Hrvatski bog Marx

Socijalizam je ekonomski sistem koji proizvodi ideje a ne dobra koja ljudi žele. U samoupravnoj Jugoslaviji, tako, često je znalo da ne bude šećera, kave ili benzina, ali su tvornice punom parom radile na proizvodnji ideja – najčešće su se proizvodile ideje "samoupravljanja", samog "socijalizma", "jednakosti radnih ljudi i građana", "bratstva i jedinstva", također, itd.

Industrija bazirana na proizvodnji ideja, naravno, morala je propasti, kao što se i desilo krajem osamdesetih. Kada je Hruščov najavio da će SSSR do 1980. godine "stići i prestići" SAD po proizvodnji i nacionalnom dohotku per capita, to je već bio znak dekadencije i nagovještaj skorog kraja.

U realnom svijetu socijalizam znači oskudicu, glad, bolest, a često i smrt – u njegovoj pratnji uvijek jašu četiri jahača Apokalipse. U svijetu ideja, pak, on nema premca – čitavo nebo ideja je natrpano proizvodima socijalističke industrije.

Tako smo dobili ovu neobičnu i pomalo shizofrenu situaciju da i nakon "slavne i tragične propasti" tzv. realnog socijalizma, u sferi ideja – u tzv. kulturnoj industriji, u medijima, književnosti, na sveučilištima, itd. – socijalističke ideje pokazuju neobičnu i izuzetnu otpornost. Ipak, ta otpornost još uvijek ne znači da po srijedi nije bofl roba.

Naša kultura je još uvijek socijalistička. Ako otvorite bilo koje novine, preplavit će vas naslovi bogatog emotivnog naboja i oskudnog kognitivnog sadržaja; pred vama će se ukazati zvučne i šuplje parole, poput "socijalna pravda", "radnička solidarnost", "bezdušni i surovi kapitalizam", "ekstremni neoliberalizam", itd. Uglavnom, tu se veličaju socijalistički ideali i njegova humanost a za sva zla ovoga svijeta okrivljuje se kapitalizam. Neće biti drugačije ni ako odete do knjižnice i posudite neku knjigu kakvog domaćeg autora – bio on književnik, filozof, ekonomista, nebitno. A istu muziku ćete čuti i od domaće političke elite ako upalite TV. Tamo ćete, naravno, naći i sindikate, lijeve anarhiste, vječite državne abonente ili već neke slične nezadovoljnike, kako udaraju u isti doboš. Svi će kritizirati kapitalizam i prizivati neki oblik socijalizma. Pri svemu tome, teško da je Hrvatska od kapitalizma još od Dubrovačke republike i Franje Josipa išta i vidjela, dok u oslobađanju od socijalističkog naslijeđa nije daleko odmakla.

Zašto je to tako? Nije li to potpuni paradoks? Kako to da i pored evidentnog sloma socijalizma, brojnih zločina koje su sljedbenici ove ideologije počinili u ime socijalizma, sveopćeg civilizacijskog, gospodarskog i kulturnog nazadovanja pod jednopartijskim socijalističkim sistemom, hrvatska kulturna, intelektualna i politička elita još uvijek slavi i priziva taj sistem a proklinje kapitalizam? Otkud ta žilavost i «kulturna hegemonija» jedne ideologije koja je, pored praktične neupotrebljivosti, odavno prokazana kao moralno odbojna, filozofski sumnjiva i ekonomski bezvrijedna?

Marx je bio loš prorok, usprkos tome što je profetizam jedini sadržaj njegovog učenja. Naime, unatoč tome što je sebe predstavljao kao borca za prava radnika i emancipaciju proletarijata, među samim proleterima njegovo učenje nije naišlo ni na kakav odaziv. Naprotiv, sami radnici prihvatili kapitalizam, koji je tijekom njihovog vijeka vidno promijenio njihove živote i živote njihovih obitelji nabolje – zbog čega ih je Marx kasnije optuživao da nisu dovoljno "klasno osviješteni" i nazivao ih pogrdnim imenima, poput "lumpenproletarijat".

Ali je zato intelektualna (a ubrzo za njima i politička) elita u tome prepoznala svoju šansu i prigrlila njegovo učenje, te počela raditi na "klasnoj svijesti" proletera, bilo uz pomoć terorističkih sredstava (kao u Rusiji i kasnije u istočnoj Europi i na Balkanu), bilo uz pomoć "marša kroz kulturne institucije" (kao što je preporučivao A. Gramsci, kada je vidio da se glupi i zatucani ruski narod samo uz pomoć terora odriče crkve i tradicionalnih vrijednosti i prihvata socijalizam), odnosno, infiltriranjem marksističkih ideoloških postava u glavnu kulturnu matricu, kako bi se ostvarila "kulturna hegemonija" ljevičarskih ideja nad tradicionalnim društvenim vrijednostima, kao što su obitelj, religija, običajni moral i tradicionalne norme ponašanja. Kada se jednom ostvari ta kulturna hegemonija, kasnije će mase spontano i same prigrliti socijalizam, savjetovao je Gramsci.

Ideološka indoktrinacija glupog i zatucanog naroda, sklonog tradicionalnim i vrijednostima i konzervativizmu, jest misija koju je sebi danas namijenila ljevičarska intelektualna avangarda, po istom modelu po kojemu je Marx za svoje ideje (uostalom pogrešne i prilično bezuspješno) pokušao pridobiti "lumpenproletarijat". I to je ono što danas imamo i u Hrvatskoj – agresivnu mainstream ljevičarsku ideološku kulturnu matricu i lošu socijalističku ekonomsku politiku. Na štetu samih građana, pa i radnika, zaštitom čijih prava oni legitimiraju tu politiku.

Hrvatskoj je danas za prosperitet i izgradnju slobodnog društva potrebno više privatne inicijative, više ekonomskih sloboda i više kapitalizma, a ne državne regulacije, uplitanja u gospodarstvo i socijalizma. No, za to bi prvo trebalo sići sa socijalističkog neba na zemlju i smanjiti unos zagušljivih isparenja samoupravnih tvorničkih dimnjaka, kojima nas danas izlažu naše elite i neprestano stvarana ljevičarska kultura.

Izvor: Republika

Objavljeno: 09.03.2013.