Liberalizam, individualizam i socijalni utopizam

Chesterton je jednom rekao: “Kažemo ‘hvala’ kada nam netko doda sol, ali to doista i ne mislimo. Kažemo da je Zemlja okrugla, mada to doista ne mislimo, čak iako je to istina.” Na sličan način se ljudi odnose i prema liberalnoj doktrini. Ona je truizam današnjega svijeta, koji kod nikoga ne pobuđuje entuzijazam. Svi će, doduše, reći da su za vladavinu prava, za podjelu vlasti, za vrjednosnu neutralnost države, poštivanje privatnog vlasništva i individualne slobode, za toleranciju i međusobno uvažavanje različitosti – što su sve stečevine liberalne tradicije – a opet, nećemo imati dojam da doista tako i misle. Bit će to više poput navike ili ispraznoga rituala koji je postao prisilnom radnjom, nego nešto iza čega stoji uvjerenje.

Tako bismo mogli reći da danas svakako živimo u dobu liberalizma, ali ne i u liberalnom dobu. Ako naš razum, pa čak i naše navike govore u prilog tome da smo usvojili mnoge istine liberalizma, naše srce nije na toj strani. Liberalizam ne može zapaliti maštu, kaže se, on kod nas ne može pobuditi velika osjećanja, niti nas potaknuti na velika djela. Liberalna doktrina, kao što je rekao Robert Nozick, djeluje blijedo i slabo u odnosu na socijalni utopizam neprijatelja liberalne doktrine. Liberalizam se čini kao stvar prošlosti a ne kao utopija budućnosti. Ako bismo liberalizmu htjeli pripisati nekakav “utopizam”, onda to možemo učiniti još samo u tom smislu da joj odamo počasti kao nečemu davno prošlom, što je možda nekad imalo vrijednost i za što se nekada vrijedilo boriti, ali što je danas uzaludno, pa čak i nazadno, htjeti obnoviti.

Ovo oklijevanje da se liberalizmu prizna status životnog i djelatnoga svjetonazora možemo primijetiti i kod ljudi koji se sami nazivaju liberalima. Ako ste u mladosti možda i prihvatili liberalne ideale kao svoj svjetonazor, ljudi će, suočeni sa realnim svijetom, krenuti putem oportunizma i kompromisa sa liberalizmu suprotstavljenim ciljevima i idealima. Gradualizam u pristupu reformama, pragmatično ophođenje i uvažavanje antiliberalnih predrasuda, pretpostavljanje imperativa dana imperativima načela – to je politički program današnjih liberala. Danas, recimo, nemamo niti jednu liberalnu stranku sa čisto liberalnim programom – uvijek je to u nekoj kombinaciji sa “socijalno odgovornim politikama”, sa pragmatizmom i imperativima trenutka, čak sa politikama koje nemaju ništa sa liberalizmom ili su mu radikalno suprotstavljene. Mogli bismo reći da je liberalizam svoj ideal vrjednosne neutralnosti i tolerancije uzdigao toliko visoko da ga je okrenuo protiv sebe, postao je tek stara mješina za nova i ukusnija vina – poput stare i dobro očuvane gospođe, koja svoju reputaciju u društvu pokušava očuvati jurenjem za mlađim i jurodivim muškarcima. Liberalizam je postao doktrina sa rđavom savješću, a njegova ideologija tek koristan začin uz jelo, ali ne i nešto što bi nas moglo nahraniti i okrijepiti nam dušu.

Pa ipak, jedan od najvećih, ako ne i najveći liberal dvadesetoga stoljeća, Friedrich A. von Hayek, čovjek koji je, iako po vokaciji ekonomist, liberalni pokret, pored svojih ekonomskih analiza, zadužio i svojim ustrajnim i opetovanim pokušajima obnove tradicije liberalizma upravo putem inzistiranja na značaju izgradnje liberalne teorije društva (a ne tek pukog ekonomizma, na što ga današnji liberali najčešće svode), kojoj je on dao ime katalaksija, ostavio nam je testamentarni zapis o potrebi obnove liberalne utopije:

