Guske u EU magli

Dnevnik Nove TV objavio je istraživanje koje provela agencija IPSOS PULS, o očekivanjima građana od ulaska u EU. Iz njega doznajemo da manje od 50 posto građana, odnosno njih 45,1 posto smatra da je ulazak Hrvatske u EU dobra stvar, dok 52,2 posto građana ne vide to kao najbolje rješenje za Hrvatsku. 

Točnije, njih 26,6 posto ima određene rezerve prema ulasku, a njih 25,6 posto smatra da je to loša stvar. Iz toga je vidljivo da, unatoč propagandi i svim trikovima kojima su posljednjih godina pribjegavali političari kako bi nasamarili građane i uvukli ih u raspadajuću birokratsko-centralističku tvorevinu zvanu "Europska unija", većina građana ima rezerve prema predstojećoj EU avanturi. Niti jedna zemlja do sada nije sa manje entuzijazma i očekivanja ulazila u EU.

Također, iz ovog je istraživanja vidljivo da je stupanj informiranosti građana o koristima i šteti koje im donosi ulazak u EU, pa čak i zanimanje za ta pitanja na očajnom nivou. Čak 40,8 posto kaže da ih ne zanima kakva nas sudbina čeka u EU, dok je njih 57,3 posto pokazalo nekakvo zanimanje za to. Razlog ovakvoj apatiji i nezainteresiranosti građana za vlastitu sudbinu može se objasniti samo osjećajem da njihove odluke imaju jako malo utjecaja na oblikovanje njihove vlastite sudbine. Takva politička apatija je karakteristika izrazito nedemokratskih društava i predstavlja oblik prosvjeda, ali i izraz nemoći, glede sustava i autoritarnog načina odlučivanja u njemu.

To nedvojbeno pokazuje od kolikog je demokratskog deficita i netransparentnosti patio sam proces priključivanja i odlučivanja o ulasku u EU, kao i o svijesti građana da će, kada uđemo u EU, njihov glas vrijediti sve manje i da više neće biti gospodari svoje sudbine. O njihovoj sudbini neće više odlučivati otuđena i korumpirana politička elita u Zagrebu, koju su bar mogli povremeno kazniti na izborima, već neizabrani centralni komitet (tzv. Europska komisija) u dalekom Bruxsellesu, koji će vladati hrvatskim narodom putem direktiva.

Netransparentnost i nedemokratičnost cjelokupnog procesa odricanja Hrvatske od teško izborenog suvereniteta, političke demokracije i nacionalne neovisnosti, i njenog utapanja u "novu i goru Jugoslaviju" (kako se nedavno izrazio naš kolumnist I. Janković), vidljiva je i u odgovorima građana na pitanje u čemu vide prednost a u čemu štetu od toga. Prednost vide većinom u lakšem putovanju, studiranju i pronalaženju radnog mjesta u inozemstvu, boljoj administraciji i nižoj cijeni automobila, kao i padu kamata na kredite. Mane ulaska vide u rastu cijena namirnica, težem pronalaženju radnog mjesta u Hrvatskoj i rastu cijena nekretnina.

To je prilično pogrešna percepcija onoga što će se događati kada uđemo u EU, ali i prilično iskrivljen redosljed prioriteta. Čovjek se mora pitati, na primjer, u čemu je građanima do sada bio problem putovati ili studirati u inozemstvu, kao i to da li je čekanje na granici od 15 minuta zaista tolika nevolja da zbog toga poželite gurnuti svoju zemlju u naručje eurobirokratima iz Bruxsellesa? Zar je to tolika nevolja da zbog toga poželite svoju sudbinu i sudbinu svojih obitelji predati u ruke sociopatama iz Bruxsellesa, koji su toliko opsjednuti vašim životima i odlukama koje ćete donositi da će vam ubuduće određivati izgled parfema koji ćete kupovati supruzi, veličinu i oblik rajčice na tržnici i kut dozvoljene zakrivljenosti banana? Zar i do sada nije bilo lakše naći posao u inozemstvu nego kod kuće? Tko će to, uostalom, pohrliti da se zaposli u nekoj od hrvatskih tvrtki i u kojima? Možda u onima koje je hrvatska vlada održavala na tržištu putem subvencija tijekom posljednjih dvadeset godina (tj. novcem koji nam je sustavno i obilno uzimala uz opravdanje da se time štite domaće tvrtke i nacionalni privredni prvaci), a sada su ti prvaci hrvatske nacionalne ekonomije i ljubimci hrvatske političke elite i njihove filozofije ekonomskog patriotizma podvili rep i sele svoje pogone u Srbiju i BiH?

Ovo sondiranje javnog mnijenja o koristima i troškovima ulaska Hrvatske u EU podsjeća me na onu poznatu priču Frederica Bastiata o "razbijenom prozoru", koju mnogi ekonomisti smatraju prvom i osnovnom lekcijom iz ekonomije. Naime, priča ide ovako: djeca su razbila prozor na pekari, a građani se okupili na ulici da procjene pričinjenu štetu i filozofiraju o tome kako treba vidjeti i dobre strane u ovom dječjem nestašluku. Tako jedan od tih uličnih filozofa kaže kako će sada pekar morati kupiti novo staklo, što će donijeti zaradu staklaru, koji će tim novcem svojoj supruzi moći kupiti novu haljinu, itd. čime će se pokrenuti cijeli lanac proizvodnje. No, ono što ulični filozofi ignoriraju jest to da je prozor razbijen, da je šteta već počinjena, te da ne možemo očekivati nikakve koristi ako u našu cost-benefit analizu ne uključimo i ovu prvobitnu štetu.

U situaciju poput ovih Bastiatovih uličnih filozofa postavljeni su i građani Hrvatske, pa sada, nakon što nas je naša lažljiva kleptokratsko-komunistička politička elita prijevarama i zamazivanjem očiju, kao guske u maglu (pa ne vidimo više ni očigledno), gurnula u EU-avanturu – nakon što je prozor razbijen – mogu još samo mudrovati i tješiti se navodnim koristima od te već počinjene glavne štete. Dobro je što većina građana, ipak, više ne vjeruje u logiku ovih Bastiatovih uličnih filozofa. Samo što je malo kasno. Prozor je već razbijen. Šteta je već počinjena. A iz te štete se samo ekonomskim sofizmom i političkom propagandom još mogu proizvesti navodne koristi.

Izvor: Republika

Krave i bizoni na Krbavi

Jučerašnje zastrašujuća fotografija o pomoru krava na Krbavskom polju podsjetila me je na fotografije ubijanja bizona u američkoj preriji. Kao što je poznato, američki su bizoni danas gotovo izumrla vrsta, a izgleda da takva sudbina slijedi i hrvatskim kravama, a vjerojatno i ovcama, svinjama i ostaloj domaćoj stoki, s ovakvom imbecilnom poljoprivrednom politikom.

