Famozni EU fondovi su poput Titovih bespovratnih kredita

Dvije godine nakon ulaska Hrvatske u EU postaje sve jasnije koliko su građani Hrvatske bili u pravu kada su se bez prevelikog entuzijazma, i tek poslije žestoke medijske kampanje političke i intelektualne elite, odlučili za priključenje toj nadnacionalnoj političko-birokratskoj tvorevini. Kako god bilo, odluka je donešena i sada se nalazimo u tom čamcu koji se već dobrano zaljuljao i snosimo posljedice te naše odluke.

Utoliko je, međutim, čudnije da još uvijek nemamo relevantnih analiza troškova i dobiti jedne tako značajne odluke. Dapače, dok u stvarnosti možemo gledati mlade koji masovno napuštaju Hrvatsku i odlaze svoju sreću potražiti negdje drugdje, političari nam i dalje pričaju priču o nekakvom velikom uspjehu u ostvarenju "generacijskog cilja", nadajući se da će time pridobiti još poneki glas za sebe. Prije bismo, na žalost, mogli govoriti o još jednoj izgubljenoj generaciji za Hrvatsku.

No, odlazak mladih u inozemstvo nije posljedica loših strana našeg ulaska u Europsku uniju, već lošeg stanja u Hrvatskoj i nadpolovične nezaposlenosti mladih. Ulaskom u EU su samo sniženi transakcijski troškovi odlaska mladih iz Hrvatske, tako da smo time dobili puno bolju sliku o nama samima i lošoj situaciji u koju smo doveli zemlju odabirom loših politika. Da je u Njemačkoj, Danskoj ili Irskoj bolje nego u Hrvatskoj, znali smo i ranije. No, to što je tamo bolje nije, kao što smo se sada i sami mogli uvjeriti, izravna posljedica članstva u EU, koliko posljedica pametnih politika koje su generacije političara vodile u tim zemljama. Članstvo u EU nema puno veze s tim politikama.

Da samo članstvo nije nikakav čarobni štapić, pomoću kojeg se liječe bolesti nacionalnih vlada, jasno je već i najzagriženijem euroentuzijasti. Danas je, međutim, naročito ako pogledamo dramatičnu situaciju u Grčkoj ili Španjolskoj i Portugalu, prije pitanje koliko je to članstvo uopće lijek, a koliko endogeni uzročnik bolesti? Grčka, Španjolska i Portugal, imale su značajan gospodarski rast prije ulaska u EU (odnosno, EZ), da bi, nakon ulaska, ekonomski potonule u socijalističke politike i razvile parazitsku ekonomiju, što ih je i dovelo do sadašnjeg jadnog stanja. EU politike su takvo ponašanje dugo vremena u velikoj mjeri odobravale i poticale.

Zabrinjavajuće je da i naša politička elita, kada narod uvjerava u prednosti priključenja EU za Hrvatsku, češto ističe upravo one politike koje su ove zemlje i dovele na ivicu bankrota. Tako imamo prilike slušati o tome kako je naša prilika u pametnom korištenju famoznih EU fondova i povlačenju sredstava odatle, kao ozbiljnoj šansi za hrvatsko gospodarstvo. Međutim, koncept ekonomije koji se temelji na korištenju tih fondova je koncept bliži planskoj, a ne tržišnoj ekonomiji. Točnije, to je i gore od socijalističke planske ekonomije. Jer, u planskoj ekonomiji koristi se novac samih građana neke države, pa postoji kakav-takav kauzalni lanac odgovornosti, na osnovu kojeg možemo procjenjivati štetnost takvih politika. Fondovi su prije poput Titovih bespovratnih kredita, koje je dobivao od Zapada da bi razvijao samoupravni socijalizam. I imat će jednako loše posljedice po ekonomiju, jer se neće razvijati tržište, već samo birokracija. Korist će imati oni koji znaju napisati dobar program, kiji će se svidjeti eu-birokratima, a ne nužno oni koji imaju dobar proizvod. Tako, eu-politike ne razvijaju tržišta, već birokraciju i plansku ekonomiju.

Za jednu zemlju koja je, poput Hrvatske, već ogrezla u socijalizmu, koja je bila u socijalizmu i kada su Grčka, Španjolska i druge zemlje, koje su danas europski bolesnici, napredovale u kapitalizmu, to može samo biti recept za nastavak istih politika i recept za propast. Da bi napredovala, Hrvatska se ne smije oslanjati na nadu u pomoć EU, već razvijati vlastitu ekonomiju. Moramo oponašati politike uspješnih zemalja, koje su bile uspješne i napredovale mimo i prije ulaska u EU, a ne se oslanjati na birokratsku inerciju eu-politika. A to, prije svega znači, deregulirati tržište i oslobađati gospodarstvo od nameta glomaznih vladinih politika. EU je nadnacionalni politički koncept, baš poput bivše Jugoslavije, koji će trajati onoliko koliko bude bilo političke volje i novca koji će se slijevati u nju. Hrvatska je ono što će trajati i nakon prestanka naše ljubavne afere s EU. A nju moramo postaviti na zdrave temelje zbog generacija koje dolaze.

Izvor: Večernji list

Zašto toliko uživamo raspravljati o kukastom križu?

Mnogi će građani sljedećeg tjedna – bar oni među nama koji rade u državnim službama, a to je trećina zaposlenih – kada u Hrvatskoj padaju dva državna blagdana, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, pokušati "spojiti praznike", i tako dobiti pride čitav tjedan godišnjeg odmora. No, u ovom spajanju kao da ima i neke više simbolike, koja se ne može svesti samo na ferijalnu aritmetiku. Ono kao da pokazuje tendenciju hrvatskog društva da se hrvatskoj državnosti osiguraju antifašistički ideološki temelji. Uostalom, ta veza postoji i u Ustavu RH.

No, kako je svaka ideologizacija loša stvar i više ukazuje na pokušaj prikrivanja izvjesnog nedostatka, nego na postavljanje čvrstih ustava i temelja, tako možemo smatrati da se i ova tendencija u hrvatskom društvu odvija na štetu drugog člana ove ne­samo­ferijalne kombinatorike. U Hrvatskoj se preko svake mjere priča o antifašizmu, čak možemo reći da se oko te priče kondenzira čitav politički život nacije, da je antifašistička naracija postala "biti ili ne biti" njenog političkog života. A priča se o tome taman onoliko koliko se šuti o ideji nacionalnog suvereniteta.

To je, međutim, potpuno naopaka logika, jer bez političkog suvereniteta nacije nema niti bilo kakve moguće politike. Nacija koja nije slobodna i samostalna, ne može niti slobodno odlučivati o ključnim pitanjima svoga opstanka. Neovisnost hrvatske nacionalne države, međutim, nije samo ugrožena faktičkim odricanjem ideje nacionalnog suvereniteta priključivanjem Europskoj uniji prije dvije godine, već i ovom podrivajućom šutnjom o tome da je napušten smisaoni okvir bilo kakve politike u Hrvatskoj. Mogli bismo reći da se u Hrvatskoj toliko udara u ideološke bubnjeve upravo zato što je s horizonta hrvatskog društva nestao okvir u kome je moguća bilo kakva smislena politika jedne zajednice – ideja suvereniteta.

Kukasti križ na Poljudu, kojim se nacija zanima već danima, simbol je upravo ovog nestanka autentične politike iz života hrvatskog društva. Jer, čime bi se, inače, zanimala nacija koja ni o čemu više ne može samostalno odlučivati? Što toj naciji ima ponuditi njena politička elita u svojoj hinjenoj odlučnosti, osim ideološke galame, kada je postala samo transmisijom moći nadnacionalnih političkih autoriteta u Bruxellesu? Kako bi, inače, sebe objašnjavalo sebi društvo koje se samo odreklo svoje slobode i političke neovisnosti? To je stid jači i veći i od stida zbog kukastog križa. Upravo zato tako rado i pristajemo na ideološke prepirke, kako bismo mogli šutjeti o tome da smo sebi zabranili razgovor o politici.

Hrvatski Sabor je prestao biti saborom, mjestom sabiranja logosa hrvatskog društva, parlamentom u kojem se govori (parle), razgovara i pregovara o važnim političkim pitanjima, već pukim strojem za izbacivanje sve novih i novih zakona, propisa i regulativa. Sabor ispunjava svoju zadanu zakonodavnu "kvotu", baš poput kakvog radnika za strojem. Hrvatskom se sve više vlada naredbama, a sve manje je to vladavina zakona. Naredbama se pokorno šuti, dok se o zakonima slobodno govori. A pošto hrvatski zakoni više i nisu izraz suverene volje hrvatskog naroda, a o naredbama moramo šutjeti, onda nam ostaje samo da ideološki brbljamo.

Jedna od najpogubnijih predrasuda našeg društva je da ćemo članstvom u Europskoj uniji, tj. odricanjem od suvereniteta i brisanjem granica nacionalne države, izgraditi pravnu državu u Hrvatskoj. Bez suvereniteta nema ni zakonitosti; bez jasnih granica i određivanja nadležnosti nema ni slobode. Samo ako ste vladar Istočnog Berlina, suverenitet i određivanje granica ćete shvatiti kao dizanje visokih zidina prema vanjskom svijetu. Ali, isto tako, samo komunistička svijest može otvaranje svijetu poistovjetiti s ukidanjem granica i brisanjem suvereniteta nacionalnih država. Zidovi suvereniteta nisu od kamena, već od zakona. Veza grada i ograde je očuvana i u jeziku. Samo dobro definirana granica, samo zidovi zakonitosti, ograde suverene države, definiraju političku zajednicu i omogućuju vladavinu prava, a ne njihovo ukidanje.

U susret Danu državnosti Republike Hrvatske možda bi bilo zgodno prisjetiti se ovih stvari, makar i prigodno. Bez suvereniteta nema ni vladavine prava, ni demokracije, ni liberalne države. Podrivanjem suvereniteta hrvatske nacionalne države, a naše članstvo u EU je tu primarni izazov, podrivamo i temeljne civilizacijske vrijednosti kojima su građani Hrvatske prisegli prije 24 godine. Ako pristajemo sudjelovati u tome, onda nam ništa drugo niti ne preostaje nego vlastiti identitet tražiti u vanpolitičkim ideološkim maglama. A, kao što znamo, tome i služi kukasti križ.

Izvor: Večernji list

Nije pitanje koliko je Srba prešlo na katoličanstvo nego zašto su to učinili

Velika se prašina podigla oko izvješća ruskog Ministarstva vanjskih poslova o porastu neonacizma u svijetu, u kome, između ostalog, stoji i da je u zadnjih devetnaest godina u Hrvatskoj 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo, odnosno, "pokršteno", kako to stoji u medijskim izvješćima. Ja ovu brojku uopće ne smatram nemogućom, ali ni dokazom nekakvog porasta neonacizma u Hrvatskoj. Svakako mislim da se radi o narastajućem trendu, ali trendu koji ukazuje na nešto sasvim drugo, pa čak i suprotno od onoga što se navodi u narečenom izvješću ruskog MVP-a. Hrvatska nije Ukrajina. Radi se o trendu koji je posljedica prihvaćanja ljevičarske kulturne paradigme, koju Srbima u Hrvatskoj nameće njihova vlastita politička i intelektualna elita, a ne o državnoj prinudi.

To ne znači da u Hrvatskoj ne postoji gotovo opsesivna sklonost dijela hrvatske desnice da svoja nacionalna osjećanja vježba i iscrpljuje preko šovinističkih istupa prema srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. O tome dobar pregled daje skoro objavljena studija Tamare Opačić pod nazivom "Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014.", gdje se taksativno nabrajaju slučajevi fizičkih i verbalnih napada na Srbe u Hrvatskoj tijekom prošle godine. No, i to je prije svjedočanstvo o rudimentarnosti i neizgrađanosti takvog oblika nacionalizma, koji je više mimikrija ljevičarske slike o nacionalizmu i sam je dio te slike, nego o njegovoj autentičnosti i snazi.

Ovaj vid nacionalizma savršeno komunicira sa spomenutom kulturnom paradigmom, ali istovremeno i promašuje metu. Naime, takav vid socijalne patologije samo može stvoriti otpor i ciljnu grupu napada ojačati i utvrditi u vlastitom identitetu. Asimilacija srpske manjine u većinsku hrvatsku naciju, o kojoj se danas govori, nije proizvod šovinizma i vrste napada i pritisaka na Srbe o kojima govori studija Tamare Opačić. Da to tako ne biva, jednako znaju i Hrvati i Srbi, jer su i jedni i drugi svoj nacionalni identitet tijekom povijesti gradili i čuvali upravo na otporu pokušajima asimilacije.

Vlastiti identitet biramo sami i nitko nam ga ne može nametnuti. Tako su i nacionalnost i vjera stvar osobnog izbora. Pri tom izboru mi obično svoje povjerenje poklanjamo tradiranoj mudrosti i običajima naših predaka, pa, između ostalog, biramo i vjeru i naciju koju su naši preci birali. Problem nastaje kada se politička i intelektualna elita nekog naroda odrekne ove mudrosti, postidi se svojih predaka i njihove vjere, zaboravi tradiciju i zapusti običaje, pa tom narodu namijeni ulogu čuvara revolucionarnog plamena, neimara širih i nadnacionalnih identiteta, revnosnoga antifašističkog borca, koji nepogrešivo može detektirati "fašizam", kad god se on pojavi, prvoklasnog Europljanina, koji jedinstveno glasa PROTIV na referendumu, lijevoliberalnog prozelita, netrpeljivog prema svakom nacionalizmu, jer ni sam nema nacije, ni identiteta, pa ni druge ni sebe ne može poštovati.

A Srbi u Hrvatskoj su upravo ogledni primjer negativne evolucije do koje dovodi usvajanje progresivističkih identitetskih obrazaca. Srpska politička i intelektualna elita u Hrvatskoj namijenila je vlastitom narodu neko više poslanstvo, ludu ambiciju da bude avangarda stvaranja jednog višeg i šireg identiteta, odbacujući pritom svaki, pa i vlastiti, nacionalni partikularizam. Srbi su se, tako, odrekli vlastite tradicije, običaja i vjere, prestali biti etničkom nacijom, kako bi postali politička nacija. Međutim, ta vrsta vještačkih političkih i ideoloških identiteta ne može nikoga zadovoljiti, jer nemaju onu snagu "tvrdih" identiteta, koja je ljudima potrebna, a koju je moguće izgraditi samo dugotrajnim i neprekinutim radom generaciija, a ne proglasiti dekretom. Stoga se oni, u potrazi za vlastitim identitetom, okreću onoj vrsti ponude i živim tradicijama koje postoje na tržištu. Tu ne postoji prinuda; to je slobodni izbor pojedinca. Prinuda je u odricanju, ne u prihvaćanju.

Upravo to je i rečeno u kratkom komentaru Mitropolije zagrebačko-ljubljanske – da nema potrebe za ruskom brigom zbog prelaska Srba u Hrvatskoj na katoličanstvo, jer se tu i ne radi o pravoslavnim vjernicima, već "ljudima izgubljenog identiteta", te da "nikome ne treba zavađati naša dva naroda". Stoga, ako je liderima srpske manjine stalo da do ovog negativnog trenda ne dolazi, možda bi pomoglo ako bi se, za promjenu, ostavili žestokih antifašističkih parola, kontra-kulturu prepustili alternativcima, socijalizam socijalistima, revolucionarne kronike profesionalnim revolucionarima, a više se okrenuli njegovanju vlastite kulture, tradicije i običaja. Možda otkriju da ta tradicija može biti itekako živa i ljudima potrebna.

Izvor: Večernji list

Naši su nacionalisti često samo zrcalni odraz ljevičarske slike o nacionalizmu

U ljevičarskim intelektualnim salonima ponovno su si priredili raskošnu gozbu, na koju su pozvali mnoge uvažene goste. Da je gozba doista bila obilna a uzvanice zadovoljne, mogli smo saznati iz napisa koji su preplavili novinske stupce i internetske portale. Na meniju je bila omiljena poslastica – raščaravanje hrvatskog fašizma, a u ulozi glavne kuharice, takoreći Masterchefa hrvatske ljevice, našla se, kao i mnogo puta do sada, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke, Ruža Tomašić.

Kao što je poznato, gospođa Tomašić je, naime, poslala prijeteću i uvredljivu poruku na račun Srba u Hrvatskoj, u kojoj je izjavila da bi u Srbiji trebali moliti Boga da Hrvatska ne počne "čistiti svoje dvorište", jer će onda mnogi Srbi morati ići u Srbiju. Naravno da nije potrebno ulaziti u detaljnu analizu ove izjave kako bi se shvatilo da je po srijedi šovinistički ispad hrvatske europarlamentarne zastupnice u kojem ona pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj označava kao "remetilački faktor" s kojim se treba obračunati radikalnim metodama.

Da je mislila preciznije, vjerojatno bi se, kad već iznosi takve ozbiljne optužbe, i izrazila preciznije, imenom i prezimenom, a ne paušalno etiketirala čitavu srpsku zajednicu u Hrvatskoj kao grupu kojoj "do Hrvatske nije stalo" i koji "žive na račun hrvatskih građana". Ono što je u ovom slučaju manje jasno, i što izaziva puno veću uznemirenost od samog sadržaja optužnice, jest okolnost da se potpuno bezupitno uzima legitimiranje Ruže Tomašić kao hrvatske konzervativke i kao uglednog reprezenta hrvatskog nacionalizma. Na takav način njene šovinističke ideje postaju dio svjetonazornog mainstreama i hrvatske političke normalnosti.

Naime, konzervativizam je oznaka za stav prema građanskom društvu koji, za razliku od simplifikatorkih ideologija koje društvo žele mjeriti samo jednim mjerilom, uvažava svu kompleksnost civilnog društva i želi da se ono očuva u svom njegovom bogatstvu i identitetnoj različitosti. Mjeriti stvari jednim aršinom osobina je radikalnih ideologija, koje žele mijenjati društvo u skladu sa svojim idealnim zamislima o tome kakvo društvo treba biti, a ne kakvo ono je. Otuda je jako pogrešno, recimo, izjednačavati nacionalizam i konzervativizam.

Njegovati osjećaj pripadnosti svojoj nacionalnoj zajednici jako je poželjno i potrebno, to je na neki način prirodan poriv samoga života, ali je jako pogrešno izjednačavati naciju i zajednicu, jer je nacionalna pripadnost samo jedan od identiteta koji postoje unutar zajednice. Nacionalist je svakako i konzervativac, ali konzervativac ne može biti (samo) nacionalist. Također, konzervativac koji je i nacionalist ne može biti ni isključiv, jer on živi u puno širem socijalnom kontekstu od onoga tko je samo nacionalist. Konzervativizam oplemenjuje i omekšava pojednostavljenja i grubosti kojima su sklone naše nacionalističke strasti.

No, taj je oplemenjeni nacionalizam kod nas očito prošao kroz žrvanj radikalnih ideologija, koje su na njemu ostavile svoje grube tragove. Navodni konzervativizam i simplifikatorski nacionalizam Ruže Tomašić samo je reprezentativan uzorak socijalističkom kulturom posredovanoga nacionalizma. Već je primjećeno da su naši nacionalisti često samo zrcalni odraz ljevičarske slike o nacionalizmu. Ako je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici i na svoju slavu, naše nacionaliste je stvorila naša radikalna ljevičarska kultura po svojoj slici i na svoju slavu.

I otuda ovo skriveno suučesništvo i podržavanje naše ljevice i desnice, na njihovu obostranu radost. Za našu je ljevicu prvi politički imperativ boriti se protiv ustaštva i četništva, a da bi dobili na uvjerljivosti, tu su naši lijevoliki nacionalisti, da njihovim ideološkim tlapnjama daju na vjerodostojnosti. Čak štoviše, ovi nacionalisti su svojim prvim političkim imperativom učinili borbu protiv ustaštva, odnosno, četništva. Takav nacionalizam doista ne može biti ništa drugo do kontinuiranje socijalističke političke kulture, samo sada s nešto drukčijom raspodjelom uloga.

Hrvatska ljevica tu nije nipošto nevina, jer upravo ona pruža glavnu podršku ovoj samolegitimaciji ideološki ostrašćenih šovinista kao hrvatskih nacionalista i tu nakaradnu sliku hrvatskog nacionalizma želi cementirati i podastrijeti kao realnu sliku hrvatskog društva. Na taj način samo provodimo normalizacija šovinizma i pridonosimo radikalizaciji hrvatskog društva. A to je jako visoka cijena kako bismo kupili kartu normalnosti vlastitim radikalnim uvjerenjima.

Izvor: Večernji list