Ludwig von Mises u Ukrajini - liberalizam i federalizam

Ludwig von Mises, po mnogima najznačajniji liberalni teoretičar i ekonomista 20. stoljeća, rođen je u židovskoj obitelji 28. rujna 1881. u Lembergu, današnjem Lvovu, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Još kao dijete sa roditeljima odlazi u Beč, pred Hitlerovim Anschlussom Austrije sklanja se u Ženevu u Švicarskoj, odakle odlazi u Sjedinjene Države, gdje umire u New Yorku 1973. Najznačajniji je predstavnik tzv. Austrijske škole ekonomije, koja je revolucionirala i na sigurne filozofske temelje postavila nauk klasične ekonomije Ricarda i Smitha. Cijeloga je života bio beskompromisni pobornik ideje slobodnog tržišta i najuporniji i najdosljedniji kritičar socijalističke doktrine. Njegovi su učenici nobelovac Friedrich von Hayek, Israel Kirzner i Murray Rotbard.

Njegov rodni grad je tijekom njegovog života promijenio nekoliko gospodara različitih carstava, koji su tuda protutnjali svojim vojskama pod stijegovima različitih ideologija. Austrougarska, Poljska, Hitlerova Njemačka, Sovjetski Savez, da bi danas bio dijelom Ukrajine, koja je ponovno u previranju i, čini se, nezaustavljivo tone u građanski rat, dok na njenim granicama stoje vojske njenih novih gospodara. Na tim prostorima povijest je malo koga poštedjela. Poznato je masovno umiranje ljudi od gladi pod komunistima na prostoru današnje Ukrajine početkom tridesetih godina, koji Ukrajinci nazivaju Holodomor. Kao što je poznato, Drugi svjetski rat je upravo na tim prostorima istočne Europe, pa i današnje Ukrajine, izazvao najteža tektonska pomjeranja, a poglavito je u nacističkom Holokaustu stradala nekada brojna židovska zajednica. Pri tome su masakru nad ukrajinskim Židovima, ali i Poljacima i Rusima, naročito doprinijeli ukrajinski nacionalisti okupljeni oko Banderovih SS-ovaca.

Sumnjam da bi von Mises danas s odobravanjem gledao na novu ukrajinsku vlast, koju su državnim udarom na to mjesto postavili ekstremisti i današnji sljedbenici Stephana Bandere, kao ni na pomoć koju tim vlastima danas pruža zemlja koja mu je dala utočište. No, s druge strane, ne vjerujem da bi, budući antikomunistom po uvjerenju, imao mnogo simpatija za Putinove povremene izljeve oduševljenja Staljinom i Sovjetskim Savezom. I jedni i drugi budili bi traumatične uspomene. S druge strane, opet, vjerujem da bi pokušao napraviti odmak od tih trauma i ideologijskih podjela koje su obilježile 20. stoljeće, i pokušao sagledati situaciju slijedeći svoja liberalna uvjerenja.

Ali, postoji li takav, od zaslijepljenosti totalitarnim ideologijama 20. stoljeća i traumatične prošlosti neovisni, liberalni odgovor na današnju uzavrelu situaciju u Ukrajini? Ako pogledamo današnju liberalnu scenu, teško da bismo mogli doći do takvog zaključka. Liberali su se, kao po nekoj inerciji, ušančili u hladnoratovskim rovovima i kao da nam poručuju da nemaju namjeru izaći iz 20. u 21. stoljeće. Živjeti u 20. stoljeću za liberale uglavnom znači pristajati na politiku SAD-a i Zapada, kao nositelja politike slobode i demokracije, a biti protiv Rusije i komunizma. To je prilično lagodna i uhodana pozicija. Drugo je pitanje da li je u svemu i usklađena sa zbiljom 21. stoljeća. Tek rijetki u liberalnoj zajednici, i to uglavnom ljudi okupljeni oko Mises instituta i poštovatelji djela Ludwiga von Misesa, poput bivšeg američkog kongresmena Rona Paula ili libertarijanskog teoretičara Lewa Rockwella, pokušavaju stvar postaviti na načelnu razinu i razmotriti je bez hladnoratovskih dualističkih načala.

Ovi rijetki liberali u SAD i Europi odbacuju hladnoratovsku jednadžbu Putin=Staljin, Rusija=SSSR, putinizam=komunizam, kojom nas žele zaplašiti i blokirati našu moć rezoniranja zapadni mediji. Oni upozoravaju na činjenicu da su u vanjskoj politici od kraja Hladnoga rata SAD i NATO bili u velikoj mjeri neuravnotežen faktor, od Kosova i Iraka, do Libije i Sirije, dok je Rusija u tim situacijama djelovala prilično uravnotežujuće i smirivala tenzije, čak pružala konstruktivne prijedloge i pomoć NATO-u za prevazilaženje bezizlaznih situacija. Dobar dio europskih nacija, naročito Njemačka, iako članice NATO-saveza, u tom su se razdoblju dosta približile ruskoj vanjskopolitičkoj poziciji i sa Rusijom ostvarivale značajnu političku i ekonomsku suradnju. Načelno skeptični prema američkoj vanjskoj politici i vojnom intervencionizmu u prekooceanskim zemljama, ovi liberali su među prvima upozorili na krucijalnu ulogu SAD u pritisku na Janukovičevu vladu i njegovom konačnom svrgavanju u državnom udaru zbog Janukovičevog okretanja Rusiji. Također, oni već duže vrijeme upozoravaju na opasnost od sulude ideje da se Ukrajina priključi NATO-savezu i da se time dovode u pitanje odnosi sa Rusijom.

Ova liberalna kritika vanjske politike SAD i EU vođena je, u svakom slučaju, principijelnim a ne ideološkim razlozima i motivima. Politika Zapada se kritikuje pozivanjem na principe koji stoje u temelju same zapadne civilizacije i uspona Zapada do njegove današnje ekonomske, pa i političke moći. To nije kritika nekakvog ideologijski nabrijanog islamiste ili panslaviste, niti pak kritika ideologijski razbaštinjenog zatočnika komunističke ideje. Kada je riječ o Ukrajini, oni vjeruju da je za Ukrajinu dobro ono što je bilo za Zapad dobro, a glavni problem u Ukrajini vide u onome što je na samom Zapadu bilo loše. Ukratko, glavni problem u Ukrajini oni politički detektiraju u nedostatku demokracije, vladavine prava i prevelikoj centralizaciji, a ekonomski u nedostatku slobodnog tržišta. Glavni problemi Ukrajine su, dakle, prije svega unutarnje prirode, a tek posljedično i vanjske.