Naravno, krivac za takvu gorku sudbinu krbavskih krava odmah je otkriven – to je izvjesni Lovre Kolombatović, vlasnik poljoprivrednog gospodarstva «Lov Farma» d.o.o. iz Jošana kraj Udbine – i na njega su odmah u javnosti i medijima usmjerene salve kritika zbog nemara i navodne prijevare, budući da je za svoju farmu i upravljanje s oko 300 ha državnog zemljišta dobivao ogromne poticaje od države. Čovjek je uredno slao zahtjeve Ministarstvu poljoprivrede, Ministarstvo mu je na osnovi toga uredno isplaćivalo poticaje, sve po zakonu, a krave pocrkale. «Operacija uspjela – pacijent preminuo», kako bi rekao narodni smisao za crni humor.

Kako nas obavještavaju novinari provladinog Jutarnjeg lista, Ministarstvo je poljoprivrede odmah krenulo u «cjelovitu istragu uzroka i okolnosti uginuća krava na spomenutoj farmi», a «nakon što se utvrde činjenice Ministarstvo će poduzeti sve zakonske mjere protiv spomenutog poljoprivrednog gospodarstva». U tekstu se još dalje kaže kako je za taj pomor krava na Krbavi kriv stari Zakon o poljoprivrednom zemljištu, «jer su zemljište dobivali nestručni i nekompetentni poljoprivredni proizvođači», a da su «temeljem zemljišta dobivali ogromne potpore pri čemu su zanemarili svoju djelatnost, što je dovelo do ovakve tragedije». No kako kaže «Jutarnji», «takva praksa će se novim Zakonom» – o čemu sam nedavno pisao – «potpuno promijeniti».

Drugim riječima, kako proizlazi iz Jutarnjeg, nije kriv navedeni Lovre, nego loš zakon. Ja, pak, smatram da nije kriv ni Lovre, ni neko pojedinačno loše zakonsko rješenje, koje bi moglo biti ispravljeno novim Zakonom (a kao što sam pisao u spomenutom tekstu, ne će – naprotiv, bit će još gore), već je kriva opća poljoprivredna politika dodjeljivanja poticaja i subvencioniranja poljoprivrede. Crni je Lovre sve radio prema zakonu, a može nastradati, koliko ja vidim, samo ako ga kakva udruga za zaštitu životinja tuži za nesavjestan odnos prema životinjama. A kada je riječ o poslovanju i poslovnom instinktu, Lovri bih dodijelio medalju za dovitljivost i snalaženje na koruptivnom tržištu politike državnih poticaja poljoprivredi.

Ako je ova mala farma strave u krbavskoj preriji rezultat starog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, novim će Zakonom država od plodne nam Slavonije uskoro napraviti pravu američku preriju, a stočarstvo u Hrvatskoj svest će se na ubijanje bizona koji će se tu nalaziti u slobodnoj ispaši. Naime, što je glavni problem politike poticaja i što nam govori ovaj zastrašujući slučaj s farmom kod Udbine? Osnovni je problem što državna politika poticaja uništava glavni i jedini mogući poticaj u privredi – onaj koji dolazi od tržišta. Poljoprivredniku (kao, uostalom, i bilo kojem privredniku) koji dobiva državne poticaje za svoju privrednu aktivnost, nestaje poduzetnički instinkt. On sada kada donosi neku svoju ekonomsku odluku ne gleda tržište i što se na tržištu traži, nego gleda u Vladu i državni cjenovnik poticaja. Više nije zabrinut za to da njegov proizvod bude kvalitetan i konkurentan, kako bi što bolje prošao na tržištu, već ga zanima samo za koju subvenciju može konkurirati. Odluke umjesto njega donose državni (poljo)privredni planeri, umišljeni vladini birokrati, koji iz svojih ureda projektiraju koliko čega treba proizvoditi.

Naravno, rezultat je da više nije važno proizvodimo li krave i ovce ili pak bizone i jednoroge ili nešto slično, treba li ikomu to što proizvodimo, proizvodimo li što uopće, pa je tako nevažno i ako krave crkavaju, kad lova od države – tj. novac od poreznih obveznika – i dalje kaplje. Država je svojom politikom «poticaja» tako uništila jedini pravi i normalan poticaj privredne aktivnosti – tržište i signale koji proizvođaču dolaze s tržišta. U pitanju je, dakle, samo jezična igra riječima i orwelijanski novogovor kada nam političari govore o «poticajima».

Jedan od najvećih i najcitiranijih živih ekonomista, profesor emeritus na Sveučilištu u Texasu, Steve Pejovich, svoje prve nastavne jedinice iz ekonomije studentima uvijek započinje pitanjem: «Zašto bizoni izumiru i gotovo su istrijebljeni, a krave ne?» Točan je odgovor: Zato što bizon nije bio ničije vlasništvo, dok je krava bila u privatnom vlasništvu. Budući da bizoni nisu bili ničije vlasništvo, poticaj da ih se istrijebi, i to u što većim količinama, bio je vrlo velik – jer, ako ga ne ustrijelite vi, ustrijelit će ga netko drugi. U svakom slučaju, to što nisu bili ničije vlasništvo, bilo je vrlo kobno za sudbinu bizona. Samo vrste koje su subjekti privatnog vlasništva (krave, ovce, kokoši, itd.) preživljavaju, dok vrstama koje su neka vrsta zajedničkog vlasništva, ili pod državnom skrbi (bizoni, lavovi, nilski konji, komarci u Baranji...), prijeti opasnost od istrijebljenja.

Iako između bizona i naših krbavskih krava postoji izvjesna razlika u statusu – postoji razlika između vlasništva, državnog i onog privatnog subvencioniranog od strane države – njihova je sudbina slična upravo zbog državne politike. Njima prijeti istrijebljenje, kako i čitavom stočnom fondu u Hrvatskoj, a i ostalim poljoprivrednim granama i kulturama koje su predmet državnog staranja i državne politike «poticaja». Jedino rješenje za poljoprivredu i stočarstvo u Hrvatskoj – a ovaj slučaj s pomorom krava na Krbavi valjda je dovoljna opomena onima koji još misle svojom glavom – jest ukidanje politike poticaja i uopće svake državne regulative u poljoprivredi (i ne samo u poljoprivredi!) te njihovo prepuštanje tržištu i privatnoj brizi i interesu. Takva je politika jedina sposobna brinuti o tome da naše krave uskoro ne postanu bizoni, tj. da ne dožive njihovu žalosnu sudbinu.

Izvor: Republika

SDP pao na 26%, Karamarko najnepopularniji političar

Prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja CROBAROMETRA za ožujak, koje redovito provodi IPSOS PULS, a upravo je objavio Dnevnik NOVE TV, politički barometar u Hrvatskoj je, izgleda, tempiran prema onom meteorološkom. Drugim riječima, hrvatska politička scena još uvijek je u stanju duboke zime, iako je proljeće kalendarski već tu. 

Kako saznajemo iz ovog istraživanja, većina građana, njih 74 posto, smatra da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru, dok samo zanemarljivih 17,8 posto misli da je Hrvatska na dobrom putu. Ovakav pesimizam građana predstavlja pravu socijalnu kataklizmu. Društvo u kojem građani nemaju generalnog povjerenja u pravcu u kojem ga vodi politička garnitura, osuđeno je na stagnaciju i potpuni moralni i socijalni kolaps.

