Komentar: Tihomir Orešković – prijelazno rješenje za razdoblje političke nestabilnosti

Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović Tihomiru Oreškoviću povjerila mandat za sastav nove, 13. po redu Vlade Republike Hrvatske, on je održao kratki govor. Zahvalio je predsjednici na dobivenom mandatu, a HDZ-ovoj Domoljubnoj koaliciji i Mostu na ukazanom povjerenju.

'Uložit ću sve svoje znanje i trud da formiramo kvalitetnu Vladu i počnemo rješavati nagomilane probleme', naglasio je Orešković.

'Svi smo ovdje da služimo hrvatskim građanima, da nam bude bolje', dodao je. Pozvao je parlamentarnu većinu, ali i oporbu, da ga u tome podrže.

'Znam da danas hrvatski mandatar nema 100 dana, ali to ni ne tražim. Svi smo mi ovdje da služimo hrvatskim građanima i jedini nam je cilj da zajedno radimo tako da je sutra bolje nego danas', poručio je Orešković.

- O imenovanju Tihomira Oreškovića, menadžera koji dolazi iz farmaceutske industrije i koji nije poznat široj javnosti, za mandatara za sastavljanje nove hrvatske Vlade, sada se može dati samo nekoliko načelnih napomena, jer se radi o novaku u politici. Značajno je, tako, da je imenovan na prijedlog HDZ-a, što znači da je Most odustao od toga da oni delegiraju premijera. To je svakako značajan ustupak Mosta HDZ-u, poglavito ako imamo na umu da su u slučaju propalih pregovora s SDP-om oni dobili tu značajnu funkciju. S druge strane, i HDZ je napravio ustupak, jer je odustao od Tomislava Karamarka kao mandatara nove Vlade, na čemu su dosad postojano istrajavali. Na koliko dugo i da li su potpuno odustali od toga, vidjet ćemo. Tihomir Orešković, dakle, može biti kompromisno, ali i samo prijelazno rješenje, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Sama ideja da nestranačka i, kako vidimo, nepolitička osoba bude imenovana za mandatara, na što su dosad skrenuli pažnju mnogi komentatori, pati od značajnih nedostataka. Prije svega, tu je pitanje demokratske legitimacije, ali i odgovornosti. Nestranačka osoba na najvažnijoj političkoj funkciji u zemlji po defaultu je slaba i neće moći samostalno donositi teže političke odluke. To je jako loše ako se radi o vladi koja bi htjela biti reformska. Iz iskustva drugih zemalja znamo da su u ključnim situacijama, kada se donose odluke s politički neugodnim posljedicama, takve vlade gubile političku podršku. Oporba će, također, u svakom trenutku moći uputiti prigovor da takav premijer nema demokratski legitimitet, da je izvučen iz šešira a ne biran na izborima. Tu je i pitanje odgovornosti, jer je jedna stvar kada donosi odluke osoba koja ima što izgubiti, a sasvim drugu težinu imaju odluke osobe koja nema takav teret odgovornosti, ističe Ristić i dodaje.

- Što se tiče same okolnosti da je nestranačka osoba imenovana za mandatara, to je pobjeda "tehnokratskog" pristupa politici, kakav zagovara Most. Tu možemo govoriti o trendu koji je zahvatio Hrvatsku, nakon urušavanja političkog autoriteta starih elita. Iz tog razočaranja se rodila ideja da politiku treba ukinuti, a politička neslaganja utopiti u ekonomizmu. To je trend koji ukazuje na demokratski deficit jednog društva. Takvo utapanje politike u ekonomizmu bilo je karakteristika socijalističkih društava (sjetimo se vladavine "tehnokrata" s kraja šezdesetih) i postnacionalnih utopijskih projekata, kakva je današnja EU – koja je prije svega ekonomska zajednica. Ako Hrvatska dobije nestranačkog premijera i stručnu Vladu, to će svakako učiniti legitimnim i pitanje da li je i Hrvatska, po uzoru na ove utopijske projekte, također prestala biti političkom zajednicom i postala jedna utopijska, postdemokratska ekonomska zajednica?

Nakon burnih i gotovo filmskih preokreta, koji su pratili pregovore o pravljenju postizbornih koalicija, sada nam je gotovo nevjerojatno povjerovati da ulazimo u mirnije političke vode. Zbog tanke i nestabilne većine koju će vladajuća koalicija imati, vjerojatno je da je ovo tek početak i da smo tek ušli u razdoblje političke nestabilnosti. Nepolitični mandatar i eventnualna pretežito stručna Vlada samo su simptom lošeg stanja jednog društva koje želi da se takve nestabilnosti oslobodi, ali teško je povjerovati da je to i adekvatan lijek za nju. Taj Gordijev čvor politike u Hrvatskoj treba tek raspetljati tako što ćemo morati sačekati da jedna ili druga (ili treća) strana ostvari prevagu u političkoj areni, a onda stvar treba riješiti na izborima. U takvoj situaciji od reformskih poteza ne treba očekivati previše. Stoga se i čini da je najpreciznije reći da će nova Vlada pod upravljanjem Tihomira Oreškovića (ako se konstituira) biti samo prijelazno rješenje za razdoblje političke nestabilnosti, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Jesu li jučer na Pantovčaku zbrajane babe i žabe?

Začudne stvari su se događale tijekom ovih četrdesetak dana hrvatske postizborne drame. Tako smo prije tri tjedna zabilježili vjerojatno politički presedan da kandidat za predsjednika Sabora, netom što će biti izglasan, odbije prihvatiti tu dužnost s neuvjerljivim objašnjenjem da ju ne prihvaća zato što za njega neće glasovati svi zastupnici. Jučer smo tome pridodali vjerojatno još veći presedan da manjinski partner u koaliciji odbije prihvatiti mjesto premijera i upravljanje s nekoliko važnih ministarstava i državnih agencija s tankom i neuvjerljivom izlikom da ih je koalicijski partner vrijeđao i htio prevariti. Jučerašnji dan je bio naročito uzbudljiv i nekako filmski potresan – nakon što smo u prijepodnevnim satima lidera NL Mosta vidjeli u furioznom izdanju razočarane i iznevjerene mlade, popodne nam je već priredio prizor veselog uskakanja kroz prozor u utješiteljski ljubavni zagrljaj drugome. Bilo je tu materijala za pravi holivudski ljubavno-politički triler.

