Hrvatska treba podržati lustraciju u Poljskoj

Chesterton je tvrdio da nikada nije uspio naći dovoljno vjere da bi povjerovao da iz ničega nastaje sve, iz kaosa red, a od punoglavca čovjek. Naše je prosvijećeno doba zato smislilo korisna pomagala kako bi ljudima odagnalo sumnju i ulilo vjeru u čuda koja se događaju u svijetu i sa svijetom, od raznih ideologija, pa do ekspertiza čitavih timova stručnjaka. Otad su nam mnoge stvari postale toliko samorazumljive i logične da nam se ponekad čini da ćemo poludjeti od logike. Oni u ludnici ni u što nisu tako sigurni kao u vlastiti razum.

U svijetu apatije i izgovora, ono što je jučer bilo ludo danas postaje "novo normalno". To je svijet u kojemu istina nije ono što vidite vlasitim očima, već ono što vam kažu stručnjaci. Radije prihvaćamo uvrede za vlastite oči, da ne bismo uvrijedili osjećaj čvrstog samopouzdanja naših savjetnika. Doista, bez logike i savjeta ovih stručnjaka čini nam se da bi svijet kliznuo u ništavilo, da bi poredak utonuo u kaos, a mi ljudi bismo, zajedno s ostalim bičašima, šibali repom u nekoj ustajaloj evolucijskoj bari.

Da nije stručnjaka, primjerice, nikad ne bismo znali da EU predstavlja vrhunac socijalnog, kulturnog i političkog razvoja čovjeka. Tu izvjesnost ništa ne može pokolebati, toliko je ta vjera čvrsta. Iz sigurnog ležišta te nove normalnosti ne mogu nas izbaciti ni, recimo, stalni izvještaji o napadima na Židove i porastu antisemitizma u Europi. Danas je antisemitizam oznaka progresivnog europskog stava. Liberalna je ljevica odlučila uvesti milijun novih glasača u Europu kako bi se islamizmom borila protiv fašizma. Pritom imaju samo jedan problem: oni koje nazivaju fašistima danas stoje uz Izrael, dok oni čuvaju menore od svojih novih Europejaca. Da bi se u racionalnost ovakve politike povjerovalo stvarno treba imati nesalomljivu vjeru.

Ili, kako drukčije nego snažnom vjerom prihvatiti normalnost toga da su danas najglasniji kritičari poljske demokracije oni čija je demokracija ne tako davno ostavila Europu u ruševinama? Ne viri li iz tog stalnog patronizirajućeg stava prema zemljama Srednje Europe onaj stari osjećaj kulturne nadređenosti Zapada slavenskome Istoku, koja je svoj najpoznatiji izraz imala u konceptu Slavena kao Untermenschen, podljudi? Ali, pred tom je bjelodanošću najbolje zatvoriti oči kako ne bismo povrijedili osjećaje naših kritičara. Kada istovjetan sadržaj neke ideologije iznad sebe istakne zastavu progresa, onda i sadržaj mijenja smisao. Kada koncept Untermenschena zagovaraju ljudi lijevog svjetonazora i antifašističkog pedigrea, onda to ne može biti fašizam.

Poljska se danas nalazi na udaru EK i zbog toga što njen parlament i vlada žele suvereno odlučiti oko reforme pravosuđa u kojemu se nakupilo dosta “kolega”. Ako smo možda vjerovali u to da će nam članstvo u EU pomoći bar oko uspostavljanja vladavine prava, sada je prilika da se u to stvarno i uvjerimo. Priča o poštivanju europskih pravnih standarda samo je dobro upakirana politička priprema povratka Donalda Tuska na vlast u Poljskoj, čija je stranka i imenovala sporne sudce. “Nije baš inteligentno zamišljati da tako napučena kuća kao što je Europa, zajednica naroda, može još dugo održati različite pravne sustave i različite koncepcije zakona”, odjekuju brusselskim hodnicima riječi izrečene prije osamdeset godina u Reichstagu. I doista, nije bilo inteligentno. Umjesto uspostave principa vladavine prava očito je i danas na dnevnom redu pravni i politički Gleichschaltung Europe.

