Samo razjedinjeni i nesložni savladat ćemo sve nevolje

Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru.

Legenda kaže kako je perzijski kralj Kserks bio uvjeren u uspjeh svoga pohoda na Heladu zato što je smatrao kako protiv sebe ima ljude koji ne znaju što su poštenje i čast. “Oni lažu jedni druge na trgovima, u sudnicama, lažu u gradskim vijećnicama”, razmišljao je čestiti Kserkso, a ta kultura laži nužno slabi njihov osjećaj zajedništva i sposobnost otpora. Ljudi koji ne vjeruju jedni drugima ne mogu ni braniti jedni druge.

Ne možemo sa sigurnošću znati je li perzijski kralj doista ovako razmišljao. Priču nam prenosi Herodot, kojeg je Ciceron nazvao “ocem povijesti”, dok je Plutarh bio nešto koncizniji, nazvavši ga “ocem laži”. Ali, ako je tako mislio, znamo da se ljuto prevario. Brojno slabiji i nesložni Grci ne samo da su se obranili, već su za naredna dva milenija ostvarili dominaciju nad prostorom koji su Perzijanci smatrali svojim.

Kako god bilo, ova priča nam govori nešto o paradoksalnoj prirodi demokracije, ali i njenoj unutarnjoj snazi. Demokracija je sustav u kome pobjedu ne slave čast i istina, već počasti odlaze onome tko se pokaže najsposobnijim u umijeću obmanjivanja drugih. Povjerenje je u demokraciji slabost, a lukavost vrlina. A najveća je vrlina uvjeriti druge u to kako ih nećete obmanjivati, već ćete s njima postupati časno i pošteno.

U tome je demokracija slična tržnici. Dobar je trgovac onaj tko potencijalnom kupcu uspijeva na zavodljiv način predstaviti sve vrline svog proizvoda, a sakriti njegove mane. S druge strane će kupac pokušati spustiti cijenu proizvoda tako što će odglumiti kako će otići kupiti isti proizvod kod drugog prodavača. To je igra nadmudrivanja čiju dinamiku ne određuje povjerenje, već umijeće obmanjivanja i dobra gluma.

Poput trgovine, u politici su prodavači ljudi koji za sebe tvrde kako imaju rješenja za probleme koji muče društvo, dok su kupci ljudi koji glasaju za njih. U toj igri nije bitno imate li stvarno rješenje problema, već s koliko uspjeha ćete uvjeriti narod kako neki problem stvarno postoji i kako je rješenje koje vi nudite ono pravo. Pobjednika ne određuje istina, već kojem lažovu će povjerovati onih pedeset posto plus jedan.

U demokraciji je sve predstava i laž, čija je jedina funkcija, čini se, da nas što više odmaknu od stvarnih problema. Jedino što je bitno je uzburkati strasti gomile kako bismo prestali razmišljati o stvarima koje nas muče, poput rasta cijena i nadolazeće hiperinflacije ili toga da nas već dvije godine muljaju oko korone i da cjepivo ne rješava problem kao što su obećali. Naprotiv, njihova rješenja su problem samo učinila većim.

Ali su strasti zato prilično uzburkane, pa smo kao rezultat dobili oštru podjelu društva na dvije klase i sve veću nesnošljivost. Tako, s jedne strane, imamo one koji vjeruju u efikasnost cjepiva i cijepili su se dva, pa čak i tri puta, dok s druge strane imamo one koji se više od korone plaše nuspojava cjepiva. Pa sada cijepljeni optužuju necijepljene kako ih ovi ugrožavaju, iako nije jasno čega se plaše ako vjeruju u efikasnost cjepiva?

Tako se svi radije drže nekih svojih fiktivnih rješenja, premda ih ona tjeraju u apsurd, samo kako se ne bi suočili sa stvarnošću. Ali, ništa se drugo i ne može očekivati od kulture koja najlažljivijim i najnečasnijim osobama omogućuje najbrži uspon na vrh, nego da takvih u društvu bude sve više. Promatrajući sve to, čovjeku dođe da se složi s Friedrichom Velikim, koji je rekao: “Što više promatram ljude sve su mi draži moji psi!”