Ako uzmemo u obzir da toliki porast pesimizma kod građana doživljava svoju kulminaciju u trenutku kada prvi potezi Milanovićeve vlade daju svoje rezultate, ovo je, prije svega, potpuni debakl politike nove vlade. To potvrđuje i istraživanje jer prema njemu, poteze Banskih dvora ne podržava 63,5 posto, održava 26,8 posto ispitanika, ne zna njih 9,6 posto. Ovako loš rejting Vlade, čije poteze ne podržava dvije trećine građana, prije podsjeća na kakvu predrevolucionarnu situaciju nego na regularne političke uvjete. Otuda i ne čude sve učestaliji nervozni potezi Vlade i premijera Milanovića.

Pored toga, iznenađujuće je da velika većina građana nema povjerenja u smjer kojim ide zemlja u trenutku kada je dijeli manje od sto dana do ulaska u EU. To znači da ni politika eurointegracija, za koju su se zalagale sve dosadašnje vlade, više ne nailazi na odjek kod građana te svakako ovo nepovjerenje treba smatrati i porastom nepovjerenja prema ulasku u EU. To je ujedno i politički šamar građana euroentuzijazmu svih dosadašnjih hrvatskih vlada.

Kada fokus s ovako loše socijalne prognostike pomjerimo ka političkoj areni, opet dobivamo jednu čudnu situaciju. Raspored političkih snaga ne odgovara socijalnom barometru. Preciznije, ovoliko socijalno nezadovoljstvo aktualnim stanjem nije našlo svoju odgovarajuću političku artikulaciju. To je generalni poraz politike jer to znači da su političke stranke izgubile svoj socijalni legitimitet, što je vrlo opasno za društvo i može ga uvesti u stanje blisko anarhiji, koje pogoduje autoritarnim oblicima političkog ponašanja.

Tako, kada se gledaju stranke, vladajući SDP je na loših 26 posto, HDZ je na povijesnom minimumu od 17 posto dok se od ostalih stranaka izdvajaju još samo dvije – Laburisti su na vrlo visokih 11,8 posto, a regionalni HDSSB je jako blizu prelasku nacionalnog praga sa 4,4 posto. Ovoliki porast jedne ekstremno ljevičarske i populističke političke stranke, kao što su Lesarovi laburisti, mora biti zabrinjavajuće jer govori o tome da su građani sve skloniji političkom populizmu i radikalnim socijalnim eksperimentima.

Također, zabrinjavajuće je to što se taj porast popularnosti ekstremne ljevice u Hrvatskoj događa u situaciji kada je desnica u potpunom rasulu. Ruku na srce, desničarska politička opcija nikada nije ni imala značajnu podršku u Hrvatskoj još od početaka parlamentarnog života u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Također, HDZ nikada nije bio autentična desničarska stranka budući da je uvijek vodio prosocijalističku i populističku ekonomsku politiku. Uz to je sada i potpuno politički devastiran i kompromitiran korupcijskim aferama i paničnim političkim potezima koji su se odvijali u posljednjih nekoliko godina.

U toj situaciji bi regionalni HDSSB mogao naći neku svoju šansu i popuniti tu prazninu na desnici kako bi se ostvarila neophodna socijalna ravnoteža na političkom nebu Hrvatske. Prije svega, dosljedna regionalistička politika, koju ova stranka vodi, i otpor prema centralizaciji, kako zagrebačkoj, tako i briselskoj, predstavlja prirodnu desničarsku poziciju. No, za veći uticaj na nacionalnom nivou, HDSSB-ovci bi morali naći svoje političke saveznike i u drugim regijama. Pri tome, morali bi i definirati svoj ekonomski program, kako bi pokazali građanima da se programski razlikuju od ostalih stranaka, koje sve nude socijaldemokratska programska rješenja. "Rješenja" koja Hrvatsku drže zakovanom za dno već gotovo cijelo desetljeće.

Ovu sveopću devastaciju političkog povjerenja građana, kako pokazuje istraživanje, svakako prati i sve veće nepovjerenje u same institucije hrvatske države. Tako je Vlada dobila jedva prolaznu školsku ocjenu od 2,29, a Hrvatski sabor je blizu ponavljačkih 1,96. Za razliku od njih institucija Predsjednika Republike na solidnih je 3,29, unatoč tome što predsjednik dolazi iz vladajuće stranke, čiji su rezultati katastrofalni. No, institucija Predsjednika je institucionalno veoma ograničena i svodi se, u biti, na ulogu "engleske kraljice".

Iz ovoga bi se, ipak, mogla izvući neka pouka, pa i politička – najpopularnija je vlast koja najmanje vlada. Bez obzira tko obnašao tu funkciju, institucionalna ograničenja miješanju vlasti socijalnu i ekonomsku politiku su ljekovita i za samu vlast. Možda bi to bila i neka opća pouka ovog istraživanja.

Možda bi takva promjena u stilu vladanja mogla označiti i kraj političke zime u Hrvatskoj i konačni dolazak hrvatskog političkog proljeća?

Najveći rast zabilježili su Laburisti koji uživaju potporu 11,8% birača. Slijedi ih regionalni HDSSB kojeg podržava 4,4%. Bitno je napomenuti kako ova opcija djeluje samo na području dvije izborne jedinice.

Vladajući HNS podržava 2,4% dok regionalni IDS podržava 2,1% birača. 

Izvor: Republika

Papina homilija i korupcija u Hrvatskoj

U svojoj jučerašnjoj homiliji na svečanoj misi povodom Cvjetnice, obraćajući se vjernicima na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Franjo je, kako izvještavaju mediji, nadahnuto govorio o vrlinama koje trebaju krasiti kršćanina i zlima protiv kojih se treba boriti.

Kao vrlinu je naročito naglasio radost, kao opreku tuzi, a kao najveće zlo današnjeg svijeta – pored političkih i ekonomskih zala, kao što su ratovi i siromaštvo – posebno je istaknuo korupciju. Dapače, u medijskim izvješćima stoji da papa Franjo korupciju posebno apostrofira kao najveće zlo čovječanstva, "zlo veće od svih grijeha", jer, "dok se grijesi mogu oprostiti, korupcija se ne može oprostiti". Tako bar, prema navodima, stoji u knjižici "Izliječiti od korupcije", koja je jučer također objavljena u Italiji, a koju je papa Franjo napisao još 2005., dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, kao kardinal Jorge Maria Bergoglio.

Bez obzira na to da li je u homiliji pape Franje sadržana još neka poruka, upućena nekom drugom adresatu (recimo, Rimskoj kuriji, o potrebi čijeg "provjetravanja" se dosta govori), mislim da će ona biti dobro primljena u Hrvatskoj. Ne samo na Kaptolu, nego i na Banskim dvorima, pogotovo tamo. To pogotovo, ne samo ako imamo u vidu afere vezane za korupciju, koje su ovih dana, pored ostalih nedaća, potresle vladu Zorana Milanovića, već i kao, izgleda, zlo koje se duboko ukorijenilo u stilu vladanja u Hrvatskoj. Korupcija je postala trajan zaštitni znak hrvatske politike, zlo koje se više reklamira, reciklira i iznova pojavljuje, kao kakav perpetuum mobile hrvatske politike, nego što se o njemu razmišlja i priča – a pogotovu se ništa ne čini. Pojavi se u vidu kakve aferice, netko se pospe pepelom po glavi, možda netko bude smijenjen, no sve ubrzo utihne u moru dnevnopolitičkog sve-jednoga.

Svakako, imamo Sanadera. Uhapsili premijera zbog korupcije, hej! No, što s tim? Bit će zgodno povremeno ga uslikati kako muca i crveni na nekom pretresu tempiranom pred izbore, ako je možno, da narodu malo srce zaigra, da se briselski birokrati odobrovolje – i to je otprilike to. No, kako je hrvatsko pravosuđe na prilično jadnim granama i uglavnom sredstvo u rukama politike, "slučaj Sanader" će prije ostati samo "slučaj", a nikako ono što i je – sinonim za politički sustav u Hrvatskoj, koji po vlastitoj prirodi porađa korupciju. Drugim riječima, nije bivši hrvatski premijer izmislio taj sustav, a pogotovu nije bio izolirani "slučaj" u inače sjajnom sustavu, nego je on samo njegova vrlo bliska posljedica. A taj je sustav, kao što možemo vidjeti iz post-sanaderovskih "slučajeva", još uvijek živ, zdrav i neuhapšen.

To je sustav koji je, recimo, prema nedavnom izvješću Global Financial Integrityja, kako upozorava predsjednica Adriatic instituta iz Rijeke, Nataša Srdoč, od hrvatskih građana, u periodu od 2001. do 2010. godine, otuđeno i na inozemne bankovne račune pohranjeno 11,6 milijardi eura. Na taj način su, putem korumpiranog državnog sustava od svakog građanina otuđene 2645 eura, što Hrvatsku čini drugom državom u regiji po odljevu nezakonito stečenog novca, odmah iza Crne Gore. Nataša Srdoč je, zajedno sa još dvoje zastupnika u Europskom parlamentu, nedavno o ovome uputila otvoreno pismo premijeru Milanoviću, sa upitom da li je hrvatska Vlada išta poduzela kako bi se ispitalo izdavanje lažnih računa hrvatskim građanima u Lihtenštajnu i drugim zemljama, no odgovor na taj upit nije stigao iz premijerove kancelarije. Izdavanje lažnih računa često ide na ruku političarima, izjavila je za SETimes Nataša Srdoč. "Razlog je taj što su mnoge tvrtke u vlasništvu države, ili su to ranije bile." 

Iz gornjeg možemo naslutiti koji je smisao riječi pape Franje o tome da korupcija nije tek jedan od (individualnih) grijehova, već zlo za koga nema oprosta. Naime, toliki novac od građana Hrvatske nije mogao Sanader strpati u džep. A sve i da jest, opet to ne bi bio najveći grijeh. Korupcija je sistemsko zlo, a ne grijeh. Drugim riječima, Sanader i razni sanaderi nakon Sanadera, samo su simptom jednog dubljeg zla – sistema koji je koruptivan. Korupcija je ekonomsko zlo koje ima svoj uzrok u sistemu, u politici – gora od siromaštva i ratova zajedno. Sama žudnja za novcem i pohlepa, jesu možda grijeh, ali to je ljudski, nije sam izvor zla. Taj grijeh se može okajati. No, korupcija je zlo koje se mora iskorijeniti. Sanader možda jest pokrao milijuneod građana Hrvatske, možda su 11,6 milijardi eura završili na fiktivnim privatnim računima u Lihtenštajnu, no, mnogo veći novac je od građana otuđio sam koruptivni ekonomsko-politički sustav – kroz ekonomski aktivnu državu. Korupcija je problem države a ne pojedinaca koji mogu biti korumpirani ili ne.

Država je uvijek izvor korupcije, a ne pohlepa pojedinaca. Korupcija postoji samo državnim ustanovama ili tvrtkama. Korupcije nema u privatnim tvrtkama, niti u poslovima između privatnih tvrtki. Samo politička moć odlučivanja i raspolaganja tuđim novcem (novcem poreznih obveznika) omogućuje i stvara korupciju. Naime, korupcija je kada sustav putem poreza od građana otima sredstva i alocira ih na način na koji taj novac ne bi alocirali njegovi izvorni vlasnici. Korupcija je, također, kada vlada odluči da "pokrene privredni ciklus", otvaranjem novih tvornica, recimo, ili gradnjom autocesta ili mostova. Korupcija je kada vlada spašava propale tvrtke. Korupcija je kada postoje državni mediji, sveučilišta ili bolnice, pa njima upravljaju osobe koje postavljaju političari trenutno na vlasti. Korupcija je kada imate HEP u državnom vlasništvu. Korupcija je kada morate plaćati pristojbe i biljege kako biste započeli svoju privatnu ekonomsku djelatnost. Korupcija je kada osnujete državnu agenciju za borbu protiv korupcije. I tako dalje. 

Tek kada sve to imate, onda se sve može "preko veze". Tek kad imate ovako snažnu i socijalno-ekonomski invazivnu državu – da, mnogohvaljenu socijaldemokratsku "državu blagostanja" – onda korupcija cvjeta, onda ste malo bolji od Crne Gore, onda imate premijera u zatvoru, onda ministrove žene i ministričini muževi dobivaju lukrativne poslove od države, onda potežete sve moguće veze kako ne biste imali monitoring... I tada je jedini odgovor na ovo zlo njegovo sistemsko zatiranje – kroz privatizaciju, deregulaciju i, uopće, isključenje države iz svih aktivnosti ljudi koje su zasnovane na dobrovoljnosti i slobodi izbora. Tek tada imate slobodne ljude koji mogu vršiti moralne izbore, bili oni grešni ili kreposni. Drugim riječima – boriti se protiv zla korupcije na sistemski način, znači zalagati se za što manji upliv države u ekonomske, socijalne i moralne izbore ljudi, odnosno, zalagati se za kapitalizam i slobodno tržište. I tada imate jedino moralno prihvatljiv društveni sustav, lišen problema korupcije. 

Papa Franjo je u svom prvom susretu s novinarima rekao da bi jako volio vidjeti "siromašnu Crkvu". Na sličan način treba težiti i "siromašnoj Državi". Samo takva država je ujedno i nekorumpirana, a njeni građani bogati.

Izvor: Republika

Novo zakonsko čerečenje Gupca u Saboru

Dok je u Hrvatskom saboru u tijeku rasprava o novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, čija je bit razvlastiti lokalne samouprave i dalje centralizirati upravljanje državnim poljoprivrednim zemljištem, pitam se što bi danas imao za reći hrvatski kmet i "seljački kralj", Matija Gubec (kojeg su prije 440 godina na Markovu trgu "okrunili" i raščerečili hrvatski velikaši), da kojim čudom uskrsne među saborskim zastupnicima? 

Bi li odobrio ovakvu centralizaciju i podčinjavanje upravljanja poljoprivrednim zemljištem, bi li tražio zaštitne carine, molio za povećanje poticaja? Ili bi, pak, tražio vraćanje "stare pravice", denacionalizaciju zemljišta i vraćanje otetog nacionalizacijom i kolektivizacijom starim vlasnicima, ukidanje svih carina i smanjenje poreza, a za poticaje ne bi vjerojatno ni znao što su, niti bi mu njegov ponos dopuštao išta moliti, osim tražiti svoje.

Kao što je iz povijesti poznato, ima dosta analogija između vremena kada je Gubec podigao seljake na pobunu i današnjeg doba. Gupčevo vrijeme jest vrijeme kada na hrvatsko selo, nakon reformi koje je proveo Matijaš Korvin krajem XV. stoljeća, snažno prodire duh trgovine i kapitalističkog poduzetništva. Hrvatski seljak tim reformama i ukidanjem tlake prestaje biti "kmet" i postaje poduzetnik, "gazda", koji višak svojih proizvoda prodaje na slobodnom tržištu. Pojavljuju se čak i partnerska udruženja koja osnivaju kmetovi, kako bi jedinstveno nastupili na inozemnom tržištu. Sve više slabe veze seljaka za feudalna vlastelinstva, njihova je pokretljivost i neovisnost znatna, a feudalni oblik gospodarstva sve više ustupa mjesto novom obliku privređivanja. Dakle, ono što se dogodilo na hrvatskom selu u XVI. stoljeću jest razvoj trgovine i kapitalizma. Matija je Gubec bio jedan od takvih vrlo uglednih samostalnih hrvatskih seljaka, koji se obogatio trgovinom i izvozom proizvoda.

Ono, pak, što je podiglo Gupca i hrvatske seljake na pobunu bio je pokušaj hrvatskih velikaša, putem saborskih odluka, zaustaviti taj proces procvata tržišta poljoprivrednih proizvoda i ponovno vezivanje seljaka za vlastelinska gospodarstva, namećući im centralizirano upravljanje trgovinom, visoke poreze i uvodeći carine. Seljak više nije mogao na domaćem i inozemnom tržištu neometano nuditi i prodavati svoj proizvod, nego je ponovo bio upućen na posredovanje "zaštitnički" nastrojene države. Takva je centralizacija i pojačana zakonska regulacija tržišta od slobodnih hrvatskih seljaka htjela ponovno napraviti obespravljene kmetove, što ih je, na koncu, i diglo na pobunu.

U današnjoj saborskoj raspravi kao da stoljećima odzvanjaju ideje od prije četiri i pol stoljeća koje su razbjesnile Matiju Gupca i digle ga na pobunu. Tu ponovno čujemo stare mitove o poljoprivredi i potrebi njene zaštite kroz sve veću državnu regulaciju i upletanje u poljoprivredu, koji su samo retorička i zakonodavna maska za porobljavanje hrvatskog seljaka. Ponovno su dominirale teme kako je poljoprivreda "strateška grana" hrvatske privrede, kako treba politikom cijena zaštititi poljoprivredu od konkurencije, kako su poticaji poljoprivrednoj proizvodnji od ključne važnosti za očuvanje poljoprivrednog resursa, kako poljoprivreda ne može opstati bez pomoći države, mit o samodovoljnosti u opskrbljavanju hranom, itd. Svi ti mitovi imaju samo jednu poruku – oteti poljoprivrednike i poljoprivrednu proizvodnju od tržišta i trajno ih vezati za državu, gdje poljoprivrednici više ne će moći samostalno odlučivati o proizvodnji, nego će odluke umjesto njih donositi državni službenici, gdje mjerilo uspješnosti ne će biti tržišna utakmica, nego političke odluke.

Što će biti učinak današnjeg usvajanja novog zakona o poljoprivrednom zemljištu? Prije svega, ovaj Zakon znači "zbogom pravdi" svim onim obiteljima kojima je zemljište oduzeto komunističkom "agrarnom reformom" i kolektivizacijom. Zatim, ako ovu temeljnu nepravdu stavimo na stranu, Vlada će osnovati još jednu agenciju, u kojoj će zaposliti neke birokrate koji će iz ureda odlučivati o dodjeli zemljišta u zakup ili koncesiju. Kako će to ovi neizabrani birokrati bolje, kompetentnije i pravednije znati odlučivati o tome komu dodijeliti koncesiju na zemljište od dosadašnjeg sustava u kome su to dosad radili izabrani predstavnici lokalne samouprave? Hoće li Vlada sada, pored centralizacije, uvesti i petoljetke i plansku poljoprivrednu proizvodnju? Bio bi to logičan ishod reformi koje provodi sadašnja socijalistička vlada.

Sljedeća stvar koju će ovaj novi zakon potaknuti bit će daljnje stimuliranje korupcije u poljoprivredi, točnije, pri dodjeli poljoprivrednog zemljišta. Jer, koliko god je korupcije moglo biti na lokalnoj razini, tu je bar postojao neki mehanizam kontrole, jer su odluke donosili službenici koji su bili bliži korisnicima i koje su ti korisnici bar mogli kazniti na izborima, ukoliko su donosili pogrješne odluke. Ovim se novim zakonom i taj demokratski mehanizam kontrole izmiče građanima iz ruku, pa će odluke donositi neizabrani birokrati, koje nitko ne će kontrolirati. Na taj način, kada ne postoji nikakav mehanizam kontrole odlučivanja, pa ni ikakva odgovornost, prostor za korupciju i nekažnjivost gotovo je nepresušan. Ili će Vlada, možda, osnovati još jednu agenciju koja će kontrolirati agenciju, pa još jednu, koja će kontrolirati ovu, i tako in infinitum...?

Ovdje nema dovoljno mjesta da bi se pobrojale sve negativne strane ovog Zakona. U svakom slučaju, jasno je da ovim Zakonom o vrijednosti nekog zemljišta i njegovoj upotrebi ne će odlučivati tržište i stoljećima nagomilavano znanje hrvatskoga seljaka, nego neizabrani birokrati, državni službenici i interesne grupe, koje će od ovog zakona imati i najviše koristi i zbog kojih se ovaj zakon i donosi. Ma koliko se Vlada i saborski zastupnici trudili objasniti da je ovaj zakon u interesu hrvatskog seljaka, seljak i poljoprivreda ne će imati nikakve koristi od nove regulative. Samo će ih sve više vezati za centralnu vlast i učiniti potpuno ovisnima o odlukama te vlasti.

Hrvatskom je seljaku možda još jedino preostalo sa sjetom se podsjetiti nekadašnje plemenite borbe Matije Gupca protiv političara i velikaša, dok danas gleda kako ga hrvatski saborski zastupnici i Vlada ponovo „komadaju“ kao i prije 440 godina. Možda će ga se sljedeći put moći ponovo sjetiti za pedeset godina, kada ovom nepravednom Zakonu bude istekao rok trajanja, negdje o proslavi pola tisućljeća njegove bune. Ako prije toga hrvatska poljoprivreda ne bude još samo misaona imenica ili ako u međuvremenu ne krenu stopama svoga velikog prethodnika, tražeći, poput njega, potpuno povlačenje držarivredne proizvodnje, ukidanje svih nameta i regulacija poljoprivredi, smanjenje poreza, ukidanje carina, kako bi hrvatski seljak ponovo postao gospodar svoje sudbine, a ne sluga države i nemoćna igračka hirovitih odluka državnih službenika i suvremenih velikaša s dobrim političkim vezama – kako bi hrvatski seljak ponovo bio domaćin i gazda, a ne kmet i seoski proleter.