Poziv Martina Schulza da se napravi odlučan korak ka uspostavljanju Sjedinjenih Europskih Država, pri čemu bi oni koji ne ispunjavaju zadane standarde bili ekspresno izbačeni iz takvog državnog saveza, zloguko podsjeća na gaženje suvereniteta europskih država spomenutog austrijskog kaplara drugim sredstvima. Mađarska, Poljska i Češka tužene su Europskom sudu pravde zbog toga što ne žele prihvatiti migrantske kvote. Proarapski stav danas predstavlja ispit vjernosti europskim vrijednostima. Posljedice pranja nečije loše prošlosti diktatorskim se metodama nameću onima koji tu prošlost nisu skrivili.

Hrvatska je mudro postupila kada je nedavno bila suzdržana u UN prilikom glasanja oko odluke Trumpove administracije o preseljenju veleposlanstva u Jeruzalem. Suzdržanost je bila znak podrške ideji da je danas moguće biti dijelom civiliziranog svijeta i bez prihvaćanja proarapskog antisemitizma. Naša suzdržanost prilikom glasanja EK o sankcijama Poljskoj, bila bi tračak nade za nas da se, ipak, može biti dobrim Europljaninom i bez onog šibanja repom u ustajaloj bari evolucije.

Večernji list

Kamo plovi naša mala barka?

Godina na izmaku započela je porinućem najvećeg proizvoda hrvatske brodogradnje. Kako je, međutim, brod u startu neumno porinut, pa je trebalo odmah manevrom mimoići još neizgrađen most, tajnica je zamoljena da napiše novu rutu. Na brod su potom pozvani svi koji se žele spasiti potopa, skromno, po dvoje iz svoje vrste, da ne bude previše, već taman. Spašeni ponekad prosvjeduju i kažu da od njihove ruke ne očekuju više pomoć - srećom pa imaju dvije ruke.

Dovoljno ja baciti pogled da palubu broda i vidjeti to veselo društvo kako se gosti i skače na dalekoj i nesigurnoj pučini. Situacija je prilično kaotična, a brod se odavno dobrano ljulja. Njegov kapetan vjerodostojno ponavlja kako je situacija stabilna, dok “dezerteri” čamcima za spašavanje bježe za Irsku i Njemačku. Očito si žele što prije uvesti euro. Njegovoj vjerodostojnosti uveliko pomaže odlučnost Razdjelnika koji se vratio da bi ravnomjerno raspodijelio troškove plovidbe, kako bi svi platili više nego što treba, jer je tako jeftinije.

Od svih reformi koje su obećane najbolje se ostvarila ona u kojoj se reforme uopće ne spominju. Ako ne možete dočekati da obećani minimalac primate u eurima, možda je najbolje čamcem za Njemačku i odande se smijati onima koji na minimalcu izdvajaju svoj dio plaće za nove blindirane mercedese i skupocjene mobitele. Postavlja se pitanje hoće li uskoro za stabilnost imati tko plaćati, ali tu je povratnik i prvi časnik koji želi odlučnost i
umjesto parobroda nudi plinifikaciju i nove cjenovnike odakle ćemo pokrpati sve rupe.

Novi program za našu sigurnu plovidbu, na žalost, neće moći pisati kapetanova siva eminencija, koga su nekad davno zvali i drug Sova, jer je otkriveno kako je radio za Udbu, što se pokazalo kao veliki teret, pa će taj posao sad preuzeti jedna druga eminencija, inače vlasnik tvrtke “Siva Sova”. Kažu da je onaj koji ga je otkucao utekao k dimniku u Sloveniju, ali ne u onaj dimnik koji su Slovenci dobili u arbitraži, niti pak onaj kroz koji se spušta Djed Božićnjak kad djeci nosi darove, već u jedan od stanova svoga kolege Bože Dimnika.

Tu je i slijepi putnik Ivica, koji je nenajavljeno napustio brod kako bi preko Erasmusa otišao na studije ekonomije u London, iako još nije jasno tko će mu pokriti troškove školovanja. U toj je bajci ispao problem što je kod kuće ostavio Maricu, koja se dosad s njim uvijek lijepo slagala, ali se sad razljutila i nema mira, pa se stalno se svađa s Antom. Nekidan mu je u razredu pred svima pocijepala bilježnicu, bilo na televiziji. U narednim epizodama sapunice “Život je na selu” vidjet ćemo kako će se dalje razviti ta situacija.