O demokratskoj insuficijenciji u Ukrajini kao endogenom problemu već sam ovdje pisao, pa se neću ponavljati. O vladavini prava u situaciji kada na vlasti imamo neizabranu kliku koja je ukinula gotovo sva politička, medijska i manjinska prava i slobode, ne vrijedi trošiti riječi. To je nešto što čeka Ukrajinu tek po stabilizaciji vlasti. Do te stabilizacije ne može doći kao što sada to pokušava pučistička vlada u Kijevu, primjenom sile i stavljanjem pod punu kontrolu centralne vlade dijelova Ukrajine koji su joj otkazali poslušnost. Tu je, prije svega, neophodan kompromis, a do tog kompromisa očito ne može doći sve dok se ne uvaže zahtjevi pobunjenih regiona na istoku. Time dolazime do jednog od ključnih liberalnih rješenja za stabilnost svakog društva, pa i ukrajinskog, a to je federalistički princip vladavine.

Rijetke su homogene nacije, nacije koje imaju jedinstvenu kulturu, jezik, religiju i zajedničku povijest. Ukrajina svakako ne spada u tu vrstu nacionalne države. Ona je multikonfesionalna, multietnička, multijezična, a kao što smo vidjeli i rastrgana različitim povijesnim silnicama. No, to nije uzrok problema u Ukrajini, premda bi mnogi to tako htjeli vidjeti. Dapače, glavni uzrok problema podijeljenosti ukrajinskog društva leži u prevelikoj centralizaciji ukrajinske države. To je glavni razlog što u Ukrajini od njenog formiranja kao nacionalne države imamo princip smjene dominacije jedne, odnosno, druge etničke grupacije – proukrajinske i proruske. U centralistički ustrojenoj državi država se vidi kao plijen za ovladavanje jednim dijelom društva, a ne kao politički prostor kohezije raznolikih društvenih elemenata.

Sjedinjene Američke Države izgrađene su na federalističkim principima, odnosno, politička kohezija američkog društva, kako su je zamislili američki Očevi utemeljitelji, ne bi bila moguća bez velikih prava danih državama članicama. Njemačka nacija također ne bi bila zamisliva bez principa federalizma. Kada je Adolf Hitler dolazio na vlast, prvo je, donošenjem Zakona o Gleichschaltuungu, uništio princip federalizma, koji je vidio kao glavnu preprjeku za ovladavanje njemačkom nacijom (a potom i čitavom Europom i svijetom). Prva i druga Jugoslavija su bile nefunkcionalne države i raspale su se upravo iz istih razloga – zbog prevelike centralizacije, gdje je država korištena kao instrument dominacije jedne grupe nad drugom. Iste probleme ima i današnja Bosna i Hercegovina, gdje se politikom sve veće centralizacije žele riješiti problemi nefunkcionalnosti jedne multietničke i multikonfesionalne zajednice. Federalistički princip i davanje jednakih prava svim etničkim grupama, u takvim situacijama relaksira odnose i omogućuje da se stvori ambijent za zajedničku politiku. Međutim, centralisti na federalizaciju gledaju kao na separatizam i disoluciju države, što nikako ne mora biti slučaj. SAD, Švicarska, pa i Njemačka, su primjer funkcionalnih uspješnih država utemeljenim na principia federalizma (premda se i one sve više kreću ka sve većoj centralizaciji u ugrožavaju temelje vlastitog demokratskog poretka).

Na jednom mjestu u svojoj knjizi Liberalizam, gdje objašnjava značaj federalističkog principa u državama sa nacionalno mješovitim stanovništvom, Mises kao da opisuje ključni problem u njegovom nekadašnjem zavičaju – današnjoj Ukrajini:

U složenoj mreži antiliberalnih politika, koje su u tolikoj mjeri proširile funkcije države da nisu ostavile gotovo nikakav prostor za ljudsko djelovanje slobodno od uplitanja države, uzaludno je nadati se čak i približno zadovoljavajućem rješenju političkih problema u područjima u kojima predstavnici različitih nacija žive jedni pored drugih. Ukoliko upravljanje ovim teritorijama nije vođeno u potpunosti prema liberalnim načelima, ne može biti nikakvog govora o jednakim pravima u postupanju sa različitim nacionalnim zajednicama. Tu mogu postojati samo vladari i podvlašćeni. Tu je jedini izbor između toga da li ćete biti čekić ili nakovanj. Na taj način, borba da se, svom snagom koju nam nudu država, proširi vlastita kontrola nad cjelokupnim teritorijem na kojem žive različite nacije, postaje neophodan imperativ nacionalnog samoodržanja.

I doista se danas čini kao su ukrajinske vlasti uhvaćene u ovu “mrežu antiliberalnih politika”, pa su prisilno dovođenje pod kontrolu pro-ruskih regiona, koji su im otkazali poslušnost, učinili “imperativom nacionalnog samoodržanja”. Amerika, Njemačka, pa i Zapad općenito, moraju se opsjetiti federalističkih principa na kojima počivaju njihovi vlastiti poretci i o kojima ovisi stabilnost u njihovim zemljama, kada daju podršku ukrajinskim unitaristima. I ovaj put se pokazalo da ruska strana, uz sve moguće ograde od ruske real-politike, svojim prijedlogom fedralizacije Ukrajine kao okvirom za dugotrajno i održivo rješenje ukrajinske krize, pokazuje da ima mnogo zreliji i uravnoteženiji pristup problemu. Koliko god mi navikli operirati u hladnoratovskom koordinatnom sustavu, i ovim povodom se pokazalo da to rješenje nije tek rusko rješenje, nego da se radi o princijelnom – liberalnom rješenju za krizu u Ukrajini.

Okrenuti se takvim, provjerenim i liberalnom tredicijom osvjedočenim principima, istovremeno bi značilo konačno iskoračiti iz totalitrnog 20. stoljeća u liberalno 21. stoljeće.

Izvor: Večernji list

Kršćanstvo i liberalizam: je li kršćanski Bog liberalan?

Naslov ovog teksta može biti donekle zbunjujuć, pa i kontroverzan. I to bar iz tri razloga. Prije svega je sumnjiva ideja koja bi Bogu uopće pripisivala određenu ideologijsku orijentaciju – to malo vuče na teokraciju i vjerski fundamentalizam. Drugo, čak i da je s tim sve u redu, čini se da bismo prije mogli govoriti o nepomirljivom sukobu kršćanstva i liberalizma, naročito ako gledamo njihov odnos zadnjih dva stoljeća, a poglavito liberalne politike Europske unije, koje se umnogome mogu označiti kao protukršćanske. I treće, sve i da utvrdimo da postoji neka objektivna veza između liberalizma i kršćanstva, to još uvijek ne bi mnogo značilo, ukoliko sami liberali ne bi vjerovali u kršćanskoga Boga. Pa ipak, ja vjerujem da stvari stoje baš tako. Naime, vjerujem da naša današnja liberalna civilizacija ne bi bila moguća bez kršćanstva, vjerujem da je liberalizam, čak i onda kada se bunio protiv Crkve, to činio u ime kršćanskih ideala; i, treće, vjerujem da nije moguće biti liberal ako se ne prihvaća osnovne kršćanske dogme.

