Vučićev postmoderni dernek

Svečana inauguracija novog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, sudeći prema medijskim najavama, predstavljat će pravu Amfitrionovu raskošnu gozbu na kojoj će se služiti obilje različitih đakonija i svakojakih delicija.

Liberalizam ukusa, kako se čini, jedino je što treba ponijeti, a pozvani su svi, od regionalnih lidera do europskih izaslanika, arapskih šeika i ruskih generala. Računa se na pet tisuća uzvanika, a audijencija će biti uveličana i prisustvom statua sedamnaest rimskih imperatora.

Uzvanici će biti primljeni u “Titovu salonu” u Plači (bivše Federacije) Srbija, zgradi iz koje se u vrijeme komunizma upravljalo bivšom Jugoslavijom, a koja sada ponovno postaje sijelom moći u kome će stolovati Vučić.

Prema ambicijama i najavama, rekli bismo da u tim statuama i salonima ima i nečeg višeg od puke simbolike. Svečanost je to svakako dostojna rukopolaganja kakvog novog Cezara ili Tita, a Vučić baš najavljuje da namjerava postati liderom “zapadnobalkanske šestorke”, ali i gajiti bliske odnose sa “zemljama Europske unije iz regije”, odnosno s Hrvatskom i Slovenijom.

Kada je njemački pjesnik i esejist Hans Magnus Enzesberger nazvao Slobodana Miloševića “prvim postmodernim diktatorom”, vjerojatno nije mogao ni slutiti da će ta njegova sintagma kroz dvadesetak godina puno bolje pristajati novom vođi proeuropske, demokratske Srbije, nego usamljenom komunističkom aparatčiku koji pokušava produžiti svoju vladavinu u nepovoljnim geopolitičkim okolnostima.

Pod “postmodernim diktatorom” Enzesberger je imao na umu upravo taj cinični, dvogubi Miloševićev identitet komunista prigodno preobučenog u nacionalista.

Ali da će postmodernom ideološkom rastakanju podleći i sama liberalna, proeuropska ideološka matrica – dakle, ona s koje je Enzesberger pokušavao ujedno situirati Miloševića-komunista i Miloševića-nacionalista – to je teško bilo za očekivati. No s usponom Vučića u Srbiji upravo se to dogodilo.

Kako znamo, Vučić se je gotovo obnoć od srpskog nacionalista s rubne desnice prometnuo u uglađenog proeuropskog političara liberalne orijentacije. To što je za svoju nasljednicu na premijerskom mjestu imenovao ženu, a uz to lezbijku i Hrvaticu, samo dodatno podvlači taj njegov proeuropski i liberalni zaokret.

Prelako bi bilo otpisati taj njegov potez kao puki politički cinizam, kao dlaku ispod koje bismo trebali tražiti skrivenu staru Vučićevu radikalsku ćud. Radi se o strategiji ili ideološkoj matrici kojom se Vučić uspeo na vlast, putem koje vlada i o uspjehu koje ovisi njegova daljnja politička sudbina. Nova premijerka Srbije, Ana Brnabić, nije tek Vučićeva lutka na koncu, već utjelovljenje Vučićeve političke biti. Naravno da je ona njegov projekt, bez autonomne političke snage, ali ne postoji neka alternativna strategija kojoj bi se Vučić mogao okrenuti ako s ovom doživi neuspjeh.

Ana Brnabić dolazi iz miljea tzv. druge Srbije, Srbije koja na sebe gleda kao na građansku, liberalnu, europsku, prosvijećenu, demokratsku itd. – za razliku od patrijarhalne, tradicionalističke, nacionalističke, autoritarne, koju bi reprezentirao “stari Vučić”.

U Srbiji je postojalo vrlo snažno tzv. građansko društvo, koje je funkcioniralo gotovo kao paralelan sustav, u dobroj mjeri jači i utjecajniji od, recimo, oporbenih političkih stranaka. Vučić svoj uspon i plebiscitarnu podršku koju danas ima u Srbiji duguje upravo paktu koji je napravio s tom drugom Srbijom.

Drugi stup Vučićeve moći svakako je podrška koju ima od Europske unije i njemačke kancelarke Angele Merkel. Ideja eurokrata koja stoji iza podrške Vučiću bila je pronaći političara u Srbiji koji bi imao dovoljno moći kako bi priznao neovisnost Kosova i tako zatvorio začarani balkanski krug ratovanja, koji je započeo prije trideset godina, Miloševićevim usponom na vlast na Gazimestanu. Zauzvrat je Vučić očito tražio (i dobio) podršku od EU kako bi promovirao sebe kao lidera tzv. zapadnog Balkana.

Formula je, dakle, grubo rečeno: Kosovo za obnovu bivše Jugoslavije. Njegovo preseljenje u bivšu Palaču Federacije simbolizira upravo tu njegovu ambiciju.

To su političke đakonije koje će se, po svemu sudeći, služiti na Vučićevu postmodernističkom derneku koji za svoje visoke uzvanike priprema novi balkanski imperator. Nikako u njoj ne treba gledati trijumf tradicionalističke, konzervativne, u sebe zatvorene Srbije.

Naprotiv, bit će to slavljeničko veselje na kojem će se promovirati liberalne i europske vrijednosti, tolerancija, različitost i uključivost. Neće to biti povratak u prošlost, već otvaranje vrata budućnosti koja bi lako mogla postati i našom.

Večernji list

Šeksov projekt "Aleksandar" između tragedije i farse

Moguće je bilo više od lapsusa kada je Plenkovićev politički savjetnik Vladimir Šeks, opravdavajući okretanje HDZ-a snažno ulijevo, ovoga nazvao “Aleksandrom”. Kada promotrimo malo pobliže, političke analogije između premijera Plenkovića i dojučerašnjeg srbijanskog premijera, a novopečenoga predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, same se nadaju. Obojica dolaze iz desnog političkog spektra, ali provode lijeve politike skrojene po mjeri Bruxellesa.

Doduše, Plenković nije mogao zamijeniti samoga sebe gay premijerkom, ali je zato poslao svog novog potpredsjednika Vlade na gay paradu. I jedan i drugi su za svoje politike osigurali podršku manjina, kao i podršku svih interesnih skupina u društvu, od financijskih do onih čisto uhljebničarskih. Strategije su im iste: napadaju staru oporbu njihovim oružjem, zbog čega se ova nalazi u rasulu, jer ne znaju kako oponirati politikama koje im se sviđaju, a provode ih njihovi politički protivnici.

Jedino što ovdje zbunjuje i pomalo boli jest da je te politike naš “Aleksandar” donio iz Europe, dok ih Vučić provodi iz europskoga predsoblja. Vučić je od Angele Merkel dobio zadatak okupiti u tome predsoblju sve regionalne kandidate za ulazak u EU, dok je Plenkovićev zadatak tu očito držati vrata odškrinutima svom europučanskome sudrugu. Jasno je zašto Vučić radi to što radi, ali je malo teže objasniti zašto nas Plenković sada, kada smo već punopravna članica EU, vraća nazad u to isto predsoblje?

Kada smo mi ulazili u EU provodili smo bezrezervno sve naloge koji su nam stizali odande, jednako kao što to radi Vučić u Srbiji danas, jer je tada postojao društveni konsenzus da je ulazak u EU u našem nacionalnom interesu. Ali danas se u to predsoblje vraćamo očito samo da bi se premijer Plenković dopao svojim kolegama iz EPP-a, odnoseći se prema hrvatskom društvu s istim onim mentorskim prezirom kao još uvijek nedovoljno europskome i loše strukturiranom. Na taj način premijer iz sebičnih razloga šalje u svijet negativna slika o nezrelosti hrvatskoga društva, kako bi on sam ispao što bolji.

To je politika iz koje je ishlapio i posljedni trag politike, ideologija kojoj je jedino obilježje da nema nikakve ideologije. Zato se govori o vrijednostima koje su navodno neupitne, a ne o legitimnim ideološkim i političkim razlikama. Zato se potiru svjetonazorni sporovi kako bi se fingiralo zajedništvo ciljeva. Zato u prvom planu imamo politički marketing bez suštine, a ne bitke oko suštinskih političkih alternativa. Radi se o svojevrsnom transferu političke shizofrenije koja pod egidom uspostavljanja političke stabilnosti prijeti stvoriti uvjete za još veću političku nestabilnost.