Ministar zdravlja je, pak, gledajući seriju “Život je na vagi” došao do zaključka kako je neke stvari bolje spriječiti nego liječiti, pa je premijeru predložio program sprečavanja bolesti, koji se oslanja na poznatu francusku školu dijete pod nazivom “ako nemate kruha, jedite kolače”. Svi su se složili da je ideja odlična, jer je logično da ako čovjek manje jede odmah ima i manju potrebu za mršavljenjem. Eksperimentalni lijekovi jesu skupi, ali nisu jeftini ni eksperimentalni ministri, pa bi sve to, ipak, trebalo staviti na vagu.

Tu je i lider oporbe, poklonik legendarnog Che Guevare, koji je odlučio završiti tečaj za direktora kako bi se približio radničkoj klasi. Kažu da je program toliko dobar da te odmah nauče kako platiti obrazovanje a da te ništa ne košta.  Zato je i Bero krenuo stopama bivšeg ministra Marasa kako bi i on besplatno završio nešto, pa su mu za seminarski rad dali da promovira kupus. Kupus i diploma MBA simboli su novog jedinstva radništva i seljaka. On je sada glavni i odgovorni, on zna znanje, on je tata-mata.

U gradu na kanalima mrak je okupio one koji su ostali na dokovima kad se zaljuljala barka. Oni su se sada pametno sastali u mraku amsterdamskih ulica kako bi formirali Hašiš koaliciju i nude se kao alternativa koja će nas spasiti od havarije našega broda. Imaju pametan program utemeljen na iskustvu preživljenoga brodoloma, koji se može sažeti u preporuci da se spas potraži u povlačenju još jednog dima. Iako je situacija općenito teška, neke stvari bi ipak trebale ostati ilegalne.

Treba reći da ovaj ekološki pristup rješavanju problema gaji i jedan najnormalniji među svim normalnima u saboru, koji stoji u živom zidu, pa je Plenković preko mosta i kupusa odlučio pucati na taj gol, kako normalnost ostalih ne bi mogla doći do izražaja. Pri kraju ove naše godine normalnosti i stabilnosti postavlja se pitanje mogu li se ovi dosezi dogodine nadmašiti? Ne kaže se zaludu da je nada san budnih.

Večernji list

Hrvatskoj treba uvoz radne snage - iz javnog sektora

Valjda u sklopu priprema za preuzimanje migrantskih kvota, koje je zemljama članicama EU odredila Europska komisija, i kod nas se polako počinje otvarati rasprava o tome kako ćemo uskoro morati uvoziti radnu snagu kako bismo održali naš ekonomski rast. Naravno, to se ne kaže tako otvoreno, već se spominje uvoz radne snage iz susjednih zemalja, ali se u stvari radi o stidljivom plasiranju ekonomskih argumenata ne bi li se priskrbilo tzv. znanstveno opravdanje za prihvaćanje liberalne imigrantske politike koju vodi EU. Ako godišnje ne budemo uvozili par tisuća Arapa, kaže ovaj argument, ekonomski ćemo propadati; ako pak budemo slijedili politiku otvorenih vrata, naša će ekonomija napredovati.

Premda kao i svaka osjetljiva osoba volim individualnu slobodu i što manju kontrolu države, moram priznati da mi ovaj tip liberalne globalističke ekonomije ne sjeda baš najbolje. Uvijek me nekako podsjeti na papu klasičnog liberalizma, Johna Lockea, koji je pisao ustav Sjeverne Karoline, čija je ekonomija počivala na masovnom uvozu robova. U temelju liberalne antropologije postoji ta čudovišna simplifikacija da je čovjek u prvom redu funkcija ekonomije, homo oeconomicus; da smo u biti prazan list papira, puko ništa, koje tek iskustvom bude ispunjeno sadržajem i naknadno formirano. Čovjek je zamjenjiva jedinka, samo ekonomska jedinica na potezu od roba do robota. To je ta sumnjiva antropologija kojom se hrani liberalna imigrantska politika. Jedan je isti ustav današnje Europske Unije i lockeovske Sjeverne Karoline.

Takva liberalna filozofija ne proizlazi samo iz jedne loše antropologije, nego i loše shvaćene ekonomije. Zanimljivo je da sami liberali, koji toliko hvale kapitalizam, u biti ga ni sami ne razumiju. Kada bi čovjek bio prazan list papira, a društvo samo skup ekonomskih jedinki s univerzalnom prirodom, onda bi i kapitalizam bio podjednako uspješan sustav bilo gdje da ga primijenimo. Međutim, vidimo da to nije tako. Lockeova Sjeverna Karolina postala je jedna zaostala poljoprivredna zemlja s rigidnim robovlasničkim sustavom, dok je, primjerice, prema strancima negostoljubiv puritanski Massachusetts, sa svojim strogim shvaćanjem morala i skoro pa socijalističkim shvaćanjem društva, postao motor industrijalizacije i američkog poduzetničkog kapitalizma.

