Liberalizam, individualizam i socijalni utopizam

Chesterton je jednom rekao: “Kažemo ‘hvala’ kada nam netko doda sol, ali to doista i ne mislimo. Kažemo da je Zemlja okrugla, mada to doista ne mislimo, čak iako je to istina.” Na sličan način se ljudi odnose i prema liberalnoj doktrini. Ona je truizam današnjega svijeta, koji kod nikoga ne pobuđuje entuzijazam. Svi će, doduše, reći da su za vladavinu prava, za podjelu vlasti, za vrjednosnu neutralnost države, poštivanje privatnog vlasništva i individualne slobode, za toleranciju i međusobno uvažavanje različitosti – što su sve stečevine liberalne tradicije – a opet, nećemo imati dojam da doista tako i misle. Bit će to više poput navike ili ispraznoga rituala koji je postao prisilnom radnjom, nego nešto iza čega stoji uvjerenje.

Tako bismo mogli reći da danas svakako živimo u dobu liberalizma, ali ne i u liberalnom dobu. Ako naš razum, pa čak i naše navike govore u prilog tome da smo usvojili mnoge istine liberalizma, naše srce nije na toj strani. Liberalizam ne može zapaliti maštu, kaže se, on kod nas ne može pobuditi velika osjećanja, niti nas potaknuti na velika djela. Liberalna doktrina, kao što je rekao Robert Nozick, djeluje blijedo i slabo u odnosu na socijalni utopizam neprijatelja liberalne doktrine. Liberalizam se čini kao stvar prošlosti a ne kao utopija budućnosti. Ako bismo liberalizmu htjeli pripisati nekakav “utopizam”, onda to možemo učiniti još samo u tom smislu da joj odamo počasti kao nečemu davno prošlom, što je možda nekad imalo vrijednost i za što se nekada vrijedilo boriti, ali što je danas uzaludno, pa čak i nazadno, htjeti obnoviti.

Ovo oklijevanje da se liberalizmu prizna status životnog i djelatnoga svjetonazora možemo primijetiti i kod ljudi koji se sami nazivaju liberalima. Ako ste u mladosti možda i prihvatili liberalne ideale kao svoj svjetonazor, ljudi će, suočeni sa realnim svijetom, krenuti putem oportunizma i kompromisa sa liberalizmu suprotstavljenim ciljevima i idealima. Gradualizam u pristupu reformama, pragmatično ophođenje i uvažavanje antiliberalnih predrasuda, pretpostavljanje imperativa dana imperativima načela – to je politički program današnjih liberala. Danas, recimo, nemamo niti jednu liberalnu stranku sa čisto liberalnim programom – uvijek je to u nekoj kombinaciji sa “socijalno odgovornim politikama”, sa pragmatizmom i imperativima trenutka, čak sa politikama koje nemaju ništa sa liberalizmom ili su mu radikalno suprotstavljene. Mogli bismo reći da je liberalizam svoj ideal vrjednosne neutralnosti i tolerancije uzdigao toliko visoko da ga je okrenuo protiv sebe, postao je tek stara mješina za nova i ukusnija vina – poput stare i dobro očuvane gospođe, koja svoju reputaciju u društvu pokušava očuvati jurenjem za mlađim i jurodivim muškarcima. Liberalizam je postao doktrina sa rđavom savješću, a njegova ideologija tek koristan začin uz jelo, ali ne i nešto što bi nas moglo nahraniti i okrijepiti nam dušu.

Pa ipak, jedan od najvećih, ako ne i najveći liberal dvadesetoga stoljeća, Friedrich A. von Hayek, čovjek koji je, iako po vokaciji ekonomist, liberalni pokret, pored svojih ekonomskih analiza, zadužio i svojim ustrajnim i opetovanim pokušajima obnove tradicije liberalizma upravo putem inzistiranja na značaju izgradnje liberalne teorije društva (a ne tek pukog ekonomizma, na što ga današnji liberali najčešće svode), kojoj je on dao ime katalaksija, ostavio nam je testamentarni zapis o potrebi obnove liberalne utopije:

Mi moramo izgradnju slobodnoga društva ponovo učiniti intelektualnom pustolovinom, činom hrabrosti. Ono što nam nedostaje jest liberalna Utopija, program koji ne bi predstavljao ni puku obranu postojećega, niti razvodnjenu vrstu socijalizma, već istinski liberalni radikalizam koji se ne bi susprezao pred moćnicima (uključujući i sindikate), koji ne bi bio strogo praktički usmjeren i koji se ne bi zadovoljavao onim što se danas čini politički mogućim. Potrebne su nam intelektualne vođe spremne oduprijeti se slatkorječivosti moćnika i uticajnih ljudi, spremnih da rade za ideal, ma kako mali bili izgledi za njegovu skorašnju realizaciju. To moraju biti ljudi spremni držati se principa i boriti se za njihovo potpuno ostvarenje, ma koliko ono bilo daleko… Slobodna trgovina i jednakost šansi su još uvijek ideali koji mogu raspaliti maštu velikoga broja ljudi; međutim, puka “razumna sloboda trgovine” ili puko “popuštanje kontrole” nemaju ni intelektualni ugled, niti su sposobni pobuditi bilo kakav entuzijazam. Glavna lekcija koju istinski liberali moraju naučiti od uspjeha socijalističkog pokreta jest da je njihova hrabrost da budu utopistima bilo ono što im je osiguralo podršku intelektualaca, a samim tim i uticaj na javno mnijenje, koje obnoć čini mogućim ono što se koliko jučer činilo potpuno udaljenim ciljem. Oni koji se isključivo brinu za ono što im se u postojećoj klimi javnog mnenja čini praktički izvodljivim, stalno otkrivaju da je čak i to, uslijed promjena nastalih u javnom mnijenju, koje oni nisu ni pokušali usmjeriti u drugom pravcu, odjednom postalo politički nemoguće. Sve dok filozofsko zasnivanje slobodnog društva ne budemo ponovo učinili živom intelektualnim temom, a njenu implementaciju zadatkom koji predstavlja izazov za genijalnost i imaginaciju naših najpronicljivijih umova, izgledi za slobodu bit će zaista mračni. Ali, ako bismo ponovo zadobili povjerenje u moć ideja, što je bilo obilježje liberalizma u njegovim najboljim danima, bitka ne bi bila izgubljena.

Postojalo je nekoliko pokušaja unutar liberalnoga tabora da se liberalizmu povrati njegova imaginativna snaga, pokušaji koji su se međusobno preplitali i nadopunjavali. Oni su, na žalost, tim svojim pokušajima puno više doprinijeli da se potkopa liberalna civilizacija, nego što su je uspjeli obnoviti. Prvi val stvaranja “ideološke nadgradnje” liberalizma bismo mogli nazvati millovskim, koji je liberalizmu htio dati novi zamah nadograđujući na njega ideal romantički shvaćenog individualizma. To je jako lijepo išlo uz modu vremena. Romantički shvaćena individua je, kao što znamo, nešto izuzetno, nešto što ne pripada redovnom poretku stvari. Prema romantičarima, čovjek je ništa, on nema svoju prirodu. Romantički individualista otuda ljudsku slobodu shvaća kao ideal samooblikovanja, samostvaranja. Mi smo samo ono što sami od sebe napravimo, i što se više razlikujemo od drugih, što smo posebniji, drukčiji, to smo više individue, autentični, to smo slobodniji.

Millovski shvaćena individua je više dandy, snob, aristokrata koji se ne miješa s pukom, koji taj puk prezire, kao otuđene i neautentične proizvode jedne dekadentne kulture – kao kreature koje još uvijek žive pod obmanom prirodnoga svijeta. Pošto čovjek, naime, nema svoju prirodu, on može biti neograničeno oblikovan institucijama koje je stvorio. Otuda nije čudno da je ovaj millovski individualizam bio jako dobro prihvaćen od strane pristalica socijalnoga utopizma i kritičara kulture sa ljevice, poput Johna Deweya, Herberta Marcusea, Jürgena Habermasa i Richarda Rortyja. Oni su, slijedeći naputke o tome da je za stvaranje istinski slobodnoga društva potrebno prethodno stvoriti istinski slobodnog pojedinca, točnije novog socijalističkog čovjeka, krenuli u svoj Kulturkampf protiv stare buržoaske kulture i tradicionalnih institucija kao autoritarnih tvorevina stvorenih radi gušenja ljudske kreativnosti i autentične individualnosti. Taj pohod je, da stvar bude gora, izvršen pod imenom liberalizma, što je uvelike stvorilo zazor kod ljudi prema liberalizmu uopće. Tako je, na primjer, danas u SAD-u liberalizam postao sinonim za socijalizam.

Drugi val pokušaja davanja liberalizmu karaktera utopizma po sredstvima i ciljevima umnogome koincidira s ovom millovskom kontaminacijom liberalne doktrine romantičarskim individualizmom, samo što je ta operacija sprovedena nešto kasnije i pod imenom libertarijanizma. Na čelu ovog pokreta stoji ime jedne žene – Ayn Rand – slično kao što je iza Millovog prihvaćanja romantičarskog ideala individualizma stajao utjecaj njegove žene, Harriet Taylor. Ayn Rand je putem svojih utjecajnih romana The Fountainhead i Atlas Shrugged, kao i u nizu svojih eseja u kojima je koncipirala svoju “objektivističku” doktrinu, iznijela svoju romantičnu viziju kapitalističkoga poduzetnika kao radikalnog individualista, koji odbacuje kolektivistički moral socijalističke gomile i prihvaća jedan elitistički, strogo individualistički, egoistički moral. Libertarijanski ideal je, tako, kombinacija zalaganja za slobodno tržište u ekonomiji i za jedan permisivni, individualistički moral u socijalnoj sferi.