Mi moramo izgradnju slobodnoga društva ponovo učiniti intelektualnom pustolovinom, činom hrabrosti. Ono što nam nedostaje jest liberalna Utopija, program koji ne bi predstavljao ni puku obranu postojećega, niti razvodnjenu vrstu socijalizma, već istinski liberalni radikalizam koji se ne bi susprezao pred moćnicima (uključujući i sindikate), koji ne bi bio strogo praktički usmjeren i koji se ne bi zadovoljavao onim što se danas čini politički mogućim. Potrebne su nam intelektualne vođe spremne oduprijeti se slatkorječivosti moćnika i uticajnih ljudi, spremnih da rade za ideal, ma kako mali bili izgledi za njegovu skorašnju realizaciju. To moraju biti ljudi spremni držati se principa i boriti se za njihovo potpuno ostvarenje, ma koliko ono bilo daleko… Slobodna trgovina i jednakost šansi su još uvijek ideali koji mogu raspaliti maštu velikoga broja ljudi; međutim, puka “razumna sloboda trgovine” ili puko “popuštanje kontrole” nemaju ni intelektualni ugled, niti su sposobni pobuditi bilo kakav entuzijazam. Glavna lekcija koju istinski liberali moraju naučiti od uspjeha socijalističkog pokreta jest da je njihova hrabrost da budu utopistima bilo ono što im je osiguralo podršku intelektualaca, a samim tim i uticaj na javno mnijenje, koje obnoć čini mogućim ono što se koliko jučer činilo potpuno udaljenim ciljem. Oni koji se isključivo brinu za ono što im se u postojećoj klimi javnog mnenja čini praktički izvodljivim, stalno otkrivaju da je čak i to, uslijed promjena nastalih u javnom mnijenju, koje oni nisu ni pokušali usmjeriti u drugom pravcu, odjednom postalo politički nemoguće. Sve dok filozofsko zasnivanje slobodnog društva ne budemo ponovo učinili živom intelektualnim temom, a njenu implementaciju zadatkom koji predstavlja izazov za genijalnost i imaginaciju naših najpronicljivijih umova, izgledi za slobodu bit će zaista mračni. Ali, ako bismo ponovo zadobili povjerenje u moć ideja, što je bilo obilježje liberalizma u njegovim najboljim danima, bitka ne bi bila izgubljena.

Postojalo je nekoliko pokušaja unutar liberalnoga tabora da se liberalizmu povrati njegova imaginativna snaga, pokušaji koji su se međusobno preplitali i nadopunjavali. Oni su, na žalost, tim svojim pokušajima puno više doprinijeli da se potkopa liberalna civilizacija, nego što su je uspjeli obnoviti. Prvi val stvaranja “ideološke nadgradnje” liberalizma bismo mogli nazvati millovskim, koji je liberalizmu htio dati novi zamah nadograđujući na njega ideal romantički shvaćenog individualizma. To je jako lijepo išlo uz modu vremena. Romantički shvaćena individua je, kao što znamo, nešto izuzetno, nešto što ne pripada redovnom poretku stvari. Prema romantičarima, čovjek je ništa, on nema svoju prirodu. Romantički individualista otuda ljudsku slobodu shvaća kao ideal samooblikovanja, samostvaranja. Mi smo samo ono što sami od sebe napravimo, i što se više razlikujemo od drugih, što smo posebniji, drukčiji, to smo više individue, autentični, to smo slobodniji.

Millovski shvaćena individua je više dandy, snob, aristokrata koji se ne miješa s pukom, koji taj puk prezire, kao otuđene i neautentične proizvode jedne dekadentne kulture – kao kreature koje još uvijek žive pod obmanom prirodnoga svijeta. Pošto čovjek, naime, nema svoju prirodu, on može biti neograničeno oblikovan institucijama koje je stvorio. Otuda nije čudno da je ovaj millovski individualizam bio jako dobro prihvaćen od strane pristalica socijalnoga utopizma i kritičara kulture sa ljevice, poput Johna Deweya, Herberta Marcusea, Jürgena Habermasa i Richarda Rortyja. Oni su, slijedeći naputke o tome da je za stvaranje istinski slobodnoga društva potrebno prethodno stvoriti istinski slobodnog pojedinca, točnije novog socijalističkog čovjeka, krenuli u svoj Kulturkampf protiv stare buržoaske kulture i tradicionalnih institucija kao autoritarnih tvorevina stvorenih radi gušenja ljudske kreativnosti i autentične individualnosti. Taj pohod je, da stvar bude gora, izvršen pod imenom liberalizma, što je uvelike stvorilo zazor kod ljudi prema liberalizmu uopće. Tako je, na primjer, danas u SAD-u liberalizam postao sinonim za socijalizam.