Postoji jedna stvar koja je zajednička liberalizmu i kršćanstvu, a to je da su oba već duže vrijeme u krizi. Ova kriza je obilježena njihovim oštrim međusobnim sporenjima, sporenjima koja traju gotovo od samog uspona liberalizma krajem 18. stoljeća. Ja vjerujem da je glavni uzrok krize kako kršćanstva, tako i liberalizma, to što ne žele priznati svoju međusobnu ovisnost i povezanost, te je taj njihov spor samodestruktivan i loš i za jedne i za druge. Za kršćane je loše ako ne vide u liberalizmu politički izraz svojih osnovnih moralnih načela, a za liberale je loše jer, ne prihvaćajući da su temelji njihova učenja duboko u kršćanstvu, na taj način podrivaju i vlastite moralne temelje i ostaju bez orijentira.

Možda, ipak, nije naodmet uputiti na nekontroverznu okolnost da je naša današnja liberalna civilizacija rođena, stasala i postala dominantnim političkim okvirom upravo na kršćanskome Zapadu. Međutim, danas se na kršćanstvo gleda kao na glavnu prepreku uspostavljanju liberalizma u punome smislu. Na kršćansku crkvu se gleda kao na glavnu opasnost po uspostavljanje principa laičke države, bilo da se radi o pitanju čestitanja Božića i Uskrsa, vjeronauka u školama, davanja posebnih prava određenim manjinskim grupama, poglavito onim seksualnim, stava prema instituciji braka ili na gledanje na pitanje kontracepcije i abortusa. Kada se dođe do ovih pitanja, oštar sukob između liberalne države i kršćanske crkve postaje potpuno vidljiv.

Ekspanzija svih mogućih prava i individualnih sloboda, čijim se liberalna država učinila glavnim promotorom, kako vjeruju današnji liberali, ne smije biti zaustavljena "nazadnim" i "mračnim" crkvenim dogmama. Vjeruje se da ideal liberalne kulture podrazumijeva jedno potpuno materijalističko, individualističko, hedonističko, egoističko i za opće dobro nezabrinuto društvo. Država mora ostati potpuno neutralna po pitanju moralnih prijepora i neovisna o vjerskim učenjima. Taj ideal neutralne države se, onda, jednoznačno tumači kao ideal ateističke i antiklerikalne kulture. Biti protiv crkve i kršćanskoga nauka danas je malne postalo šiboletom ispravnosti naših liberalnih uvjerenja.

Na Crkvu se danas gleda ne samo kao na suvišni atavizam, besmisleni ritualni ostatak jednog propalog svijeta i jedne kulture kojoj više ne pripadamo, već i nešto mnogo gore i mračnije. Kao na vrjednosni i kulturni antipod svemu što u sami vjerujemo. Stare optužbe za koaliranje s apsolutizmom, za Inkviziciju i Index librorum, za protivljenje revolucionarnim gibanjima, za nazadnjaštvo uopće, kao da još uvijek vrijede. Govori nam se da živimo u "postmodernom društvu", "posttradicionalnom", "otvorenom društvu", u društvu iz kojeg je "iščezao i posljedni trag božanskoga" (kako američki liberal R. Rorty emfatički podvlači svoj kulturni ideal), društvu koje je "ubilo Boga", i to ne bilo kojeg, nego baš kršćanskoga Boga. Ova nietzscheanska, ateistička i nihilistička kultura, s druge strane, bilo kakvo očitovanje kršćana o vlastitom sustavu vrijednosti, instantno će opisati kao "puzajući fašizam" i apel za povratak u "mračni srednji vijek".

Ali, kad bismo same liberale pitali o tome na kojim moralnim temeljima počiva njihova vlastita liberalna kultura, kad bismo ih podsjetili na to da su rodonačelnici liberalizma itekako znali da liberalizam bez kršćanskoga nauka ne bi bio moguć, da su sami moralni temelji liberalizma kršćanski, vjerojatno bi nam uzvratili slijeganjem ramenima ili odmahivanjem rukom. Kako piše Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, bez kršćanskog shvaćanja o svetosti i nepovredivosti života, bez vjere u dostojanstvo ljudi, u njihovu jednakost, slobodu i odgovornost – bez vjere da je čovjek dijete Božje i da je stvoren na sliku Boga – ne bi se mogli obraniti ni temelji liberalnoga učenja o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Sami moralni temelji liberalnoga nauka su potpunoma kršćanski po inspiraciji i po izvedbi.

Hegel je govorio da su u drevnim orijentalnim carstvima svi bili robovi a samo jedan slobodan, u antičkim polisima je nekolicina bila slobodna a ostali su bili robovi; tek sa kršćanstvom na svijet dolazi ta ideja da su svi ljudi po rođenju slobodni – djeca Božja. Svi autori klasičnog liberalnog nauka su bili svjesni i jasno podvlačili ovu okolnost. Treba li podsjećati na nauk o prirodnim pravima sv. Tome Akvinca, možda najvećeg liberalnog teoretičara na Zapadu, učenju u čijoj je osnovi ideja o pravu na otpor kraljevskoj vlasti, ukoliko ona posegne za osnovnim pravima i slobodama čovjeka. John Locke, papa liberalne doktrine, govorio je o moralnom zakonu koji je svaki čovjek dužan slijediti i koji drži naokupu čitavo društvo, jer to od svakoga od nas Bog očekuje. Thomas Jefferson, jedan od američkih Očeva osnivača, tvrdio je da su osnovna ljudska prava dar Božji i da se bez tog uvjerenja one ne mogu očuvati, niti ih se može prekršiti a da se ne izazove srdžba Svevišnjega.

Trebamo li se podsjetiti i toga da nekad najuspjeliji projekt sobodne države, Sjedinjene Američke Države, nisu osnovali nikakvi prosvijećeni liberali i laici, već ljudi koje bismo rječnikom današnjih liberala opisali kao "vjerske fundamentaliste"? Treba li reći i to da je političko čedo prosvjetiteljstva i jedne potpunoma ateističke i antiklerikalne kulture, Francuska revolucija, vrlo brzo zaglavinjala u progonima neistomišljenika, pokoljima i genocidu dotad neviđenih razmjera? Treba li se, napokon, podsjetiti i činjenice da su dva najveća izazova liberalnom svjetu u 20. stoljeću došla od totalitarnih pokreta, komunizma i fašizma, koji su, kao nasljednici dva najveća ateista 19. stoljeća, Karla Marxa i Friedricha Nietzschea, bili potpuno laicistički, ateistički i antiklerikalni pokreti? Svaki puta kada je zapadno društvo zaboravilo na svoje kršćanske temelje, našlo se pred izazovom kulture koja je sijala smrt i gazila dostojanstvo i prava čovjeka.

