Vijest da je Europska komisija u četvrtak uputila službenu opomenu Hrvatskoj, Italiji i Grčkoj zbog neprovođenja zajedničkog europskog sustava azila, sažima u slici nihilistički duh vremena koji hara Europom. Dok migrantska kriza potresa granice Europe izvana i iznutra – što je jedno eminentno političko pitanje, koje zahtijeva politički odgovor – dotle nam hladna briselska birokratska neman želi ispostaviti račun za nepoštovanje administrativnih propisa. Propis o kojem je riječ samo je prigodno birokratsko opravdanje kako bi se u startu neutralizirao bilo kakav pokušaj traženja političkog odgovora na izazove pred kojim se nalazi Europa.
Jedini smisao ove "službene opomene" jest da utvrdi premoć hladnog, proračunatog i neutralnog birokratskog stroja, tog savršenog nihilističkog Levijatana, nad sklonošću ostataka nacionalnih država da na izazove pred kojima se nalaze reagiraju polički, dakle, vođeni slobodnom procjenom situacije i donošenjem odluka u skladu s tom procjenom, a ne automatskim i bezličnim "usklađivanjem propisa". Izvjesno je samo to da je staro europsko pravo, na čijim zasadama počivaju europske nacionalne države, izgubilo pravo glasa pred sveujednačujućim zakonodavnim ekumenizmom, koji takvo pravo ne priznaje. Zakoni (grč. nomoi), koji su još od vremena starih Grka, bili čvrsto vezani za ograđeni prostor države i odnosili su se na one koji stanuju unutar tih granica, sada se odnose i vrijede samo još za nomade, one koji tu samo prolaze.
Suvremeni nomadi, izbjeglice, azilanti, migranti, dakle, samo su prigodno nađeni izgovor za obračun europske birokracije s pravom suverenih nacionalnih država da same sebi propisuju zakone i rade ono što države obično rade – vode svoju politiku. Pitanje je, međutim, postoji li još pravo ako se ono deteritorijalizira, ako ga izmjestimo u neki naddržavni prostor – ili je to samo dobro smišljeni izgovor jedne druge politike? Ne radi li se tu o nizu varki koje trebaju biti pokrićem jednoj drugoj politici, ogoljenoj moći, koja iz sebe ne može poroditi nikakvo pravo i zakon, pa se prikriva iza birokratskih popisa i propisa? Nije li, uostalom, i stara Atena iskoristila invaziju Perzijanaca kako bi nametnula svoju imperijalnu volju Sparti i ostalim neovisnim grčkim državama? Ne radi li se ovdje o sukobu jedne politike, koja za sebe ne može iznaći pravo, protiv politike koja je glavno sijelo prava?
Podsjetimo se: Hrvatska je pala u nemilost europskih birokrata zbog svoje odluke da ne registirira migrante koji su krenuli ka svojim destinacijama na europskom sjeveru, uglavnom ka Njemačkoj. Zbog takve oholosti hrvatskih vlasti u ignoriranju europskih propisa, prije svega odredbi Dublinskog sporazuma, pali smo u nemilost europskih moćnika, a kritike na račun Vlade su pljuštale i od humanitarnih organizacija i oporbe. Sada vidimo da je ono što se činilo kao oholost vlasti bila, u stvari, racionalna politička procjena da se, bez suglasnosti nacionalnog zakonodavstva, ne dovedemo u situaciju da nam bude vraćen trajno dobar dio od pola milijuna migranata koji su prošli kroz našu zemlju. Postoje situacije koje zakon ne predviđa i u kojima se odluke moraju donositi u ovisnosti od slobodne procjene situacije. To je eminentno političko polje, a to je ono što najviše nervira birokrate. Sada se vidi da je procjena bila ispravna i da bismo sebe doveli u nezakonitu situaciju da smo poštovali birokratske europske propise.
Migrantska kriza, ma koji njeni uzroci bili, samo je oruđe u obračunu imperijalnih ambicija eurokrata s ostacima suverenističke politike unutar europskih granica. Rat u Siriji i ostalim arapskim državama, samo je odraz i slučajni saveznik jednog ozbiljnijeg, europskog građanskog rata. Ratuje uvijek slično sa sličnim. (Uostalom, ne rješava li rat u Siriji upravo jedna azijska sila?) Ratovi protiv drugih i drukčijih su uvijek efemerni i ne rješavaju za nas ništa bitno. Kada su prvi europski političari odlazili pitati Pitiju kako da riješe neki spor, proročica im je uvijek davala isti odgovor: "Spoznajte same sebe". Mislim da je taj odgovor obvezujući i za današnje europske političare. Ako želimo rješenje migrantske krize i sukoba u Maloj Aziji, moramo donijeti odluku u vezi europskog građanskog rata. Moramo se odlučiti hoćemo li voditi politiku kao slobodne nacije, ili ćemo se pokoravati propisima bezličnih birokratskih nemani iz Bruxellesa? Ako ne budemo sposobni donijeti tu odluku, onda će možda biti i svejedno kako će se odlučiti migrantska kriza, jer to svakako neće biti politika iz koje je Europa rođena.