No, pitanje je koliko će i hoće li uopće i taj, jučer popodne tako iznenadno objavljeni, politički brak dugo potrajati. To se možemo usuditi sumnjati već po političkom "mirazu" koji je donešen predsjednici na uvid da prosudi o njegovoj valjanosti. Naime, čudan je to "miraz" bio. Kao što znamo, da bi takav "brak" bio valjan, nužno je donijeti potpise 76 "svjedoka", koji pristaju na to da to zajedništvo bude okrunjeno imenovanjem jedne osobe – mandatara. Međutim, kako smo mogli čuti iz njihovih izjava, potpisi koji su skupljeni glase na dvije osobe – 63 potpisa za Tomislava Karamarka i 15 potpisa za Božu Petrova. 63 plus 15 jest 78, što je svakako, ako gledamo čisto aritmetički, više od traženih 76, ali Petrov i Karamarko ne čine, bar ne još uvijek, jednu osobu, niti neko linearno aritmetičko jedinstvo, pa je pitanje nije li se tu, u stvari, zbrajalo babe i žabe? Što, na primjer, ako je 15 potpisa Mosta uvjetovano time, kao što i jest slučaj, da mandatar bude isključivo osoba koja se odaziva na ime Bože Petrova – i nijedna druga? Onda se tih 15 ne mogu zbrajati s onih 63, zar ne? Čudno neko jedinstvo.

I Petrov i Karamarko su, uz to, izjavili da će tijekom današnjeg dana skupiti potpise za treću, nestranačku osobu. Ali, zbog čega su, onda, jučer skupljali potpise za dvije osobe i to donosili predsjednici na uvid? Kao garanciju budućih potpisa? Ali, tko ili što garantira da će, recimo, svih 15 zastupnika Mosta na ponovljenom izjašnjavanju dati svoj potpis trećoj osobi – poglavito ako znamo da su ovih 15 potpisa uvjetovani osobom Bože Petrova kao mandatara? I poglavito ako znamo da je čitava ova postizborna drama i prouzročena time što se nikako, i niti u jednoj kombinaciji, nije moglo "premostiti" većinu za mandatara, pa se sada dosjetilo tome da bi dvije zasebne manjine, okupljene oko dvije osobe nominirane za mandatara, mogle u skoru dati većinu i značiti isto što i potpisi za samo jednu osobu? Nije li na ovaj način, drugim riječima, predsjednica blago izigrana, ili dozvolila da bude izigrana, kada je ovih 78 potpisa prihvatila kao validnu garanciju budućih 76+ potpisa? Ta, svi smo znali da HDZ, njihovi partneri, i Most zasebno imaju dovoljno za većinu, ali smo znali i to da to u zbiru dosad nije nikako davalo većinu, jer su upitni uvijek bili tih Mostovih "cijelih" 15. Koja je garancija da bi sad njihov zbir bio 76+? Nisu li, doista, jučer na Pantovčaku zbrajane babe i žabe?

Je li predsjednica jučer govorila istinu kada je rekla da su je "Most i Domoljubna koalicija upoznali s činjenicom da imaju 78 potpisa"? Rekao bih da to svakako nije bila cijela istina. Da je istina bila cijela, ne bi bilo nikakvih zaprjeka da ona još jučer imenuje mandatara, kako je u najavi i rečeno, a ne da daje dodatni rok od 24 sata za donošenje novih potpisa s imenom novog mandatara. I nije li čitava ova zavrzlama bila tako žurno spravljena baš kako bi se našla zgodna, premda ne posve istinita, izlika za davanje dodatnih 24 sata Mostu i HDZ-u za prikupljanje (sada stvarnih, "uparivih", a ne ovih "rasparenih") potpisa? Elementarna logika, ali i iskustvo prethodnih 40 dana postizbornog natezanja, kaže da "imati 78 potpisa", naročito ako su ovako "raspareni", ne mora značiti i "imati 78 potpisa za tog-i-tog mandatara". "Imati 78 potpisa" bio bi istinit iskaz samo u slučaju da se radilo o potpisima za konkretnog mandatara ili o bjanko potpisima, što očito nije bio slučaj. Također, davanje dodatnog roka od 24 sata za određivanje mandatara bi imalo smisla samo ako bi se radilo o bjanko potpisima, pa sad samo na papir još treba upisati ime – a ne ponavljati čitavu proceduru s glasovanjem, kao što će sada u Mostu očito biti slučaj.

Tko bi mogla biti ta osoba, taj-i-taj mandatar, i ima li ovaj aritmetički trik na Pantovčaku ikakve veze baš s njenim imenovanjem? Unatoč tome što su se jučer i Petrov i Karamarko izjasnili da će imenovati neku treću, najradije nestranačku osobu za mandatara, ja bih se, zbog svega gore rečenoga, usudio ustvrditi da je kandidat za kojega se sada dao dodatni rok za skupljanje 76+ mandata upravo Tomislav Karamarko. Naime, teško je razumjeti zašto bi se išlo na spomenuti aritmetički trik, u slučaju nekog drugog, nestranačkog mandatara. Nisu imali dovoljno vremena u svih ovih 40-tak dana intenzivnog pregovaranja iskristalizirati neko ime oko koga bi se još jučer složili, i time izbjegli ovu neugodnu zavrzlamu na Pantovčaku? Teško. Da je Petrov, pak, taj ciljani kandidat, vjerujem da bi HDZ i njihovi partneri također još jučer naslovili svoje potpise na njegovo ime. Jedini koji može biti kontroverzan kao kandidat, bar za dio zastupnika Mosta, jest Tomislav Karamarko, zbog čega su vjerojatno i inzistirali na tome da se potpisi daju na ime Bože Petrova – jer ih inače ne bi bilo 15.

Dodatnih 24 sata se sada vjerojatno koristi kako bi se skupilo dodatan broj zastupnika koji bi podržali Karamarkovu kandidaturu za mandatara – onoliko koliko će faliti kad se u Mostu danas bude ponovno glasovalo o kandidatu, samo sada s Karamarkovim imenom na papiru. Stoga, ako je ova analiza točna, još ništa nije izvjesno, niti gotovo oko ovih izbora, pa i danas treba očekivati nove preokrete. Ako Karamarko nađe dodatnih 4-5 glasova sa strane, treba očekivati konačni raspad Mosta pri glasovanju o davanju potpisa za Karamarka kao kandidatu za mandatara. Ako pak ne uspije operacija priskrbljivanja dodatnih glasova, onda vodstvo HDZ vjerojatno neće biti zainteresirano za imenovanje nestranačkog mandatara, i ići ćemo na nove izbore, na kojima će se Karamarko nadati boljem rezultatu. Naime, sve osim mjesta premijera Karamarku ne odgovara zbog odnosa unutar stranke i očuvanja liderske pozicije u njoj. Jedino premijersko mjesto mu garantira da na narednim stranačkim izborima neće biti smijenjen. Mislim, uostalom, da rješavanje unutarstranačkog pitanja u HDZ-u i jest ono koje u cijelosti definira i rješava čitavu ovu našu postizbornu muku i zavrzlamu s Mostom i oko njega.