Libertarijanci su millovci koji ne odbacuju ekonomski liberalizam, ni riba ni djevojka. Dok su millovski liberali pak glavnu prepreku oslobođenju individue vidjeli u kapitalizmu, dotle libertarijanci, kao oni koji su došli nešto kasnije, kada je socijalizam na velikoj sceni gotovo u potpunosti potisnuo kapitalizam, također kritiziraju otuđene socijalne institucije kao glavnu prepreku individualnim slobodama, samo što te institucije sada opisuju kao socijalističke, kao rasadnike kolektivizma, a ne više kao kapitalističke i rasadnike socijalnoga atomizma i otuđenosti. Otuda ćemo libertarijance često naći kako, zajedno sa ljevičarima i anarhistima, kritiziraju tradicionalne institucije, poput braka, obitelji, religije, tradicionalnoga morala. Oni vjeruju da su u tome na zajedničkom poslu sa ljevicom. Čak štoviše, vjeruju da je ta strategija izuzetno pronicljiva, jer će time, navodno, ljevičare pridobiti na svoju stranu – naime, nakon što pokažu da imaju isti socijalni nauk, nauk socijalnoga liberalizma, kasnije će ljevičare, superiornom ekonomskom argumentacijom, lako preobratiti u ekonomske liberale. Naravno, kao i uvijek, oni tu igraju samo ulogu korisnih idiota ljevice u njihovoj borbi protiv tradicionalnih buržoaskih institucija i tradicionalnoga buržoaskog morala.

Pokušaj liberala da učine privlačnom liberalnu doktrinu i neliberalima dosad je, vidimo, dao vrlo loše rezultate, i uglavnom je kompromitirao samo ime liberalizma i učinio ga nepopularnim. Uzaludna je nada da ćemo ikada uspjeti hipika uvjeriti u značaj ekonomskih sloboda i u njemu probuditi poduzetnički duh. Jedini rezultat koji je ta strategija donijela jest da se mnogi liberali danas još samo s osjećajem rđave savjesti i uz ispriku mogu izjašnjavati kao liberali. Da li to znači da liberali trebaju odustati od utopizma, da se trebaju držati samo ekonomskih argumenata i na taj način pokušati uvjeriti ostale u značaj obnove ideala klasičnoga liberalizma? Sasvim sigurno da ne. Ali, liberalnu utopiju ne treba tražiti u budućnosti, već u prošlosti; njeno ime nije revolucija, već restauracija – restauracija načela na kojima je izgrađena liberalna civilizacija, prije nego što je ta civilizacija bila, u ime samoga liberalizma, potkopana utopijskim liberalnim projektima radikalne promjene ljudske prirode.

Pa, što bi onda bila liberalna ideologija – što bi bila socijalna utopija liberala? Možda nešto što nam je pred nosom, što ne treba tražiti u bezobalnim predjelima romantične mašte, dapače, nešto na kritici čega su liberali dosad, sasvim pogubno po njihovu vlastitu stvar, pokušavali izgraditi svoj socijalni nauk – tradicionalni moral i tradicionalne institucije društva, koje su danas ugrožene upravo od strane zagovornika liberalnoga morala, liberalnog socijalnog zakonodavstva i individualnih prava. Tek ako bismo uspjeli obnoviti i sačuvati te tradicionalne buržoaske socijalne institucije, mogli bismo reći ne samo da živimo u doba liberalizma, već i u liberalnom dobu.

Izvor: Liberalni cafe

Solidarnost je lozinka liberalne vjere u snagu društva

“Sklonost tome da se divimo i bezmalo obožavamo bogate i moćne, i da preziremo, ili makar zapostavljamo ljude u nevolji…važan je i najčešći uzrok kvarenja naših moralnih osjećanja.” Adam Smith

Poplave koje su pogodile Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Prizori ogromne tragedije, gubici ljudskih života, uništavanje imovine, nalikuju slikama Apokalipse. Ali, ono što je ostavilo možda još snažniji dojam jest iskazana ljudska solidarnost sa unesrećenima. Jedino to, ljudska solidarnost i veliki entuzijazam ljudi da se pritekne u pomoć, možemo reći, pobijedilo je poplave, kako u doslovnom, prektičnom smislu riječi, tako i u moralnom smislu. Solidarnost je pobijedila očajanje i tugu. Spontano organiziranje ljudi i priskakanje u pomoć je pomoglo da katastrofa ne uzme još veće razmjere i da vodena bujica bude obuzdana. Bar za sada.

Možemo reći da je ta spontana suradnja čitavog društva i samoorganiziranje ljudi da pomognu ugroženima jedino što je spasilo što se u tim okolnostima spasiti dalo. Sve drugo je bilo usmjereno protiv toga. S pravom je veliku ogorčenost izazvalo potpuno zakazivanje nadležnih državnih institucija. U stvari, te se institucije, izgleda, još nisu dogovorile oko nadležnosti i uglavnom prebacuju odgovornost jedna na drugu. Nitko se ne može oteti utisku da je političarima nekako nezgodno palo što je Sava poplavila baš u jeku predizborne kampanje. Dok je čitava Hrvatska u grču i traži način kako pomoći unesrećenim ljudima, političari kao da žive na drugom planetu, drže svoje predizborne konvencije i predstavljaju svoje stranačke programe. Uostalom, i zašto bi – ta, ovo su europski izbori, a Europa nije poplavljena, poplavljena je Hrvatska.

Koliko god, međutim, bila opravdana naša ogorčenost na neadekvatnu reakciju državnih institucija i bjelodanu odsutnost sposobnosti političara za empatiju sa postradalima, ne smijemo nikako potcijeniti značaj iskazane solidarnosti građana i efikasnosti njihovog samoorganiziranja u obrani poplavama ugroženih područja. U stvari, drukčije nikako nije moglo ni biti. Svi koji vjeruju da je jedino država ta koja može zaštititi građane od katastrofa, i tu svoju vjeru plaćaju ogromnim izdacima za razne državne agencije koje bi bile nadležne za to, žive u varljivoj nadi. Svi koji misle da je društvo koje je praktički prepušteno samo sebi da se organizira, nesposobno za išta drugo do da sklizne u anarhiju i neorganiziranost, sada su se mogli uvjeriti da je to potpuno pogrešno.

Društvo posjeduje svoje vlastite mehanizme za brigu o sebi, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima nego što bi to birokratizirana državna organizacija ikada mogla biti. Sve priče o anemiji i anarhiji u koje bi zabludilo društvo prepušteno samo sebi, bez čvste državne organizacije, pale su u vodu. Katastrofa koja nas je zadesila pokazala je da je društvo to koje je jedino zdravo i vitalno, dok je država anemična i trula. Kruti etatizirani državni poredak pokazao se izvorom kaosa i nereda, dok su anonimne i elastične društvene veze pokazale da bez asistencije države formiraju učinkoviti spontani poredak ljudske suradnje.

Ljudi su se o nadolazećoj katastrofi obavještavali i pratili što se događa preko društvenih mreža. Apeli za pomoć su dolazili sa svih strana mimo bilo kakvog državnog sustava informiranja, čak ni visokotiražni listovi sa stotinama zaposlenih nisu uspjeli pratiti ritam obavještavanja preko Twittera i Facebooka. Ljudi su se organizirali i pritjecali u pomoć na obrani nasipa i spašavanju ljudi prije bilo kakvih državnih službi. Različite udruge, pojedinci i privatne tvrtke su organizirale humanitarnu pomoć na potpuno dobrovoljnoj osnovi. Pri svemu tome, unatoč teškoj situaciji, nije se podlijezalo panici i ljudi su pozivali jedni druge na pribranost i trezvenost, hrabrili su se primjerima pokazane izuzetne srčanosti i plemenitosti, apelirali jedni na druge da se ne klone duhom.

Ključni argument svih socijalista i etatista – da nam je potrebna jaka država, koja bi vodila socijalno odgovornu politiku, da je solidarnost i pomoć ugroženima isuviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena društvenom samoorganiziranju – pokazao se samo kao jadni sofizam. Upravo je snaga spontanog poretka ljudske suradnje i društveno samoorganiziranje spasilo Hrvatsku, Bosnu i Srbiju od katastrofe još širih razmjera i odradilo najveći posao u zbrinavanju ugroženih i saniranju štete.

Mnogi će reći da je ovo samo izuzetak, jedan izoliran slučaj, izvanredna situacija, nešto što ne smijemo mitologizirati i od toga praviti pravilo. Reći će se da su ljudi samo izuzetno dobri i humani, otvoreni za suradnju i pomoć, uslijed velikih katastrofa i ratova, recimo, a da su inače sebični i nedruštveni, te da samo država može garantirati stalan i postojani sustav solidarnosti među ljudima i njihovu društvenost. Ali, s kojim pravom nam se to, nakon ovoga bjelodanoga iskustva pokazane građanske solidarnosti i potpune atrofije svih državnih institucija pomoći, smije tvrditi!? Da, ovo jest izuzetan i drastičan primjer ljudske solidarnosti – sasvim adekvatan izuzetnim i drastičnim izazovima. Kada su ti izazovi manji i disperzirani, tada je i solidarnost anonimna i manje primjetna, ali postoji u istom obimu.