A opet, čini se kako je i taj raštimani teatar obmane i apsurda bolji od jednodušja u istini i vrlini, koje prizivaju jedna ili druga sukobljena strana. To je i zadnja linija obrane demokracije od njenog totalitarnog impulsa. Kao što je govorio Aldous Huxley: “Uistinu učinkovita totalitarna država bila bi ona koja kontrolira svoje stanovnike pretvorene u robove, koje ne treba ni na što prisiljavati, jer vole svoj sluganski položaj.”

Skrivena snaga demokracije izvire iz tog sveopćeg nepovjerenja i nadmetanja, koje nas goni da stalno oštrimo svoje sposobnosti, dok svatko od nas igra svoju igru. Nesložni Grci su savladali moćne Perzijance snagom svog individualizma. Otuda uvijek treba dati prednost društvu pametnih prevaranata, nego kretena ujedinjenih u gluposti, makar i pred najvećom prijetnjom. Samo tako razjedinjeni i nesložni savladat ćemo i ove nevolje.

Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu

Stvarna “kineska prijetnja” ne dolazi od same Kine, već od globalističkih elita koje svoj interes ostvaruju u razvijanju poslova s Kinom, a na štetu interesa većine ljudi koji žive na Zapadu

Prošlog je tjedna svijet obišla vijest kako su Kinezi u kolovozu testirali supersoničnu raketu koja može nositi nuklearnu bojevu glavu. Projektil koji su ispalili obišao je orbitu ispod dosega radara i s priličnom preciznošću pogodio metu. To je, navodno, iznenadilo vojne i obavještajne strukture na Zapadu. “Nemamo pojma kako su ovo uradili”, komentirao je jedan izvor za “Financial Times”, koji je prvi i objavio vijest.

To bi trebalo značiti kako je Kina ostvarila značajan proboj na polju razvoja vojne tehnologije, pa čak i prestigla Ameriku i njene zapadne saveznike. Stoga medijske stupce sve više pune analize u kojima se sasvim ozbiljno raspravlja o “kineskoj vojnoj prijetnji”, a trenutak u kojem se nalazimo opisuje kao “početak utrke u naoružanju”. Apstraktna fraza o “novom hladnom ratu” blješti s naslovnica kao neupitna istina dana.

Iako ne treba podcijeniti moć medijske propagande, teško je ne primijetiti kako se ovdje radi o nategnutom pretjerivanju. Jasno je kako kineska raketa ne znači nikakav novi prodor u osvajanju vojne tehnologije. Ruski sateliti oblijeću orbitu od sredine pedesetih, a tehnologija supersoničnih raketa je osvojena prije pedesetak godina, bez ikakve vojne koristi, osim što su služile kao skupe igračke za dokone generale.

Pored toga, Kina je oduvijek bila kontinentalna sila, bez ikakve sposobnosti da se razvije u pomorsku silu. Za vladanje morima, prije svega, potrebni su vam saveznici i njihove luke, kojih Kina nema. Saveznika nema ni u svom bliskom okruženju, ako ne računamo Pakistan i, eventualno, talibane. A bez saveznika i mora, vaša vojna moć se svodi na status regionalne sile, koja nikad neće postati globalna supersila.

Također je zanimljivo kako se u tim analizama kineske vojne prijetnje ne uzimaju u obzir neki drugi alati, koji Zapadu stoje na raspolaganju, već se odmah ide na medijsko stvaranje okvira mogućeg direktnog vojnog sukoba. Zapadu na raspolaganju stoje ekonomski pritici kojima može držati na uzdi Kinu, bez aktiviranja ikakvih vojnih resursa. Bez ekonomske razmjene sa Zapadom Kina je osuđena na propast.

Amerika, uz to, kontrolira sam krvotok svjetske ekonomije, tiskanje dolara kao globalne valute. Svaki bogatiji aparatčik kineske komunističke partije svoj novac drži pohranjen u nekoj zapadnoj banci. To Kinu čini strašno izloženom i osjetljivom na moguće pritiske sa Zapada, bez ikakve prijetnje silom. I na sam nagovještaj financijske i ekonomske blokade, “kineski zmaj” bi se ubrzo pretvorio u tigra od papira.

Upravo je to onaj “slon u sobi” kojeg se u aktualnoj raspravi svi prave da ne primjećuju dok zabrinuto raspredaju o “kineskoj prijetnji” i “novom hladnom ratu”. Umjesto toga imamo apsurd da se, s jedne strane, govori o tome kako je Zapad na rubu rata s Kinom, dok istovremeno ostaje nedirnuta ogromna ekonomska suradnja. Zamislite Churchillov govor u Fultonu u kojem zagovara ekonomsku suradnju s SSSR-om.