Zagovornici takvih politika, u namjeri da se dopadnu svakome, brišu sve identitete i pretvaraju politički život u nerazaznatljivu smjesu ničega. Tako nastaje ovo stanje političke atrofije i nestanka društvene dinamike i normalnih svjetonazornih razlika iz sfere politike, kakvo imamo danas. Tako se stvara plodno tlo za pokretanje lavine koju nitko neće moći zaustaviti, jer na kraju neće biti nikakvih izvjesnosti na koje bismo se mogli osloniti. Politika upornog izokretanja slike društva o samome sebi na kraju uništava samopuzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije.

Ovu transformacija Andreja Plenkovića u hrvatskoga Vučića, tako, u potpunosti odgovara politici koju sam premijer često naziva politikom “transformacije hrvatskog društva”. Dvojbene poruke koje je počeo slati medijima u cilju njihovog discipliniranja samo su sitan detalj na velikom platnu na kojem se prikazuje hrvatska verzija “Transformera 2”.

Naime, ako jedno društvo s visine ocjenjujete kao nezrelo i nedovoljno demokratsko i želite ga transformirati na njemu suprotan vrjednosni pol, autoritarizam je jedini način za takvu njegovu transformaciju. To što Plenkovićev zaokret ulijevo ne nailazi na odobravanje same baze HDZ-a samo je jedan aspekt u toj golemoj slici transformacije hrvatskog parlamentarizma i demokracije u otuđene autoritarne politike koje su nam namijenile europske elite i njihovi izaslanici u hrvatskom političkom životu.

Premijeru Plenkoviću, da bi postao Aleksandrom, izgleda još samo fali konj koga bi mogao zajahati, a uloga konja u toj predstavi očito je namijenjena hrvatskom narodu. Koliko je taj konj pitom i dobro izdresiran tijekom odvijanja prvog dijela hrvatskih Transformera za Sanaderove ere, ili će se on pak u nekom trenutku ipak ritnuti, ostaje za vidjeti. Svakako ova zakašnjela repriza u Hrvatskoj već igrane predstave budi žanrovske dvojbe o tome prisustvujemo li, u stvari, tragediji ili njenoj fasi.

Večernji list

Kamo plovi Titanik-Vlada?

Ukrcavanje nove posade na palubu Titanik-Vlade uspješno je privedeno kraju. Unatoč tome što su kapetan lađe, Andrej Plenković, i mali od palube, Ivan Vrdoljak, htjeli čitavu stvar obaviti u tajnosti, bez fanfara i puno pompe, pa su čak i obmanjivali da Titanik, u stvari, nikad neće isploviti, čak da Titanik ne postoji, za njegovo isplovljavanje se pročulo, pa se okupila masa svijeta na ispraćaju. Bilo je tu i suza i smijeha, a čula se čak i poneka psovka. Sve je na kraju pomalo počelo ličiti na cirkus, ali je, ipak, isplovljavanje obavljeno po planu i u zadanom roku.

A kako i ne bi, kad je čitava stvar planirana dugo i pomno, negdje tamo od sredine veljače, kada je Vesna Pusić otišla na razgovor s premijerom, ponudivši mu za novu posadu svoju momčad u zamjenu za, kako kažu, podršku za visoku poziciju u UN-u. Pri ispraćaju Titanika na pučinu, međutim, ona nije bila na palubi, već je, u društvu izvjesne žene u crnom i nekoliko uzrujanih pratitelja, stajala na obali uplakana do suza, ali se još ne zna je li zbog tuge rastanka ili zbog toga što joj naš kapetan na odlasku nije ispunio obećanje?

To što se sad svi nešto prave iznenađeni da nisu znali za Titanik, iako su svi sve znali i mnoge ručice radile na njegovom stavljanju u pogon, stvar je moralnog i političkog držanja koje je netko zgodno nazvao “konkubinatom”, a koje se, čini se, bespovratno uselilo u naše živote. Puno je znakova da smo pri zdravoj pameti mjesecima živjeli dvostrukim životima i u samoporicanju. Tako je primjerice jasno da je nedavno Plenkovićevo imenovanje Jasminke Buljan Culej za voditeljicu kurikularne reforme, ali ne i čitavog tima, bilo samo odigravanje duplog pasa s Vrdoljakom i haenesovcima.