To je ono što su klasični liberali od Johna Lockea i Adama Fergusona do Edmunda Burkea, Davida Humea i Adama Smitha uvijek i tvrdili – da je društvo sposobno starati se samo o sebi, da postoje sile solidarnosti i empatije među ljudima, koje ne može i ne treba pokušavati zamijeniti nikakva državna institucija, da društvo neće skliznuti u anarhiju prepušteno tim silnicama, već da će formirati spontani poredak ljudske suradnje nadmoćan i učinkovitiji bilo kojim državnim institucijama. Adam Smith nije bio samo teoretičar nevidljive ruke tržišta, već i spontanog poretka društvenog samoorganiziranja.

Najgora stvar koja može u tom smislu proizaći kao posljedica poplava koje su zahvatile Hrvatsku, jest da pomislimo kako trebamo još više našeg novca i odgovornosti prebaciti na državu, kako bi se organizirao navodno bolji i učinkovitiji državni sustav solidarnosti. Naprotiv. Ovo iskustvo nas treba poučiti da što više nadležnosti glede socijalne solidarnosti vratimo spontanim društvenim institucijama. Solidarnost je isuviše ozbiljna stvar da bi se njome bavila država. Država može samo uništiti te prirodne i spontane osnove ljudske solidarnosti. U Hrvatskoj treba obnoviti liberalnu vjeru u društvo i njegovu snagu, koju smo gotovo potpuno izgubili. Ne treba čekati katastrofe da bi ta vjera dobila svoje pouzdanje. Na njoj se temelji svako zdravo društvo, a hrvatsko društvo je pokazalo da ima još uvijek zdrave temelje – unatoč stalnom i upornom podrivanju tih temelja od strane države.

Izvor: Liberalni cafe

Solidarnost i spontani poredak ljudske suradnje

Svjedoci smo da, usred ovih prizora užasa i vodene stihije koja već nekoliko dana uništava ljudske živote i njihovu imovinu u čitavoj Posavini, pred kojima čovjek kao da ne može osjećati ništa drugo do nemoć i očaj, raste jedna snaga među ljudima koja nadjačava snagu vodene stihije i pobjeđuje očaj. To je uzvišena snaga ljudske solidarnosti i uzajamnog pomaganja koja je pobijedila poplavu, kako je to lijepo primijetio Krunoslav Gašparić na svome blogu.

Kozmos društvenog samoorganiziranja protiv stihije i kaosa

Nitko je nije naredio, nitko organizirao, nitko planirao, pojavila se odmah i gotovo niotkuda, jedina spremna da bude brža od stihije prirode i da pritekne u pomoć. Tamo gdje su prizori užasa prevladavali zamislivo i iskazivo, pred kojima je razum ostajao zbunjen i nemoćan, snaga uzajamne solidarnosti među ljudima pritekla je u pomoć ne dozvoljavajući kaosu da nadvlada. Još su stari Grci znali da je jedina snaga sposobna suprotstaviti se Kaosu, snaga spontanog poretka koji su oni zvali Kozmos. Znali su da je Um ili Logos pred Kaosom nemoćan, da je potrebna snaga koja je jednako elementarna kao i Kaos da bi ga savladala. Upravo taj Kozmos, spontani poredak ljudske suradnje i solidarnosti, a ne Logos političara i njihovi grandiozni Planovi, pobjeđuju Kaos prirodne stihije.

Dok su političari po tko zna koji put dokazivali da žive na nekom drugom planetu, dok su držali svoje predizborne konvencije, obračunavali se s mangupima u svojim redovima, znojili se nad predizbornim anketama i mjerili svoj rejting, dok su ih mediji nervozno čekali da čuju što se događa u stvarnom svijetu, kako bi ih tako obaviještene pitali što će država poduzeti – građani su već uveliko preko društvenih mreža pratili što se događa, orgnizirali se i pritjecali u pomoć ugroženima. Odmah su se pojavile udruge građana koje skupljaju pomoć, Crveni križ, Caritas, vatrogasna društva, vjerske zajednice, studentske udruge, KUD-ovi, humanitarni telefoni preko kojih je bilo moguće uplatiti novac za ugrožene, na Facebooku je napravljena stranica "Smještaj za žrtve poplava", preko koje ljudi nude smještaj onima koji su ostali bez doma. I sve to potpuno spontano, dragovoljno, bez ičije naredbe, u vlastitoj organizaciji i ne čekajući da se nadležne službe oglase.

Nebriga "socijalno odgovornih" političara

Političari, kojima su inače usta puna priča o solidarnosti i socijalnoj odgovornosti, bili su odmah pročitani i nailazili su samo na prezir. U susjednoj Srbiji i Bosni, gdje su poplave poprimile kataklizmične razmjere, bilo je i napada na političare. Pojavili su se tekstovi, neki od njih čak i cenzurirani, u kojima ljudi poručuju političarima da im nisu potrebni i da im se maknu s puta dok pomažu svojim sugrađanima. Političari nisu dio ove priče, i bolje im je da se maknu sa svojom ispraznom rječitošću i svojom hinjenom zabrinutošću. Ta, oni su se poslije tri dana sjetili da bi bilo shodno ukinuti plaćanje PDV-a na donacije! Svi koji silno vjeruju u državu i njene institucije, koji smatraju opravdanim guljenje naroda radi financiranja različitih državnih službi, sada se imaju priliku uvjeriti u tragičnu obmanu takvih nadanja.

Ne, država neće priskočiti u nevolji, sav novac koji ste dali državnim službama nije potrošen u namjeni za koju su vam rekli da će biti potrošen, socijalno odgovorna država je obmana za bjesomučno guljenje dobronamjernih ljudi. Siromašnima i unesrećenima nećete pomoći tako što će vam država oteti pola vaše plaće za različite državne fondove solidarnosti. Solidarnost nije stvar kojom može i treba upravljati država. Ona za to nije sposobna. Solidarnost je stvar društva, staranje društva o samome sebi. Tako funkcionira solidarnost – kao društvena a ne državna institucija. Socijalna solidarnost ne treba državnog tutora. Društvo je sposobno samo brinuti o sebi. Kada vam sljedeći put budu rekli da je društvena solidarnost suviše osjetljiva stvar kako bi se "prepustila stihiji društvenog samoorganiziranja", treba ih podsjetiti na snagu solidarnosti koju je pokazalo društvo tijekom ovih poplava i na potpunu nesposobnost i nebrigu koju su pokazali "socijalno odgovorni" političari. Vidjeli smo i vidimo danas da država za to nije sposobna, a da je "društvena stihija" ta koja može pobijediti i najveće nevolje.

Planirani kaos

Poplave nećemo spriječiti tako što ćemo novac još više sipati u bunar bez dna zvani "Hrvatske vode", čiji proračun prelazi basnoslovnih 2 milijarde kuna, koje će taj novac bjesomučno koristiti za svoje zastarjele ideje reguliranja slivnih voda i pravljenja kanala, koji joj služe ne samo za rasipanje našeg novca, nego time uništavaju prirodnu regulaciju vodenih tokova koja već postoji. Takva pretjerana regulacija i isušivanje močvara i bara kao prirodnih poplavnih područja, te pravljenje od prirodnog sliva rijeka neprirodnih kanala ograđenih nasipima čitavom njihovom dužinom i dovode do ovako katastrofalnih poplava. Reguliranje vodenih tokova van naseljenih mjesta, koje je samo pokriće za laku zaradu, pokazalo se kobnim za imovinu i živote ljudi. No, tko se može suprotstaviti ludilu naših regulatora, kojima su u svome planerskom i regulatorskom amoku nasrnuli ne samo na naše živote i imovinu, nego i na prirodu. Ne, oni se još pitaju "kako je mogao puknuti novi nasip"!?

A političari nam, pozivajući se na ovu nevolju koja nas je zadesila, već spremaju nove i nove genijalne planove kako izaći na kraj sa tom nevoljom i kako sanirati štetu koja je nastala. Odgovor se već nazire – opet ćemo bjesomučno graditi još veće i još novije nasipe, još žešće ćemo regulirati rječne tokove, i to po uzoru na socijalističke radne akcije! Što bi drugo mogao smisliti regulatorski um? Dakle, još više novca Hrvatskim vodama, njihovim politički postavljenim, po svemu sudeći nesposobnim upraviteljima, i njihovim zastarjelim idejama reguliranja čitavih slivova rijeka.

Vjerujem da su ove poplave koje su uništile tolike živote i imovinu dovoljna opomena da počnemo ozbiljno razmišljati o pravim uzrocima katastrofe. Ne treba očekivati da će se političari sami dosjetiti da zastanu i razmisle o tome. (Vidimo da oni već imaju svoje grandiozne planove i genijalne ideje već u pripremi.) Na to ih može natjerati samo snažan prosvjed društva, ljudi koji su pobijedili ovu prirodnu stihiju. Oni na takav prosvjed imaju puno pravo. Treba zaustaviti ludilo naših regulatora, zaustaviti Hrvatske vode i natjerati ih da razmisle o svemu što se dogodilo.

Sustav solidarnosti i socijalne pomoći vratiti društvu

O još jednoj stvari trebamo razmisliti a ne povoditi se za inercijom – o tome trebamo li državi ponovo dopustiti da preuzme inicijativu u socijalnim pitanjima i pitanjima međuljuske solidarnosti, koju su građani pokazali svojim spontanim samoorganiziranjem pomoći i suradnje u ovim izvanrednim okolnostima. Treba ponovo preispitati ideju o "socijalno odgovornoj državi" koja je ovom prilikom pokazala svu svoju nesposobnost i izlišnost. Državni sustav socijalne zaštite potpuno je zakazao i pokazao se nesposobnim, dok je društvo pokazalo svoju zrelost i potpunu sposobnost u koorddiniranju akcijama socijalne solidarnosti. Državi sada ne treba prepustiti preuzimanje poslova oko solidarnosti i pomoći unesrećenima. Treba uostalom preispitati  koji je uopće smisao postojanja takvog resora kao što je Ministarstvo socijalne politike i mladih.