Upravo je to onaj raskorak koji čitavu ovu priču oko navodnog “zatezanja s Kinom” povodom Tajvana čini nategnutom i neuvjerljivom. Ne možete govoriti kako ste na rubu rata s nekom zemljom dok dolari neometano teku u oba smjera, a čitave industrije predajete neprijatelju u ruke. Spominjanje “kineskog čuda” od supersoničnih raketa teško da ima neku drugu svrhu nego da budu zamjena za talibane i isilovce nakon fijaska u Afganistanu.

Stvarna “kineska prijetnja” Zapadu ne dolazi od same Kine, već od globalističkih elita koje svoj interes ostvaruju u razvijanju poslova s Kinom, a na štetu interesa većine ljudi na Zapadu. Prijetnja dolazi od korumpiranih zapadnih znanstvenika koji se za kineski juan u njihovim vojnim laboratorijama igraju Batmana. Prijetnja su zapadne tehnološke kompanije koje sele poslove u Kinu, na zadovoljstvo kineskih komunista.

Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu. A taj korijen je jako dubok. Isti ljudi koji su nam desetljećima pričali kako je islam glavni neprijatelj Zapada, da bi onda na Zapad preselili milijune ljudi s Bliskog istoka, sada govore kako je Zapadu prijeti Kina, dok istovremeno vrte poslove s njihovom komunističkom nomenklaturom. Ne treba biti neki naročito prosvijećeni cinik da bi se iz svega zaključilo kako prisustvujemo još jednoj predstavi za naivne. A takvih na svijetu nikad nije falilo.

Večernji list

Zašto se ne testira i cijepljene zdravstvene djelatnike?

Ako sada imamo argument kako cijepljeni rijetko prenose zarazu, ali nemamo dokaza, zašto onda ne otklonimo svaku sumnju i testiramo koliko je zaraženih među cijepljenim zdravstvenim radnicima?

Kažu kako mudri ljudi uče na tuđim pogreškama, dok budale uče na vlastitim. Ima, pak, i onih koji tvrde kako se na greškama uopće ne uči, te da život i nije ništa drugo do vječna vrtnja i zlopaćenje s ponavljanjem jedne iste pogreške. Ali ima i onih koji kažu kako postoji naročita vrsta pogreške, prema kojoj možete učiti i znati koliko hoćete, ali to vam neće biti od naročite pomoći ako ste od početka pogrešno “nasađeni”.

Takva mi se čini ova naša situacija s koronom. Ako bismo se danas pokušali osvrnuti unazad kako bismo iz prošlog iskustva pokušali izvući pouke za dalje, takav bi se pokušaj činio unaprijed osuđen na propast. Ne zato što ništa nismo naučili iz vlastitih ili tuđih pogrešaka, već zbog toga što, unatoč znanju, i dalje istrajavamo na nekim apsurdnim stavovima, bez volje da tu lošu praksu promijenimo.

Netko bi rekao kako to više nije ni glupost, već zloća. Tako su nam na početku rekli kako se virus najviše širi u zatvorenom prostoru, da bi nas odmah potom sve pozatvarali u kuće. Zato zvuči ironično kada Capak govori kako se očekuje porast zaraze jer nam dolazi hladnije vrijeme, pa će ljudi više ostajati u zatvorenom, kao da nas do jučer nisu pozivali da ostanemo kod kuće kako bismo pobijedili koronu.

Isto tako su nam objasnili kako su tri ključna faktora smrtnosti kod korone - pretilost, visoka starosna dob i nizak imunitet. A opće je poznato kako se nećeš udebljati ako sjediš zatvoren i ne krećeš se. Isto tako je poznato kako sjedenje na kauču u dubokoj hladovini i nekretanje jačaju imunitet. Pored nekretanja i izbjegavanja sunca, poznato je kako je faktor koji najviše utječe na pad imuniteta - stres. 

A onda te sa svih strana marketingaši pandemije danonoćno bombardiraju najstresnijim slikama i izvlače na površinu najsnažniju emociju - strah od smrti. Valjda zato da bismo svi posijedili od njihovih gluposti i strašenja. I tako, dok nam se kao jedini odgovor na “višak smrti” u doba korone nameće sama bolest, vidimo kako je i način borbe protiv korone bio jednako važan faktor koji je utjecao na povećanje smrtnosti.