Ne dovodi li sve ovo u pitanje proklamirani laicitet liberalne države? Svakako. Kao i još mnogo toga. Moralni temelji liberalnog društva su kršćanski i liberalizam bez tih kršćanskih temelja ne može gajiti nadu da dugovječnost. Današnja liberalna kultura, koja se posvema smatra laičkom i ateističkom, u odsustvu snažnih izazova totalitarnih pokreta, predstavlja najveći izazov za liberalizam danas. Ako se može govoriti o "puzajućem totalitarizmu", onda je to upravo liberalna kultura koja iznutra razara temelje zapadne liberalne civilizacije.

Da li to znači da je liberalizam teokratski sustav? Svakako ne, ukoliko pod teokracijom smatramo vladavinu crkve nad društvom. Ali, ako pod teokracijom smatramo vladavinu određenih moralnih normi, koje su karakteristične za kršćanski nauk, onda je odgovor pozitivan. Zapadna društva su teokratska utoliko što počivaju na kršćanskim vrednotama. Neovisno sudstvo, slobodni izbori, sloboda govora, slobodno tržište, nisu dovoljni da bi se održalo slobodno društvo i slobodno tržište. Sve te sjajne stvari koje je porodila naša civilizacija bi brzo nestale ukoliko bi se raspao moralni osnov koji tu civilizaciju drži na okupu – a taj moralni osnov je kršćanstvo.

Da li to znači, na kraju, da liberal mora biti kršćanin, da mora ispovijedati kršćansku vjeru? Ne, u strogom smislu riječi. Ne mora vjerovati u Objavu, u Raspelo i Uskrsnuće. Ali mora poštovati temeljne kršćanske vrednote, kao što su svetost života, čovjekova sloboda, nepokornost ovozemaljskim autoritetima koji žele drugima nametati svoje vrijednosti, poštovanje i blagonaklonost prema drugima, svijest o vlastitim dužnostima i moralnim granicama našem djelovanju. To znači biti "kršćanin po kulturi" (M. Pera) ili upražnjavati "zdravi laicizam", kako je to nazvao Benedikt XVI. To znači i biti liberal u punom smislu riječi. Jer, konačno, suprotno onome što se danas tvrdi, vjera nije samo privatna stvar svakoga od nas, nego se ona dotiče i mnogih javnih politika; štoviše, temelji javnih politika liberalnoga zapadnoga svijeta imaju kršćanske korijene. Za nadati se je da će tako i ostati.

Republika

Budućnost liberalizma – kako je država postala naš neprijatelj?

Jedan od najizraženijih paradoksa suvremenoga društva tiče se neobične prirode moderne nacionalne države. Taj paradoks je u tome da društvo stvara državu kao sredstvo za promaknuće svojih ciljeva, no na kraju država ovladava društvom. Moderna demokratska država je po definiciji jedinstvo onih koji vladaju i nad kojima se vlada – što je već po sebi dovoljno neobična ideja – no, na kraju, dobivamo jednu posve obrnutu strukturu, u kojoj nitko ne vlada, u kojoj je vlast postala anonimna, i u kojoj svi pripadaju jednoobraznoj masi podvlašćenih. Bezlični državni aparat ovladava društvom, koje je također postalo bezlično i nesposobno za kreativni život.

Moderna država u potpunosti je čedo modernog građanskog društva, najviši izraz njegove snage i njegovih nadanja. Ona nije zasnovana na osvajanju, nije rođena u krvi, ne temelji se ni na kojem materijalnom principu – kao što nam to često naokolo tumači arhivarska mudrost, koja je nesposobna uvidjeti tu specifičnu i paradoksalnu prirodu moderne nacionalne države. Ona nije niti zajednica “krvi i tla”, niti je njen princip zajednički jezik, kultura, niti pak jedinstveni teritorij. Moderna država ne gleda nazad, nego naprijed. Njen princip je, stoga, dinamički i duhovni: država je zajednica ljudi okupljenih oko nekog zajedničkog cilja.

Hrvatska je brzo opisala kvadraturu ovoga kruga od stvaranja nacionalne države, kao izrazu najvećih nada hrvatskoga društva, ka potpunom obrtanju i usahnuću tih nada u spoznaji da je država u potpunosti progutala društvo, uništila njegovu spontanost i vitalnost. Današnja hrvatska država prije liči na nadgrobni spomenik hrvatskome društvu, koje je ono samo sebi za života podignulo. Država je postala sama sebi svrhom, bezlični aparat i mašinerija, a društvo je tu još samo ukusna hrana koja omogućuje besciljno samokratanje i održavanje državnoga stroja.

Iz ove gotovo edipovske situacije suvremene države izranjaju i sve njene podjele. Liberali će, s jedne strane, ukazivati na pogubne posljedice ove dinamike suvremene države, na to da se država razvila u oblik socijalnoga vampirizma, da je postala neprijatelj društvu, da ugrožava same njegove temelje i izlaže ga opasnosti potpunoga sloma. Konzervativci će, s druge strane, i dalje njegovati sjećanje na herojsko doba stvaranja države, ukazivati na najviše nade kojima je to stvaranje bilo inspirirano, a na današnje stanje će gledati kao na aberaciju i skretanje od te izvorne ideje. Pritom će i jedni i drugi biti u ponečemu u pravu, a u nečemu fulati.

Najdublja istina liberalne doktrine, ali i izvor njenih samoobmana i vlastitog nerazumijevanja, počiva u oštrom odvajanju države i društva. Oni s pravom ukazuju na opasnost gomilanja nenormalnih ovlasti suvremene države, na neobuzdano jačanje njene administracije, na izopačavanje države u etatističkog monstruma koji siše i posljednju kap krvi društvu i pretvara ga u rahitični skelet nesposoban za dalji samostalan život. To je istina liberalizma, koju nitko ne može osporiti. Liberali, međutim, griješe u tome što na modernu državu uopće gledaju očima srednjovjekovnoga ili antičkog čovjeka, kao na izvorno statički princip društva.