Imamo puno primjera kako je humanitarna pomoć, kada je prešla iz ruku spontanog poretka ljudske suradnje na državne institucije ili njoj bliske nevladine organizacije bila teško zloupotrebljavana i neučinkovita. Sjetimo se akcije Live Aid, kada je novac za gladne u Africi otišao afričkim diktatorima za kupovinu oružja i vođenje besmislenih ratova. Sjetimo se kako je neslavno završila humanitarna pomoć nakon uragana Katarina u SAD. Sjetimo se, napokon, kako je završilo vladino upravljanje humanitarnom pomoći nakon zemljotresa na Haitiju. Takva stvar se ne smije ponoviti u Hrvatskoj. Humanitarne katastrofe ne smiju biti izlika za jačanje vladinih resora i još veće traćenje naših novaca, naročito ne kada oni ovako grdno zakažu kako se to dogodilo tijekom poplava u Posavini. Novci i pomoć moraju stići onima kojima su namijenjeni, a ne onima koji su njihovoj nesreći doprinijeli – svojim činjenjem ili nečinjenjem, svejedno je. I ne samo to, i samo jednokratno – cjelokupan sustav socijalne skrbi i uzajamne pomoći treba vratiti onima kojima je do toga jedino i stalo i koji su to pokazali djelom: samim građanima i njihovom spontanom samoorganiziranju.

Kultura iz državne ruke

Kultura nam je socijalistička. Nije to lako reći na uho socijalističkoj oholosti… Ali, ne toliko zbog toga što ona ne bi htjela biti socijalističkom, koliko zbog tvrdnje da je ta ideologija dominanta u hrvatskoj kulturi. S tim se, naime, naši kulturni djelatnici nikako ne bi složili. Njih ćemo zateći u pozi vapijućeg u pustinji, kako nariču nad banalizacijom, komercijalizacijom i sveopćom degradacijom hrvatske kulturne scene, nad time kako je tradicionalizam i autoritarizam gotovo trajno obilježje naše kulture, a protiv čega se oni bore i u kojoj borbi vide svoje kulturno poslanje, pri čemu svoju poziciju redovno opisuju kao “avangardnu”, “progresivnu” ili “alternativnu”. Alternativnu u odnosu na što? Alternativa državnoj ideologiji i državnom kulturnom jarmu? Varate se. To je projekt kulture “alternativan” u odnosu na tržište, tj. na usluge i dobra u kulturi koje vi i ja želimo kupiti. Ta je “logika tržišta” i “nedostatak državne strategije u kulturi”, vajkaju se naši alternativci, ono što je hrvatsku kulturu srozalo na jadnu razinu na kojoj se danas nalazi.

Nerijetko će taj osjećaj vlastite avangardnosti i alternativnosti, stoga, graničiti s cenzorskim pravovjerjem koje iz kulturnog života želi protjerati svaku njoj alternativnu ideologijsku poziciju. U tu svoju kulturnu misiju izbavitelja hrvatske kulture iz svekolike banalnosti, tradicionalizma, autoritarnosti i kiča, na koje ju je, navodno, srozala logika tržišta i komercijalizacija kulture, naši su lijevi avangardisti, čini se, uspjeli uvjeriti i vladajuće političke elite i nadležno ministarstvo, što će nam biti jasno čim bacimo oko na spisak udruga koje su prošle godine dobile bespovratna sredstva Ministarsva kulture – listom su to sve portali i udruge koje promiču radikalne ljevičarske ideje. “Alternativna kultura” financirana iz državnog proračuna, hm? Međutim, nije nam samo „alternativna scena“ ljevičarska. Ako pogledamo odsjeke za humanistiku na današnjim hrvatskim sveučilištima i hrvatsku kulturnu scenu uopće – koja je obrazovana i ideološki regrutirana na tim obrazovnim institucijama – lako ćemo naći potvrdu za ovo. Svi mediji, sveučilišne katedre, instituti, umjetničke akademije, dominantno su ljevičarski.

Kako je, međutim, došlo do te situacije da i nakon sloma socijalizma i prihvaćanja liberalnoga kapitalizma, u kulturi još uvijek preživljava socijalistička paradigma kao dominantni kulturni obrazac? Ne bih rekao da je to tek neka specifičnost hrvatske kulture, da su to samo neprevaziđeni ostaci dugotrajne vladavine socijalizma na ovim prostorima. Radi se o čitavom jednom trendu i pristupu kulturi, koji je vladajući i na Zapadu, ne samo u bivšim komunističkim zemljama. Možda je taj program najbolje objasnio onaj koji ga je programski i zacrtao – talijanski komunista Antonio Gramsci – svojim pojmom „kulturne hegemonije“, odnosno, zagovaranjem ljevičarskog „marša kroz kulturne institucije“. Naime, Gramsci je, nakon svog boravka u SSSR-u bio veoma razočaran postignućima „izgradnje socijalizma“ koje je tamo vidio, ali je za sve promašaje socijalističke politike u „domovini proletarijata“ prosvjetiteljski i kultur-rasistički optužio zaostalu kulturu ruskog pravoslavnog seljaštva. Njegov zaključak je bio da socijalizam treba prvo odnijeti pobjedu na kulturnom planu, boreći se za „kulturnu hegemoniju“ socijalističkih ideja, a onda će socijalizam doći kao zreo plod upravo takve „kulturne politike“. Tako je došlo do promjene matrice u marksističkoj misli od Marksovog „ekonomizma“ ka gramscijevskom i KTD-ovskom „kulturalizmu“, i to upravo u trenutku (dvadesetih godina XX vijeka) kada je socijalistička i socijaldemokratska ekonomska doktrina bilježila svoje prve poraze u stvarnosti. Ta strategija je upravo marksizmu i omogućila da preživi do današnjih dana kao dominantna kulturna matrica. Marksizam je, naime, paralelno s evidentnim gubljenjem trke sa kapitalizmom na ekonomskom (a krajem osamdesetih i političkom) planu, odnosio svoje pobjede na kulturnom planu, osvajajući sveučilišta, izdavačke kuće, časopise, tisak, itd. Tako je i došlo do toga da je komunizam pobijeđen ekonomski i politički, ali ne i u kulturi. Kultura je ostala posljednje pribježište i “nada onima bez nade” (Marcuse).

Kada za suvremenu hrvatsku kulturnu scenu kažem da je to kultura iz državne ruke, ne mislim, stoga, tek na državno subvencioniranje kulture, na već poslovičnu sindikalnu i klanovsku ušančenost kulturne scene koja za cilj ima jedino za svoj ceh ili klan priskrbiti nešto od privilegija za koje ekipa u kulturi misli da joj po prirodi stvari (tj. “po statusu”) pripadaju, naći neku poveznicu ili kanal sa resornim ministarstvom kako bi se obezbijedila koja sinekurica iz državnog proračuna i na gloženje i otimanje oko tog kolača – premda je to gloženje ono prvo (a često i jedino) što možemo vidjeti kada promatramo današnju kulturnu scenu. Jednom je menadžer Lepe Brene, Raka Đokić, zgodno primjetio: “Kod nas na estradi se zna neki red…kod ovih intelektualaca i kulturnjaka se ne zna ni ko pije, ni ko plaća…” I doista, kad nema tržišta, kad kulturu prepustimo politici, kad želimo podupirati kulturu proračunskim novcem, zavlada sveopći rat svih protiv sviju. Također, tu nije samo riječ ni o bezidejnosti, prosječnosti i čitavoj toj intelektualnoj baruštini, u kakvu se pretvorila hrvatska kulturna scena, oslonjena gotovo u cjelosti na državno doniranje. To je, naime, nešto što prirodno slijedi kada želite državu za poslodavca, makar i pod izlikom da je država dužna materijalno podupirati kulturne djelatnike, kako bi se oni, neopterećeni egzistencijalnim brigama kao ostali puk, mogli prepustiti slobodnom lebdenju po zrakopraznim prostorima “ideja” i “stvaralaštva”.

Sve to je – naime, pad kulturnih standarda i državno subvencioniranje kulture – jedno s drugim vezano, to je zatvoreni krug kulturne dekadencije izazvan državnim poticanjem kulture, programom državne potpore gramscijevskoj ideji ljevičarskog  “marša kroz kulturu”. Na takvom drvetu, na žalost, ideje ne rastu, pa se bezidejnosti i osrednjosti naše kulture nije ni čuditi. Državni poticaj nije stvorio nijednu originalnu, veliku i smjelu zamisao, nije nikada stvorio kulturu koja bi stajala na zdravim nogama. Nemoguće je stvarati kulturu na državnim jaslama. Ako te državna ruka hrani, badava si umišljaš da si “slobodni umjetnik” ili “alternativac” – s gubitkom ekonomske slobode i materijalne neovisnosti, gubiš neminovno i svoju duhovnu slobodu i neovisnost. A bez duhovne neovisnosti, nema ni one shakespearovske iskrenosti prema sebi, neophodne za stvaranje bilo čega velikog u kulturi. O tome je pisao još George Orwell u eseju “Književnost i totalitarizam” (1941.), čije se riječi mogu primijeniti i na kulturu uopće:

Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa./ Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerojatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane općesvjetski. Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom./ Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene.

