Budućnost liberalizma – kako je država postala naš neprijatelj?

Jedan od najizraženijih paradoksa suvremenoga društva tiče se neobične prirode moderne nacionalne države. Taj paradoks je u tome da društvo stvara državu kao sredstvo za promaknuće svojih ciljeva, no na kraju država ovladava društvom. Moderna demokratska država je po definiciji jedinstvo onih koji vladaju i nad kojima se vlada – što je već po sebi dovoljno neobična ideja – no, na kraju, dobivamo jednu posve obrnutu strukturu, u kojoj nitko ne vlada, u kojoj je vlast postala anonimna, i u kojoj svi pripadaju jednoobraznoj masi podvlašćenih. Bezlični državni aparat ovladava društvom, koje je također postalo bezlično i nesposobno za kreativni život.

Moderna država u potpunosti je čedo modernog građanskog društva, najviši izraz njegove snage i njegovih nadanja. Ona nije zasnovana na osvajanju, nije rođena u krvi, ne temelji se ni na kojem materijalnom principu – kao što nam to često naokolo tumači arhivarska mudrost, koja je nesposobna uvidjeti tu specifičnu i paradoksalnu prirodu moderne nacionalne države. Ona nije niti zajednica “krvi i tla”, niti je njen princip zajednički jezik, kultura, niti pak jedinstveni teritorij. Moderna država ne gleda nazad, nego naprijed. Njen princip je, stoga, dinamički i duhovni: država je zajednica ljudi okupljenih oko nekog zajedničkog cilja.

Hrvatska je brzo opisala kvadraturu ovoga kruga od stvaranja nacionalne države, kao izrazu najvećih nada hrvatskoga društva, ka potpunom obrtanju i usahnuću tih nada u spoznaji da je država u potpunosti progutala društvo, uništila njegovu spontanost i vitalnost. Današnja hrvatska država prije liči na nadgrobni spomenik hrvatskome društvu, koje je ono samo sebi za života podignulo. Država je postala sama sebi svrhom, bezlični aparat i mašinerija, a društvo je tu još samo ukusna hrana koja omogućuje besciljno samokratanje i održavanje državnoga stroja.

Iz ove gotovo edipovske situacije suvremene države izranjaju i sve njene podjele. Liberali će, s jedne strane, ukazivati na pogubne posljedice ove dinamike suvremene države, na to da se država razvila u oblik socijalnoga vampirizma, da je postala neprijatelj društvu, da ugrožava same njegove temelje i izlaže ga opasnosti potpunoga sloma. Konzervativci će, s druge strane, i dalje njegovati sjećanje na herojsko doba stvaranja države, ukazivati na najviše nade kojima je to stvaranje bilo inspirirano, a na današnje stanje će gledati kao na aberaciju i skretanje od te izvorne ideje. Pritom će i jedni i drugi biti u ponečemu u pravu, a u nečemu fulati.

Najdublja istina liberalne doktrine, ali i izvor njenih samoobmana i vlastitog nerazumijevanja, počiva u oštrom odvajanju države i društva. Oni s pravom ukazuju na opasnost gomilanja nenormalnih ovlasti suvremene države, na neobuzdano jačanje njene administracije, na izopačavanje države u etatističkog monstruma koji siše i posljednju kap krvi društvu i pretvara ga u rahitični skelet nesposoban za dalji samostalan život. To je istina liberalizma, koju nitko ne može osporiti. Liberali, međutim, griješe u tome što na modernu državu uopće gledaju očima srednjovjekovnoga ili antičkog čovjeka, kao na izvorno statički princip društva.

Liberali će često reći da je moderni etatizam proizvod neke vrste kolektivističke svijesti ili će na njega gledati kao na atavizam predmodernog doba, neadekvatno sredstvo za nove i ambicioznije ciljeve modernoga građanstva. No, time oni gube iz vida specifičnu, gotovo revolucionarnu – ili pak paradoksalnu – prirodu moderne nacionalne države. Moderna je država, i uz nju vezana ideja nacije, otjelovljenje dinamizma modernog građanskog društva. Renan će reći da je nacija “svakodnevni plebiscit”. Moderna nacionalna država je demokratska po svojoj biti i čedo je liberalnoga građanstva, izraz njegove vlastite dinamičke prirode.

U ovom nepriznatom roditeljstvu ja vidim i glavni uzrok nepopularnosti liberalne doktrine, kao i uspjeh njegovih konkurenata na priznanje tog nezakonitog djeteta i popularnosti koju iz njegova uspjeha polučuju. Naravno, to posvojenje je također obavljeno uz krivotvorenje rodnog lista i mnoge druge pravno sporne radnje. Konkurenti liberalizma su u njegov rodni list upisali boju očiju i njegovo krvno porijeklo, naučili su ga govoriti njihovim jezikom, zadali su mu granice njegova djelovanja, pohranili u njega svoje strahove i nade i odgojili ga u duhu njihovih ideala. Krivotvorenje roditeljstva je time izvršeno, uz dragovoljni pristanak prirodnih roditelja. Posljedica ovoga transfera jest da će novi roditelji sve pozitivne osobine djeteta pripisivati svome djelovanju, a negativne osobine njegovome sumnjivome porijeklu.

Najgrublja je opomena liberalima za ovo dobrovoljno odricanje od vlastita djela stigla iz totalitarnog tabora tijekom 20. stoljeća. Prisvojili su staru slavu moderne nacionalne države, koja je postigla dotad neviđen uspjeh tijekom 19. stoljeća, i premda su njihovi uspjesi bili dosta mršavi, uspjeli su se ustoličiti kao jedini legitimni nasljednici ideje moderne nacionalne države. Oni su etatizam uzdigli na nivo principa. Uništili su liberalno razlikovanje države i društva. Tu incestuoznu vezu je potvrdio Mussolini svojim rječima: “Sve za državu, ništa izvan države, ništa protiv države.” Staljin je, dajući ovom Mussolinijevom etatizmu još jedan zavrtanj, govorio: “Društvo, to sam ja.”

Liberalno rješenje ove kvadrature etatističkoga kruga ja vidim, prije svega, u tome da liberali odbace neadekvatno i staromodno gledanje na modernu državu kao na nekakav statični antički ili srednjovjekovni proizvod. Država ima svoj dinamizam, ona ima svoj plebiscitarno-demokratski legitimitet unutar građanskog društva. Nije liberalni problem povlačenje granica državnome djelovanju i stvaranje konstitucionalnog okvira državnog djelovanja. Te granice, vidjeli smo, lako poruše neprijatelji liberalizma. Uostalom, sam liberalni konstitucionalizma je etatistička doktrina, a ne nauk o principima građanskog društva.

Liberalizmu, drugim riječima, treba više demokracije, a ne povratak i obnova liberalnih doktrina o ograničenoj vladi, jer je demokratski princip dinamički, dok je konstitucionalizam prije anti-demokratski nauk predmodernih društava. Liberali podršku za svoju doktrinu trebaju tražiti u afirmaciji demokratskih principa, u stvaranju novog demokratskog nereda, a ne u stavljanju kočnica i brana demokraciji, niti pak u odricanju od ideje moderne nacionalne države. Liberalnom društvu nije potrebna kontrola državnih institucija, već sve veća socijalna inicijativa, afirmacija sve snažnijeg djelovanja mimo državnih politika i nametanje vlastitih odluka političarima. Razne referendumske inicijative, pokretanje mehanizma neposrednog demokratskog odlučivanja, to je ono što može pokrenuti stvari u pravcu više slobode i jače socijalne interakcije.

Anarhizam i revolucija su principi ugrađeni u ideju moderne nacionalne države, njih ne treba tražiti izvan nje. Kao što država predstavlja najveću opasnost za jedno društvo, ako joj se dopusti da sama postavlja granice svoga djelovanja – vidimo da ona tih granica nema i lako se premeće u totalitarnog monstruma – ona nudi instrumente i njegovog oslobođenja. Princip demokratskog legitimiteta je najmoćniji instrument tog oslobođenja, sam njegov duhovni princip. Jedini način da se sačuva liberalima tako dragocjena razlika između države i društva jest da se prihvati da je država izvorno čedo društva i, na kraju, njegovo vlasništvo.

Ako promatramo današnji svijet i njegovo kretanje, vidjet ćemo da je, naročito nakon pada Berlinskog zida, proces proliferacije i stvaranja sve novih i novih nacionalnih država dobio novi zamah. To je pokazatelj da je liberalno građanstvo još uvijek živo, a njegova kreativna moć idalje vitalna. S druge strane, imamo pokušaj stvaranja i obnove nadnacionalnih carstava, na kraju i ideju svjetske vlade, koji se temelje na oprečnim principima, protiv kojih je, uostalom, princip nacionalne države odnio prevagu tijekom zadnja dva stoljeća. To su dva principa oko kojih se trenutno vodi najogorčenija borba za budućnost slobode. Prvi je baštinik demokratskih pokreta oslobođenoga liberalnoga građanstva, drugi je pokušaj da se tom novom demokratskom neredu stane na put etatističkim politikama. Smiješno je, ipak, vidjeti da se prvi pokret, i to ponajviše od strane samoproklamiranih liberala, opisuje kao agresivni populizam, kolektivizam i najveća opasnost za budućnost liberalizma, dok se drugi pokret legitimira kao obrana najviših dostignuća liberalne demokracije.

Kada je Hans-Hermann Hoppe, ako ne naznačajniji, a onda svakako najinspirativniji živi liberalni teoretičar, opisivao budućnost liberalizma, on je tu sliku opisao upravo demokratskim bojama separatističkih pokreta i sve većeg usitnjavanja i proliferacija novih država, a ne bojama liberalnog konstitucionalizma i stvaranja institucionalnih prepreka negativnoj evoluciji liberalne države. Mislim da je u ovim separatističkim i demokratskim pokretima sve većeg usitnjavanja postojećih državni tvorevina krije ključ današnje obnove liberalizma i stvaranja sve slobodnijeg svijeta. Pitanje je samo da li će liberali prihvatiti ovaj pokret kao svoje čedo ili će sačekati da povijest i taj zadatak obavi bez njih i pod drugim zastavama.