Petrov vs. Trump, ili izbacivanje elita iz sedla

Što povezuje Donalda Trumpa i Božu Petrova? Prije svega, to što se i jedan i drugi na političkoj sceni pojavljuju uslijed razočaranosti birača tradicionalnim političkim elitama. Trump je završna točka negativne evolucije Republikanske stranke, koja je otpočela Reaganovom revolucijom i uništenjem naslijeđa američkog konzervativizma; Petrov je kumulativna točka krize hrvatskog parlamentarnog sustava, koji je značajno nagrižen ulaskom Hrvatske u EU i slabljenjem institucija nacionalne države, ali i krizom samih političkih elita. Drugo, obojica pripadaju desnom političkom spektru i, na neki način, otpadnici su od desnog političkog establišmenta. Treće, i jedan i drugi svojom pojavom na političkoj sceni izazivaju tektonske poremećaje. I tu sličnosti otprilike prestaju. One su, dakle, više negativne prirode, nego što bi naša dva junaka uistinu imala nešto sadržajno zajedničkoga.

Njihove razlike su značajne. Možemo reći da se razlikuju onoliko koliko se razlikuju američka i hrvatska politička kultura, američka i hrvatska demokracija. Dakle, prilično nesumjerljive stvari, dva svijeta. Trump je uspješan poduzetnik, koji se odlučio okušati u politici; Petrov je više intelektualni tip, politički novak s nekim iskustvom u lokalnoj politici. Trump je u kampanju krenuo hazarderski, pažljivo birajući svoju agendu, osluškujući političko tržište i promptno reagirajući na njegove zahtjeve; Petrov je izbjegavao svjetonazorne teme, praktički skrivajući svoju agendu, računajući prije svega na nepopularnost i greške svojih protivnika, očekujući da će mu se uspjeh nekako desiti (kao što mu se i desio, iznenadivši i njega samoga). Trump ide na konflikt, izazivački je nastrojen, provocira establišment, dok se Petrov čuva sukoba, želi djelovati pomirljivo, taktički skupljajući bodove na sukobima dviju glavnih stranaka, računajući na zgađenost građana njihovim međusobnim obračunima. Trump nameće teme, ima jasne stavove, odmah je objavio svoju programatsku knjigu ("Crippled America"), dok Petrov tek nakon izbora pokušava artikulirati program svoje Liste, koji bi želio post festum nametnuti potencijalnim članovima buduće koalicijske vlade – i to, ako je moguće, u dogovoru s njima.

Petrov se sigurno s takvom "agendom" ne bi uspio nametnuti u Americi, čak ni na lokalnoj razini, kao što mi još zadugo vjerojatno nećemo vidjeti svoga Trumpa. Američka demokracija traži lidere, ljude koji će vući, poduzetnički duh, ne trpi kompromise i oklijevanja. Hrvatska je demokracija "nagodbenjačka", sporazumna, ne trpi konflikte visokog rizika, ne voli lidere niti solere; više je plenumska i sterilna, nego propulzivna i s jasnom vizijom. Trump, kao što je zgodno primjetio jedan američki politički analitičar, drži u ruci vrećicu s jajima i izazivački pita republikanski establišment: "Zašto ja ova vaša jaja ne bih razbio?", dok Petrov svom silinom i, čini se, beskrajnom strpljivošću pokušava okupiti sva jaja hrvatskog establišmenta u istu košaru. Trump trola establišment i ne dozvoljava im da dođu do izražaja i nametnu svoje teme; Petrov uglavnom frustrira establišment svojim apolitičnim sveujediniteljskim idejama. Trump dijeli i satire svoje protivnike, Petrov ih pokušava okupiti i spasiti. Trump želi biti pobjednik; Petrov bi najradije da nema gubitnika.

Trump je, čak i ako ne uspije u svom političkom poduzeću, u samo par mjeseci već značajno potresao ne samo republikanski establišment, već i snažno uzdrmao cjelokupnu američku političku i društvenu scenu. Petrov će, sva je prilika, biti tek prolazna figura na hrvatskoj političkoj sceni, samo katalizator unutarnje konsolidacije HDZ-a i SDP-a. Trump nema prethodnika, nema povlašćenih figura na koje bi se mogao pozvati, on je odbacio naslijeđe čitavog establišmenta, i uspostavlja novu političku, pa i kulturnu paradigmu. On je, prekršivši sve tabue, objavio rat političkoj korektnosti dominantno lijeve američke kulturne paradigme, koju je, premda stranka desnice, usvojila i Republikanska stranka. On se prema vladajućoj paradigmi ponaša upravo onako kako su se ljevičari tijekom 20. stoljeća ponašali prema naslijeđu buržujske političke kulture – razbija njihove tablice vrijednosti.

Razlika između Trumpa i Petrova odraz je razlike između dva politička sistema, jednog demokratskog, koji svojom dinamikom ne dozvoljava establišmentu da okošta i reproducira se, i drugog, pomalo faraonskog, sazdanog samo kako bi se očuvale i u nedogled reproducirale stare političke strukture.

Večernji list

Komentar: Most je u škripcu, Milanović na potezu - formiranje Sabora, pa izbori

Most u nedjelju nastavlja razgovore sa SDP-ovom koalicijom Hrvatska raste koja je prihvatila njihove uvjete, Zoran Milanović više neće biti premijer, a predsjednici Mosta i SDP-a Božo Petrov i Milanović očekuju da će do utorka imati kandidata za mandatara, nestranačkog ili iz Mosta.

Petrov je u subotu navečer nakon sastanka rekao da se nije razgovaralo o mandataru, a Milanović je podsjetio kako je Petrova i ranije predložio za mandatara jer ima "određeni legitimitet" što je važno za mjesto premijera.

- Salta mortale i iznenadni preokreti pri pokušaju sastavljanja Boži(ć)ne vlade po svojoj uzbudljivosti, bizarnosti i smislu za paradoks mogu parirati samo nekim scenskim karambolima u izvedbi Braće Marx ili Charlieja Chaplina. Moguće da će takav biti i krajnji efekt čitavog ovog postizbornog naprezanja i natezanja – čisto ništa. Još je Kant dao definiciju komičnoga kao oslobađanja energije nakupljene u nekom iščekivanju, koje se iznenada raspline u ništavilu. Zabave svakako neće nedostajati, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je sastanak u Mostu, na kojem se trebalo raspravljati o prijedlogu Mosta da čelnici koalicija Hrvatska raste i Domoljubna koalicija potpišu s Mostom sporazum o tripartitnoj vladi, napustio vrlo brzo objavio je kako sukladno odlukama Predsjedništva HDZ-a i svojoj savjesti ne može bianco potpisati dokument Mosta, ocijenivši ga neuređenim ugovorom o raspodjeli plijena i fotelja.

"Smatramo da je to jedan neuređeni i razbarušeni ugovor o koaliciji u kojem ne postoje nikakvi mehanizmi i ništa se ne zna. Sve se svodi na raspodjelu plijena, podjelu fotelja čak i u javnim poduzećima", reako je, uz ostalo, Karamarko.