Kapitalizam zahtijeva da pojedinac prihvati strogi moral zajednice. Za dobro funkcioniranje kapitalističkog sustava neophodna je kooperacija, prihvaćanje zajedničkih vrijednosti i snažan moralni sustav. Englesko i američko društvo morali su proći kroz vatru moralne reforme kako bi bili spremni za prihvaćanje tržišne ekonomije i industrijske revolucije. Društva pak s individualističkim moralom i atomiziranom zajednicom - upravo onakvo kakvo zagovaraju liberali - puno su manje bila uspješna u razvijanju kapitalističke ekonomije. To nije slučajno, jer je kapitalizam moralan sustav, a ne sustav koji pohlepu i osobni interes stavlja na prvo mjesto. Bez prihvaćanja moralnosti zajednice nema ni uspješnog ekonomskog sustava.

S druge strane, nema većih individualista od Arapa, ali su oni isto tako potpuno nesposobni za bilo kakav oblik suradnje i kolektivnog djelovanja. Tamo je partnerstvo u poslovnom svijetu gotovo nepoznanica, a suradnja na zajedničkim projektima nemoguća. Taj individualizam na djelu smo imali prilike vidjeti i prilikom Arapskog proljeća, kako su države jedna za drugom tonule u anarhiju, a ljudi uglavnom nisu osjećali potrebu za obranom svoje zajednice i države. Sličan libertarijanski društveni moral imamo i raširen na Balkanu i u Rusiji. To su individualistička, atomizirana, strukturno loše stratificirana društva, sa slabim moralnim sponama i bez smisla za suradnju. Na takva društva se kapitalizam slabo “prima”; njima je primjereniji socijalistički ekonomski sustav.

Iz ovog je vidljivo da od liberalne imigrantske politike možemo očekivati sasvim suprotne učinke od onih koje liberali priželjkuju. Jer, uvozom radne snage, mi ne uvozimo čiste listove papira, puke ekonomske jedinice, nego ljude, sa svojim biološkim, kulturnim i političkim naslijeđem. Ako uvozite Sirijce ili Iračane, dobijate Siriju i Irak u svojoj zemlji; njihovim uvozom uvozimo i njihovu radnu etiku i njihov moral, dakle, još više individualizma i anarhizma, a manje zajedničkih moralnih vrijednosti, i manje - kapitalizma. Uostalom, zar Hrvatska ne bi mogla uvoziti radnu snagu iz “agilnog” državnog sektora, bez potrebe da ikoga uvozimo sa strane - osim ako ne mislimo da su radne sposobnosti ljudi iz trećih zemalja veće nego ovih iz “sigurnog” državnog sektora?

Večernji list

Hitler nikada ne bi preselio veleposlanstvo u Jeruzalem

Prošlo je više od dvadeset godina otkako je američki senat, tada pod demokratskom kontrolom, gotovo jednoglasno donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu, koji je trebao stupiti na snagu do 31. svibnja 1999. Tri su se američka predsjednika, svaki s po dva četvorogodišnja mandata, izredala s obećanjima da će tu odluku potpisati, ali na kraju nisu imali snage, nego su svakih šest mjeseci potpisom prolongirali njegovu primjenu. Nakon 20 godina predizbornih obećanja i postizbornih izmotavanja, sada vidimo da je jedino Trump ispunio svoje obećanje, i to u prvoj godini mandata. Pritom se vjerojatno vodio onom starom da upornim ponavljanjem istih postupaka ne možemo na kraju očekivati drukčiji rezultat.

Kada se u lipnju 1987. Ronald Reagan u svom govoru u Zapadnom Berlinu direktno obratio sovjetskom lideru pozivom da sruši Berlinski zid, svi su mislili da to nije baš pametna ideja, jer su te riječi narušavale sva pravila hladnoratovskih odnosa i ravnoteže dviju supersila. Danas znamo da je taj njegov potez doveo do pada komunizma i učinio naš svijet boljim mjestom za život. Reagan je tim svojim čuvenim riječima srušio ograde u glavama ljudi, naveo ih da razmišljaju o tome da je svijet bez Zida moguć. “Glupi kauboj” i “Glumac”, kako ga je predstavljala komunistička propaganda i zapadni liberalni mediji, pokazao se mudrijim od plejade “pametnih”, koji su nam govorili da s Hladnim ratom naučimo živjeti i predviđali komunizmu dugovječnost.