Ispada kako se u slučaju korone bolest i metode borbe protiv bolesti ne isključuju, već predstavljaju njihov ukupan zbroj. Ali, kao što bi rekli u reklami, to nije sve. Kada smo dobili cjepivo, apsurdi oko korone su se samo povećali, umjesto da ih otklone. Tako danas imamo situaciju u kojoj je korona probila na odjele s teškim bolesnima na kojima su zdravstveni radnici cijepljeni, dok se pacijenti i necijepljeni djelatnici redovito testiraju.

Stoga se postavlja pitanje tko unosi koronu u bolnice i predstavlja ugrozu za zdravlje pacijenata? Necijepljeni zdravstveni djelatnici i pacijenti nisu, jer se njih podvrgava stalnom testiranju. Zato moramo dobiti odgovor zašto se ne testiraju i cijepljeni zdravstveni djelatnici koji rade s teško oboljelima, pa da se utvrdi ugrožavaju li oni njihovo zdravlje? Što bi se dogodilo ako bi se utvrdilo kako je visok postotak zaraženih među cijepljenima?

Ako je glavni argument u kampanji cijepljenja bio da se cijepljenjem štite stariji i bolesni, nije li onda još jači argument da se testiraju i cijepljeni ako se utvrdi kako i oni mogu prenositi zarazu? Ako je argument oko uvođenja cijepljenja i testiranja za necijepljene zdravstvene djelatnike bio da njihovo pravo na izbor stoji ispod prava drugog na život, zar to pravo ne vrijedi i za cijepljene zdravstvene djelatnike?

Pritom uopće nije bitno hoće li kao rezultat toga biti poražen argument jedne ili druge strane, već je bitno da se ne smije ugroziti teško bolesne. Zato se moramo pitati nije li za višak smrtnosti odgovoran i taj dogmatski pristup koji odbacuje zdravu logiku, pa se još uvijek ustrajava na istom pristupu? Zato, ili testirajte sve koji ulaze u bolnicu, cijepljene kao i necijepljene, ili nam dajte odgovor kako je virus ušao u bolnice.

Zašto se odgovorni boje odgovoriti na to pitanje? Ako sada imamo argument kako cijepljeni rijetko prenose zarazu, ali nemamo dokaza, zašto onda ne otklonimo svaku sumnju i testiramo koliko je zaraženih među cijepljenim zdravstvenim radnicima? U čemu je problem dobiti pouzdan znanstveni odgovor, ako su na kocki životi teško oboljelih i nemoćnih? Tu neznanje nije izgovor. Jer nečinjenje ovdje znači odgovornost za nečiju smrt.

Večernji list

Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete krivo, idete na popravni

Maknuti se politici s puta, klonuti se rasprava, ne biti hrana budalama, voditi svoj mali život, to je danas jedina opcija za halabuku našeg svijeta.

Pretpostavljam kako se dobar dio nas još uvijek sjeća vremena kada se o politici govorilo s nadom u bolje sutra. Vjerovalo se kako je politika polje slobode djelovanja, poziv slobodnom pojedincu da kroz svoj angažman pridonese boljitku čitavog društva. S naročitom težinom se podvlačilo kako je “sve politika” i kako “ne postoji istina izvan politike”. Svaka misao i svako djelovanje imali su politiku kao svoju zadnju instancu istine.

Bilo je to vrijeme kada je padao komunizam i rađala se demokracija na europskom istoku. Nitko nije moglo stajati sa strane i biti neutralan. Neutralnost se smatrala obilježjem neprijatelja demokracije, licemjernim izgovorom pristalica “starog režima”. Oni, pak, “na pravoj strani povijesti” smatrali su politizaciju čitavog društva sinonimom oslobođenja od okova starog sistema, političkim “buđenjem iz dogmatskog drijemeža”.

Demokracija, tako, ne oslobađa ljude od politike, već ih, naprotiv, stalno izlaže pritisku da se javno očituju o raznim pitanjima. U demokraciji nema neutralnosti, nema prostora za miran i neometan malograđanski život. Ironija s demokracijom je da ona nije suprotnost totalitarizmu, već je i sama po svojoj naravi totalitarna. U demokraciji ne možemo pobjeći od politike, jer je politika svuda oko nas i “sve je politika”.