Izvor: Republika 

Govor mržnje i nacionalizacija istine

Kada je prekjučer policija privela na saslušanje izvršnog predsjednika GNK "Dinamo", Zdravka Mamića, povodom njegova šovinističkoga ispada na Soundset Plavom radiju, a potom ga i zadržala 30 sati u pritvoru, ono što je više brinulo od Mamićeva prebrojavanja krvnih zrnaca i premjeravanja očnjaka ministra Jovanovića, bilo je sladostrašće kojim su novinari odobravali policijsko pritvaranje Mamića zbog verbalnog delikta, odnosno, kako se to politički korektno kaže, zbog govora mržnje. 

Žalosno je bilo vidjeti neke komentatore u vodećim hrvatskim medijima (T. Klauškog i D. Hedla, primjerice) kako plješću i prizivaju zatvorsku kaznu za Mamića – i prije nego li je donesena sudska presuda – zbog njegova verbalnog ispada, pozdravljajući njegovo pritvaranje kao civilizacijski iskorak Hrvatske. Ma koliko Mamićev verbalni ispad bio neciviliziran i osuđujuć, to je ipak samo njegovo mišljenje i njegov stav, a valjda je jedna od najvažnijih civilizacijskih tekovina to da svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Na to bi posebno trebali biti osjetljivi novinari kao predstavnici zanimanja u kojem je sloboda izražavanja preduvjet posla kojim se bave.

No vjerojatno je riječ o novinarima kojima je mišljenje služilo za nešto drugo (ili nekom drugom – uglavnom, služilo je), pa za njih i ne postoji opasnost doći pod udar člana 325 KZ-a, unatoč tome što im Ustav RH jamči "slobodu mišljenja i izražavanja" (član 38). Kako god, na taj je način stvoren slučaj „Mamić", što Mamiću ide na ruku jer je ispao žrtva progona režima zbog delikta mišljenja. Umjesto da nas novinari obavijeste o pozadini njegova verbalnog napada protiv ministra Jovanovića (ako tu ima "nešto", a pretpostavljam da ima), mi se sada bavimo površinom toga napada i Mamićevim temperamentom. Naravno, sve ovo ide na ruku i Vladi jer sebe želi predstaviti pred Europskom unijom kao vladu koja je nisko rezistentna na verbalne šovinističke ispade, govor mržnje i ostale politički nekorektne oblike komuniciranja, što je, istini za volju, oblik neslobode kojem je koncepcijski i institucijski privržena i sama Europska unija. Ako se pak pri tom malo i zaobiđu spomenuta ustavna jamstva, nema veze, važno je da je postignut željeni učinak.

Jedini kojima ovaj "slučaj" nikako nije išao u prilog jesu predstavnici medija, odnosno, njihovo pretpostavljeno služenje nikomu i ničemu, već istini. Naime, nije trebalo čekati da se medijima njihov nehaj prema slobodi izražavanja i navijačko odobravanje u slučaju „Mamić" vrati kao bumerang. Tako je na današnjoj izvanrednoj konferenciji za novinare premijer Milanović okupio medijske djelatnike kako bi im – nezadovoljan njihovim slobodnim prenošenjem i tumačenjem njegove izjave o finskom građanskom ratu – objasnio da je on od danas jedini pravi vlasnik i tumač istine u Hrvatskoj, da je on sama ta istina koja je "odlučila govoriti". "Morat ćemo se naučiti na neka nova pravila, bar što se mene tiče! Nisam ovdje došao šutjeti! Došao sam raditi i govoriti!", obratio se novinarima premijer na početku presice, već u najavi, tako monopolizirajući pravo na istinu.

Ma koliko blagonaklono htjeli tumačiti tu premijerovu izjavu – ili se upinjali, poput sinoćnjih gošći u "Temi dana", njegovo ponašanje okarakterizirati kao benevolentne napade iskrenosti, koji nemaju nikakve druge posljedice, osim po samog premijera – ona je skandalozna i predstavlja najavu kraja i same ideje, ionako slabašne, o slobodnom novinarstvu u Hrvatskoj. Premijer kaže da nema "svoje medije". Kamo sreće. Što su, onda, državni mediji, ako ne Vladin servis? Zar tamo vladajuća koalicija nije postavila svoje ljude po upravnim odborima? Zbog čega ne ukine ili privatizira HTV ako je tako, ili bar ne ukine zakon kojim građane Hrvatske prisiljava da tu TV plaćaju? Zbog čega u Hrvatskoj ne postoji, recimo, ustavni zakon kojim bi državi bilo zabranjeno osnivati medije, kao što je to slučaj u Americi? Tada bih povjerovao premijeru da nema svoje medije – iako, možda čak ni tada. Ovako, svi su državni mediji Vladini mediji, točnije, orvelijansko Ministarstvo istine.

Takvom porukom i takvim stilom ponašanja prema medijima, premijer je poslao jasnu i vrlo učinkovitu prijetnju svim predstavnicima medija. Prijetnju mnogo opasniju i učinkovitiju od one zbog koje je Mamić ležao u pritvoru i zbog koje je protiv njega pokrenut kazneni postupak, budući da premijer ima izvršnu vlast i sve kontrolne instrumente kako bi sve svoje zamisli i proveo u djelo. Njegova je riječ ozbiljan slučaj. Premijer se očigledno na taj način sprema u neki svoj privatni "finski rat", pa je zamislio da je zgodno istinu prvu sahraniti. Za nadati se da je, ipak, riječ o ratu koji će se voditi glasačkim listićima. No ni tako nije sigurno da će, pored ovako strogo ukorenih i discipliniranih medija, koji ionako ne haju mnogo za načela svoga zanimanja, taj stranački rat glasačkim listićima izraziti pravu volju naroda.

Kad već istina nije bila dovoljna silna, rekao bi Pascal u parafrazi, onda je sila postala jedinom istinom. Kad već novinari glavnih medija u Hrvatskoj u slučaju Mamića nisu uspjeli reći ni jednu o tome da se ovdje, možda, ne vraća na mala vrata promoviranja međunacionalne tolerancije ozloglašena institucija verbalnog delikta i državnog monopola na istinu, onda im je to sam premijer odlučio reći. Možda su danas novinari shvatili da postoji u Hrvatskoj i "Mamić" iznad Mamića? Da ne bude kasno.