Ovaj Trumpov potez je, kao i Reagov prije njega, naravno, samo gesta. Do preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem proći će dosta vremena. No, ta gesta ima jaku simboličku snagu i lijepo se uklapa u njegovo umijeće pregovaranja, a ovo i jest priprema za nove mirovne pregovore o arapsko-izraelskom pitanju koji će se voditi u novim okvirima. Njegova filozofija pregovaranja kaže da se suparniku uvijek pristupi potezom koji će ići u krajnost i izazvati šok, pa se onda polako popušta, tako da drugi troši resurse tog popuštanja i postizanja dogovora. Kao što što je rješavanju, recimo, sjevernokorejskog pitanja pristupio provokacijama na račun njihovog diktatora, tako i arapsko-izraelskom sukobu sada pristupa izazivajući šok najavom premještanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem. Time ruši stare ograde i čisti prostor za novu igru.

Trump je krenuo s pravljenjem ustupaka Izraelu, jer je s njima lakše napraviti okvirni dogovor. Palestinci dotle svoj stav izražavaju paljenjem ulica i prijetnjama pokretanjem nove Intifade. Bori li se za svoj Jeruzalem tako što se zapali vlastita ulica? Kad se malo ispuše ta njihova reakcija na novu stvarnost i kad uvide da rade na svoju štetu, Trump će krenuti s “popuštanjem”, ali na sasvim novim temeljima i izvan starih ograda. Kompromis će se tražiti na visini na kojoj je Trump postavio letvicu. Podršku za takvo rješenje je već osigurao kod glavnih lokalnih igrača, Saudijaca i Egipta, s ciljem micanja utjecaja Irana na Bliskom istoku, pa tako i među Arapima u Izraelu. Pripremu je odradila egipatska tajna služba ujedinjenjem Fataha i Hamasa, čime je Palestincima onemogućena igra dobrog i lošeg djeteta, kojom igrom su izvrdali svaki dosadašnji mirovni sporazum.

Reakcije na ovaj Trumpov potez pokazuju visoku usuglašenost u stavovima terorista i svjetskih lidera. Svi su zapanjeni njegovim potezom i sa svih strana stižu upozorenja kako bi to moglo imati nesagledive posljedice po mir na Bliskom istoku i u svijetu. “Trump je otvorio vrata pakla”, zabrinuto upozoravaju Hamas i njihovi sponzori iz Irana, dok se njihovoj jadikovki horski priključuju politički, intelektualni i duhovni autoriteti na Zapadu. Svi oni vjeruju kako je “zamrznuti konflikt” koji imamo već dvadeset godina u Izraelu optimalno stanje, koje ne treba pogoršavati “jednostranim potezima”. Slično kao i kod hladnoratovske doktrine “aktivne miroljubive koegzistencije”, kada se rade ustupci komunistima i teroristima, to se proglašava mudrom politikom i dijele se Nobelove nagrade za mir, a kada se napravi ustupak Izraelu i da podrška demokratskoj državi, onda je to ratnohuškački potez koji zaslužuje osudu.

Protivnici se od početka mandata trude prikazati Trumpa kao novog Hitlera, a mediji su pojačavali tu sliku. Sada vidimo da i notorni CNN kaže kako je Trump ovim potezom pokazao dosljednost. Ne morate voljeti Trumpa da bi ste shvatili kako Hitler nikada ne bi svoje veleposlanstvo preselio u Jeruzalem. Političare ne sudimo prema njihovim proklamacijama i dobrim namjerama, već prema djelima. Oni s dobrim namjerama daju obećanja, oni s karakterom obećanja ispunjavaju.

Večernji list

Intervju: Hrvatska politika u BiH mora izvući glavu iz pijeska, vrijeme je za hrabre poteze

Geopolitička jednadžba – Hrvati u BiH neto višak

Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista za Dnevnik.ba je izjavio kako sada kada je Haag završio s radom, možemo vidjeti cijelu geopolitičku sliku Balkana koju se željelo izgraditi kroz haške procese i presude.