Razlog tome je što demokratska vlast svoj autoritet crpi iz “opće volje”, koja se izražava kroz javno mnijenje i pristanak većine. U demokraciji istinu određuje natpolovična većina. Ukoliko se ne želite očitovati o nekoj stvari ili odbijate uopće učestvovati u demokratskom ritualu, vaš stav se neće smatrati neutralnim, već protivničkim. Demokracija je binarna i ne podnosi neutralnost. Možete biti samo za ili protiv nečega.

To je i razlog zbog kojeg se, recimo, kršćanstvo suočava s iščeznućem u svijetu globalne demokracije. Kršćanstvo moralni autoritet smješta u područje koje je daleko izvan i iznad bilo koje politike. Za demokraciju je, pak, nedopustivo postojanje izvora moralnosti koji bi bio neovisan o sudu javnosti i pristanku većine. Zbog toga demokracija progoni religiju iz javne sfere i smješta je u područje privatnosti i puke idiosinkrazije.

Ta totalitarna isključivost demokracije ne znači kako je ona istovjetna s komunizmom. Komunizam je robustan i grub sustav, demokracija je suptilnija. Komunizam se služi silom i terorizira ljude, u demokraciji se pokoravanje traži kroz pristanak, pa je i tortura više psihološke, nego fizičke naravi. U komunizmu će pristanak biti iznuđen kroz oduzimanje slobode, u demokraciji ćete biti “prisiljeni na slobodu”.

To možemo najbolje vidjeti na primjeru čitave ove parade oko cijepljenja i propusnica. U komunizmu bi cijepljenje bilo obvezujuće i sve bi bilo riješeno po kratkom postupku, bez puno priče. Demokracije, pak, trebaju pristanak. Otuda i sva ova pasivna agresija i propagandno skakanje po mozgu režimskih trbuhozboraca. Cijepljenje je stvar slobodnog izbora, ali ako izaberete pogrešno, ne gine vam popravni. 

Pri svemu tome treba primijetiti kako se na ovo iznuđivanje pristanka uopće ne gleda kao na zdravstveno, već kao na isključivo moralno pitanje. Možete se do sutra pozivati na medicinu i argumentirati protiv besmislenosti mjera. Ono što je bitno je vaš pristanak, a ne zdravlje. Zato i nije bitno to što se cijepljeni mogu zaraziti i zaraziti druge, ili što maske nisu nikakva zaštita. “Mjere djeluju” samim vašim pristankom na njih.

U tome se, pak, ogleda i sva naivnost tzv. protivnika mjera. Demokracija živi od javnosti i javnog očitovanja građana, tako da je po definiciji “cijepljena” od svakog javnog očitovanja neslaganja. Kao što su komunizmu potrebni disidenti kako bi legitimirao svoje ideološko pravovjerje, tako i demokraciji uvijek treba oporba koja će pristati javno izigravati korisne idiote i biti hrana njenom nježnom medijsko-političkom ugrizu.

Komunizam je kolabirao kada je ostao bez protivnika. Nije ga srušila demokratska galama, već nenametljiva malograđanština. Kada su ljudi shvatili kako mogu mirno živjeti svojim životima i bez vezivanja za politiku, sistem je ostao bez hrane i izgubio svoju svrhu. Slično je i s demokracijom. Ona gubi svoju svrhu ako ju ignoriramo i ne vežemo svoje nade za politiku. Maknuti joj se s puta, kloniti se rasprava, ne biti hrana budalama, voditi svoj mali život, to je danas jedina opcija za halabuku našeg svijeta.

Večernji list

Novi globalni nered: kriza neće zaobići nikoga

Ako ljudska vrsta s nečim ima iskustva, onda su to pandemije i kako se nositi s njima. Jedino novo u našoj situaciji s koronom bila je odluka da se čitav svijet zaustavi, a ljude pozatvara u kuće i ubije svaka ekonomska aktivnost

Kada su s proljeća 2020. političke elite na Zapadu odlučile kako je stvaranje masovne histerije i zatvaranje čitavog svijeta u karantenu najbolji odgovor na izbijanje pandemije, oni kojima je usred te panike ostalo bar malo svijesti odmah su upozoravali kako će nam takva ludost jednom stići na naplatu. Nema na ovom svijetu besplatnog ručka. Pogotovo ne ako rješenje problema tražite kroz pristup “ubiti vola za kilo mesa”.

