Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.
Zamislite da radite u nekoj velikoj tvrtki i da vas jednog ponedjeljka na oglasnoj ploči sačeka obavijest u kojoj uprava poziva zaposlenike da se svi okupe u sali za sastanke. Svi su pomalo uznemireni i osjećaju nelagodu, jer slute da se mora raditi o nečem ozbiljnom. Možda je tvrtka zapala u financijske teškoće? Možda će uslijediti otpuštanja? S takvim mislima u glavi odlazite na zakazani sastanak.
Pred okupljenima se pojavljuju članovi uprave i vlasnik tvrtke odjeveni u cirkuske klaune s velikim crvenim nosom. Vlasnik odlučno istupa pred okupljene i svečano objavljuje kako je čitava uprava pristupila kultu obožavanja Velikog Crvenog Nosa, te da isto očekuju i od ostatka kolektiva. Zaposlenici se međusobno pogledavaju i smijulje u nevjerici, ali ih ledeni pogled vlasnika ubrzo uvjerava kako je stvar ozbiljna.
Sada zblenuto gledate u kolegu do sebe, kao da očekujete od njega neko objašnjenje i molite da vas uštine i uvjeri kako je sve to samo ružan san. Odbacujete i samu pomisao na to kako ćete i sami postati dio tog cirkusa, makar istog tog trenutka morali dati otkaz. A onda se sjetite kako nije baš lako naći novi posao, a i treba hraniti troje gladnih usta. Prihvaćate ucjenu i nevoljko navlačite novo cirkusko ruho.
Tako otprilike izgleda konverzija u novu religiju. Ne morate uopće vjerovati u nekakav religijski kanon, niti poznavati njegove tajne. Dovoljno je samo prihvatiti izvanjska obilježja kulta, usvojiti njegove istine samo na razini ponavljanja par osnovnih fraza i svakodnevno ritualno slijediti propisana pravila. Svakog jutra, prije odlaska na posao, poljubite ženu i djecu i nataknete si tu crvenu spužvu na nos.
Nekoga će ova priča podsjetiti na maske koje su nam naše gazde svečanom kratkom objavom tutnule na noseve. U početku nam je bilo smiješno, ali ih, evo već će biti godinu dana, uredno nosimo, a da više uopće nemamo potrebu za nekakvim objašnjenjem zašto to radimo. One su postale neizostavni dio nas, u toj mjeri da pri izlasku iz stana više brinemo jesmo li ponijeli svoju masku nego jesmo li ugasili štednjak.
Nedavno sam pročitao članak u kome autor lijepo analizira paradokse vezane za koronamjere i dokazuje kako glavni propagandisti tih mjera, iako zaogrnuti žargonom znanstvenosti, uopće ne predstavljaju znanost, već žrece nove religije. Savršeno se slažem s tim zaključkom! Naš glavni problem danas nije ni biološkog, ni medicinskog porijekla, već je on religijski - u preobraćanju ljudi na novi kult.
I pritom je potpuno svejedno što ta konverzija nije iskrena i što se ljudi uglavnom u nevjerici zgledavaju i tjeraju šegu sa svakodnevnim objavama naših novih proroka. Paradoksi su tu samo da dodatno podvuku snagu tog novog kulta nad nama. Snaga neke ideologije ne očituje se u prisili kojom vas goni da u nešto povjerujete, već u poniženju koje ste pritom spremni prihvatiti - u ruganju zdravom razumu.
Koronakult je samo jedan, možda trenutno najistaknutiji, segment te nove religije. Nalazimo ih svuda oko nas. I svaki je jednako bizaran i jednako ponižavajući za zdrav razum. Uzmite, recimo, lubeničarski pokret grlitelja drveća i njihove bizarne logičke eskapade. Ili bacite pogled na pitanje masovne imigracije iz Azije i Afrike ili na pitanje javne promocije transrodnosti i homoseksualizma.
Sve su to segmenti nove religioznosti i niti za jedan od njih ne možemo reći kako je masovno prihvaćen. Često se promovira unatoč neodobravanju javnosti. Tako smo ljetos na Olimpijskim igrama svi mogli vidjeti novozelandskog muškarca koji je sebi uvrtio da je žena kako se u ženskoj konkurenciji natječe u dizanju tegova. A to što se to vama čini bizarno ili apsurdno, utoliko bolje za samu stvar.
Nije to bilo tako davno kada se ljudi nisu bili opterećeni ovakvim bizarnostima. Bilo je, recimo, normalno da se spolnost smatra nečim što određuje ljudska biologija. Oni koji bi to osporavali smatrali bi se maknutima i bili držani na odjelima za filozofiju, daleko od očiju javnosti. No, danas vidimo kako se njihove bizarne dogme o spolnosti kao “socijalnom konstruktu” javno promoviraju kao bjelodane istine.
Svaka religijska konverzija počinje s prihvaćanjem apsurda. Njihova učestalost danas govori nam kako smo suočeni s buđenjem novog religijskog kulta. A to što se svi ispod maske smijemo tim apsurdima, ne mijenja stvar. Glavno je da su maske na nosu.
Nema komentara:
Objavi komentar