„Hrvati su dobili Hrvatsku; Srbi su izgubili u Hrvatskoj, ali su dobili Republiku Srpsku; Bošnjaci su dobili Federaciju, a Hrvati u BiH su ostali bez ičega, jer su dobili Hrvatsku. Dakle, u toj geopolitičkoj jednadžbi koju je iskrojila međunarodna zajednica, Hrvati u BiH se pojavljuju kao neto višak. Asimetrija u arhitektonici BiH - tri konstitutivna naroda, a dva entiteta - nije bila slučajna. Jedan narod je tu proglašen suvišnim“, pojasnio je Ristić.

 U takvoj je konstelaciji jasno, dodao je, da Hrvati u BiH politički više nemaju što izgubiti, osim vlastitih iluzija.

„Presuda šestorici je namijenjena tome da se Hrvate natjera u defanzivu, kako bi prihvatili ovakav scenarij. Međutim, kako vidimo po reakcijama hrvatske javnosti, postigli su suprotan efekt. Postoji ogroman pritisak ljudi odozdo da se konačno prestane politički kalkulirati unutar okvira koji je zadala tzv. međunarodna zajednica i da se zauzme proaktivan stav u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Onda kad od vas traže da se odreknete svega, trenutak je da zatražite sve što vam po pravu pripada“, precizan je Ristić.

Dodik prirodan saveznik, ali…

U ovoj situaciji, veli Ristić, kao prirodni saveznik Hrvata u BiH nameće se Milorad Dodik, ali je tu pitanje kako će odigrati Srbija.

„Kao što vidimo iz Vučićevih istupa, Srbija je zadovoljna ovakvim scenarijem, jer joj je obećano članstvo u EU. Bošnjaci su neto dobitnici ove situacije, jer se nadaju da će kroz par desetljeća kroz favoriziranje unitarizma i demografskom ekspanzijom ovladati čitavim prostorom Bosne i Hercegovine. Uz to je ovim zadnjim presudama pozicija Hrvatske znatno oslabljena, tako da ćemo i za naše opravdane zahtjeve morati tražiti jake saveznike. Na Dodika se može, dakle, računati samo kratkoročno, i nije jasno koliko treba igrati na tu kartu, jer, ako bacimo pogled malo dalje, njegova karijera glavnog separatista i nacionalista u BiH bit će okončana onog trenutka kada Srbija uđe u EU, tako da se takav savez dugoročno može pokazati kao strateški loša investicija za Hrvate u BiH. Ali, taktičke saveze naravno da ne treba isključivati“, kaže Ristić.

Suverenistička politika Zagreba

Ristić nadalje kaže kako službeni Zagreb mora početi voditi suverenističku politiku i poštovati ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Oko vitalnih nacionalnih interesa se ne pregovara, već je to polazište, aksiom.

„Polazeći odatle treba tražiti saveznike. U Europi su još uvijek snažne stare elite koje su i kreirale ovu geopolitičku arhitektoniku. Trumpova administracija se uhodava i svakako treba uložiti napor kako bi im se objasnilo da je Dayton Clintonovo političko čedo, koje je za cilj imalo od BiH napraviti unitarno multietničko carstvo pod političkom hegemonijom Bošnjaka. To je, po mom mišljenju, zadatak hrvatske diplomacije i to je karta na koju bi trebalo odigrati. I naravno, ne smije se više dogoditi da hrvatski dužnosnik ode u Sarajevo a da prvo ne posjeti Mostar“, istaknuo je Ristić.

Dnevnik.ba

Praljak je ispio žuč hrvatske izdaje iz svjetske kuhinje

Haaški sud nikada nije skrivao da je u svojoj misiji vođen ambicijom ne toliko da donese pravdu za žrtve rata na prostoru bivše Jugoslavije, koliko da potvrdi temeljni ideološki postav europskih elita da je nacionalizam glavni krivac za rat. Prije rata imali smo pitomo multikulturno carstvo u kojemu su svi ljudi bili braća, a onda su došli zli nacionalisti i sve uništili. Osudom nacionalizma nećemo samo kazniti one koji su uništili jednu takvu utopiju, već ćemo stvoriti i pretpostavke za obnovu i izgradnju budućnosti političkih odnosa u regiji. Nikako nije dopiralo do svijesti da se na taj način upravo obnavljala ideološka matrica koja je poslužila pokretanju samog mehanizma rata.