- Večerašnje Karamarkovo odbijanje daljnjeg učešća u sastavljanju tripartitne vlade, može se činiti iznenađujućim, pa čak i principijelnim, samo ako mislimo da je formiranje Vlade ovdje neki ozbiljan cilj kome se težilo. Pri rezultatima izbora kakve smo imali, međutim, svim glavnim učesnicima u igri (osim Mosta, koji je prošao iznad očekivanja) cilj su novi izbori, a tehnika dolaska do tog cilja je označiti kao krivca za njih onog drugog. Karamarkov racionalni rezon za odbijanje učešća u pregovorima je, tako, njegov instinkt samoodržanja, točnije, očuvanje pozicije unutar stranke. Naime, poznato je da u stranci ne stoji dobro, te bi vjerojatno bio smijenjen odmah nakon formiranja Vlade, pa su mu novi izbori jedini način da takav scenarij preduprijedi, jer ga stranka zasigurno neće smjenjivati u predizbornoj kampanji, istiće Ristić.

Što se Milanovića tiče, kaže nam Ristić, on je nedavnim salto mortaleom i ponižavajućim pristankom na sve uvjete Mosta, ponovno došao u superiornu poziciju u kojoj može birati kojom će mukom mučiti mostovce.

- Do večeras su u Mostu mislili da im je raspad najgore što im se može desiti i od toga strepili, ali sad su vjerojatno shvatili da ima i gore – situacija u kojoj raspad nije moguć, niti poželjan. Milanović je dobio cijeli Most. Njegova izjava da neće on biti premijer i da će raditi nešto drugo, ne djeluje nimalo uvjerljivo. Treba se sjetiti autentičnog milanovića – "mi ili oni", "sve ili ništa", i okolnosti da je u njega volja za moć veća nego u Nietzscheovog Zarathustre. Njemu su, stoga, novi izbori također prva opcija – samo se treba dobro pozicionirati za njih i naći dobar izgovor kako bise za to okrivio Most i HDZ. To pozicioniranje može značiti i formiranje Sabora, pa onda rušiti sporazum, a to mi se čini najvjerojatnijim, jer bi tako Milanović onemogućio predsjednicu da o tome odluči, tvrdi naš sugovornik.

Ristć kaže da Most sada nema izbora, i da se nalazi u situaciji koju je vjerojatne ponajmanje priželjkivao.

- Preko puta imaju Milanovića za kojeg znaju da je spreman na sve, a ruke su im vezane. Za njih izbori nisu opcija, čak i ako bi to liderstvo željelo, jer bi takav potez bilo nemoguće objasniti ni stranačkim kolegama, a ni svojim glasačima. Sada protiv sebe imaju i HDZ, koji ih je već optužio za "foteljašenje", tako da je dovoljno da se toj optužbi pridruži i SDP – "mi smo pokušali sve, nudili smo im više nego što su zaslužili na izborima, ali oni žele i preko toga", recimo tako nekako – i kulise za nove izbore su završene. Na novim izborima, pak, Most najviše gubi, HDZ i SDP bi mogli dobiti više, a moguće je da mimo Mosta sada iskoči neka druga stranka koja će prikupiti prosvjedne glasove, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

Komentar: Milanović promjenom strategije pokušava u završnici satjerati Most uza zid

Nakon neuspjelog duplog pasa, kada je vidio da mu se lopta neće vratiti (tj. da će Most ostati jedinstven) nakon što je gurnuo Most u zagrljaj HDZ-u, Milanović je iznenadno odlučio promijeniti strategiju i pristati na uvjete Mosta, uz neka svoja uvjetovanja. Na taj način se izravnao s HDZ-om, koji je, također uz svoja uvjetovanja, načelno prihvatio zahtjeve Mosta. Sadržaj Milanovićevih uvjeta je, u biti, u tome da se Most ogradi od HDZ-a, tj. da HDZ-u uvjetuje koaliciju odricanjem od ljudi, kako stoji, povezanih s kriminalom i poticanjem netrpeljivosti. Očito da Milanović igra na kartu unošenja zavade između Mosta i HDZ-a, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Reakcije na ovaj neočekivani potez iz HDZ-a i Mosta su dosta nervozne. Most u svome odgovoru kao da brani HDZ, kada pomalo nategnuto pokušava dodatno uvjetovati ponudu SDP-a, koja gotovo u dlaku sliči onoj HDZ-a. Također, nakoj jučerašnje Milanovićeve nervozne reakcije i uvreda upućenih HDZ-u, danas je slične uvrede na račun SDP-a uputio Karamarko. Očito da je Milanović uspio unijeti zbrku u protivničke redove ovim svojim potezom. Jako dobar blef, ako zanemarimo da je Milanović preko noći promijenio stav za 180 stupnjeva, No, to je politika, ističe Ristić i dodaje.

- Igra je u završnici i nikome više nije do držanja principa, pa makar i hinjenje pristojnosti. Maske trebaju pasti, ovo je sada igra istine i računa se samo rezultat. Milanoviću je stalo do toga da pritisne Most uza zid kako bi ih natjerao ili da popuste ili da potvrde njegovu tezu o Mostu kao "mostobranu" za spašavanje HDZ-a. Most iz tih razloga ne može tako lako odbaciti ovu Milanovićevu nepristojnu ponudu, a da u očima dijela javnosti ne ispadnu neprincipijelni. HDZ može jedino čekati, eventualno podići svoju ulog, ali to bi mogao biti mač s dvije oštrice, jer u biti može samo ponuditi ono što od njih zahtijeva Milanović – odreći se nekih svojih ljudi i koalicijskih partnera, kaže naš sugovornik.

- Bitan je faktor i vrijeme, odnosno rok koji je predsjednica dala za formiranje Vlade. Sada je teret ponovno na Mostu, jer su i HDZ i SDP pokazali kooperativnost, a za neka daljnja uvjetovanja Mosta u javnosti bi teško bilo razumijevanja, i to bi se tumačilo kao opstrukcija. Most je sada pred izborom. Ima gotovo istovjetne pozitivne odgovore i HDZ-a i SDP-a, a opet međusobno nepomirljivih. Ako bude arbitar i odluči se za jednog od njih, kompromitira svoju poziciju nepristranog aktera, a ako ide na pokušaj sastavljanja zajedničke vlade pod ovim uvjetima, riskira da će biti okrivljen za glavnog krivca za neuspjeh sastavljanja vlade, i zbog toga kažnjen na izborima, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Most je izgubio političku nevinost i ovo sad već liči na normalne političke pregovore