I sada dolazimo do prave poante: nije toliko problem klanovska i sindikalna organizacija kulturne scene, niti pak samo gubitak na kvalitetu, bezidejnost, neoriginalnost i nestanak značajnih djela. Problem je u tom totalitarnom “dvogovoru” današnje kulture, u tome  što je  završni čin potpunoga etatiziranja kulture odigran pod stijegom kulturnih sloboda i oslobođenja pojedinca tradicionalnih kulturnih stega. Pod parolom kulturnog oslobođenja se odvija njegovo pokoravanje. A to je već završna faza sunovrata u kulturi. Naime, kako objašnjava Orwell, obilježje totalitarizma nije tek to da vam zabranjuje što da mislite (to rade i autoritarni režimi), nego vam i projektira šta morate misliti. Savršenstvo totalitarizma ogleda se u tome kada to što morate misliti počnete i sami htjeti. Puni vrhunac totalitarizam dostiže kada to što morate misliti počnete smatrati svojim originalnim umjetničkim djelom ili proizvodom vlastite kulture uopće. Tada se krug zatvara, a kultura postaje samo nehigijenski i zapušeni ideologijski slivnik, a ne prostor slobode u kojem bi se čovjek mogao nadmetati i razvijati izvan okvira zadanih biološkom evolucijom i državnom ideologijom.

Tako smo došli u današnju situaciju da, unatoč tome što, bar nominalno, živimo u sustavu liberalnoga kapitalizma, mi imamo ljevičarsku kulturu kao ekskluzivni državni „projekt“. Nije poanta, dakle, samo da je postala bezidejna, nego u tome da se stavila u službu ideologije i postala posljednje utočište proizvodnje etatističkog ideološkog šunda. Ako su u realnom socijalizmu prije svega tvornice bile zadužene za proizvodnju ideja, a književnost i kulturna scena to tek sekundarno, i kao manje vrijedne, imale ulogu podržavanja te osnovne socijalističke ideološke matrice, danas je tu ulogu proizvodnje ideološkog šunda na sebe preuzela kultura. Ta kultura je socijalistička, ljevičarska, ne samo zato što je proizvod i ideološki izraz socijalističke ideje o državno subvencioniranoj umjetnosti i književnosti, niti pak to što je ta kulturna scena ideološki dominantno ljevičarska, socijalistička - već prije svega zato što se ljevičarska ideologijska indoktrinacija, potpomognuta državnim subvencioniranjem, sprovodi pod egidom slobode, što naša današnja kultura govori jezikom orwellijanskoga “dvogovora”. Tako je opisan pun krug krivotvorenja u kulturi – ropstvo je uzelo ime slobode, država promiče “kulturno oslobođenje”, dok je ideologija postala obilježje “autentične kulture”. “Čet’ri noge dobre, dv’je noge loše.” Stoga bismo takvu kulturu iz državne ruke mogli, povodeći se za Orwellom, nazvati totalitarnom kulturom.

Povodom Dana Europe: Dobrodošli u 1984.

Svaki 9. svibnja – koji se po novome računanju vremena slavi kao Dan Europe, dok ga u Rusiji slave kao Dan pobjede – kod naroda u istočnoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, izaziva nelagodu i podijeljenja osjećanja. Da, toga dana je, po moskovskome računanju vremena, kapitulirala Hitlerova Njemačka i poražen je nacističko totalitarno zlo. No, istovremeno je jedan dio Europe pao pod vlast novih totalitarista, sljedbenika boljševičke revolucije. Dan pobjede nad fašizmom za mnoge je narode bio i Sudnji dan – točnije za sve narode nad kojima su svoju vlast počeli sprovoditi komunisti – dan kada su krenula masovna ubojstva i deportacije.

Hrvati se sjećaju Križnoga puta, Srbi masovnih egzekucija po gradovima, podunavski Nijemci deportacija i sabirnih logora, Poljaci, Česi, Rumunji početka dugotrajne sovjetske okupacije. Otuda je jako teško ovim narodima slaviti toga dana. Ne, oni nisu fašisti. Oni samo u svome sjećanju ne mogu zaboraviti da je pobjeda nad jednim zlom značila pobjedu drugoga zla. To drugo zlo se često kiti imenom antifašizma. Ovi narodi znaju za laž te antiteze. Znaju da za obmanu makijavelističke teze po kojoj bi neprijatelj moga neprijatelja morao biti moj prijatelj. Njima je 9. svibnja i pobjeda antifašista predstavljao više kontinuitet i nastavak fašističke agonije, nego pobjedu i oslobođenje od totalitarnoga zla.

Jer, što bi bio antifašizam? Prazna forma koja treba prikriti prijeporni sadržaj? Pretpostavlja se da bi antifašist bio netko tko se protivi fašizmu. No, pobuna protiv postojećeg sadržaja je uvijek okrznuta samim tim sadržajem i mora ga na neki način usvojiti. Antifašist je, stoga, kako bi dijalektički rekao Hegel, samo Aufhebung fašiste, njegova negacija putem uzdignuća na viši stupanj, njegova savršenija forma. Pravi antipod fašistu, antifašista par excellence, bi pak bio, gledano sada logički a ne dijalektički, netko tko ničim nije okrznut fašizmom, netko tko prethodi i stariji je od fašizma. Kao što kaže Ortega y Gasset, "onaj tko je protiv Pedra, ako njegovom ponašanju damo pozitivan predznak, samo označava pripadnost svijetu u kojemu Pedro ne postoji". Međutim, naši antifašisti, kao što znamo, ne mogu bez fašizma, fašizam je, naprotiv, jedini sadržaj njihova antifašizma, takoreći njihov raison d'etre.

Sličnosti fašizma i komunizma su odavno primjećene; surova i zločinačka stvarnost oba ova režima detaljno je opisana i teorijski objašnjena. Njihove sličnosti su mnogo upadljivije od njihovih razlika, zbog čega ih je francuski povjesničar Pierre Chaunu nazvao "heterozigotnim blizancima". Oba ova totalitarna sustava ili pokreta predstavljaju, u biti, reakciju – pobunu protiv liberalizma. Zbog njihove dominacije dvadesetim stoljećem to stoljeće često nazivamo i stoljećem antiliberalizma, koje je otpočelo boljševičkom revolucijom 1917. godine. I boljševizam i fašizam su glasno isticali svoj antiliberalizam. Njihove revolucije predstavljale su produžetak Prvog svjetskog rata u namjeri da se uništi liberalizam i zapadna liberalna civilizacija. Bio je to snažan pokušaj povratka nazad u primitivizam i divljaštvo iznikao kao antiteza liberalnome devetnaestom stoljeću.

Stoga, ako želimo antifašizmu, kao i antikomunizmu, dati pravi pozitivni sadržaj, moramo se okrenuti liberalizmu i civilizaciji devetnaestoga stoljeća. Liberalni antifašizam je unekoliko paradoksalan, bar na tom temporalnom nivou, a tako je jedino i moguće ako ne želimo da bude puka prazna negacija fašizma. Libralni antifašizam bi imao nešto od Konfučijeve sudbine, koji se rodio kao starac, mnogo stariji od svoga oca. Samo tako je, naime, moguće zadržati mudrost i autonomiju. Pa, tko bi onda u dvadesetome stoljeću, u tom stoljeću koje je slavilo mladost i od te mladosti na kraju poludjelo, mogao pretendirati na tu mudrost i neokrznutost sudbinom naših poludjelih mladih očeva?

Kao jedini pretendent preostao bi nam demokratski Zapad, SAD i Zapadna Europa, točnije, onaj dio europske kulture koji pobjedu nad fašizmom, rekli bismo, slavi samouvjereno i bez rđave savjesti. Međutim, ako toj Europi postavimo kao mjerilo mudrosti Europu devetnaestoga stoljeća, vidjet ćemo da ona tu mudrost nema, da je i ona obuzeta ludilom podmlađivanja. Kao što znamo, i demokratski Zapad je, gotovo istovremeno, pa i iz istih razloga, imao svoju pobunu protiv liberalnoga devetnaestoga stoljeća. Zapadna civilizacija je krenula ka socijalizmu, umnogome se diveći i oponašajući totalitarne pokušaje uspostavljanja jedne nove civilizacije, jedne civilizacije koja bi se odrekla kontinuiteta sa prethodnim svijetom, jednu anti-civilizaciju. Churchill se divi Mussolinijevoj nesalomljivoj volji, Roosevelt oponaša fašističke privredne modele pokretanjem velikog državnog poduhvata poznatoga kao New Deal. Europa i SAD s prezirom odbacuju naslijeđe liberalnoga devetnaestog stoljeća i klize u socijalizam.

Možda je najbolju i najprecizniju sliku svijeta totalitarnoga dvadesetoga stoljeća dao George Orwell svojim antiutopijskim romanima Životinjska farma i 1984., poglavito u ovom drugom. U njegovoj 1984., kao što znamo, svijet je podijeljen na tri totalitarne super-države, Oceaniju, Euroaziju i Istaziju. Taj roman se često čitao kao visprena kritika komunizma. Međutim, stvar je takva da u njegovoj viziji nema Slobodnog svijeta; čitav svijet je totalitaran i sve tri super-države imaju manje-više sličnu ideologiju. U Oceaniji se državna ideologija naziva Ingsoc (tj. Engleski socijalizam). Kao što znamo iz njegovih bilježaka, on je za predložak svoga romana uzeo britansku ratnu propagandu, u koju je imao uvid iz prve ruke, radeći kao novinar na BBC-ju.