Klasna borba u Hrvatskoj

Postoje svjetonazori i argumenti koji su toliko besmisleni da u njih mogu vjerovati još samo političari i intelektualci. Jedan od takvih sumnjivih teorijskih postava jest onaj marksistički vergl o "klasnoj borbi" i njenom nužnom "zaoštravanju" razvojem kapitalizma

Tako je nedavna polemika između premijera Milanovića i Hrvatske udruge poslodavaca povodom prijedloga HUP-a o donošenju novoga Zakona o radu, kako bi se omogućilo rješavanje problema nezaposlenosti u Hrvatskoj, a koji bi tržište rada učinio fleksibilnijim, na čudan način pomiješala socijalne karte (odnosno "klase") u Hrvatskoj. Naime, premijerova izjava kako poslodavci svojim prijedlogom pokazuju da "žele tretirati radnike kao stvari", naišla je na podsmijeh čak i u sindikalnim krugovima. Tako je sindikalist Vilim Ribić prokomentirao premijerovu izjavu kako je to "jedan marsksistički koncept o bazi i nadgradnji" te kako je to "nešto što je davno trebalo biti iza nas".

HUP je odgovorio premijeru priopćenjem u kojem kažu da "Vlada kao socijalni partner radnicima i poslodavcima ne bi smjela dodatno ohrabrivati navodni međusobni antagonizam, već promicati rad i poduzetničku kreaciju kao nerazdvojive temelje koji ruku pod ruku zajednički ostvaruju gospodarski rast i razvoj". Izgleda, međutim, da od "socijalnog partnerstva" između Vlade i radnika i poslodavaca, nije ostalo ništa. Premijer je ostao usamljen sa svojim zastarjelim marksističkim konceptima o "postvarenju", "bazi i nadgradnji", dok je na drugoj strani uspio ujediniti "klase" radnika i poslodavaca, koji bi, po tim njegovim teorijskim uzusima, morali nužno imati suprotstavljene interese i biti na drugoj strani barikada.

Jedini kod koga je premijerova izjava naišla na razumijevanje i odobravanje jest marksistički profesor Žarko Puhovski, koji je našao za shodno da nas, u svom tekstu "Klasna borba u Banskim dvorima", upozori da ne odbacujemo lakomisleno premijerov marksistički vergl, a samog premijera okrunio titulom "čuvara svijesti o socijalnim razlikama". Pa naravno, kada su radnici toliko „klasno neosviješteni“ da više i ne haju za klasnu borbu, pa u omraženim kapitalistima vide svoje "socijalne partnere", a ne krvopije - tu je uvijek partijski svjesna "intelektualna avangarda" kako bi osvijestila proletersku "povijesnu avangardu" i uputila ih na njihove prave interese. "U takvoj se situaciji podrazumijeva – kao neka vrsta krune lokalnih paradoksa – da je posljednji čuvar svijesti o sukobnome potencijalu socijalnih (klasnih) razlika u Hrvatskoj trenutni prebivatelj Banskih dvora", partijski svjesno utvrđuje Puhovski, dok "paradoksu" pripisuje lokalnu neobaviještenost neposrednih aktera hrvatske socijalne drame i njihovu parohijalnu zatucanost – ili, kako se to ljepše kaže, ideološku i klasnu neosviještenost – nikako pri tom ne dovodeći u pitanje ideološke postave svoje marksističke dogme.

Jednom je francuski filozof Raymond Aron nazvao intelektualce klasom izuzetno sklonoj opijatima, a marksizam opisao kao drogu koja u njih izaziva najveću ovisnost. Izgleda da nije mnogo pogriješio, ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj. Naime, iako je socijalizam odavno pokazao svu svoju otrovnost i razarajuće djelovanje u društvima koja su ga konzumirala (pa tako i Hrvatska), mi i danas imamo klasu intelektualaca i političara koji odbijaju rehabilitaciju i još uvijek nas uvjeravaju u stvarnost svojih narkomanskih "tripova". Nasuprot "paradoksiji", o kojoj govori Puhovski, naime, naše nam iskustvo govori da su stvari ipak drukčije, pa danas u Hrvatskoj imamo paradoks da, unatoč važećem socijalističkom ZOR-u, koji je izglasan s ciljem, navodno, zaštite "radničkih prava", imamo sve manje radnika. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj odavno je prešao 20 %, prema službenim statistikama, dok je realno u Hrvatskoj nezaposleno preko 30 % radno sposobnog stanovništva. To je ravno socijalnoj kataklizmi, a za tu situaciju nisu krivi zli kapitalisti koji otpuštaju radnike, nego upravo taj zakon, koji ih navodno štiti, i Vlada koja ne želi promijeniti tako rigidnu regulativu.

Socijalističko radno zakonodavstvo vodi k nezaposlenosti. Nitko normalan ne će zaposliti radnika, ukoliko mu zakon stvara bitne preprjeke pri otpuštanju radnika ako radnik ne radi dobro ili više nema potrebe za njegovim uslugama. Zakonsko utvrđivanje tzv. minimalne dnevnice također povećava nezaposlenost. Ako je granična produktivnost radnika niža od minimalne dnevnice, on će ostati bez posla jer poslodavac ne će platiti nekog više od njegove granične produktivnosti (kao što ni radnik ne će pristati raditi za manje). Razvidno, minimalna dnevnica zapravo ekonomski uništava najsiromašnije i najmlađe radnike, one s najmanje stručnosti i radnog iskustva.

Visoka socijalna davanja i oporezivanje dohotka također su štetni za radnika jer poslodavac, pored plaće koju daje radniku, gotovo isti iznos mora uplatiti državi na ime socijalnih i zdravstvenih izdataka. Budući da je za poslodavca svejedno daje li plaću radniku ili doprinose državi za radnika (to su sve za njega troškovi proizvodnje), on jednostavno oduzme ta davanja od bruto plaće radnika. Tako je jedini učinak socijalne zaštite radnika smanjenje plaća i povećanje nezaposlenosti. Na taj način država na svakog radnika krade radno mjesto još jednom radniku. Svi ti paradoksi zastarjelog i rigidnog radnog zakonodavstva, koje bi navodno trebalo štititi radnike, kumovali su visokoj nezaposlenosti, a u privatnom sektoru, koji jedini stvara realna radna mjesta, zakon se uglavnom ne provodi ili zaobilazi, da bi radnik uopće mogao raditi. Osim, naravno, u državnom sektoru. Jedino državna birokracija danas ima koristi od ovakvog nakaradnog i zastarjelog radničkog zakonodavstva. Još jedino tamo važe "kolektivni ugovori", još jedino tamo postoje trinaeste plaće, božićnice, uskrsnice i regresi. A i zašto ih ne bi provodili, kada ionako taj novac za njih zarađuje privatni sektor?

Cijeli taj galimatijas navodnih radničkih "prava" i "kolektivnih ugovora" počiva na široko rasprostranjenoj predrasudi – koju uglavnom šire političari i njihovi intelektualni „seizi“, kako bi moralističkim uravnilovkama skupljali glasove i opravdali svoj status "moralne savjesti društva" – da je odnos radnika i poslodavaca prinudan i asimetričan, odnosno nepravedan, pri čem su radnici u lošijem položaju od kapitalista te kao slabija strana trebaju dodatnu zaštitu političara i zakonodavne regulative. Radni je odnos, međutim, ugovorni odnos, koji kao i svaki odnos treba postojati dok su obje strane zadovoljne tim ugovorom i ispunjavaju obveze koje su ugovorom predvidjeli. Socijalna država sa snažnim radnim zakonodavstvom miješa se u taj proces (umjesto da bude samo osiguravatelj provedbe ugovora) i od ugovora stvara jedan prinudni odnos, od kojeg nemaju koristi ni poslodavci, a ni radnici.