Premda je teško vidjeti u čemu je bitna razlika između odgovora Mostu Domoljubne koalicije u odnosu na onaj lijeve kaolicije – jer su i jedni i drugi odbili ideju tripartitne koalicijske vlade, što se činilo kao glavni uvjet nastavka razgovora – novi razvoj događaja je dobar utoliko što je Most konačno izgubio političku nevinost, pa se je za nadati da nećemo više biti bombardirani apolitičnim idejama o koncentracijskoj vladi svih glavnih stranaka, tzv. Velikoj koaliciji, itd. Igra je sada ogoljenija i polako se diže magla s hrvatske političke scene, koja je na nju spuštena neočekivanim izbornim rezultatom. Naime, sve manje će se sada pričati o principima, a više o foteljama i stranačkoj kombinatorici, kao što je to i uobičajeno u politici, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Iako je preovlađujuće mnijenje da je buduća koalicijska vlada Mosta i HDZ-a već gotova stvar, za to još nemamo nikakvih dokaza. Ako oni još nemaju ni ime mandatara, to znači da se stvar nije maknula s mrtve točke. Milanović je odigrao riskantan dupli pas s guranjem Mosta u HDZ-ovo naručje, jer bi se lopta mogla i ne vratiti, ali je to potez koji je riskantan i za Most i HDZ. Jer ako se sada oni ne uspiju dogovoriti, onda je Milanović na redu, i on će diktirati uvjete. Tu se još očekuje reakcija mostovaca, koji, navodno, nikako ne bi u koaliciju s HDZ-om. Velika je napetost i u HNS-u, jer se čini da ni tu nema potpunog jedinstva, pa i odatle stižu alarmistički tonovi i nervozne reakcije, ističe Ristić i dodaje.

- Glavni je dojam, ipak, da će nova vlada, kakva god da se formira, biti vlada s tankom i labilnom većinom, a takva vlada zasigurno neće moći nikakve značajne promijene donijeti, naročito neće moći raditi reforme koje su obećane. Prije će to biti vlada radi imanja vlade, nego reformska vlada. Ni novi izbori nisu još isključeni, premda je moć fotelja koje se smiješe i nadohvat su ruke, zasigurno sve veća. Nervoza koja preovlađuje u sva tri tabora, ipak ukazuje da gledamo foto-finiš, a pobjednika će odlučivati milisekunde, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Ne treba žaliti zbog propasti inicijative o tripartitnom savezu, to je dobro za demokraciju u Hrvatskoj

Odluka Glavnog odbora SDP-a o odbijanju prijedloga o formiranju tzv. velike koalicije je očekivana i nekontroverzna, kao što je nekontroverzna i podrška sadašnjem premijeru Milanoviću za mandatara za sastavljanje nove vlade. Ovim je samo potvrđeno da izborni rezultati nisu ugrozili Milanovićevu poziciju unutar stranke. Što se tiče odbijanja inicijative Mosta, očito je da SDP nastavlja sa strategijom prebacivanja lopte u protivnički teren (HDZ-a i Mosta), očekujući da će na taj način izaći na vidjelo sve protivnikove slabe strane, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Upravo je zbog toga SDP prvi izašao s ovom odlukom o odbijanju inicijative Mosta, jer tako pravi pritisak na poziciju Tomislava Karamarka unutar HDZ-a, gdje postoje pristalice ideje o podršci imenovanju nestranačkog kandidata za mandatara, iako nije izvjesno da bi ta struja unutar HDZ-a u ovom trenutku mogla odnijeti prevagu. S druge strane, ovim potezom SDP radi i pritisak na Most, gdje postoji jak otpor ideji o mogućoj koaliciji s HDZ-om, što bi izvjesno dovelo do raskola unutar Mosta, a znamo da je to karta na koju igra Milanović, ističe Ristić.

- Ovim blefom Milanović, u stvari, pokušava razotkriti strategiju Mosta o pravljenju zajedničke vlade kao blef i gurnuti ih u zagrljaj HDZ-u, što bi za Most bio "zagrljaj smrti", i dovoljan broj mostovaca gurnulo nazad u zagrljaj Milanoviću. Ta ping-pong strategija može biti dosta riskantna, ali takav blef može i odlučiti situaciju, ili se tako bar u SDP-u nadaju – "evo vam, formirajte vladu s HDZ-om, mi s njima nećemo, a ako nećete ni vi s njima, tj. oni među vama koji neće s njima, evo ruke!" Cilj je, nakon neuspjelog pokušaja pravljenja vlade s "drugim Mostom", koji je, navodno, trebao biti okupljen oko Milana Bandića, ovim blefom priskrbiti alibi još ponekom mostovcu kako bi krenuo stopama Drage Prgometa. To je, dakle, već više puta oprobana strategija, koja nikako da poluči očekivani rezultat, pa njeno uporno ponavljanje otvara pitanje kontrolira li Milanović još uvijek situaciju, kao što se to naizgled čini, i je li još uvijek on taj koji dijeli karte u ovoj igri političkog pokera?, pita se Ristić i nastavlja.

- Vezano s tim, zanimljiva je i vijest o tome da je gradonačelnik Osijeka, Ivica Vrkić, kandidat za mandatara koji bi, navodno, bio prihvatljiv i HDZ-u i Mostu. Radi se o klasičnom spinu, "izmišljanju mandatara", da tako kažem, i bilo bi jako interesantno razvidjeti tko ga je smislio i lansirao, i zašto? Sudeći po tome tko je vijest objavio, ovaj spin dolazi iz SDP-ove kuhinje, s ciljem da se pojača efekt spomenutog SDP-ovog blefa s prebacivanjem lopte u teren HDZ-a i Mosta. Radilo bi se, dakle, o ironiji, tj. ironiziranju Mostove ideje o nestranačkom premijeru. Ako znamo da osječki gradonačelnik Vrkić važi za čovjeka kojeg je, po njegovim riječima, "izmislio" ministar Ivan Vrdoljak, pa bi "nestranački kandidat" koji bi bio "prihvatljiv i HDZ-u i Mostu", u stvari, bio čovjek blizak HNS-u i lijevoj koaliciji, to bi dodatno podvuklo ironičnu poantu, kaže naš sugovornik.

- Međutim, ako znamo da političarima u ovom trenutku baš i nije do zezanja, onda bi u ovoj vijesti moglo biti i nešto više od spina. Ne događa li se Milanovićevoj koaliciji ono što on priželjkuje da se dogodi Mostu? Naime, moguće je i da ministar Vrdoljak želi sačuvati svoju fotelju prelijetanjem u protivnički tabor. Ako se sjetimo da je tijekom predizborne kampanje bilo povremenih napisa, pa čak i emisija, o aferama vezanim uz njegovo ministarstvo, nije nelogično zaključiti da mu se ta fotelja ljuljala i u slučaju da lijeva koalicija formira vladu. Treba se podsjetiti i da je nedavno, na proslavi Dana grada Osijeka, predsjednica Grabar-Kitarović u svome obraćanju pohvalila princip "zajedništva" u radu "velike koalicije", koja je na vlasti u Osijeku, kao dobar primjer i za formiranje buduće hrvatske vlade, što je zazvučalo kao podrška predsjednice inicijativi Mosta o tripartitnoj vladi. Možda dečki iz Osijeka, uz asistenciju predsjednice i njenog tima, pokušavaju raspetljati hrvatski postizborni Gordijev čvor?