Možemo reći da je njegova mračna vizija bila u velikoj mjeri opravdana, iako hvaljena iz pogrešnih razloga. Bila je to, prije svega, kritika demokratskoga Zapada, koji se također odricao liberalnoga naslijeđa, po ugledu na svoje totalitarne parnjake. Stoga je završetak Drugog svjetskog rata u romanu prikazan kao osvajanje dijela Afrike od strane Oceanije. Tko, onda, ima pravo slaviti pobjedu u Drugom svjetskom ratu i u ime čega? Tada je samo izvršena nova geopolitička podjela, ali bi teško bilo reći da je antifašizam doista i pobijedio – da su pobijedili principi liberalne civilizacije, koje su se odrekli ne samo bučni totalitarni blizanci koji su otvoreno propagirali svoju mržnju prema toj civilizaciji, nego i njeni hinjeni baštinici.

Da bi pobijedio svijet u kome fašizam ne postoji, u kojem on nije moguć, potrebno je iskoračiti nazad iz totalitarnoga dvadesetog stoljeća i njegovih dijalektičkih antiteza ka liberalnoj civilizaciji devetnaestog stoljeća. Tu liberalnu civilizaciju danas nije moguće braniti; nju je prethodno potrebno obnoviti. Tada će biti i razloga za slavlje i razloga za ponos zbog te pobjede.

“Dajte caru carevo” – je li kršćanski plaćati poreze?

Možda je zgodno baš u vrijeme dugoočekivane smjene glavnog hrvatskog poreznika, bivšeg ministra financija Slavka Linića, pokrenuti pitanje o moralnosti plaćanja poreza. Kao što znamo, Linićevu vladavinu hrvatskim financijama obilježilo je podizanje poreznih nameta, uvođenje fiskalnih blagajni u cilju zavođenja fiskalne discipline, što je dovelo do sve većeg gušenja poduzetništva i poduzetničkoga duha uopće. Začudo, ovi potezi su kod ljudi uglavnom nailazili na odobravanje ili bar indolenciju, tako da je ministar Linić postao ne samo vrlo utjecajan i moćan čovjek po prirodi pozicije na kojoj se nalazio, već i po svojoj popularnosti kod običnoga svijeta.

Otkud ovakav pozitivan, ili bar indolentan stav (koji može značiti samo prešutno odobravanje) prema porezima i poreznicima? Moram priznati da mi je to jedna od većih zagonetki. Smatram da je takav stav posve novoga datuma i da je u vezi sa sve većim narastanjem državnih ovlasti i uspostavljanjem države kao novoga, svjetovnoga božanstva. To obožavanje ide toliko daleko da se danas neplaćanje poreza smatra jednim od najvećih grijehova prema državi i narodu. Ako nekome želite uništiti javni ugled za sva vremena, nađite mu da nije plaćao porez. Al Capone je mogao i kao notorni zločinac nailaziti na simpatije kod ljudi, ali je njegova karijera bila okončana onoga trena kada su mu našli da izbjegava plaćati porez. Postoji poznata američka poslovica o smrti i plaćanju poreza kao dvije jedine sigurne stvari u životu.

Čini se da takav stav prema porezima ima i svoje moralno opravdanje u kršćanskom nauku. Zar nije kršćanska crkva ispovijedala nauk o božanskom pravu kraljeva, nije li nauk o moralnom opravdanju države upravo ono što je kršćanstvo kvalificiralo da na kraju postane državna religija u Rimu i da svoj utjecaj proširi na Europu i gotovo čitavi svijet? I dalje, ako je to tako, zar onda upravo u kršćanskom moralu i nauku o pokoravanju državi i svjetovnim vlastima ne bismo mogli tražiti korijene današnjega mentalnog etatizma? Nismo li svi danas pomalo etatisti, pa i socijalisti, upravo stoga što smo kršćani?

Bez obzira na to što je ovakva percepcija vrlo površna i što ignorira kompleksam odnos države i crkve u kršćanskome svijetu, možemo reći da je, ipak, preovlađujuće mnijenje da kršćanstvo nalaže lojalnost vlastima u svjetovnim pitanjima i da je pokornost državi i njenim odlukama jedna od kršćanskih vrlina. Po tome se kršćanstvo, dakle, ni po čemu ne bi razlikovalo od ostalih religijskih učenja. Ovakav stav, čini se, ima svoje uporište i u Evanđelju, odnosno, u riječima samoga Isusa Krista. Svatko će se odmah sjetiti Isusovih riječi: “Dajte caru ono što je carevo, a Bogu ono što je Božje” (Mat., 22:21 ), kojima je on odgovorio na pitanje herodovaca i farizeja o tome da li treba Rimljanima plaćati porez (tzv. glavarine, što je u Rimskom carstvu bio jedini porez). Stvar se čini nedvosmislenom: Isus je rekao da caru treba plaćati porez, što znači da se pravi kršćanin treba pokoravati državnoj vlasti u svjetovnim stvarima, ali da u duhovnim i moralnim stvarima treba zadržati autonomiju vjere.

No da li je to baš tako? Da li je ovaj Isusov odgovor tako nedvosmislen? Svakako je od ključne važnosti za kršćane razvidjeti o tome kakav je doista bio Isusov stav prema državi i glede plaćanja poreza. Plaćanje poreza je, u stvari, jedino svjedočanstvo u Evanđelju iz kojega se izrijekom može vidjeti kakav je bio Isusov odnos prema državi uopće.

Da bismo na ovo pitanje odgovorili, važno je istaknuti neke bitne povijesne okolnosti Isusova života. Prije svega, tu je njegova smrt na križu, na kojem je raspet kao buntovnik protiv rimske uprave u Judeji. Iako se čini neprimjerenim ukazivati na to da je Spasitelj čovječanstva bio osuđen i raspet kao politički pobunjenik, to je, ipak, kao što kaže S. F. G. Brandon u svojoj knjizi “Isus i zeloti”, “najsigurnija stvar koju znamo o Isusu iz Nazareta”. Iako u Evanđelju, prije svega u Evanđelju po Marku, koje je najranije, a u čemu ga slijede i ostali evanđelisti, postoji tendencija da se Isus prikaže kao žrtva zavjere židovskoga visokoga svećenstva, neosporno je da je raspinjanje na križu bila kazna kojom su Rimljani kažnjavali političke pobunjenike, dok je kazna zbog nepoštivanja vjerskih zakona bila kamenovanje.

Druga važna okolnost jest da je Isus rođen u vrijeme židovske pobune protiv Rimljana, nakon smrti Heroda Velikog, koja je izbila u Jeruzalemu na blagdan Duhova 4. godine p.n.e., a potom se proširila na čitav Izrael, zbog rimske naredbe da se izvrši popis stanovništva. Naredba o popisu stanovništva Židovima je bila neprihvatljiva, jer je ona bila donešena kako bi narodu Izraela bilo uvedeno plaćanje poreza, što je za njih bio očigledan znak gubitka nacionalnog suvereniteta, ali i vjerski neprihvatljivo, jer su Židovi smatrali da Izrael mora ostati autonoman kako bi mogao služiti Jahvi, kao svome jedinom suverenom gospodaru. Ova pobuna Židova protiv plaćanja poreza Rimljanima prerasla je u ustanak koji je predvodio izvjesni Juda Galilejac, koji je, kako bilježi Josip Flavije, “potaknuo mnoštvo Židova da se odbiju popisati”. Njegovi sljedbenici nazivali su se zelotima, koji su, sve do pada Jeruzalema i uništenja Hrama bili uključeni u politički otpor Židova rimskoj upravi, pričemu je odbijanje plaćanja poreza bio glavni oblik tog otpora.

Kao što vidimo, pitanje odnosa prema plaćanju poreza je Isusa pratilo od samog njegova rođenja. To je bilo krucijalno teološko-političko pitanje za svakog Židova koji je u to vrijeme živio u Judeji. Plaćanje poreza je za Židove u to vrijeme predstavljalo oblik odricanja od Jahvea i priklanjanja poganskom svjetovnom božanstvu. Otuda nam postaje jasan sav značaj kušanja pred koje su herodovci i farizeji namjeravali staviti Isusa svojim pitanjem o tome da li Rimljanima treba plaćati porez, kao i njegovog obraćanja njima riječima: “Što me kušate, licemjeri?” (Mat., 22:20) Bila je to provokacija usmjerena na to da se Isusa optuži za pobunu protiv rimskih vlasti. Uostalom, to i jest bila jedna od optužbi protiv Isusa koju su iznijeli židovski poglavari: “Otkrili smo da ovaj čovjek kvari naš narod i zabranjuje nam da plaćamo danak caru, govoreći da je Krist kralj.” (Luka, 22:1-4)

S druge strane, pak, bilo je jasno da bi Isus, da je dao potvrdan odgovorna njihovo pitanje, time izgubio podršku naroda, jer takav odgovor ne bi mogao dati nitko tko bi pretendirao na titulu Mesije Izraela. Isus takav odgovor nije ni dao. Nije mogao dati niti dvosmislen odgovor, jer bi to također ugrozilo njegov veliki autoritet, koji je očigledno imao kod židovskog naroda. Ako znamo da je Jahve jedini gospodar Izraela, svakom Židovu je morao biti jasno što je Isus rekao svojim odgovorom “dajte caru carevo, a Bogu Božje”. Plaćati porez Rimljanima za svakog onodobnog Židova je moglo imati smisao samo davanja caru nečega što pripada Bogu. Tako vidimo da je autentični kršćanski stav prema plaćanju poreza posve suprotan od onoga kako se to inače predstavlja upravo pozivanjem na ovu Isusovu izreku.

Kao što su povjesničari utvrdili, reinterpretacija koju je ovaj Kristov stav prema porezima doživio u prikazima Kristova života od strane evanđelista, umnogome je je kondicioniran okolnostima u kojima su evanđelisti pisali. Naime, Marko je svoje Evanđelje (koje je i najstarije) pisao oko 70. godine u Rimu, dakle, za nežidovsku kršćansku sljedbu, a neposredno nakon židovskog ustanka 66. godine i pada Jeruzalema. Za kršćane je u Rimu u to vrijeme bila veoma neugodna činjenica da je Krist raspet na križu kao politički pobunjenik, zbog čega su i sami mogli pasti pod optužbu za pobunu kod rimskih vlasti, pa je svakako trebalo otkloniti tu opasnost reinterpretiranjem Isusova stava glede poreza, koji je u promijenjenom kontekstu mogao dobiti sasvim suprotan i za njegove rimske sljedbenike nekontroverzan sadržaj.

Poznato je da Isus ne samo da je imao negativan stav prema plaćanju poreza i to smatrao ravnim izdaji Boga, već i da je s prezirom gledao na poreznike. TO zanimanje je smatrao najnedostojnijim i često ga je navodio kao negativan primjer (Mat., 5:46), uspoređujući ga čak sa zanatom prostitutki (Mat., 21:32). Svoje susrete s poreznicima koristio je kako bi ih nagovorio da napuste svoj posao i postanu njegovi sljedbenici (Mat., 9:9), što mu je, prema Lukinom svjedočenju, uspjelo i u vezi s jednim od Pilatovih glavnih poreznika, Zaheja, koji se povukao sa svoje pozicije i postao Kristov sljedbenik (Luka, 19:1-10).

Daleko od toga da bi se moglo govoriti o tome da je, uslijed ovog pretumačenja izvornog Kristova stava prema porezima, kršćanski nauk izgubio na vjerodostojnosti. Mogli bismo prije reći da je, unatoč raznim kasnijim obradbama, odnos prema porezima ostao kršćanska dilema par excellence. Niti u jednoj drugoj kulturi nemamo takav radikalan stav sumnje i dovođenja u pitanje same institucije poreza kao što je to slučaj u judeo-kršćanskoj kulturi. Takav stav je, na kraju, i omogućio kasniji uspon liberalizma na Zapadu. Taj uspon možemo pratiti tijekom cjelokupne gigantomahske borbe crkvenih vlasti protiv svjetovnih autoriteta, koja borba je i dovela u pitanje sve ovozemaljske autoritete i otvorila prostor za zamišljanje društva slobodnih ljudi koji se ne bi pokoravali ovozemaljskim autoritetima i lažnim božanstvima. U najmanju ruku rezerviran stav prema plaćanju poreza možemo naći kod Tome Akvinskog, kod učenjaka škole iz Salamanke, kod bilo kojeg srednjovjekovnoga gvelfa. Da ne govorimo o jasnim i niskim porezima u Bizantu, koji se praktički nikada nisu mijenjali, a kada bi do toga dolazilo, car je o tome morao tražiti dozvolu od sabora na glavnom trgu – ili pak o protestantizmu, koji je dao novi zamah kršćanstvu i glede odnosa prema porezima i pokornosti svjetovnim vlastima uopće. Američki Oci utemeljitelji su se pozivali upravo na kršćanskoga Stvoritelja kao krajnjeg garanta njihovog uspostavljanja poretka slobodnih ljudi na novom kontinentu.

Sve to, dakako, ne bi bilo moguće bez revolucionarnog i antietatističkog karaktera same Kristove poruke. Povezivanje kršćanskoga nauka sa nekakvim etatizmom ili, još gore, sa socijalizmom, može biti samo rezultat nepoznavanja samog karaktera kršćanstva. Isus nije bio etatista, a kršćanstvo je uvijek u svojim temeljima ostalo antietatističko. Socijalizam je antiteza kršćanskome nauku. Socijalisti nemaju nikakav problem glede plaćanja poreza. Oni poreze smatraju dobrom stvarju i uvijek će i na svakom mjestu zagovarati podizanje poreza i njihovo sve veće širenje. Socijalizam ine znači ništa drugo nego obogotvorenje države i klanjanje državi kao ovozemaljskom božanstvu i spasitelju. Nije nikakvo čudo da su socijalisti mahom ateisti, dok su, recimo, stranke koje se pozivaju na kršćansko naslijeđe uglavnom fiskalno konzervativne i vrlo oprezne prema podizanju poreza i uvođenju novih nameta. Tako je to bar u svijetu, onom koji još nije izgubio sponu sa svojim temeljima. U Hrvatskoj, naravno, to nije tako.

Masakr u Odesi: medijsko prikrivanje prave prirode i razmjera zločina

Novi šokantni podaci o stravičnim razmjerama zločina koji se dogodio u Odesi, koji drastično mijenjaju serviranu nam sliku od strane mainstream medija o prirodi i razmjerama tog zločina, preplavljuju društvene mreže. Naime, prema svjedočenjima preživjelih iz pakla Doma sindikata, izjavama koje dolaze iz policijskih izvora, kao i prema sve više dokumenata koji se pojavljuju u vidu fotografija i video-snimaka, sve je izglednije da se radilo o dobro isplaniranoj egzekuciji nad antimajdanskim aktivistima, iza koje egzekucije, čini se, stoji radikalna nacistička orgnizacija Desni sektor, ali i određene strukture u Ministarstvu unutarnjih poslova. Prema tim podacima, broj ubijenih u Odesi je puno veći od onog koji se pojavljuje u medijima a način na koji su ubijeni prevazilazi granice opisivoga.

Prema službenim podacima vlasti iz Kijeva, u Odesi je u prošli petak ubijeno 46 a ranjeno oko 200 antimajdanskih prosvjednika, od kojih je njih 10 u teškom stanju. Međutim, prema tvrdnjama Olega Careva, u Odesi je 2. svibnja ubijeno preko sto ljudi, a među ubijenima je bilo i djece. Mnogi od njih su prvo mučeni, žene su silovane, a potom su njihova tijela polijevana benzinom i spaljena kako bi se prikrili tragovi nasilne smrti. Poslanik Regionalnog savjeta Odese, Vadim Savenko, tvrdi da je, prema podacima kojima raspolaže, u Domu sindikata ubijeno najmanje 116 osoba, a da se obdukcija ne vrši, kako se ne bi otkrilo na koji način su ti ljudi ubijeni.

"Ljude su palili zapaljivim materijalima kako se ne bi mogli identificirati leševi. Ta informacija je stopostotno potvrđena", tvrdi Savenko.

Već i letimična analiza dostupnih fotografija i snimaka daje jake indikacije da tamo ljudi nisu stradali od požara, jer je vatra zahvatila samo ulazna vrata, već da su ubijani na zvjerski način, sjekirama, noževima, strujnim udarima... Oni koji su umrli uslijed gušenja, čak i prema tvrdnjama ukrajinskih zvaničnika, nisu se ugušili od dima, nego od nekog drugog plina. Tijela žrtava samo djelomično spaljena, što ukazuje da nisu izgorjela u požaru, na podu ima krvi, donji dijelovi odjeće su skinuti sa žena, što ukazuje da su bile silovane, mnogi od nesretnika imaju rupe od metka u glavi... Svjedoci tog užasa, koji su vidjeli prva ubojstva, kažu da su žene odmah odvajali na one koje će prvo silovati i na one koje će odmah ubiti, te da su se najgori užasi događali u podrumu zgrade, gdje se sakrila većina nesrećnika, dok su leševi ljudi na gornjim katovima, koje smo imali prilike vidjeti, oni koji su uspjeli umaći iz podruma, ali ne i od ruke krvnika iz Desnog sektora.

Šutnja i potiskivanje – zašto?

Sve to, međutim, ignoriraju mediji na Zapadu. Masovni zločin koji se tog "crnog petka" dogodio u Odesi prekriven je velom medijske šutnje. Unatoč tome što smo, zahvaljujući prije svega Internetu kao alternativnom mediju, mogli dobiti informaciju o tome što se tamo dogodilo i što su potresni snimci dostupni svima koji to žele vidjeti, kao da je u redakcijama mainstream medija odlučeno da po tome ne treba previše kopati. Tako smo, u biti, dobili vrlo konfuzne, šture i sterilne izvještaje u kojima se nije moglo jasno razabrati što se točno desilo, niti tko je točno kriv za masakr u Domu sindikata u Odesi. Prema tim napisima je, po svemu sudeći, glavni osumnjičenik vatra koja je nesretnim slučajem odnekud "izbila" uslijed međusobnog okršaja promajdanskih unitarista i antimajdanskih federalista. Na ovoj bezbojnoj i lažnoj slici se ostalo. Tako smo dobili "žrtvu bez počinitelja", kako piše jedan njemački list.

Slično tome, ako je suditi po izvješćima hrvatskih medija, 2. svibnja u Odesi se tek dogodila velika nesreća u kojoj je nastradalo oko 40 ljudi kada se zapalila zgrada Doma sindikata. Provladin "Jutarnji list", koji inače obiluje nadnaslovima "čudovišno", "monstruozno", "šokantno" i slično, ovoj vijesti nije posvetio nijedan zaseban tekst ili analizu, tek je u okviru drugih, vjerojatno "šokantnijih" i "monstruoznijih" vijesti, uzgred spomenut i masakr u Domu sindikata u Odesi. Liberalni i antivladin "Index" je, također, u okviru svojih izvješća o "antiterorističkim aktivnostima ukrajinskih vlasti", između ostalih donio i izvješće o "sukobima" u Odesi. Jedino je "Večernji list" narednog dana, u subotu, imao profesionalan izvještaj iz koga je čitatelj mogao koliko-toliko razabrati razmjere užasa koji je tamo dogodio.