Zato danas, kada prvi obroci počinju stizati na naplatu, gledamo posipanja pepelom i slušamo izgovore kako se nije moglo drukčije, kako je korona bila nešto sasvim novo, nešto s čim se dosad nismo susretali. U stvari, istina je sasvim drukčija. Pandemije postoje otkad je svijeta i vijeka i pojavljuju se dosta često. Ako ste pred vratima starosti, poput mene, sigurno možete nabrojati bar njih pet-šest s kojima ste se susreli.

Ako ljudska vrsta s nečim ima iskustva, onda su to pandemije i kako se nositi i živjeti s njima. Jedino što je novo u našoj situaciji bila je odluka da se čitav svijet zaustavi, a ljude pozatvara u kuće i ubije svaka ekonomska aktivnost. To doista nikad nikom nije palo na pamet. Sve dosad. Sada se pokušavamo vratiti u neku normalnost, ali kako su budale kamen već ubacile u bunar, malo će potrajati dok ga odatle ne izvadimo. 

U svom tom novom svjetskom neredu mi smo ove godine imali dovoljno pameti da nam se kraj turističke sezone nekako sretno poklopi s ulaskom u “crveno”, tako da nam bar ta osjetljiva grana gospodarstva nije potpuno devastirana. Ali ste svakako pri odlasku u trgovinu već primijetili rast cijena i nestašice određenih proizvoda. Razlog tome je što je globalna mreža dobave popucala zbog zatvaranja ljudi u kuće.

Ako ljude zatvorite u kuće, novac bježi iz industrije transporta, a onda puca i čitav lanac dobave. Kada su odjednom ostali bez posla, prijevoznici nisu čekali skrštenih ruku, nego su rasprodali svoj vozni park i novac uložili u nešto drugo kako bi preživjeli. Dobavna mreža je najosjetljivija industrija o kojoj ovisi sve drugo. Kada ona kolabira, teško se oporavlja, a direktna posljedica su nestašice i poskupljenja.

To je ono što danas na velikom platnu možemo promatrati u Velikoj Britaniji. Britanci su suočeni s nestašicom goriva i zimu dočekuju s vrtoglavim rastom cijena energenata. Slična se stvar događa i u SAD-u, a možemo isto očekivati i EU, neovisno o Putinovim prijetnjama oko isporuke prirodnog plina. Problem je puno dublji od geopolitičkog lova u mutnom, jer je koronamjerama poremećen sam “krvotok” svjetske ekonomije.

Tu neće puno pomoći ni posljednji potez odlazeće njemačke kancelarke, koja je odlučila Europu zasuti eurima. Mi, naravno, nećemo poklonjenom konju gledati u zube, ali svi znamo kako je moderna ekonomija jako osjetljiv i kompleksan organizam, u kojem svaka akcija rađa reakciju, a ova, opet, nove reakcije, u nedogled. Tu vrijedi ona kako i najmanji zamah krila leptira (ili šišmiša) u Kini može proizvesti cunami u Europi i Americi.

U ovom kontekstu to znači kada se politika umiješa da popravi kvar na jednom mjestu, ona na deset drugih mjesta proizvede novu štetu. Zasipanje Europe novcem znači pokretanje vala inflacije, koja će potaknuti povećanu potrošnju, koja će još dalje poticati inflaciju, a to na kraju znači oveću rupu u novčaniku. Nekima će kratkoročno biti bolje, ali kriza pred nama potrajat će puno dulje od toga i neće zaobići nikoga.

Sve u svemu, kada su se političke elite odlučile za zatvaranje i gašenje ekonomskih aktivnosti, otvorile su Pandorinu kutiju iz koje sad možemo očekivati kako će nam izletati svakojake nedaće. Kao da su odlučili sve uništiti kako bi stvorili priliku da svijet oblikuju po svojoj slici i prilici. A iskustvo nas uči da kada glupani pokušaju stvoriti novi svijet jedino što odatle može proizaći je potpuni kaos i vladavina beznađa.

Will Durant je govorio kako su “od svakih sto novih ideja njih devedeset i devet, ili više, gore od onih starih koje pokušavaju zamijeniti”. Kada na kraju zapadna civilizacija uništi samu sebe, naše će se vrijeme pamtiti kao ono koje je bilo najgordije u odbacivanju mudrosti koju su nam predali oni prije nas. “Koronamjerama” smo prevršili svaku mjeru koju stvarnost može podnijeti, a to znači kako ćemo se neminovno morati suočiti s posljedicama.

Večernji list