- Uglavnom, ne treba puno žaliti zbog toga što je i ovaj put propala Mostova inicijativa o tripartitnom savezu lijeve i desne koalicije i Mosta, jer bi to bio korak unazad za demokraciju u Hrvatskoj. Svaka koncentracija moći je opasnost za demokraciju, a s formiranjem Velike koalicije bismo imali na djelu apsolutnu koncentraciju moći. Bila bi to prava urota političara protiv hrvatske javnosti i demokracije na djelu. Praktički ne bismo imali oporbu, a institucija oporbe je ključna za dobro funkcioniranje demokracije, jer se moć može kontrolirati samo ako ima protivtežu neke druge moći. Svaka demokracija diše i razvija se upravo na sukobima centara moći, pa je sukob, borba, oporba, a ne nekakav veliki kompromis i velika savezništva, od presudnog značaja za zdravi politički život. Udruživanje tih centara moći u nekakvu Veliku koaliciju predstavljalo bi veliki udarac za krhku demokraciju u Hrvatskoj, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Iživcirani eurokrati opomenom pokazuju moć

Vijest da je Europska komisija u četvrtak uputila službenu opomenu Hrvatskoj, Italiji i Grčkoj zbog neprovođenja zajedničkog europskog sustava azila, sažima u slici nihilistički duh vremena koji hara Europom. Dok migrantska kriza potresa granice Europe izvana i iznutra – što je jedno eminentno političko pitanje, koje zahtijeva politički odgovor – dotle nam hladna briselska birokratska neman želi ispostaviti račun za nepoštovanje administrativnih propisa. Propis o kojem je riječ samo je prigodno birokratsko opravdanje kako bi se u startu neutralizirao bilo kakav pokušaj traženja političkog odgovora na izazove pred kojim se nalazi Europa.

Jedini smisao ove "službene opomene" jest da utvrdi premoć hladnog, proračunatog i neutralnog birokratskog stroja, tog savršenog nihilističkog Levijatana, nad sklonošću ostataka nacionalnih država da na izazove pred kojima se nalaze reagiraju polički, dakle, vođeni slobodnom procjenom situacije i donošenjem odluka u skladu s tom procjenom, a ne automatskim i bezličnim "usklađivanjem propisa". Izvjesno je samo to da je staro europsko pravo, na čijim zasadama počivaju europske nacionalne države, izgubilo pravo glasa pred sveujednačujućim zakonodavnim ekumenizmom, koji takvo pravo ne priznaje. Zakoni (grč. nomoi), koji su još od vremena starih Grka, bili čvrsto vezani za ograđeni prostor države i odnosili su se na one koji stanuju unutar tih granica, sada se odnose i vrijede samo još za nomade, one koji tu samo prolaze.

Suvremeni nomadi, izbjeglice, azilanti, migranti, dakle, samo su prigodno nađeni izgovor za obračun europske birokracije s pravom suverenih nacionalnih država da same sebi propisuju zakone i rade ono što države obično rade – vode svoju politiku. Pitanje je, međutim, postoji li još pravo ako se ono deteritorijalizira, ako ga izmjestimo u neki naddržavni prostor – ili je to samo dobro smišljeni izgovor jedne druge politike? Ne radi li se tu o nizu varki koje trebaju biti pokrićem jednoj drugoj politici, ogoljenoj moći, koja iz sebe ne može poroditi nikakvo pravo i zakon, pa se prikriva iza birokratskih popisa i propisa? Nije li, uostalom, i stara Atena iskoristila invaziju Perzijanaca kako bi nametnula svoju imperijalnu volju Sparti i ostalim neovisnim grčkim državama? Ne radi li se ovdje o sukobu jedne politike, koja za sebe ne može iznaći pravo, protiv politike koja je glavno sijelo prava?

Podsjetimo se: Hrvatska je pala u nemilost europskih birokrata zbog svoje odluke da ne registirira migrante koji su krenuli ka svojim destinacijama na europskom sjeveru, uglavnom ka Njemačkoj. Zbog takve oholosti hrvatskih vlasti u ignoriranju europskih propisa, prije svega odredbi Dublinskog sporazuma, pali smo u nemilost europskih moćnika, a kritike na račun Vlade su pljuštale i od humanitarnih organizacija i oporbe. Sada vidimo da je ono što se činilo kao oholost vlasti bila, u stvari, racionalna politička procjena da se, bez suglasnosti nacionalnog zakonodavstva, ne dovedemo u situaciju da nam bude vraćen trajno dobar dio od pola milijuna migranata koji su prošli kroz našu zemlju. Postoje situacije koje zakon ne predviđa i u kojima se odluke moraju donositi u ovisnosti od slobodne procjene situacije. To je eminentno političko polje, a to je ono što najviše nervira birokrate. Sada se vidi da je procjena bila ispravna i da bismo sebe doveli u nezakonitu situaciju da smo poštovali birokratske europske propise.

Migrantska kriza, ma koji njeni uzroci bili, samo je oruđe u obračunu imperijalnih ambicija eurokrata s ostacima suverenističke politike unutar europskih granica. Rat u Siriji i ostalim arapskim državama, samo je odraz i slučajni saveznik jednog ozbiljnijeg, europskog građanskog rata. Ratuje uvijek slično sa sličnim. (Uostalom, ne rješava li rat u Siriji upravo jedna azijska sila?) Ratovi protiv drugih i drukčijih su uvijek efemerni i ne rješavaju za nas ništa bitno. Kada su prvi europski političari odlazili pitati Pitiju kako da riješe neki spor, proročica im je uvijek davala isti odgovor: "Spoznajte same sebe". Mislim da je taj odgovor obvezujući i za današnje europske političare. Ako želimo rješenje migrantske krize i sukoba u Maloj Aziji, moramo donijeti odluku u vezi europskog građanskog rata. Moramo se odlučiti hoćemo li voditi politiku kao slobodne nacije, ili ćemo se pokoravati propisima bezličnih birokratskih nemani iz Bruxellesa? Ako ne budemo sposobni donijeti tu odluku, onda će možda biti i svejedno kako će se odlučiti migrantska kriza, jer to svakako neće biti politika iz koje je Europa rođena.