Kada se stvari postave na jedan tako manihejski naivan i ideološki krut način, onda je jasno da će prva žrtva takve promašene ambicije biti istina, i da će se Haaški sud manje baviti činjenicama a više igrati kontekstima. Stoga je scenografija postavljena za zadnju presudu Haaškoga suda u slučaju protiv hrvatske šestorke od početka djelovala zlokobno. Datum rođenja komunističke Jugoslavije trebao je poslužiti kao simbolički okvir u kome će se presuditi onima koji su bili viđeni kao njezini glavni rušitelji. Samo iz ovoga konteksta je moguće objasniti zašto je presuda hrvatskoj šestorici ostavljena za kraj, a ne, recimo, presuda Ratku Mladiću za Srebrenicu. Nikako nije bilo zgodno završiti rad suda presudom koja će cijeli svijet podsjećati na odgovornost utemeljitelja suda za srebrenički genocid. Kao što su podsjetile majke Srebrenice, pred tim sudom nikad nisu bili optuženi časnici UNPROFOR-ovih bataljuna, ni britanskog ni francuskog pa ni nizozemskog.

No, kontekstom ove presude nije se stavila u jedan ideološki okvir samo prošlost, nego i budućnost. Iz komentara presude koju je dao predsjednik Srbije Vučić, moglo se vidjeti njegovo zadovoljstvo ovakvom kontekstualizacijom, jer je svjestan da je Srbiji ovime poklonjena amnestija od odgovornosti za agresiju na BiH kao ulaznica za Europsku uniju. Na tu bi uslugu trebao uzvratiti promjenom ustava i priznanjem Kosova. Svjestan je da je hrvatska pozicija ovom presudom oslabljena i da će biti puno teže uvjetovati ulazak Srbije u EU sa stigmom krivca. Zbog toga je onako izazivački pitao “hoćete li nam blokirati neko poglavlje”? S ulaskom Srbije u EU, također, prestaje potreba za odvajanjem Republike Srpske, a u takvoj BiH će se samo Hrvati pojaviti kao višak i smetnja uspostavi građanske države. Bit će to građanska Bosna u kojoj će nestati svi problemi, balkanska verzija Belgije, iz koje će se Hrvati odseliti, a Srbi biti preglasani visokim fertilitetom.

Rat u BiH bio je u velikoj mjeri rat koji je međunarodna zajednica, a prije svega Europa, dopustila da se odigra zbog vlastitih kalkulacija i predrasuda. Prvo su dopustili da se dogodi Vukovar, jer se očekivalo da će Milošević to brzo riješiti, kako bi se očuvala Jugoslavija bez Slovenije. Potom su iz istih razloga dopustili da se dogodi Srebrenica, iako je bila pod direktnom zaštitom UN-a. Zarad očuvanja makar i privida nadnacionalne Jugoslavije, toleriralo se Miloševićev unitarizam, čak i po cijenu ratnih razaranja i masovnih zločina. Amerikanci su za to vrijeme stajali sa strane, kako bi pokazali da je Europa nesposobna riješiti konflikt, a onda oni ušli sa svojim rješenjem.

Ako bacimo pogled na današnju BiH, paralele s tadašnjom situacijom same se nameću. Ponovno Europa favorizira unitaristička rješenja i baca stigmu na opravdane zahtjeve za poštovanjem nacionalnih prava i posebnosti kao destruktivni nacionalizam. Kao što su nekad zarad očuvanja privida multikulturalizma i građanske Jugoslavije bili skloni Miloševićevom unitarizmu, tako sada navodno čuvaju cjelovitu BiH držeći leđa bošnjačkoj unitarističkoj politici. Pritom se hrvatski narod opet pojavljuje kao glavna prepreka takvim “konačnim rješenjima”, a u biti se bosanske Hrvate gura u zagrljaj Dodiku, a Hrvatsku kroz destabilizaciju posredno prepušta ruskom utjecaju, na zadovoljstvo ovdašnjih “gazda” i “kolega”.

Haaška presuda šestorici na rođendan nekadašnje Jugoslavije poruka je da su Hrvati krivi za njezino rušenje. Za nadati se je da Amerikanci neće ponoviti grešku i opet istima prepustiti da kroje sudbinu, pristajući na njihove nacrte. Možda je sada, ipak, trenutak da se Trumpovu administraciju upozori na Clintonovo hibridno čedo? Naša bi diplomacija svakako morala biti u stanju objasniti onima koji su svojim nedjelovanjem dozvolili tolike smrti kako je bilo moguće da se jednim sokratovskim činom sruše kulise njihove pomno režirane predstave.

Večernji list