Drugi val pokušaja davanja liberalizmu karaktera utopizma po sredstvima i ciljevima umnogome koincidira s ovom millovskom kontaminacijom liberalne doktrine romantičarskim individualizmom, samo što je ta operacija sprovedena nešto kasnije i pod imenom libertarijanizma. Na čelu ovog pokreta stoji ime jedne žene – Ayn Rand – slično kao što je iza Millovog prihvaćanja romantičarskog ideala individualizma stajao utjecaj njegove žene, Harriet Taylor. Ayn Rand je putem svojih utjecajnih romana The Fountainhead i Atlas Shrugged, kao i u nizu svojih eseja u kojima je koncipirala svoju “objektivističku” doktrinu, iznijela svoju romantičnu viziju kapitalističkoga poduzetnika kao radikalnog individualista, koji odbacuje kolektivistički moral socijalističke gomile i prihvaća jedan elitistički, strogo individualistički, egoistički moral. Libertarijanski ideal je, tako, kombinacija zalaganja za slobodno tržište u ekonomiji i za jedan permisivni, individualistički moral u socijalnoj sferi.

Libertarijanci su millovci koji ne odbacuju ekonomski liberalizam, ni riba ni djevojka. Dok su millovski liberali pak glavnu prepreku oslobođenju individue vidjeli u kapitalizmu, dotle libertarijanci, kao oni koji su došli nešto kasnije, kada je socijalizam na velikoj sceni gotovo u potpunosti potisnuo kapitalizam, također kritiziraju otuđene socijalne institucije kao glavnu prepreku individualnim slobodama, samo što te institucije sada opisuju kao socijalističke, kao rasadnike kolektivizma, a ne više kao kapitalističke i rasadnike socijalnoga atomizma i otuđenosti. Otuda ćemo libertarijance često naći kako, zajedno sa ljevičarima i anarhistima, kritiziraju tradicionalne institucije, poput braka, obitelji, religije, tradicionalnoga morala. Oni vjeruju da su u tome na zajedničkom poslu sa ljevicom. Čak štoviše, vjeruju da je ta strategija izuzetno pronicljiva, jer će time, navodno, ljevičare pridobiti na svoju stranu – naime, nakon što pokažu da imaju isti socijalni nauk, nauk socijalnoga liberalizma, kasnije će ljevičare, superiornom ekonomskom argumentacijom, lako preobratiti u ekonomske liberale. Naravno, kao i uvijek, oni tu igraju samo ulogu korisnih idiota ljevice u njihovoj borbi protiv tradicionalnih buržoaskih institucija i tradicionalnoga buržoaskog morala.

Pokušaj liberala da učine privlačnom liberalnu doktrinu i neliberalima dosad je, vidimo, dao vrlo loše rezultate, i uglavnom je kompromitirao samo ime liberalizma i učinio ga nepopularnim. Uzaludna je nada da ćemo ikada uspjeti hipika uvjeriti u značaj ekonomskih sloboda i u njemu probuditi poduzetnički duh. Jedini rezultat koji je ta strategija donijela jest da se mnogi liberali danas još samo s osjećajem rđave savjesti i uz ispriku mogu izjašnjavati kao liberali. Da li to znači da liberali trebaju odustati od utopizma, da se trebaju držati samo ekonomskih argumenata i na taj način pokušati uvjeriti ostale u značaj obnove ideala klasičnoga liberalizma? Sasvim sigurno da ne. Ali, liberalnu utopiju ne treba tražiti u budućnosti, već u prošlosti; njeno ime nije revolucija, već restauracija – restauracija načela na kojima je izgrađena liberalna civilizacija, prije nego što je ta civilizacija bila, u ime samoga liberalizma, potkopana utopijskim liberalnim projektima radikalne promjene ljudske prirode.

Pa, što bi onda bila liberalna ideologija – što bi bila socijalna utopija liberala? Možda nešto što nam je pred nosom, što ne treba tražiti u bezobalnim predjelima romantične mašte, dapače, nešto na kritici čega su liberali dosad, sasvim pogubno po njihovu vlastitu stvar, pokušavali izgraditi svoj socijalni nauk – tradicionalni moral i tradicionalne institucije društva, koje su danas ugrožene upravo od strane zagovornika liberalnoga morala, liberalnog socijalnog zakonodavstva i individualnih prava. Tek ako bismo uspjeli obnoviti i sačuvati te tradicionalne buržoaske socijalne institucije, mogli bismo reći ne samo da živimo u doba liberalizma, već i u liberalnom dobu.

Izvor: Liberalni cafe