Liberali će često reći da je moderni etatizam proizvod neke vrste kolektivističke svijesti ili će na njega gledati kao na atavizam predmodernog doba, neadekvatno sredstvo za nove i ambicioznije ciljeve modernoga građanstva. No, time oni gube iz vida specifičnu, gotovo revolucionarnu – ili pak paradoksalnu – prirodu moderne nacionalne države. Moderna je država, i uz nju vezana ideja nacije, otjelovljenje dinamizma modernog građanskog društva. Renan će reći da je nacija “svakodnevni plebiscit”. Moderna nacionalna država je demokratska po svojoj biti i čedo je liberalnoga građanstva, izraz njegove vlastite dinamičke prirode.

U ovom nepriznatom roditeljstvu ja vidim i glavni uzrok nepopularnosti liberalne doktrine, kao i uspjeh njegovih konkurenata na priznanje tog nezakonitog djeteta i popularnosti koju iz njegova uspjeha polučuju. Naravno, to posvojenje je također obavljeno uz krivotvorenje rodnog lista i mnoge druge pravno sporne radnje. Konkurenti liberalizma su u njegov rodni list upisali boju očiju i njegovo krvno porijeklo, naučili su ga govoriti njihovim jezikom, zadali su mu granice njegova djelovanja, pohranili u njega svoje strahove i nade i odgojili ga u duhu njihovih ideala. Krivotvorenje roditeljstva je time izvršeno, uz dragovoljni pristanak prirodnih roditelja. Posljedica ovoga transfera jest da će novi roditelji sve pozitivne osobine djeteta pripisivati svome djelovanju, a negativne osobine njegovome sumnjivome porijeklu.

Najgrublja je opomena liberalima za ovo dobrovoljno odricanje od vlastita djela stigla iz totalitarnog tabora tijekom 20. stoljeća. Prisvojili su staru slavu moderne nacionalne države, koja je postigla dotad neviđen uspjeh tijekom 19. stoljeća, i premda su njihovi uspjesi bili dosta mršavi, uspjeli su se ustoličiti kao jedini legitimni nasljednici ideje moderne nacionalne države. Oni su etatizam uzdigli na nivo principa. Uništili su liberalno razlikovanje države i društva. Tu incestuoznu vezu je potvrdio Mussolini svojim rječima: “Sve za državu, ništa izvan države, ništa protiv države.” Staljin je, dajući ovom Mussolinijevom etatizmu još jedan zavrtanj, govorio: “Društvo, to sam ja.”

Liberalno rješenje ove kvadrature etatističkoga kruga ja vidim, prije svega, u tome da liberali odbace neadekvatno i staromodno gledanje na modernu državu kao na nekakav statični antički ili srednjovjekovni proizvod. Država ima svoj dinamizam, ona ima svoj plebiscitarno-demokratski legitimitet unutar građanskog društva. Nije liberalni problem povlačenje granica državnome djelovanju i stvaranje konstitucionalnog okvira državnog djelovanja. Te granice, vidjeli smo, lako poruše neprijatelji liberalizma. Uostalom, sam liberalni konstitucionalizma je etatistička doktrina, a ne nauk o principima građanskog društva.

Liberalizmu, drugim riječima, treba više demokracije, a ne povratak i obnova liberalnih doktrina o ograničenoj vladi, jer je demokratski princip dinamički, dok je konstitucionalizam prije anti-demokratski nauk predmodernih društava. Liberali podršku za svoju doktrinu trebaju tražiti u afirmaciji demokratskih principa, u stvaranju novog demokratskog nereda, a ne u stavljanju kočnica i brana demokraciji, niti pak u odricanju od ideje moderne nacionalne države. Liberalnom društvu nije potrebna kontrola državnih institucija, već sve veća socijalna inicijativa, afirmacija sve snažnijeg djelovanja mimo državnih politika i nametanje vlastitih odluka političarima. Razne referendumske inicijative, pokretanje mehanizma neposrednog demokratskog odlučivanja, to je ono što može pokrenuti stvari u pravcu više slobode i jače socijalne interakcije.

Anarhizam i revolucija su principi ugrađeni u ideju moderne nacionalne države, njih ne treba tražiti izvan nje. Kao što država predstavlja najveću opasnost za jedno društvo, ako joj se dopusti da sama postavlja granice svoga djelovanja – vidimo da ona tih granica nema i lako se premeće u totalitarnog monstruma – ona nudi instrumente i njegovog oslobođenja. Princip demokratskog legitimiteta je najmoćniji instrument tog oslobođenja, sam njegov duhovni princip. Jedini način da se sačuva liberalima tako dragocjena razlika između države i društva jest da se prihvati da je država izvorno čedo društva i, na kraju, njegovo vlasništvo.

Ako promatramo današnji svijet i njegovo kretanje, vidjet ćemo da je, naročito nakon pada Berlinskog zida, proces proliferacije i stvaranja sve novih i novih nacionalnih država dobio novi zamah. To je pokazatelj da je liberalno građanstvo još uvijek živo, a njegova kreativna moć idalje vitalna. S druge strane, imamo pokušaj stvaranja i obnove nadnacionalnih carstava, na kraju i ideju svjetske vlade, koji se temelje na oprečnim principima, protiv kojih je, uostalom, princip nacionalne države odnio prevagu tijekom zadnja dva stoljeća. To su dva principa oko kojih se trenutno vodi najogorčenija borba za budućnost slobode. Prvi je baštinik demokratskih pokreta oslobođenoga liberalnoga građanstva, drugi je pokušaj da se tom novom demokratskom neredu stane na put etatističkim politikama. Smiješno je, ipak, vidjeti da se prvi pokret, i to ponajviše od strane samoproklamiranih liberala, opisuje kao agresivni populizam, kolektivizam i najveća opasnost za budućnost liberalizma, dok se drugi pokret legitimira kao obrana najviših dostignuća liberalne demokracije.

Kada je Hans-Hermann Hoppe, ako ne naznačajniji, a onda svakako najinspirativniji živi liberalni teoretičar, opisivao budućnost liberalizma, on je tu sliku opisao upravo demokratskim bojama separatističkih pokreta i sve većeg usitnjavanja i proliferacija novih država, a ne bojama liberalnog konstitucionalizma i stvaranja institucionalnih prepreka negativnoj evoluciji liberalne države. Mislim da je u ovim separatističkim i demokratskim pokretima sve većeg usitnjavanja postojećih državni tvorevina krije ključ današnje obnove liberalizma i stvaranja sve slobodnijeg svijeta. Pitanje je samo da li će liberali prihvatiti ovaj pokret kao svoje čedo ili će sačekati da povijest i taj zadatak obavi bez njih i pod drugim zastavama.

Elita gora od rulje – ili, zašto su kapitalisti protiv kapitalizma?

