izvuče neki politički poen za sebe", istaknuo je Ristić o mogućim motivima pokretanja referenduma.

"Kada bi pravo samoopredjeljenja bilo univerzalno, kao što se to voli predstavljati, to bi vodilo ka pravno-političkom kaosu, a realno bi vodilo do uništenja većine postojećih nacionalnih država u svijetu, jer je bezdržavnih nacija puno više nego nacionalnih država", naveo je poznati kolumnist i dodao:

"Kada bi pravo secesije bilo univerzalno, to bi, primjerice, značilo legalno izjednačiti zahtjeve SAO Krajine sa zahtjevima Hrvatske za osamostaljenjem od bivše Jugoslavije. Referendum u Kataloniji je nešto poput referenduma u SAO Krajini, pravno neutemeljen i besmislen."

Ristić smatra kako pravo samoopredjeljenja nije univerzalno pravo te da je ono u praksi međunarodnih odnosa prepušteno odluci velikih sila, koje imaju i najveću odgovornost za očuvanje međunarodnog poretka.

"U posthladnoratovskom svijetu je ta adresa uglavnom Washington. Zbog toga i je Tuđman uoči proglašenja neovisnosti prvo mudro skupljao saveznike među velikim silama, pa onda krenuo u proglašenje neovisne Hrvatske. Španjolski premijer Rajoy je, tako, uoči referenduma bio kod Trumpa, koji je dao podršku njegovom pristupu referendumu u Kataloniji", objasnio je Ristić.

“Katalonski lideri, pak, nisu učinili ništa od tih diplomatskih napora, nego su pokušali progurati separatističku agendu kao nekakav univerzalni princip, apelirajući tek na zabrinutu javnost da su im ugrožena nekakva prava. Zato i nije čudno što su sada ovako grubo tresnuli o tlo.”, istaknuo je i dodao kako zbog postupaka katalonske vlasti sumnja da se uopće radi o njihovoj iskrenoj želji za neovisnošću.

Na kraju zaključuje kako nije protiv volje naroda, ali smatra kako se u ovom slučaju narodom grubo manipuliralo u dnevnopolitičke svrhe te da je na kraju ostaje gorak okus zbog referenduma oko kojeg se podiglo previše prašine.

Direktno

Katalonski referendum neće otvoriti put ka samostalnosti Republici Srpskoj

Ishod referenduma u Kataloniji, te moguće osamostajenje ove španjolske pokrajine neće značajno utjecati na aspiracije za osamostaljenjem u Reppublici Srpskoj i u dijelovima Makedonije, smatra kolumnist Večernjeg lista i politički analitičar Borislav Ristić.

Kako je pojasnio u izjavi za Dnevnik.ba, katalonski referendum je slučaj za sebe, kao, uostalom, i svi drugi slučajevi u kojem postoji sukob između principa suverenosti države i prava na secesiju.

"Sve su to zasebni slučajevi zbog toga što ne postoji univezalno pravo na secesiju, jednako kao što ni suverenitet i teritorijani integritet država ne možemo deducirati iz nekog univerzalnog principa. U praksi međunarodnog prava to ima za posljedicu da se takvi sukobi rješavaju odlukom velikih sila, što danas, u biti, znači Amerike", smatra Ristić.

Ako iz tog kuta promatramo slučaj Katalonije, dodao je, možemo reći kako su oni sve naopako postavili i uradili oko svoje agende za neovisnost. Svoj su zahtjev za neovisnosću postavili kao stvar nekakvog univerzalnog načela, a nisu se potrudili dobiti podršku velikih sila.

"Slika susreta američkog predsjednika Trumpa i španjolskog premijera Rajoya pet dana uoči referenduma, govorila je puno više o njegovom ishodu od rezlutata referendumskog glasovanja. Stoga, pravilo za secesiju glasi: prvo pronađi kanale kojima ćeš za svoju stvar pridobiti velike sile, plati lobiste u Washingtonu, potom pridobij svjetsko javno mnijenje za svoj slučaj, gdje ćeš se prikazati kao ugnjetavana manjina, kojoj se uskraćuju temeljna ljudska prava, a tek potom organiziraj festival demokracije, kao krunu tih diplomatskih napora", rekao je Ristić.

Katalonci su, veli, uradili sve pogrešno i naopačke. Ne zato što oni ne bi znali za ova pravila, već moguće zato što njihove elite, upozorava Ristić, uopće ne žele ostvariti neovisnost u ovom trenutku, jer bi ih to financijski skupo stajalo, a moguće i zbog bankovnih računa u Andori.

"Što se Republike Srpske tiče, jasno je da se oni, oslanjajući se samo na podršku Rusije, neće izboriti za neovisnost. O sudbini BiH i pravu na secesiju u toj višenacionalnoj državi odlučit će Trumpova administracija, a ne Putin ili, možda, Erdogan. Jednako je i u Makedoniji. Uzaludno je pozivati se na nekakvo pravo na secesiju kao univerzalno pravo, kad ono to nije, niti je tako percipirano u međunarodnoj javnosti", izjavio je Ristić ii dodao kako je puno bolje, kao što smo imali slučaj na Kosovu, ukazivati na kršenje ljudskih prava i to kombinirati s lobiranjem u Washingtonu, pa onda ići na secesiju.

"Ali, kao što vidimo i povodom Kosova, unatoč podršci Washingtona i europskih saveznika, i tome što ih je priznalo preko 100 država, ono ni danas nema svoju stolicu u OUN. Dakle, ne postoji univerzalan recept za secesiju, svaki slučaj moramo gledati za sebe i u posebnoj konstelaciji odnosa snaga, jer ga tako promatraju i oni koji o tome donose konačnu odluku. Put secesije je težak, to nije Bogom dano pravo, već za njega treba uložiti puno truda u svijetu koji u velikoj mjeri zazire od mijenjanja granica i stvaranja novih država", zaključio je Ristić.

Inače, slučaj Katalonije stvorio je i svojevrstan paradoks: i dok bi vodstvo Republike Srpske najradije gromoglasno podržalo održavanje i ishod katalonskog referenduma, jer i sami već godinama "prijete" sličnim referendumom, vlada Milorada Dodika to jednostavno ne može učiniti zbog Kosova, kojem srpski narod osporava neovisnost tj. otcjepljenje od Srbije.

I iz te jednostavne činjenice je vidljivo kako je svaki referendum o secesiji slučaj za sebe.

Dnevnik.ba