Večernji list

Komentar: SDP i HDZ su sastanak s Mostom iskoristili za početak predizborne kampanje

Glavni dojam zadnjeg sastanka dviju velikih koalicija i Mosta je, naravno, to što su bili otvoreni za javnost. Most je dosad odbijao prisustvo javnosti, ali je morao pristati kada se, na prijedlog SDP-a, s time složio i HDZ. Mislim da je to jasan znak da su SDP i HDZ odustali od sastavljanja saborske većine i da su krenuli u predizbornu kampanju. Na to je ukazivala i prepoznatljiva predizborna retorika, koju su u svojim istupima koristili i Milanović i Karamarko, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić komentirajući današnji sastanak.
                                 
- Glavna igra je, naravno, tko će sada biti okrivljen za nekooperativnost i raspisivanje novih izbora. Može se reći da je u ovoj rundi Milanović uputio dva direkta, koja je Karamarko uspio izbjeći, ali ih je primio Petrov, i to na vlastitom terenu. Milanović je okrivio Most za izazivanje političke krize i pozvao na izbore ("ajmo ča"), uz ostavljanje otvorenih vrata eventualnim prebjezima. Sve to se može računati kao autogol Mosta pred cjelokupnom hrvatskom javnošću, pa mislim da će oni ubuduće izbjegavati javni prijenos ovakvih sastanaka, ističe Ristić i dodaje.

- Što se tiče ideje samog sastanka ovog tipa, kao i ideja koje je iznio Most, to su vrlo zastarjele i neobične ideje za parlamentarnu demokraciju. Nestranački premijer, koji se bira konsenzusom svih stranaka, rotirajući potpredsjednici vlade i predsjednici parlamenta, staljinističko shvaćanje opozicije kao "konstruktivne kritike", sve su to ideje više primjerene za demokraciju unutar Socijalističkog saveza radnog naroda i komunističkih plenuma, nego za parlamentarnu demokraciju, koja ima svoje mehanizme. Sve je pomalo ličilo na deja vu famoznih okruglih stolova pred pad komunizma, samo što je sada sat bio okrenut unazad, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Reagan je izabran na izborima, a nije izvučen iz šešira na zakulisnim dogovorima

U ponedjeljak ćemo prisustvovati vjerojatno posljednjem činu ovih zamršenih postizbornih kalkulacija. Saznat ćemo idemo li na izbore ili dobivamo novu vladu sastavljenu od (krnjeg) Mosta i SDP-ove koalicije. (HDZ je, po svemu sudeći, bez šanse da upadne u igru, jer nije prošla ideja s micanjem Karamarka.) Za nadati se je da to neće značiti još jedan čavao u lijesu hrvatske demokracije, nakon onog nesretnog saborskog zasjedanja. A ideja s vladom stručnjaka i nadstranačkim mandatarom, s kojom se stalno kalkulira i izlazi u javnost, značila bi upravo to, komentira za portal PolitikaPlus kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić najnovije događaje na hrvatskoj političkoj sceni.

- Naime, ideja o formiranju vlade stručnjaka, kojoj bi na čelu također bila neka nadstranačka osoba, duboko je nedemokratska. Nakon skandaloznog derogiranja institucije Hrvatskog Sabora prilikom neuspjelog pokušaja konstituiranja njegova 8. saziva, ovo bi svakako bio jedan korak dalje ka narušavanju demokratskog legitimiteta najvažnijih institucija hrvatske nacionalne države. Ideja imenovanja vlade stručnjaka svoje porijeklo ima u starom rimskom običaju da u vrijeme ratne prijetnje imenuju diktatora s vremenski ograničenim mandatom. Najpopularniji teorijski prikaz te ideje, pak, imamo u Platonovoj totalitarnoj viziji države kojom vladaju kraljevi-filozofi, ističe Ristić i nastavlja.

- Hrvatska, koliko znamo, nije u izvanrednom stanju, niti težimo totalitarnoj utopiji, a nismo ni neki filozofski narod, pa se i promoviranje takvih politički egzotičnih ideja o vladi stručnjaka, kakvo nam sada nude iz Mosta, može okarakterizirati jedino kao odsustvo demokratskog takta i prizivanje diktature. Pozivanje gospodina Lovrinovića na bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana je također promašeno, jer je Reagana birao američki narod na izborima, i to u dva navrata, dakle, demokratski i transparentno, a nije izvučen iz šešira na nekim zakulisnim dogovorima, govori naš sugovornik.

- Ishodište demokratske ideje jest da u stvarima politike nema stručnjaka, nema genija, nema odabranih – samo izabranih, a svi smo pozvani, svi smo kompetentni biti sucima u politici i birati svoje zastupnike. To je smisao demokracije, i zbog toga je ona javna stvar. Na žalost, u Hrvatskoj su, stjecajem okolnosti, uvijek od samih izbora bile važnije postizborne nagodbe, obično donešene u tajnosti kuloara moći. Zbog toga se vjerojatno i stvorio dojam da je normalno da politika bude stvar tajnih dogovora i kulisa, a ne javnog očitovanja i transparentnosti. Zbog toga, valjda, ovdje imaju i prolaz ovakve egzotične ideje, poput ideje o vladi stručnjaka. Probajte u Americi predložiti vladu stručnjaka ili da se predsjednik bira mimo očiju javnosti, pa ćete vidjeti koliko bi vas ozbiljno doživjeli, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Svatko svakom čuva leđa zbog vlastitih interesa

Hrvatska postizborna partija pokera i dalje ne da naslutiti rasplet. Znamo da svi imaju dosta loše karte, nema tu kečeva, kraljeva i dama, a ulozi se sve više dižu kako bi se odgodio trenutak kada treba pokazati karte. Igra živaca u kojoj je jedino važno prvi ne popustiti. Nikome ne ide u prilog završiti partiju, jer nijedan od aktera ne može popraviti svoju poziciju a da se ne izloži riziku da bude prevaren i na kraju dobije manje nego što je imao. Zato se igra nastavlja. Teoretičari igara bi rekli da se nalazimo u situaciji "Nashove ravnoteže", iz koje nas može izvući samo neki deus ex machina, ako takav postoji. Naime, nije sigurno ni da bi čak i novo dijeljenje karata donijelo rezultat koji bi ponudio izlaz iz ove neželjene ravnoteže, premda sve češće gledamo prema skelama na koje bi se taj bog trebao uzverati.

Da nam se boginja ironije htjela gorko narugati ne bi bolje namjestila rezultate izbora od ovih koje smo sami sebi udijelili. Neuspjeh konstituiranja novog saziva Sabora bio je zorna slika nemogućnosti suradnje i bezizlaza u kojem smo se našli. Koalicija Hrvatska raste predložila predstavnika Mosta za predsjednika Sabora, koji je pak tu kandidaturu odbio zbog toga što za nju nije dobio potporu i zastupnika Domoljubne koalicije. Mostovcima odgovara jedino podrška obje koalicije, dok HDZ-ovoj i SDP-ovoj koaliciji to nikako ne odgovara. Dakle nije stvar u tome da se ne može formirati saborska većina, već u tome da bi jedna od strana time dobila manje nego što misli da bi inače mogla dobiti. Da je samo do formiranja većine, još jučer je mogao biti konstituiran 8. saziv Sabora i bio izglasan predsjednik. 