Biti protiv kapitalizma danas je, znamo, gotovo općeprihvaćena stvar. To je tako bar što se tiče elite – koja je često “gora od rulje”, kako je govorio Mirko Kovač. Bilo da se radi o intelektualcima, političarima, umjetnicima ili biznismenima, rijetko kad ćemo među njima naći nekoga tko bi bio protržišno nastrojen ili zagovornik kapitalizma.

Čuveno Marxovo predviđanje – koje se pokazalo pogrešnim, uostalom, kao i sva njegova ostala predviđanja – da proleteri po samoj svojoj “društvenoj biti” moraju biti protiv kapitalizma, doživjelo je svoj tragikomični obrat. Stvar je, naime, ispala tako da su se radnici pokazali kao najpouzdaniji saveznici kapitalizma, jer su u njemu vidjeli izuzetan motor za unaprjeđenje vlastitog materijalnog stanja, dok su za Marxov socijalistički nauk najprijemčiviji bili pripadnici društvene elite – političari, sveučilišni profesori, bankari i krupni kapitalisti. Kao što se njegova filozofema da “društveno biće čovjeka određuje njegovu društvenu svijest” pokazala pogrešnom na primjeru proletera, u koje je polagao sve svoje nade, ona se jednako pogrešnom pokazala i na primjeru elita. Odbacili su ga oni u koje je polagao svoje najviše nade, a prihvatili su ga oni koje je najviše prezirao.

Pa ipak, mora zvučati čudno reći da postoje kapitalisti koji bi bili protiv kapitalizma. Kako to da pripadnici “vladajuće klase” u kapitalizmu, poglavito oni koje u punom smislu riječi identificiramo sa kapitalističkim sustavom (naime, krupni kapitalisti), mogu biti protiv kapitalizma – zar to nije paradoks? A opet je to doista tako. U stvari, to se čini kao neko pravilo. Još je Adam Smith govorio da se ljudi iz poslovnog svijeta rijetko kad susretnu a da pri tim svojim susretima ne isplaniraju neku smicalicu ili urotu protiv javnosti. Dovoljno je pogledati program i djelovanje HUP-a, pa će se vidjeti da tu nema ni “k” od kapitalizma, već da se radi o lobističkoj grupaciji kojoj je jedini cilj isposlovati od države ili neki obilni program subvencioniranja njihovog biznisa ili neku zakonodavnu regulativu kojom bi ograničili ili onemogućili konkurenciju njihovim poslovima na hrvatskom tržištu. To je glavni razlog postojanja HUP-a. Vidoševićevi safariji i umjetničke galerije su samo pojavni izraz tih socijalističkih politika hrvatskih poslovnih krugova.

No, svakako treba reći da Hrvatska nema monopol na socijalističku glupost, te da ni u svijetu nije mnogo drukčije. Svi se sjećamo milijardera Warrena Buffetta i njegove demagogije o tome kako je porezni sustav u Americi nepravedan, jer njegova tajnica plaća veći porez od njega, zbog čega je od političara zahtijevao da povećaju poreze biznisu kako bi se ispravila nepravda. Sjećamo se kako je Obama odmah potom požurio iskoristiti njegovu tajnicu u svojoj kampanji, pozivajući je na skupove svojih pristalica i prikazujući kao žrtvu kapitalističke nepravde kojoj je on odlučio stati na kraj. Slično Buffettu će se i moćni Bill Gates požaliti kako ne plaća državi poreza koliko bi trebalo i podržati zahtjeve antiglobalističkih i antikapitalističkih prosvjednika za uvođenje posebnog “poreza za bogataše”, tzv. Robin Hood poreza. No, možda je pravi šampion socijalističke demagogije među poslovnim mogulima poznati burzovni špekulant George Soros. On ne propušta niti jednu priliku kako bi napao laissez faire kapitalizam i slobodno tržište optužio za sve nedaće kojima je danas izložen svijet. On nije odolio ni tome da svom antikapitalističkom ressentimentu da i teorijsku formu. Tako je svoja razmišljanja o načinima kako da se obuzda divlji kapitalizam iznio u nizu knjiga i članaka, čija je glavna pouka da, nakon sloma totalitarnih pokreta dvadesetog stoljeća – fašizma i komunizma – danas slobodno tržište predstavlja glavnu prijetnju onome što on naziva “otvorenim društvom”.

Tja, kada sami kapitalisti kažu da je kapitalizam nepravedan, onda je tomu malo besmisleno proturječiti, zar ne? Ne trebaju nam više komunističke partije, sveučilišni profesori, avangardni umjetnici, niti ljevičarski aktivisti da bi nas poučili i otvorili oči o zlima koje nam donosi kapitalizam – sada tu istinu uviđaju i sami kapitalisti! Još samo netko krajnje zatucan i ideologijski zadrt bi mogao braniti nepravedni kapitalistički sustav, kada ga, eto, i sam Soros stavlja u istu ravan sa fašizmom i komunizmom! No, da li je baš sve tako? Otkud ovaj sklad tako raznolikog društva – i otkud kapitalistički moguli među njima? Kakva li je nevaljalica ta povijest da nam priređuje takve prizore da su danas kapitalisti postali glavni kritičari kapitalizma u svijetu i promotori socijalističkih politika?

Iskreno, ja tu ne vidim nikakve tajne. Stvar je jasna: ne radi se ni o kakvom iznenadnom prosvjećenju ili probuđenom filantropskom porivu kapitalista, već o čistom interesu zaogrnutom u humanističku frazeologiju i besprimjernu srceparajuću demagogiju. Socijalističke politike najviše koriste “onima gore” – političarima, državnim uhljebima, ali i kapitalistima koji su se etablirali na nekom tržištu. Najveći neprijatelj kapitalista jest sam kapitalizam, konkurencija, slobodna tržišna utakmica. Oni znaju da jedina realna ugroza njihove pozicije na tržištu može doći samo od strane konkurencije, novih igrača na tržištu, a ne od države. Iskoristiti političare i njihov utjecaj na zakonodavstvo – pozicija koju im garantira nepostojanje vladavine prava i snažni državni intervencionizam – predstavlja sjajnu priliku da se očuvanju njihovog interesa i nepoštenom uništavanju konkurencije da forma zakona. Stoga je zagovaranje državnog intervencionizma i socijalističkih politika njihov glavni adut u očuvanju vlastitih pozicija.

Ako prijetnja dolazi iz inozemstva, oni će zagovarati ekonomski patriotizam, lobirat će kod političara da se podignu uvozne barijere i carine, vodit će kampanje u stilu “kupujmo hrvatsko”, i slično. Na prijetnju koja dolazi “iznutra”, oni će odgovoriti lobiranjem kod zakonodavca da se povećaju porezi, kako bi se u startu onemogućilo bilo kome da dovoljno naraste i ugrozi njihovu poziciju. Oni su pri tome, poput Gatesa ili Buffetta, spremni plaćati i više poreze, jer to smatraju dobrom cijenom da političari zakonodavnom regulativom “pobiju” njihovu konkurenciju. Naime, veliki mogu izdržati visoke poreze, ako im to omogućuje stvaranje “barijera ulasku” novih igrača i očuvanje njihovog monopolskog položaja na tržištu; mali poduzetnici u tom slučaju mogu staviti samo ključ u bravu. U biti, cijenu ne plaćaju krupni kapitalisti, nego mi, stoka sitnoga zuba, koji kupujemo njihovu lošu robu po višoj cijeni od one koju bismo imali kada bi tržište bilo slobodno. A sve to još uz naš pristanak – jer je općepoznato, jel’, da je socijalizam politika koja štiti interese radnika i maloga čovjeka.

Istina je, naravno, sasvim suprotna: kapitalizam i slobodno tržište su u interesu jedino radnika i tzv. malog čovjeka – ma što nam o tome pričali marksistički profesori, sindikalni aktivisti i politički demagozi. Kapitalizam je radnicima donio blagostanje o kakvom je do prije dva stoljeća malo tko sanjao. To su znali radnici u devetnaestom stoljeću kada su odbacili ljevičarske nebuloze i priklonili se “paktiranju sa kapitalom”, kako su ih optuživali socijalistički glasnogovornici. Lobiranje i propaganda krupnih kapitalista i financijskih špekulanata u horskom sazvučju sa spomenutima u korist socijalizma – ili, kako se to ljepše kaže, socijalno odgovorne države – samo je dokaz stvarne interesne osnove ove neprincipijelne koalicije i njihovih urotničkih politika. Ime i lozinka te urote zove se socijalizam, a njena socijalna forma zove se antikapitalistički klasni rat koji, uz pomoć državnog zakonodavstva, politička, intelektualna i ekonomska elita vode protiv interesa radnika, malih poduzetnika i slobodnog tržišta.

Politički potop hrvatskih liberala – šansa za liberalizam u Hrvatskoj

Doba političke čednosti hrvatskoga višestranačja i života u bogougodnome monogamnom političkom braku ljevice i desnice, čini se, živi svoje posljednje dane. Naime, sve je izvjesnije da hrvatskoj političkoj sceni predstoji razdoblje u kome više neće postojati dominacija ideologijski i programski jasno profiliranih velikih stranaka desnice i ljevice. Pomnija analiza bi vjerojatno dovela u pitanje da je to ikad i bio slučaj i pokazala bi da su programi, poglavito praktična politika, ovih stranaka imale više sličnosti nego razlika. No, tako je to u braku – ma koliko se inače razlikovali, ljudi vremenom poprime osobine, manire, mirise i okuse one druge strane. Kako god, dosad je HDZ bio stožerna stranka hrvatske desnice, a SDP ljevice, i oko ova dva bloka se plela hrvatska politika. Kako pokazuju istraživanja javnog mnijenja, ove dvije stranke sada zajedno jedva namiču 40% podrške biračkog tijela. One padaju (SDP) ili već dugo stagniraju (HDZ), a to otvara veliki prostor za (bar) trećeg velikog igrača.

Taj “treći čovjek” hrvatske političke scene bi, kako kažu njeni dobri poznavatelji, mogla biti velika centrumaška koalicija koja bi se trebala formirati oko zagrebačkog gradonačelnika Bandića i smijenjenog HNS-ovog lidera, Radimira Čačića, koji je upravo pokrenuo inicijativu za osnivanje nove stranke – Narodne stranke reformista. Oni bi do kraja godine formirali široku koaliciju sastavljenu od jakih regionalnih lidera i stranaka. Glavna karakteristika ove nove koalicije bila bi njena ideologijska neutralnost (“centrumaštvo”), odsustvo bilo kakvih “velikih priča” i pragmatičnost – bio bi to pravi postmodernistički ideologijsko-politički amalgam. Jedan od pobočnih učinaka ovog političkog saveza bio bi da bi se, po toj računici, u njega utopile sve stranke koje su bile nominalno liberalne, točnije – regionalni IDS, Kosorov HSLS i varaždinski HNS. Drugim riječima, ovo očekivano novo tektonsko pomjeranje hrvatske političke scene pomest će s nje stranke liberalne političke orijentacije. I to je, po meni, razlog za veliko zadovoljstvo svakoga tko ima liberalna politička uvjerenja.

Naravno, svakom liberalu koji drži do sebe digne se kosa na glavi pri spomenu ovih stranaka kao liberalnih. I s razlogom. One su to samo po imenu ili opisu, ali u njihovoj politici ima malo toga liberalnoga. Ako se pogledaju njihovi programi, tu sve vrvi od socijalnoga inženjeringa i socijalističkih politika, “mjera i programa” koje treba poduzeti vlada da bi pokrenula ili promovirala ovo ili potakla ono. Uz to, IDS i HNS su nekako i navjerniji partneri socijalista iz SDP-a, što je tek da pukneš od muke. Nitko nije učinio više zla za ideju liberalizma u Hrvatskoj od ovih nazovi liberalnih stranaka. No, u ovakvoj reakciji se krije i jedna zamka, a to je sugestija da bi se time otvorio politički prostor za neku novu, istinski liberalnu stranku. Ja mislim da je ovo veoma pogrešan način razmišljanja od kojeg je ideja liberalizma imala vrlo malo koristi, a jako puno štete. U stvari, mislim da je sama ideja o nekakvoj liberalnoj politici, o nekom liberalnom reformatoru koji će nizom političkih poteza “uvesti liberalizam” odozgo, vrsta drvenog željeza, najgora zabluda liberala, čak ono što priječi istisku transformaciju društva u pravcu više slobode.

Ta proturječnost je upisana u samu liberalnu doktrinu. Liberalizam je rođen kao kritika apsolutizma i kao sumnja da svaka politička akcija vodi ka smanjenju slobode. Zahvaljujući liberalima promijenjen je odnos prema političkom autoritetu. Dok se ranije smatralo da je glavni problem politike pronaći i postaviti “prave ljude na pravo mjesto”, pitanje “tko vlada”, liberalizam raskrinkava ovo glavno pitanje tradicionalne političke teorije kao običnu političku mitologiju, kao pogrešno postavljeno pitanje, i kaže da je nebitno tko vlada, već je glavno pitanje način, “kako” se vrši vladavina i koji je opseg vlasti. Dok svi drugi naivno očekuju od politike da će donijeti poboljšanje života, da će se u našim životima pojaviti neki mudri Likurg ili Solon, donijeti nam savršene zakone po kojima ćemo se vladati i osloboditi nas nepravde, liberali se postavljaju kao sumnjala koja od politike ne očekuju ništa, već je smatraju tek nužnim zlom kojemu treba postaviti što snažnije i čvršće ograde. Liberali ne vjeruju u princa na bijelom konju koji spašava Trnoružicu. Politika se treba što manje miješati i zadirati u naše živote. Vlasti treba postavljati zamke, dijeliti je, usitnjavati, dovoditi u međusobni sukob. Političari su za liberale, ako išta, uvijek neka vrsta korisnih idiota, čije ambicije, častohleplje i vlastoljublje treba sučeljavati sa isto takvim ambicijama drugih političara, kako bi se oni međusobno uništavali i time stvarali što veći prostor slobode za građane.

Ovu bismo školu mišljenja mogli nazvati britanskom ili anglo-saksonskom doktrinom liberalizma. No, uvijek je postojala i druga, njoj suprotna, struja mišljenja unutar liberalizma. Ta struja mišljenja je nastala uglavnom u zemljama koje nisu bile te sreće da žive u slobodnim društvenima uređenjima, kao što je to bio slučaj sa Francuskom i uopće na europskom kontinentu. Nazovimo je francuskom ili kontinentalnom verzijom liberalizma. Dok su Englezi promatrali svoje institucije i razmišljali o tome što je dovelo do njihovog napretka i slobode, otkrivajući pritom svu kompleksnost i, u biti, evolucijsku narav vlastitog poretka slobode, dotle su Francuzi i drugi na kontinentu, koji su živjeli pod despotizmom, promatrajući britanski sustav sa strane, što im je neminovno oduzelo ponešto od osjećaja za finesu i svu složenost toga sustava, došli na ideju da treba jednostavno preslikati taj sustav i njegove institucije u njihovoj domovini, i da će tako “engleske slobode” procvjetati i njihovom tlu. Povjerovali su da je slobodu moguće uvesti dekretom “odozgo”. Toj svojoj vjeri su davali različita imena: “prosvijećeni despotizam”, “društveni ugovor”, “revolucija” itd., a sa razvojem demokracije i političkog života, pojavljuju se liberalne stranke koje vode “liberalne politike”. Kada su opisivali svoje slobode britanski klasični liberali nisu navodili stranačke programe ili papirnate deklaracije, nego su se pozivali na snagu građanskog društva i njegovih kompleksnih “posredničkih institucija”, koje su priječile političkoj moći da ima bilo kakav upliv na njega. Francuski liberali su kretali od političkih proklamacija i programa, vjerujući da je moguće društvo utemeljiti “odozgo” nekom vrstom socijalnog inženjeringa i postavljanjem racionalnih filozofskih temelja socijalnoj interakciji.

Jasno, to je bio korak unazad, ka ideji “prvog zakonodavca” ili “zakonodavstva slobode”, nekog utemeljujućeg čina, radikalnog reza u društvenom tkivu, kojim je moguće zavesti slobodu. To se pokazalo pogrešnim, a liberale odvelo u tabor etatista, ljudi koji vjeruju u moć reformske politike, u moć centraliziranog odlučivanja nad tako finim i kompleksnim sustavom kakvo je ono što nazivamo “društvo”. Slična stvar se dogodila i u zemljama koje su živjele pod komunizmom kada je pao Berlinski zid. Ljudi su povjerovali da je ono što nam treba hitna politička akcija odozgo, koja bi paketom reformskih zakona, namjesto komunističkog sustava sada zavela liberalni sustav. Povjerovali su u moć politike, a time i iznevjerili onu izvornu sumnjičavost liberala prema politici. Tako se danas mnogim liberalima čini dovoljnim, ako već ne i idealnim, samo prepisati i implementirati zakone Europske unije na naš sustav kako bismo, navodno, uveli liberalizam. No, to ne biva – sve i da su europski zakoni suhi liberalizam, a ne notorne socijalističke “direktive”. Po tome se ovi liberali nimalo ne razlikuju od kolektivista koji vjeruju da je dovoljno da na vlasti zasjedne naš čovjek, koji će sprovesti liberalne reforme, kako bi nas ogrijalo sunce slobode. Time su duboko kompromitirali ideju liberalizma i legitimirali kolektivistički stil vladavine i dali novi sadržaj staroj ideji prosvijećenog despotizma. Vjerujem da je ovakvo shvaćanje liberalne politike kod hrvatskih liberala u dobroj mjeri zaslužno za loš glas na koji je u javnosti izašlo časno ime liberalizma, bar u jednakoj mjeri u kojoj je taj odijum i usvojeni refleks dominantno ljuvičarske političke kulture u nas koja prezire sve što ima predznak liberalizma, kapitalizma ili tržišta.

Ono što može promijeniti stvari nisu paketi reformskih zakona, nije nikakva liberalna politika koja se ima sprovoditi, već suprotno: kompromitiranje, usitnjavanje, fragmentiranje, decentraliziranje, što veća difuzija svih mogućih ambicioznih političkih planova za reformu društva. To je ono što povećava slobodu pojedinca, jer ona raste na marginama sustava, a što su politički procesi više blokirani, što su političke ambicije više suprotstavljene, to je ta margina veća. Za liberale je uvijek glavna stvar bila decentralizacija vlasti, jačanje centripetalnih sila, stvaranje što kompleksnijeg demokratskog nereda. Ne postoji liberalna politika. Svaka politika je antiliberalna i vodi ka centralizmu odlučivanja i despociji, ma koliko se ona možda kitila svojom prosvijećenošću, emancipiranošću ili europskim duhom. Da bismo imali slobodno društvo nisu nam potrebne liberalne stranke. Dapače, snaga liberalnih pokreta i očekivanje promjena u pravcu liberalizma od tih političkih pokreta ili stranaka, nije samo izravno sumjerna neslobodi jednoga društva i simptom te neslobode, već i dokaz o pogrešnom shvaćanju liberalne ideje uopće. Politika – svaka politika – je kao i čovjek: ono Kantovo krivo drvo iz kojega se ništa pravo ne može istesati. Na nama je da ga ne zalijevamo i ne njegujemo, a naročito da ga ne nazivamo “drvetom slobode”. Stoga treba pozdraviti kao korak u dobrom pravcu što je ono, bar što se liberala u Hrvatskoj tiče, tako neslavno skržljalo i počelo venuti. Ako ništa, bar nas kojima je stalo do liberalizma neće više zamjenjivati. A i to je već nešto. Bar se opet mirne duše mogu zvati – liberalom.