Izgleda da je novinarska struka u subotu kolektivno slavila Svjetski dan slobode medija, pa im je slobodoljubivi nerv bio malo popustio. No, nije bilo razloga da se takva opuštenost i, zapravo, indolentan odnos prema stravičnom događaju u Odesi nastavi i narednih dana, kada su dodatne informacije počele isplivavati na površinu. Tim događajem se, naime, niti jedan medij više ne bavi. Kao da svi žele što prije zaboraviti stravičan zločin u Odesi. Zašto?

Planirani zločin

No, kako su stizale sve šokantnije informacije o užasnom zločinu koji se dogodio tog popodneva u Odesi, ta prvobitna sterilna medijska slika koju su nam servirali mediji raspada se kao kula od karata. Dapače, ta prividna sterilnost i hinjena neutralnost i opreznost informacija koje smo dobili dobivaju prizvuk tendencioznosti i namjernog prikrivanja istine, pa i suučesništva u zločinu.

Čini se da je čitava stvar od početka bila unaprijed i pomno organizirana i da za to najveću odgovornost snose vlasti u Kijevu. Za razliku od istoka Ukrajine, gdje su građani odlučili da se vojnim sredstvima suprotstave središnjim vlastima, u Odesi je, nekada tipično mediteranskom multietničkom gradu, a danas nastanjen uglavnom rusofonim Ukrajincima i Rusima, koji čine trećinu stanovništva, taj otpor svih ovih mjeseci bio miroljubiv, uz tek povremene incidente niskog intenziteta. Oni koji su bili protiv majdanovske vlasti imali su svoj kamp na Kulikovom polju, gdje su skupljali potpise za referendum o federalizaciji Ukrajine. Na jugu je podrška separatizmu bila jako niska, naročito nakon referenduma na Krimu, ali je bilo dosta zagovornika decentralizacije zemlje i nekog oblika autonomije regija.

Tako je bilo bar sve do petka, 2. svibnja. Tog dana je organizirana nogometna utakmica – nogometno prvenstvo se, unatoč stanju u zemlji, po odluci kijevskih vlasti i dalje održava – između kluba iz Harkova i kluba iz Odese, na koju je došlo i nekih 1500 navijača iz Harkova. Međutim, nisu samo navijači došli toga dana u Odesu. Po svom zadatku su, prema izvještajima, u grad došli i pripadnici Desnog sektora, dva bataljuna tzv. Jedinica za specijalne namjene, Vostok (Istok) i Storm, stacioniranih u Dnjepropetrovsku, koje sponzorira ukrajinski multimilijarder Ihor Kolomojski. Iz Kijeva je pak došla tzv. 14. jedinica za samoobranu Euromajdana, koja je tri dana ranije, u utorak, privukla pažnju medija zbog organiziranja marša pod bakljama u Kijevu, kada su obilježavali godišnjicu osnivanja SS divizije "Galicija", kojom prilikom je došlo i do nasilja. Bez spominjanja njihovog prisustva u Odesi, naša slika ne bi bila potpuna.

Nakon utakmice su navijači oba kluba odlučili proći gradom u koloni kako bi dali podršku jedinstvenoj Ukrajini. Tu vijest su objavili na društvenim mrežama, zajedno sa rutom kojom će kolona proći. Prema nekim svjedocima, među antimajdanovcima je u vezi tog događaja došlo do raskola, gdje se manja grupa odvojila od grupe na Kulikovom polju i odlučila otići u centar grada, nekih kilometar i pol dalje, kako bi se obračunali s promajdanovcima. Prema drugim izvorima, a što potvrđuje i kasnija pomnija rekonstrukcija događaja, ta grupa "antimajdanovaca" je bila veoma čudna, premda su imali proruska obilježja (crvena traka na rukavu ili reveru), a uz to je imala i asistenciju policije, koja je inače lojalna vlastima u Kijevu.

Do prvog obračuna je došlo u centru grada. Na navijače ta manja grupa baca kamenje, Molotovljeve koktele, a na snimcima možemo vidjeti i da na njih pucaju iz automatskih pušaka. Navijači se ne povlače, nego uzvraćaju. Policija pri nasrtaju navijača pravi kordon i spriječava njihov direktan dodir sa napadačima. U tim kordonima zajedno s policijom, čak stoje i "antimajdanovci" sa štitovima. Čak možemo vidjeti i kako im policijski časnik daje instrukcije. Poslije izvjesnog vremena od početka obračuna, u pomoć navijačima dolaze pripadnici Desnog sektora, kada se "antimajdanovci" povlače, uz zaštitu policje. Tako je završena prva faza obračuna, pri kojima je poginulo četvoro ljudi.

Predvođena ljudima iz Desnog sektora, razjarena promajdanska grupa, odlazi na Kulikovo polje, kako bi se osvetili za napad u centru grada. Tamo ih odmah napadaju, pale im šatore, a antimajdanski prosvjednici se povlače ka Domu sindikata, na ulazu u koji prave improvizirane barikade. Međutim, promajdanci su premoćni, ima ih preko 2500, i oni se povlače u zgradu Doma sindikata. Pri svemu tome, policija se sada ponaša sasvim suprotno od onoga kako su se ponašali u centru grada, gdje su davali aktivnu podršku agresivnim "antimajdanovcima", koji su pucali na nogometne navijače. Sada, kada ljudi iz Desnog sektora pucaju i bacaju Molotovljeve koktele na antimajdanovce koji su se našli u bezizlaznom položaju, policija se ponaša indolentno i samo promatra što se događa. Ne reagiraju dok pored njih prolaze ljudi sa sjekirama, dok prave Molotovljeve koktele, čak ni kada čovjek pored njih puca na ljude u zgradi. Čudan neki afinitet policije prema ubojicama i paliteljima…

Od antiruskog sentimenta do gubljenja moralnog kompasa

Jedini zaključak koji se meni nameće jest da je Desni sektor, u koordinaciji sa policijom, organizirao kako napad na navijače u centru grada, tako i napad na antimajdance na Kulikovom polju. Nogometna utakmica i prolazak kolone navijača kroz grad u znak potpore jedinstvenoj Ukrajini su iskorišteni kako bi se izvršio napad na njih, prolila krv, a potom prešlo i na glavnu metu – napad na Kulikovo polje i antimajdanske prosvjednike koji su tamo kampirali. Time bi ovo dobro organizirano nasilje dobilo privid spontanog izljeva bijesa, a među građane Odese bi se unijela zla krv. Odesa je bila kriva zato što u njoj nije bilo ekstremizma, a to nikako nije odgovaralo centralnim vlastima u Kijevu i Desnom sektoru kao udarnoj i jedinoj grupi oko pučista koja ima jasan cilj, zna što želi i diktira tempo i smjer događaja svojim akcijama "na terenu". Njima nikako nije odgovarala situacija u Odesi, odnosno ljudi raspoloženi za federalizaciju Ukrajine koji su pritom miroljubivi i ne pribjegavaju nasilju. Stoga je trebalo stvoriti novu stvarnost.

U tome su u velikoj mjeri i uspjeli. Sada i doskoro mirni zagovornici federalizacije Ukrajine u Odesi, prema zadnjim informacijama sa terena, sve više razmišljaju o nužnosti oružanog otpora nasilju centralnih vlasti kako bi zaštitili gole živote, poput ljudi u donjeckoj i luganskoj oblasti. Smirivanju strasti nikako ne doprinosi odluka Ministra unutarnjih poslova Avakova da se raspusti policija u Odesi zbog neprofesionalnog ponašanja policije tijekom sukoba 2. svibnja, te da se te policijske jedinice zamjene pripadnicima tzv. Nacionalne garde – točnije, istim onim ljudima iz Desnog sektora koji su i počinili masakr u Domu sindikata!

Naravno, radikalizaciji čitave stvari najviše doprinosi neupitna podrška koju kijevska pučistička vlada uživa od strane zapadnih vlada, odnosno, SAD i EU. Medijsko prešućivanje prave prirode i razmjera zločina u Odesi od strane zapadnih mainstream medija samo prati politiku svojih vlada, a ta politika je usmjerena na konfrontaciju s Rusijom preko leđa građana Ukrajine. Takvo po svemu neprofesionalno izvještavanje medija o događanjima u Ukrajini svoje uporište ima u prevladavajućim antiruskim sentimentima zapadne publike. Prevladavajuća ravnodušnost i nezainteresiranost umnogome antiruski kondicionirane zapadne javnosti za stradanja Rusa u Odesi i Ukrajini jako podsjeća na istu takvu ravnodušnost, pa i prešutno odobravanje, antisemitske Europe prema izvještajima o stradanjima europskih Židova pod nacistima.

U Odesi se 1941. dogodio pogrom 30000 Židova od strane rumunjskih nacista, poznat pod imenom "Masakr u Odesi". Odesa je 2. svibnja ponovo proživljavala traumu Drugog svjetskog rata. Samo je na savjesti zapadne, a prije svega europske javnosti, moć pritiska na svoje političare kako bi spriječili da ta trauma ne preraste u svakodnevni košmar. Ili je snaga političke gravitacije već učinila da potpuno izgubimo moralni kompas?

Izvor: Republika