Ideja njezinog imenovanja bila je razdražiti malo progresivce kako bi HNS mogao podignuti bunu i organizirati napad na navodni Plenkovićev konzervativni zaokret. Bio im je to savršen moralni alibi i politička priprema za desant na palubu Plenkovićeva broda. I desnima i lijevima je, tako, prodana obmana, a direktnu cijenu platit će gđa Buljan Culej, koja je imenovana samo da bi poslužila obmani, i ministar Barišić, kojemu upravo stiže dopis sa sveučilišta u Grazu. Da će za obmanjivanje protivnika poslužiti ideološki štap znalo se još prilikom izbacivanja Hasanbegovića iz HDZ-a, jer je trebalo prikazati da se HNS žrtvuje ulaskom u koaliciju s HDZ-om kako bi Hrvatsku spasio od radikalne desnice.

Plenković i Vrdoljak žustro su igrali na moralna uvjerenja lijevih i desnih, jer naš Titanik ionako neće kao pogonsko gorivo trošiti moral, već plin. Plenković je oslobađanjem od Hasanbegovića napravio simbolički rez kojim HDZ želi odvojiti od vlastite prošlosti desnog populističkog pokreta i ustrojiti ga kao stranku desnog centra po mjeri europučana. To je put kojim su već ranije kretali Sanader i Kosor, a ako pogledamo ljude kojima se Plenković okružio, pored nezaobilaznog Šeksa, koji je i glavni meštar ovog “okreta k centru”, vidjet ćemo sve bivše Sanaderove i Kosoričine ljude, snage koje su poražene na unutarstranačkim izborima kada je stranku preuzimao Plenkovićev prethodnik Karamarko.

Naš Titanik nije bez pukotina. Ako zanemarimo one strukturne i gladamo samo političke, kao na svakom brodu, i ovdje imamo slijepih putnika skrivenih u potpalublju. Još uvijek se nagađa koliko ih može biti, a oni još ne izlaze na svjetlo dana i čekaju priliku, ali kažu da je i pet dovoljan broj za jednu kvalitetnu pobunu. Alergični su na crvenu boju, a već samo koaliranje s HNS-om učinilo je da sami jako pocrvene. Stoga će svaki naredni Plenkovićev manevar ulijevo, a oni su nužni kako bi se brod držao zacrtanoga smjera, dovesti do ljuljanja broda. Neki kažu i da čitav HDZ pomalo liči na ledenu santu, gdje je onaj vidljivi Plenkovićev dio samo njezina gornja desetina.

Izračun pokazuje da će Titanik udariti o tu santu na jesen, što će dovesti do izbora. Izvjesno je da Plenković neće htjeti ići u bilo kakav savez s novom desnom strankom “Neovisni za Hrvatsku”. Njegova strategija za budućnost je koaliranje s lijevima, čak i sa SDP-om. Jedina situacija u kojoj će HDZ koalirati s desnima jest ako bude na to prisiljen njihovom snagom. Dinamika na desnici određivat će, dakle, politički smjer Hrvatske. Ta nova politička geografija poslat će snažan signal nezadovoljnim biračima HDZ-a da optiraju za “Neovisne” kako bi HDZ gurnuli udesno, u koaliciju s njima. Rast “Neovisnih” u anketama pak gurat će Plenkovića ulijevo, kako bi osigurao što više birača ljevice. Takav neprirodan raskorak dovest će do zabijanja sante u utrobu broda, odakle će iskočiti desni “spavači”. I to će vjerojatno biti kraj našeg Titanika.

Večernji list

Trump će smijehom poraziti svoje protivnike

Ma što mislili o globalnom zatopljenju, kao i Trumpovoj odluci da se Amerika povuče iz Pariškog klimatskog sporazuma, jedna je stvar izvjesna: Trump je smislio riječ koja je munjevitom brzinom proizvela globalno topljenje ljevičarske ideologije. To je sasvim nova riječ, riječ koja nema značenje, za koju nikad nitko nije čuo, za koju čak nitko ne zna ni kako se izgovara, ali koja je u hipu postala viralna i raširila se cijelim međumrežjem; to je riječ nad riječima: covfefe.

Kao što znamo, Trump ju je napisao u jednom od svojih uobičajenih sitnosatnih “tvitova”, koji počinje kao jedan od njegovih uobičajenih obračuna s medijima, da bi se na pola rečenice završio riječju “covfefe” nakon čega se tvit prekida. Status je ostao na Trumpovom Twitter-nalogu cijele noći. Teorije o smislu tog neobičnog statusa i okolnostima koje su dovele do njega odmah su zapalile mrežu. Djelovalo je kao da je Trump nečim ometen pri pisanju statusa, nakon čega je zaboravio ispraviti ga i dovršiti te je otišao spavati. Ujutro je status izbrisao i umjesto njega napisao novi u kojem poziva pratitelje da odgonetnu “pravo značenje” riječi covfefe, uz dodatak: Uživajte!

Sve je u ovoj situaciji važno – i to što u smislenom dijelu rečenice proziva medije, i sama neobična riječ, i dojam da se radi o pogrešci, i naknadni ispravak, koji samo pojačava taj dojam, kao i dodatak da se radi o zabavi. Kada se uzme sve ukupno, djeluje kao savršena zamka. Čim se “riječ” covfefe pojavila, izazvala je salve smijeha. Prvo su je proširili Trumpovi kritičari, kojima je izgledalo da su dobili savršen dokaz svoje teze o tome da je Trump glup, dementan, nekompetentan, i što sve već ne, predsjednik. Tako su nesvjesno zapalili požar koji će se uskoro okrenuti protiv njih samih. Paralelno s njima su i Trumpovi pristaše širili ovaj virtualni požar, vezujući riječ covfefe za Trumpove protivnike, naročito medije. Ima li išta bolje ako želite nekoga ismijati od toga da mu kažete da je “covfefe”?

Pa u čemu je čar te neizgovorljive i besmislene riječi? Prije svega, riječ već sama po sebi smiješna. Kako kaže Scott Adams, djeluje kao da je neki pisac ili scenarist htio smisliti šašavo ime za neki grad. Čemu se uopće smijemo kada nam je nešto smiješno? Prema Kantovoj definiciji smiješnoga, “grohotan smijeh izaziva neka besmislica, koju razum ne odobrava; smijeh potječe od iznenadnog preobražaja napregnutog očekivanja u – ništa”. Po ovome možemo sasvim lijepo vidjeti u čemu griješe Trumpovi kritičari koji su se rugali tome što je Trump napisao besmislenu riječ: oni su ovdje odigrali ulogu razuma, koji po definiciji ne odobrava besmislice – i time promašili bit smiješnoga. Jer, ne smije se razum, već naš estetski osjećaj. Ako se samo rugamo nečemu zbog toga što je besmisleno, onda se ne znamo smijati – poput onih koji su divnu novu riječ “covfefe” htjeli zamijenili starom, dosadnom riječju “coverage”.

Poanta smiješnoga jest u tome da se besmislenome da za pravo. Razum je ograničen, zatvoren u svoj uski, turobni, dvodimenzionalni svijet, kao i oni koji se rugaju Trumpu zbog toga što je lansirao riječ koja nema smisao. Da bismo razumjeli smijeh, kao i “smisao” riječi covfefe, moramo uvesti i treću dimenziju, dimenziju estetskog dojma. Moramo dopustiti ničemu, odnosno, onome što izmiče razumu, da dobije svoje “pravo građanstva”. To trumpovsko “ništa” je “open source”, prazna forma, a Trump je otvorio natječaj pozivajući sve da po volji ispune tu formu vlastitim sadržajem. To pokazuje da Trump razumije to Kantovo “ništa”, kao i da ono garantira dobru zabavu. Jer, tko god pokuša dati sadržaj tom pojmu naletjet će na “ništa”, na granice razuma, što će neminovno prouzročiti salve smijeha. Zbog toga oni koji se diče vlastitom pameću i drže do svoga razuma pred Trumpom ispadaju smiješni, kao što će se oni koji “znaju za jadac”, koji su upoznali granice razuma i znaju se dobro smijati, pri svemu ovome dobro zabaviti. Kakva je sudbina riječi covfefe?

To je riječ nad riječima, koju će Trump, na kraju, kada njezinu praznu formu publika ispuni svim mogućim šašavim značenjima, prilijepiti svojim protivnicima. Za medije, koji su se uživjeli u ulogu glavnih Trumpovih protivnika, za očajne zagovornike klimatološke pseudoznanosti, za Trumpove protivnike uopće, koji zbog njega polako gube razum, odsad će biti dovoljno reći da su – covfefe. Covfefe je novo svemoćno oružje koje je svojim pristašama darovao Trump kako bi smijehom porazili svoje protivnike. Samo uz pomoć “covfefe” može se doskočiti ludilu onih koji sebe nazivaju pametnima.

Večernji list