Paradoks hrvatskog radnog zakonodavstva i njegovu štetnost za interese kako zaposlenih, tako i poslodavaca, kao što vidimo, uviđaju i sami radnici i sindikati. I to je dobro. Ono što nije dobro jest da politička i intelektualna "elita" još uvijek lebdi u maglama socijalističkih moralnih uravnilovki. Jedino što možemo zaključiti jest da se oni na taj način bore za svoje klasne interese, a ne za interese radnika i kapitalista.

I to je jedini klasni sukob o kojem je danas u Hrvatskoj smisleno govoriti – vladajuća klasa političara, birokrata i intelektualaca s jedne strane, protiv klase radnika i poduzetnika s druge strane.

Izvor: Republika

Hrvatski bog Marx

Socijalizam je ekonomski sistem koji proizvodi ideje a ne dobra koja ljudi žele. U samoupravnoj Jugoslaviji, tako, često je znalo da ne bude šećera, kave ili benzina, ali su tvornice punom parom radile na proizvodnji ideja – najčešće su se proizvodile ideje "samoupravljanja", samog "socijalizma", "jednakosti radnih ljudi i građana", "bratstva i jedinstva", također, itd.

Industrija bazirana na proizvodnji ideja, naravno, morala je propasti, kao što se i desilo krajem osamdesetih. Kada je Hruščov najavio da će SSSR do 1980. godine "stići i prestići" SAD po proizvodnji i nacionalnom dohotku per capita, to je već bio znak dekadencije i nagovještaj skorog kraja.

U realnom svijetu socijalizam znači oskudicu, glad, bolest, a često i smrt – u njegovoj pratnji uvijek jašu četiri jahača Apokalipse. U svijetu ideja, pak, on nema premca – čitavo nebo ideja je natrpano proizvodima socijalističke industrije.

Tako smo dobili ovu neobičnu i pomalo shizofrenu situaciju da i nakon "slavne i tragične propasti" tzv. realnog socijalizma, u sferi ideja – u tzv. kulturnoj industriji, u medijima, književnosti, na sveučilištima, itd. – socijalističke ideje pokazuju neobičnu i izuzetnu otpornost. Ipak, ta otpornost još uvijek ne znači da po srijedi nije bofl roba.

Naša kultura je još uvijek socijalistička. Ako otvorite bilo koje novine, preplavit će vas naslovi bogatog emotivnog naboja i oskudnog kognitivnog sadržaja; pred vama će se ukazati zvučne i šuplje parole, poput "socijalna pravda", "radnička solidarnost", "bezdušni i surovi kapitalizam", "ekstremni neoliberalizam", itd. Uglavnom, tu se veličaju socijalistički ideali i njegova humanost a za sva zla ovoga svijeta okrivljuje se kapitalizam. Neće biti drugačije ni ako odete do knjižnice i posudite neku knjigu kakvog domaćeg autora – bio on književnik, filozof, ekonomista, nebitno. A istu muziku ćete čuti i od domaće političke elite ako upalite TV. Tamo ćete, naravno, naći i sindikate, lijeve anarhiste, vječite državne abonente ili već neke slične nezadovoljnike, kako udaraju u isti doboš. Svi će kritizirati kapitalizam i prizivati neki oblik socijalizma. Pri svemu tome, teško da je Hrvatska od kapitalizma još od Dubrovačke republike i Franje Josipa išta i vidjela, dok u oslobađanju od socijalističkog naslijeđa nije daleko odmakla.

Zašto je to tako? Nije li to potpuni paradoks? Kako to da i pored evidentnog sloma socijalizma, brojnih zločina koje su sljedbenici ove ideologije počinili u ime socijalizma, sveopćeg civilizacijskog, gospodarskog i kulturnog nazadovanja pod jednopartijskim socijalističkim sistemom, hrvatska kulturna, intelektualna i politička elita još uvijek slavi i priziva taj sistem a proklinje kapitalizam? Otkud ta žilavost i «kulturna hegemonija» jedne ideologije koja je, pored praktične neupotrebljivosti, odavno prokazana kao moralno odbojna, filozofski sumnjiva i ekonomski bezvrijedna?

Marx je bio loš prorok, usprkos tome što je profetizam jedini sadržaj njegovog učenja. Naime, unatoč tome što je sebe predstavljao kao borca za prava radnika i emancipaciju proletarijata, među samim proleterima njegovo učenje nije naišlo ni na kakav odaziv. Naprotiv, sami radnici prihvatili kapitalizam, koji je tijekom njihovog vijeka vidno promijenio njihove živote i živote njihovih obitelji nabolje – zbog čega ih je Marx kasnije optuživao da nisu dovoljno "klasno osviješteni" i nazivao ih pogrdnim imenima, poput "lumpenproletarijat".

Ali je zato intelektualna (a ubrzo za njima i politička) elita u tome prepoznala svoju šansu i prigrlila njegovo učenje, te počela raditi na "klasnoj svijesti" proletera, bilo uz pomoć terorističkih sredstava (kao u Rusiji i kasnije u istočnoj Europi i na Balkanu), bilo uz pomoć "marša kroz kulturne institucije" (kao što je preporučivao A. Gramsci, kada je vidio da se glupi i zatucani ruski narod samo uz pomoć terora odriče crkve i tradicionalnih vrijednosti i prihvata socijalizam), odnosno, infiltriranjem marksističkih ideoloških postava u glavnu kulturnu matricu, kako bi se ostvarila "kulturna hegemonija" ljevičarskih ideja nad tradicionalnim društvenim vrijednostima, kao što su obitelj, religija, običajni moral i tradicionalne norme ponašanja. Kada se jednom ostvari ta kulturna hegemonija, kasnije će mase spontano i same prigrliti socijalizam, savjetovao je Gramsci.

Ideološka indoktrinacija glupog i zatucanog naroda, sklonog tradicionalnim i vrijednostima i konzervativizmu, jest misija koju je sebi danas namijenila ljevičarska intelektualna avangarda, po istom modelu po kojemu je Marx za svoje ideje (uostalom pogrešne i prilično bezuspješno) pokušao pridobiti "lumpenproletarijat". I to je ono što danas imamo i u Hrvatskoj – agresivnu mainstream ljevičarsku ideološku kulturnu matricu i lošu socijalističku ekonomsku politiku. Na štetu samih građana, pa i radnika, zaštitom čijih prava oni legitimiraju tu politiku.

Hrvatskoj je danas za prosperitet i izgradnju slobodnog društva potrebno više privatne inicijative, više ekonomskih sloboda i više kapitalizma, a ne državne regulacije, uplitanja u gospodarstvo i socijalizma. No, za to bi prvo trebalo sići sa socijalističkog neba na zemlju i smanjiti unos zagušljivih isparenja samoupravnih tvorničkih dimnjaka, kojima nas danas izlažu naše elite i neprestano stvarana ljevičarska kultura.

Izvor: Republika

Objavljeno: 09.03.2013.