Večernji list
Jedini smisao ove "službene opomene" jest da utvrdi premoć hladnog, proračunatog i neutralnog birokratskog stroja, tog savršenog nihilističkog Levijatana, nad sklonošću ostataka nacionalnih država da na izazove pred kojima se nalaze reagiraju polički, dakle, vođeni slobodnom procjenom situacije i donošenjem odluka u skladu s tom procjenom, a ne automatskim i bezličnim "usklađivanjem propisa". Izvjesno je samo to da je staro europsko pravo, na čijim zasadama počivaju europske nacionalne države, izgubilo pravo glasa pred sveujednačujućim zakonodavnim ekumenizmom, koji takvo pravo ne priznaje. Zakoni (grč. nomoi), koji su još od vremena starih Grka, bili čvrsto vezani za ograđeni prostor države i odnosili su se na one koji stanuju unutar tih granica, sada se odnose i vrijede samo još za nomade, one koji tu samo prolaze.
Suvremeni nomadi, izbjeglice, azilanti, migranti, dakle, samo su prigodno nađeni izgovor za obračun europske birokracije s pravom suverenih nacionalnih država da same sebi propisuju zakone i rade ono što države obično rade – vode svoju politiku. Pitanje je, međutim, postoji li još pravo ako se ono deteritorijalizira, ako ga izmjestimo u neki naddržavni prostor – ili je to samo dobro smišljeni izgovor jedne druge politike? Ne radi li se tu o nizu varki koje trebaju biti pokrićem jednoj drugoj politici, ogoljenoj moći, koja iz sebe ne može poroditi nikakvo pravo i zakon, pa se prikriva iza birokratskih popisa i propisa? Nije li, uostalom, i stara Atena iskoristila invaziju Perzijanaca kako bi nametnula svoju imperijalnu volju Sparti i ostalim neovisnim grčkim državama? Ne radi li se ovdje o sukobu jedne politike, koja za sebe ne može iznaći pravo, protiv politike koja je glavno sijelo prava?
Podsjetimo se: Hrvatska je pala u nemilost europskih birokrata zbog svoje odluke da ne registirira migrante koji su krenuli ka svojim destinacijama na europskom sjeveru, uglavnom ka Njemačkoj. Zbog takve oholosti hrvatskih vlasti u ignoriranju europskih propisa, prije svega odredbi Dublinskog sporazuma, pali smo u nemilost europskih moćnika, a kritike na račun Vlade su pljuštale i od humanitarnih organizacija i oporbe. Sada vidimo da je ono što se činilo kao oholost vlasti bila, u stvari, racionalna politička procjena da se, bez suglasnosti nacionalnog zakonodavstva, ne dovedemo u situaciju da nam bude vraćen trajno dobar dio od pola milijuna migranata koji su prošli kroz našu zemlju. Postoje situacije koje zakon ne predviđa i u kojima se odluke moraju donositi u ovisnosti od slobodne procjene situacije. To je eminentno političko polje, a to je ono što najviše nervira birokrate. Sada se vidi da je procjena bila ispravna i da bismo sebe doveli u nezakonitu situaciju da smo poštovali birokratske europske propise.
Migrantska kriza, ma koji njeni uzroci bili, samo je oruđe u obračunu imperijalnih ambicija eurokrata s ostacima suverenističke politike unutar europskih granica. Rat u Siriji i ostalim arapskim državama, samo je odraz i slučajni saveznik jednog ozbiljnijeg, europskog građanskog rata. Ratuje uvijek slično sa sličnim. (Uostalom, ne rješava li rat u Siriji upravo jedna azijska sila?) Ratovi protiv drugih i drukčijih su uvijek efemerni i ne rješavaju za nas ništa bitno. Kada su prvi europski političari odlazili pitati Pitiju kako da riješe neki spor, proročica im je uvijek davala isti odgovor: "Spoznajte same sebe". Mislim da je taj odgovor obvezujući i za današnje europske političare. Ako želimo rješenje migrantske krize i sukoba u Maloj Aziji, moramo donijeti odluku u vezi europskog građanskog rata. Moramo se odlučiti hoćemo li voditi politiku kao slobodne nacije, ili ćemo se pokoravati propisima bezličnih birokratskih nemani iz Bruxellesa? Ako ne budemo sposobni donijeti tu odluku, onda će možda biti i svejedno kako će se odlučiti migrantska kriza, jer to svakako neće biti politika iz koje je Europa rođena.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar