Samo fanatizam može živjeti od filozofije “što gore to bolje”

Na mala vrata je uvedena diskriminacija na cijepljene i necijepljene, ali ona ovdje uopće nema medicinsko značenje - pošto znamo kako i cijepljeni mogu biti zaraženi i zaraziti druge - već religijsko.

Oduvijek su, u svim vremenima i u svim uređenjima, najveću opasnost po društvo predstavljali fanatici cijepljeni od razuma i činjenica, koji su svoje utvarne ideje željeli nametnuti svima drugima. Sretna su ona vremena u kojima te ideje nisu uspijevale probiti bedeme stvarnosti. Manje su sretna ona vremena u kojima su te ideje dobijale velike mikrofone i uspijevale mjerom svoje ludosti prekrajati stvarnost.

Čini se kako je panika koja je stvorena oko korone probila brešu, a u naše se živote trajno uselio apsurd kao nerazdvojni pratitelj naše svakodnevice. Razum i činjenice postali su nevažni pred snagom osjećaja i uobrazilje paralizirane strahom. Ubrzo po izbijanju epidemije oko ove bolesti obrazovan je kult apokaliptički nastrojenih štovatelja, čije su se ideje pokazale smrtonosnijim i od najzaraznijeg soja koronavirusa.

Jednom će netko nadmašiti slavu Sigmunda Freuda i napisati studiju o ludilu koje je obuzelo mase u doba korone. Jedna od ključnih tema te zamišljene studije svakako bi morala biti lakoća s kojom su vođe tog kulta mijenjali svoje stavove bez ikakvog objašnjenja, često danas proturječeći onom do čega su do jučer beskompromisno držali, dok ih je njihova sljedba na toj krivudavoj putanji pratila poput zaigranog jata ptica selica.

Sjećamo se kako je struka samo prije godinu dana tvrdila kako sigurnog cjepiva neće biti još “barem tri godine”, te da je zatvaranje jedina opcija. Kada se, pak, odjednom pojavilo cjepivo, ti isti eksperti počeli su nas uvjeravati kako se radi o savršenoj obrani protiv bolesti, koju ćemo pobijedti do proljeća, samo ako se svi cijepimo. Oni, pak, s kojima su do jučer dijelili skepticizam glede cjepiva obnoć postali su sumanuti teoretičari zavjere.

Možda ste primijetili i kako se u međuvremenu promijenila i sama definicija cijepljenja. Prije korone je stvar bila jasna. Ako je cjepivo dobro, vaš imuni sustav će biti pripravan za borbu protiv virusa i nećete se zaraziti, a ako nije, zarazit ćete se. S ovim cjepivom stvar stoji drukčije. Ono je više poput religijskog rituala. Ako se cijepite, vjerojatno ćete se svejedno zaraziti i moći ćete zaraziti druge, ali vaša duša će biti slobodna i spašena.

Očito je kako je ovdje znanost prinesena na oltar nove religije. Ovi i slični primjeri nam slikovito pokazuju kako funkcionira mozak pripadnika kulta, u kojem se suprotnosti savršeno i lijepo mogu poklapati. Tu nema mjesta za stvarnost, niti za razum koji dvoji i nosi se sa širokim poljem neizvjesnosti, kako je to inače normalno. Postoje samo oni koji vjeruju u našu dogmu, i oni drugi, zli i izopačeni umovi, koji zaslužuju kaznu.

Kažu kako može postojati religija bez Boga, ali bez Vraga nema nijedne. Tako je i s koronakultom. Na mala vrata je uvedena diskriminacija na cijepljene i necijepljene, ali ona ovdje uopće nema medicinsko značenje - pošto znamo kako i cijepljeni mogu biti zaraženi i zaraziti druge - već religijsko. Necijepljeni su agenti samog Nečastivog, dok su pravi vjernici triput cijepljeni i sa sobom uvijek nose čitav komplet maski.

Zbog toga i možete vidjeti kako mediji neskriveno likuju dok prenose kako se neki “antivaxxer” zarazio ili umro od korone. Radi se o čistom primjeru religijskog fanatizma u obračunu s onima koji ne dijele naša uvjerenja. Tu se barbarski slavi krv nevjernika koja treba isprati zlo s lica zemlje, na isti način na koji se nekad prinosila ljudska žrtva kako bi se u krvi nevinih očistili grijesi zajednice. 

Ne treba biti genij da bi se uvidjelo kako njegovanje i društveno promoviranje jednog takvog kulta nanosi štetu čitavom društvu. Samo fanatizam može živjeti od filozofije “što gore to bolje” i samo fanatik može prizivati za svjedoke što više mrtvih kako bi svjedočili u korist njegove “istine”. Prihvatiti takvu morbidnu filozofiju znači samo prepustiti se panici i blokirati razum da se suoči s opasnošću i traži racionalna rješenja.

Fabijan Šovagović je u kultnom filmu "Ritam zločina" tvrdio kako u svakom gradu postoji pravilnost s kojom se događaju zločini. Možda postoji i slična pravilnost s kojom se i u svijetu smjenjuju razdoblja normalnosti i razdoblja ludila, ratova i revolucija. Gledano tako, ovo koronaludilo je relativno bezbolan način da svijet iživi to svoje ludilo, a normalan svijet plati ludilu dug života u normalnosti. Gledano tako, mogli smo i gore proći.

Večernji list

Ljudi su se vratili s godišnjeg, a razum na njega tek odlazi

Boriti se protiv svake gluposti s kojom se susrećemo u životu brzo bi ovaj svijet pretvorilo u umobolnicu, premda će neki reći kako ni ovako nismo daleko od toga

Ljeto i turistička sezona su iza nas, a pred nama je sezona jesenjih kiša i hladnijeg vremena. Zajedno s njima dolaze nam i sezonalne bolesti, poput prehlada i gripe. Naravno, tu je i “sveta korona”. Vjerojatno ste primijetili kako mediji opet lagano dižu paniku i pozivaju na budnost, upozoravajući kako nam prijeti “četvrti val korone”. Gomilaju se, tako, znaci kako nam se valja pripremiti za novi krug korona-histerije.

Promatrajući sa strane, netko bi mogao reći kako su se ljudi vratili s godišnjih, ali da razum na njega tek sad odlazi. Kako većinu, ipak, još nije zahvatio taj bogougodni strah koji od nas zahtijeva novi koronakult, kao zagrijavanje nam se nude vijesti kako je negdje u nekoj dalekoj zemlji neke heretike pokosio novi soj korone, jer su se drsko predali neobuzdanoj slobodi i bezbožno hulili na koronu. 

Zato mnogi već sada smišljaju razne strategije kako se zaštititi od izbijanja nove pandemije panike. Izbjegavat će medije i društvene mreže, na poslu ili kavi će oprezno zaobilaziti razgovore o toj temi, ali će ubrzo shvatiti kako je uzaludan trud pokušati pronaći “sigurno mjesto” na kojem vas netko stalno neće podsjećati kako se svaki savjestan građanin treba tresti od straha pred ovim novim božanstvom.

Sreća u nesreći je, ipak, da je u ljudskoj prirodi usađeno da se opire trajnoj histerizaciji i da tek manjina, i inače labilnih osoba, stvarno podliježe teroru straha koji se sije okolo. Većina je razvila neku vrstu blagotvorne psihološke blokade na strah i crnilo koje nam se nameću, kako bi neometano mogli nastaviti baviti se važnijim stvarima u životu. Navući će glupavu masku na lice i očekivati da ih se pusti na miru.

Maske su možda i glavni razlog zašto ljudi gotovo nigdje u svijetu masovno ne izlaze na ulice kako bi zaustavili svo to ludilo oko korone. Iako mi je i samom bedasto nositi tu krpu preko lica, priznajem da se radi o genijalnom izumu. Zamisliš da stavljaš masku kao neku vrstu zaštite od gluposti i problem odmah postaje manji. Ako pogledate oko sebe vidjet ćete da i drugi imaju isti stav. Navuku masku i tjeraju po svom.

Ljudska vrsta ima razvijenu sposobnost da ignorira stvari koje nam se ne sviđaju. Dio našeg mozga stalno radi selekciju stvari koje pripušta našoj svijesti. To nekad može biti problem, ako ste, recimo, filozof koji želi “spoznati stvarnost”, ali je inače blagotvorno. Boriti se protiv svake gluposti s kojom se susrećemo u životu brzo bi ovaj svijet pretvorilo u umobolnicu, premda će neki reći kako ni ovako nismo daleko od toga.

Ako se pitate kako je jedan glupav sustav poput komunizma mogao tako dugo opstajati, jedan od glavnih razloga je upravo ta izuzetna rezistencija ljudske prirode na glupost oko nas. Terorom bi se uspeli na vlast, ali bi vremenom teror zamijenilo “novo normalno” u kojem bi ljudi pronašli načine da ignoriraju glupost samog sustava kako bi mogli za sebe pronaći neku normalnost u svom tom ludilu. Jednostavno su svi navukli maske.

Poznata je uzrečica iz tog vremena “nitko ne može onoliko malo da me plati koliko ja mogu malo da radim”. Drugim riječima, komunisti su se pretvarali da daju poštenu plaću radnicima, a radnici su se pretvarali da pošteno rade. Bio je to teatar u kojem su svi glumili ozbiljnost i poštenje. Jednako tako bismo danas mogli reći kako se naši vlastodršci pretvaraju kako imaju vlast nad nama, a mi se pretvaramo kako se pokoravamo.

Moglo bi se reći kako smo u ove dvije godine korone prošli kroz ubrzani tečaj komunizma. Nakon početnog terora sa “zatvaranjima” i držanjem “socijalne distance”, ubrzo smo prešli na spasonosne maske, koje su došle kao zamjena za početne brutalnosti sustava i simbol prelaska u “novo normalno”. Sada možemo reći kako se nalazimo na režimu autopilota, gdje se svi, i narod i vlast, pretvaraju kako se drže glupavih pravila.

Kao što znamo iz iskustva komunizma, jednom takav teatar apsurda mora “dosaditi i Bogu i narodu” i sustav se sruši sam od sebe. Sve u svemu, glavno uzbuđenje oko korone je već prošlo i svi su mahom podesili TV na “mutu” kad idu vijesti. Možda je ovo 1984., a možda nam upravo stiže jesen 1989-te? Kako god, ostaje nam da navučemo maske i sačekamo da sve ovo prođe. A jednom mora proći, kao i dosadne jesenje kiše.

Večernji list

Komunistička ideja avangarde je još živa, samo je nazivamo drukčijim imenima

Protekcija pri zapošljavanju istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju

Zamislite da ste zaglavili u nekom skladištu punom starih knjiga. Nemajući što drugo raditi, krenete ih listati i shvatite kako su te knjige pune proročanstava o budućnosti čovječanstva. Nešto poput Nostradamusa, samo izraženo u prozi i suhoparnim filozofskim stilom sumnjive literarne vrijednosti. Ali, to vam toliko ne smeta, jer vašu pažnju privlači začuđujuće mnogo ispravnih predviđanja u njima o svijetu u kojem živite.

Odlažete knjige uvjereni kako ste otkrili tajnu svjetske povijesti. Promatrate svijet oko sebe i svuda vidite nedvosmislene znakove objavljene budućnosti. Stare elite su u rasulu i bez utjecaja, civilizacija se pretvorila u klaonicu naroda, dok na istoku potlačena masa proklamira svjetsku revoluciju. Europa je u previranju. Sve se odvija kao “po knjizi” i samo je pitanje vremena kada će praksa konačno staviti točku na “i”.

Ali odjednom, umjesto trijumfalne objave kraja povijesti, stvari uzimaju sasvim drugi tok. Baš sada, kad je bila nadomak ruke, svjetska revolucija izostaje, radnici su mahom nezainteresirani za teoriju i praksu revolucije, a na istoku ne teku med i mlijeko, već glad i teror. Zbunjeni ste. Proročanstvo je bilo točno sve do vas, povijest je imala jasan smjer, a sada se više ništa ne odvija onako kako je zapisano.

To je ono što se dogodilo marksizmu u dvadesetom stoljeću. Nakon Prvog svjetskog komunisti su bili apsolutno uvjereni kako je revolucija neminovna. Bilo je to uvjerenje slično onom religijskom. Kao što kršćani s izvjesnošću i nadom očekuju spasenje nakon smrti, tako su komunisti očekivali ostvarenje raja na zemlji u neposrednoj budućnosti. Tu sigurnost što će se dogoditi u budućnosti ništa nije moglo pokolebati.

Ključ tog revolucionarnog raspleta povijesti trebala je biti Njemačka. Međutim, tamo se dogodilo nešto nezamislivo. Umjesto da bude Meka revolucije, u Njemačkoj je, uz gotovo plebiscitarnu podršku naroda, naročito radničke klase, na vlast došao čovjek s malim brčićima. Sada je sve izgledalo izgubljeno. Moralo se pronaći objašnjenje za povijesni fijasko s kojim su bili suočeni sljedbenici ove nove religije.

Tog zadatka se prihvatio talijanski komunist Antonio Gramsci. On se nakon obavljenog “hadžiluka” u Rusiji vratio razočaran, jer je tamo vidio kako je ruskom seljaku draža vjera u Krista nego revolucija. Kao Talijan je znao za moć religije i vjerovao kako kršćanstvo treba zamijeniti komunizmom. Mussolini ga je strpao u zatvor, ali umjesto da ga strijelja, dao mu je par bilježnica, gdje je ovaj zapisivao svoja zapažanja.

Gramsci je glavni razlog zašto je komunizam u Europi propao vidio u tome što je buržoazija još uvijek čvrsto kontrolirala institucije. Revolucija ne dolazi “odozdo”, pobunom obespravljenih masa, razmišljao je, već se ona provodi “odozgo”, promicanjem svoje istine kroz institucije kulture. Marksisti su, poput današnjih libertarijanaca, krivo mislili kako će sve doći “na svoje” kada riješimo ekonomske probleme.

Za Gramscija revolucija ne dolazi kroz “osvještavanje” radničke klase o njihovim “stvarnim interesima”, niti kroz sindikalnu borbu, već samo onim što su njegovi sljedbenici nazvali “dugim maršem kroz institucije kulture”. Gramsci je potpuno ispravno shvatio kako ekonomija nije glavna stvar, već samo posljedica kulture, koju je Marks smatrao “lažnom sviješću” i tek “ideološkom nadgradnjom”. Kultura ima prioritet.

Revolucija odbacuje plave kute i cokule i navlači karirani sako i lakirane šimi-cipele. Avangarda revolucije više nisu radnici, već djelatnici u kulturi, odnosno, intelektualci - pisci, sveučilišni profesori, kazališni redatelji, novinari, itd. Revolucionarni čin više nije odlazak na barikade, već infiltracija komunista u institucije kulture kroz protekciju. Zaposliti istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja molotovljevih koktela na policiju.

To je razlog zašto nam danas sveučilišta, kulturne institucije i mediji liče na mjesta na kojima se okupljaju pripadnici neke sekte, koji se isto oblače, isto misle i istu vjeru ispovijedaju. To je razlog i zašto je internet prestao biti mjesto slobode govora. Jer, jednom kada kontrolirate kulturnu produkciju, kontrolirate i čitavo društvo. Stara komunistička ideja avangarde još uvijek je živa, samo što je danas nazivamo drukčijim imenima.

Večernji list

Koronakult samo je dio masovne konverzije ljudi na novu religiju

Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.

Zamislite da radite u nekoj velikoj tvrtki i da vas jednog ponedjeljka na oglasnoj ploči sačeka obavijest u kojoj uprava poziva zaposlenike da se svi okupe u sali za sastanke. Svi su pomalo uznemireni i osjećaju nelagodu, jer slute da se mora raditi o nečem ozbiljnom. Možda je tvrtka zapala u financijske teškoće? Možda će uslijediti otpuštanja? S takvim mislima u glavi odlazite na zakazani sastanak.

Pred okupljenima se pojavljuju članovi uprave i vlasnik tvrtke odjeveni u cirkuske klaune s velikim crvenim nosom. Vlasnik odlučno istupa pred okupljene i svečano objavljuje kako je čitava uprava pristupila kultu obožavanja Velikog Crvenog Nosa, te da isto očekuju i od ostatka kolektiva. Zaposlenici se međusobno pogledavaju i smijulje u nevjerici, ali ih ledeni pogled vlasnika ubrzo uvjerava kako je stvar ozbiljna. 

Sada zblenuto gledate u kolegu do sebe, kao da očekujete od njega neko objašnjenje i molite da vas uštine i uvjeri kako je sve to samo ružan san. Odbacujete i samu pomisao na to kako ćete i sami postati dio tog cirkusa, makar istog tog trenutka morali dati otkaz. A onda se sjetite kako nije baš lako naći novi posao, a i treba hraniti troje gladnih usta. Prihvaćate ucjenu i nevoljko navlačite novo cirkusko ruho.

Tako otprilike izgleda konverzija u novu religiju. Ne morate uopće vjerovati u nekakav religijski kanon, niti poznavati njegove tajne. Dovoljno je samo prihvatiti izvanjska obilježja kulta, usvojiti njegove istine samo na razini ponavljanja par osnovnih fraza i svakodnevno ritualno slijediti propisana pravila. Svakog jutra, prije odlaska na posao, poljubite ženu i djecu i nataknete si tu crvenu spužvu na nos. 

Nekoga će ova priča podsjetiti na maske koje su nam naše gazde svečanom kratkom objavom tutnule na noseve. U početku nam je bilo smiješno, ali ih, evo već će biti godinu dana, uredno nosimo, a da više uopće nemamo potrebu za nekakvim objašnjenjem zašto to radimo. One su postale neizostavni dio nas, u toj mjeri da pri izlasku iz stana više brinemo jesmo li ponijeli svoju masku nego jesmo li ugasili štednjak.

Nedavno sam pročitao članak u kome autor lijepo analizira paradokse vezane za koronamjere i dokazuje kako glavni propagandisti tih mjera, iako zaogrnuti žargonom znanstvenosti, uopće ne predstavljaju znanost, već žrece nove religije. Savršeno se slažem s tim zaključkom! Naš glavni problem danas nije ni biološkog, ni medicinskog porijekla, već je on religijski - u preobraćanju ljudi na novi kult.

I pritom je potpuno svejedno što ta konverzija nije iskrena i što se ljudi uglavnom u nevjerici zgledavaju i tjeraju šegu sa svakodnevnim objavama naših novih proroka. Paradoksi su tu samo da dodatno podvuku snagu tog novog kulta nad nama. Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.

Koronakult je samo jedan, možda trenutno najistaknutiji, segment te nove religije. Nalazimo ih svuda oko nas. I svaki je jednako bizaran i jednako ponižavajući za zdrav razum. Uzmite, recimo, lubeničarski pokret grlitelja drveća i njihove bizarne logičke eskapade. Ili bacite pogled na pitanje masovne imigracije iz Azije i Afrike ili na pitanje javne promocije transrodnosti i homoseksualizma.

Sve su to segmenti nove religioznosti i niti za jedan od njih ne možemo reći kako je masovno prihvaćen. Često se promovira unatoč neodobravanju javnosti. Tako smo ljetos na Olimpijskim igrama svi mogli vidjeti novozelandskog muškarca koji je sebi uvrtio da je žena kako se u ženskoj konkurenciji natječe u dizanju tegova. A to što se to vama čini bizarno ili apsurdno, utoliko bolje za samu stvar.

Nije to bilo tako davno kada se ljudi nisu bili opterećeni ovakvim bizarnostima. Bilo je, recimo, normalno da se spolnost smatra nečim što određuje ljudska biologija. Oni koji bi to osporavali smatrali bi se maknutima i bili držani na odjelima za filozofiju, daleko od očiju javnosti. No, danas vidimo kako se njihove bizarne dogme o spolnosti kao “socijalnom konstruktu” javno promoviraju kao bjelodane istine.

Svaka religijska konverzija počinje s prihvaćanjem apsurda. Njihova učestalost danas govori nam kako smo suočeni s buđenjem novog religijskog kulta. A to što se svi ispod maske smijemo tim apsurdima, ne mijenja stvar. Glavno je da su maske na nosu.

Večernji list