Takav rasplet bi, svakako, bio povoljan za Milanovićevu koaliciju, ali ne i za Most Bože Petrova. Naime, da je došlo do glasovanja vjerojatno bi se na njemu slomilo i famozno jedinstvo Mosta. Da bi ostao na okupu Most ne smije otvoriti karte, već samo dizati uloge. Prva situacija konkretnog odlučivanja pokazala bi koliko su im karte "nauparene". To je upravo situacija koju priželjkuje koalicija Hrvatska raste, jer oni mogu praviti koaliciju i s neuparenim Mostom. Zbog toga je SDP-ova koalicija bez ikakve dvojbe i predložila Mostovog kandidata za predsjednika Sabora, a Most je tu ponudu odbio. HDZ se pak nada da Most ima jače karte, jer oni samo s "uparenim" Mostom mogu praviti koaliciju. Ta nada je, kako vidimo, jako tanka. Jer da je tako, opet bismo već imali konstituirane i Sabor i Vladu.

Mogli bismo, dakle, reći da Most zarad očuvanja privida svog jedinstva održava ovu pat poziciju. Međutim, ta njihova neodlučnost, također odgovara i drugim dvjema koalicijama, ili bar njihovim liderima. Naime, odbijanje Mosta da formira vladu s jednom od koalicija, istovremeno čuva i pozicije lidera tih koalicija, koje su ovakvim izbornim rezultatima prilično narušene. To naročito vrijedi za Tomislava Karamarka, jer je rezultat koji je ostvario znatno lošiji rezultat od očekivanog. Ako bi Most pokazao spremnost da uđe u koaliciju s Domoljubnom koalicijom, uz uvjet da mandatar ne bude Karamarko, HDZ bi se vjerojatno riješio Karamarka. Međutim, kako Most to, bar u ovom sastavu, zasad ne želi – ne zbog Karamarka, već iz razloga očuvanja vlastitog jedinstva – Karamarkova pozicija je ostala nepoljuljana. Tako, svako svakom "čuva leđa" vođen vlastitim interesima.

Postoji li izlaz iz ove "zatvoreničke dileme" bez obraćanja višim silama? Ako isključimo kao trenutno nerealan već okušani uvjet Bože Petrova da se Karamarko ili Milanović odreknu premijerske pozicije u zamjenu za podršku Mosta njihovoj koaliciji, čini mi se da su vidljive samo dvije – ili raspad Mosta, ili novi izbori. Od te dvije opcije realnijom se čine novi izbori, opet zbog toga što je to jedini način da se Most održi na okupu. Naime, as u rukavu Bože Petrova je da članove Mosta može ucijeniti novim izborma i mogućnošću da izgube svoje sadašnje pozicije ukoliko mu otkažu lojalnost i krenu stopama Drage Prgometa. 

Novi izbori bi, također, značili i novi udar na, po svemu sudeći, "najslabiju kariku" u čitavoj ovoj postizbornoj slagalici, a to je pozicija Tomislava Karamarka u HDZ-u. On je, međutim, neočekivano lako preživio udar nakon samih izbora, tako da ne izgleda vjerojatnim ni da će se HDZ upustiti u unutarstranački okršaj uoči eventualnih novih izbora. Zasad je jedino jasno da će se eventualni novi izbori riješiti pozicioniranjem prije njihovog održavanja, ili ćemo opet prizivati božanstva da nas ispetljaju iz klupka koje smo si sami zamrsili.

Večernji list

Komentar: Fijasko u Saboru uvertira je u konačni raspad Mosta

Kao što se moglo i očekivati, pred "nemogućim zahtjevom", Mosta koji je potporu svome kandidatu uvjetovao konsenzusom dvije najveće stranke, ostalo je nijemo i najviše predstavničko tijelo u Hrvatskoj. Demokracija jednostavno ne funkcionira na onaj način na koji bi to htjeli lideri Mosta. To je sada zorno i iz ovog fijaska koji je njihova inicijativa doživjela u Saboru. Neuspjeh da se na konstituirajućoj sjednici Sabora izglasa predsjednik Sabora, međutim, nije samo neuspjeh "sveujediniteljske" platforme Mosta, već i svojevrsno derogiranje najviše institucije hrvatskog parlamentarizma, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Politički gledano ovo je završni čin pozicioniranja stranaka za nove izbore. Naime, kako živimo u razdoblju masa, najvažnije u političkom odlučivanju je pred publikom ispasti good guy, što u ovom slučaju znači ne biti oglašen za krivca zbog neuspjeha u rješavanju jednadžbe s tri nepoznanice i raspisivanja novih izbora. I tu je PR-ovsku bitku Most izgubio, jer je ponudio neispravno rješenje zadatka koji su pred svoje izabrane predstavnike postavili hrvatski građani. Bez obzira na sve razloge i sve ponuđene izlike, glavni dojam je da je hrvatski parlamentarizam postao talac Mosa, ističe naš sugovornik i dodaje.

- Most, doduše, nije tu ni imao puno izbora, jer je očito da njihovo jedinstvo počiva samo na izbjegavanju donošenja bilo kakve konkretne odluke. Svako odlučivanje i opredjeljivanje po nekom konkretnom pitanju dovelo bi do njihovog daljnjeg rasipanja i konačnog raspada. Nasuprot tome, HDZ i SDP su dobro odigrale u ovoj situaciji – HDZ je pokazao integritet odbijanjem kandidata Mosta, a SDP kooperativnost predlaganjem gospodina Podolnjaka za predsjednika Sabora. I jedna i druga stranka su, također, uspjele očuvati stranačku koheziju, što naročito važi za Tomislava Karamarka, na kome je bio najveći pritisak zbog neispunjenja očekivanog visokog izbornog rezultata, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Dalje će stvari ići svojom logikom – ka raspisivanju novih izbora. Jedina mogućnost da do toga ne dođe jest da Most odstupi od svoje "platforme", što bi dovelo do njihovog raspada i odlaska glasova lijevoj ili desnoj koaliciji. Kako god bilo, naredni dani će biti veliko iskušenje za Most, jer će neuspjeh konstituiranja Sabora i nove Vlade pasti njima na dušu, a na nove izbore će ići u okrnjenom sastavu s konsolidiranim protivnicima na drugoj strani. Možemo reći da je ovaj neuspjeh konstitutivne sjednice Sabora i neuspjeh izbora njihovog kandidata za novog predsjednika Sabora i uvertira u konačni kraj Mosta, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus