Komentar: Karamarko šalje pomirljive poruke, ništa od prijevremenih izbora

Zajednička odluka premijera Oreškovića i predsjednice Grabar-Kitarović o izboru Daniela Markića za novog ravnatelja SOA-e, čime je prekinuta gotovo dvomjesečna kriza unutar Vlade, svakako predstavlja najjači politički udarac u nizu za Tomislava Karamarka i HDZ. Opreznost je nalagala da se ta odluka, za koju se znalo da će proizvesti frustraciju u HDZ-u, donese neposredno uoči Uskrsa, kako bi ostalo vremena za stišavanje strasti tijekom blagdana. Današnja reakcija Tomislava Karamarka na izbor novog ravnatelja SOA-e, govori da ljutnja ostaje, ali prevlađuju pomirljivi tonovi, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Karamarku i HDZ-u je, u biti, veći problem što su, dogovorom predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Oreškovića, u svom nezadovoljstvu ostali sami. To je i glavni razlog što se sada čini da su najave novih izbora tek puka prijetnja i frustracija. Stoga možemo očekivati da će, nakon prilično turbulentne faze na početku mandata ove vlade, sada uslijediti razdoblje smanjivanja tenzija. Karamarko i HDZ će se usredotočiti na unutarstranačke izbore, a nakon izvjesnog reizbora Tomislava Karamarka za predsjednika stranke, biti će dosta posla oko sređivanja situacije unutar HDZ-a, gdje je puno nezadovoljnika, ističe Ristić.

- U svakom slučaju, stalne napetosti unutar Vlade i zaoštrena retorika pomogli su Karamarku da uspješno prebrodi očekivano nezadovoljstvo dijela HDZ-a raspodjelom političkog kolača nakon formiranja Vlade, pa je moguće da su i te napetosti bile dio kalkulacije pozicioniranja na unutarstranačkom nebu. Nakon unutarstranačkih izbora oni parlamentarni, kao i prijetnja njima, postat će izlišni. Iako bi za Karamarka bilo svakako bolje da je uspio nekog od svojih favorita progurati za načelnika SOA-e, tajming u donošenju ove odluke je takav da mu neće donijeti previše političke štete, jer je sada kasno za potencijalne nezadovoljnike, koji bi mogli ugroziti njegovu poziciju. Uskraćivanje HDZ-ove podrške premijeru Oreškoviću i odluka za parlamentarne izbore imali bi smisla samo ukoliko bi Karamarkova pozicija unutar HDZ-a bila ozbiljnije ugrožena, a izvjesno je da se to neće dogoditi, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Razumijemo li sada malo bolje Izrael?

Prijateljsku utakmicu između A reprezentacija Hrvatske i Izraela, koja je u srijedu odigrana u Osijeku, narušilo je skandiranje ustaškog pozdrava „Za dom – spremni“, već standardni repertoar hrvatskih navijača. Ovakva sramotna skandiranja bi se mogla svrstati pod rubriku „brendiranja zla“, slično onima s nošenjem majice komunističkog zločinca Che Guevare ili ritualnim odlaženjem na poklonjenje u Kumrovec. To je kultura u kojoj ikone zla postaju komercijalni brend za masovnu upotrebu, čista površina bez dubine, kojoj je teško suprotstaviti se racionalnim argumentima. To je koketiranje s tamnom privlačnošću zla, koje je našlo načina uklopiti se u našu steriliziranu komercijalnu kulturu. Davati joj dublji smisao i ulaziti u složeniju sociološku analizu, može samo značiti promašiti tu površnu, banalnu razinu na kojoj ona operira. Ne, nije to „povratak fašizmu“, već rastrganost površinom koja u prizivanju zla traži osjećaj vlastite dubine i posebnosti, slika naše suvremenosti.

Ipak, puno značajnija od ove ružne slike, koju je odaslala ljudska glupost željna dubine, jest sama činjenica da je odigrana prijateljska utakmica s Izraelom u sklopu priprema za Euro u Francuskoj. Naime, ako se sjetimo događaja od prije nepunih dvije godine, kada su se, povodom izraelske intervencije u Gazi, ulice i stadioni širom Europe orili od antisemitskih demonstracija i uzvika, kada su europski nogometni klubovi bojkotirali klubove iz Izraela, a novinski stupci bili puni najcrnje ljevičarske propagande o izraelskom „militarizmu“ i „holokaustu“ koji nad Palestincima vrši država Izrael, ovo je svakako napredak. Ta propaganda je izgubila svoju snagu. Puno toga se promijenilo pod terorističkim napadima islamskih militarista kojima je izložena Europa u zadnje vrijeme. Za vjerovati je da će se s time mijenjati i slika Europljana o Izraelu, koji je od samog svog osnutka suočen s terorizmom koji sada pogađa Europu.

Sasvim sigurno da užasna stvarnost terorizma ugrožava i rašireni ljevičarski antisemitski stereotip o Židovima koji su svoju državu ogradili žicom, a Palestince strpali u „koncentracijske logore“, gdje ih, na milosti Boga, neselektivno ubijaju. Danas i Europa podiže žičane ograde, a ulicama njenih metropola patroliraju naoružani specijalci, baš kao što je to u Izraelu. Europski parlament, koji je do jučer donosio deklaracije u kojima se osuđuje Izrael zbog „kolektivnog kažnjavanja“ Palestinaca i „kršenja odredbi UN-a“, uskoro će i sam biti primoran donositi odredbe kojima se ograničavaju ljudska prava. Jer, ideologija ljudskih prava je jedno, a život drugo. Europa će se morati opsjetiti da je pravo na život i samoobranu temeljno ljudsko pravo, bez kojega ni ostala prava nemaju svoju svrhu, te da je zaštita sigurnosti građana njena osnovna funkcija. Nije bilo veliko iznenađenje kada smo, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, saznali da su teroristi iz Bruxellesa bili od ranije poznati policiji, ali da ona nije ništa učinila kako bi ih na vrijeme spriječila, jer je bila ograničena mogućnošću krđšenja njihovih ljudskih prava.

Europske države će morati naučiti da njihova osnovna svrha nije promoviranje ljudskih prava, već zaštita sigurnosti građana. Ne može se praviti „balans“ između prava na život i ostalih ljudskih prava, jer se time dovodi u pitanje i smisao ljudskih prava i osnovna funkcija države. I tu se ne radi o „militarizaciji društva“, već o potvrđivanju same ideje liberalne države, a to je zaštita prava na život. Čini se kao da europske elite toga još nisu u potpunosti svjesne, kao da još uvijek traže taj izgubljeni „balans“ između života i ružičaste ideologije, očajnički pokušavajući ostaviti neokrznutom tu uljepšanu sliku o samoj sebi. Tu sliku je moguće graditi samo u svijetu sigurnosti, kada je prijetnja daleko od nas, i kada je moguće drugima držati lekcije o ljudskim pravima i Povelji UN-a. Pogođeno je samo srce Europe od strane ljudi koji nemaju drugi cilj do uništenja europske civilizacije i njenih vrijednosti. Baš kao što je i Izrael suočen s državama i terorističkim skupinama koje za jedini cilj imaju uništenje izraelske države. Zbog toga Europa ima jako puno učiti od Izraela. Ako želimo ozbiljno shvatiti terorističku prijetnju s kojom je danas suočena Europa, moramo se osloboditi kulture samookrivljavanja i ideološkog fanatizma koji je spreman ideologiju staviti ispred vlastite sigurnosti. Ako pri tome padne i pokoji antisemitski stereotip, kome smo predugo robovali, utoliko bolje po nas i našu civilizaciju.

Večernji list

Zašto svi volimo mrziti Trumpa?

Kako postaje sve izvjesnije da će američki investitor i milijarder, Donald Trump, postati kandidat Republikanske stranke i ući u utrku za predsjednika s kandidatkinjom demokrata, Hillary Clinton, s dobrim izgledima da u toj utrci izađe kao pobjednik i postane 45. američki predsjednik, tako histerična povika na njega sve više zaglušuje javni prostor. Radi se o rijetko viđenim izljevima mržnje i netrpeljivosti. Mediji, političari, intelektualni establishment, kao da su svi stali u kolonu tko će se jače nabaciti blatom na Trumpa. Tu se riječi ne biraju – Trump je „glup“, „rasist“, „komedijaš“, „primitivac“, što god vam pogano i grubo padne na pamet možete reći o Trumpu. Kada je po srijedi Trump, sve je dozvoljeno – tu su pravila političke korektnosti suspendirana. Stvar ide do otvorenih prijetnji ubojstvom na društvenim mrežama, kao što smo mogli vidjeti povodnom nedavnih uznemirujućih događanja u Chicagu.

Malo koga će začuditi da glavni vinovnici ovog govora mržnje dolaze s ljevice. Gotovo da možete mjeriti stupanj nečije pripadnosti ljevici po stupnju mržnje i bijesa koji ga obuzme kada se spomene Trumpovo ime. Da paradoks bude veći, što je intenzitet te mržnje jači, što je bijes koji vas na spomen njegova imena obuzme nekontroliraniji, to je vaša pripadnost pristojnom društvu pouzdanija i čvršća. Mjerilo nečije političke korektnosti utvrđuje se, tako, stupnjem spremnosti na izljeve govora mržnje prema Donaldu Trumpu. Na taj način politička korektnost otkriva svoje manje privlačno, skriveno lice – a to je da se i sama temelji na isključivosti i netoleranciji. To samoogoljavanje i samourušavanje terora političke korektnosti u zemlji njegova podrijetla, možda je jedno od najvećih postignuća dosadašnje Trumpove kampanje. Ukidanje (točnije, samoukidanje) terora političke korektnosti bit će jedan od najvećih rezultata Trumpovog pohoda na Bijelu kuću – bio on izabran ili ne. I to više zaslugom njegovih protivnika, nego njegovog vlastitog neobuzdanog jezika.

Trump, dakako, nije nevinašce. On provocira svoje protivnike, vrijeđa ih, često na rubu incidenta, pa i pristojnosti. On nikome ne ostaje dužan, i na napade uzvraća s kamatama. On izaziva establishment i njegovu ideologiju političke korektnosti. Potegnuo je, tako, pitanje ilegalne imigracije, koje establishment već decenijama gura pod tepih i ne rješava ga – kako republikanski, tako i demokratski. Zbog toga mu je odmah prišivena etiketa „rasista“ i „ksenofoba“. Svakako da među Trumpovim pristalicama ima i takvih, ali teško da bi se rješavanje pitanja ilegalne imigracije moglo poistovjetiti s tom etiketom. To je pitanje poštovanja zakona koji su na snazi u toj zemlji. Osim ako nemate nonšalantan odnos prema vlastitim zakonima, kojima pretpostavljate ideološka pitanja. Zbog njegovog legalističkog pristupa pitanju imigracije, prozvalo ga se i demagogom. Istina je, pak, da je Trump puno riskirao potezanjem tog pitanja. U zemlji terora ideologije političke korektnosti takav pristup se prije činio političkim samoubojstvom, nego političkom demagogijom. Nekim čudom, ispalo je drukčije.

Optužba da je Trump „glup“ i „pajac“, također ne drži vodu. Čudno bi bilo, u stvari, da je tako. Kako može biti glup netko tko je glavačke prevrnuo čitav establishment, o kome njegovi politički protivnici uzaludno angažiraju svoje think-tankove kako bi mu doskočili i srušili s trona? Ne može biti pajac netko s kim ne mogu izaći na kraj ni moćni mediji, kako lijevi, tako i desni, od CNN-a do Foxa, protiv kojih on najčešće kao svoje jedino oružje koristi svoj twitter nalog. Autor poznatog satiričnog stripa „Dilbert“, Scott Adams, dao je lijep argument protiv ove generalizacije u svom tekstu „Problem Trumpovog psa“ (možete zamisliti i psića iz Arkanzasa o kojem je nedavno duhovito govorila Hillary Clinton). Razliku u inteligenciji čovjeka i psa je čovjeku prilično lako ustanoviti. Pas može oponašati svoga gazdu, pa čak pritom i povjerovati da je pametniji i bolji od njega, ali teško da može znati razloge takvog ponašanja. To je problem psa. Kod ljudi je drukčije, komentira dalje Adams. Samo dvije vrste ljudi mogu tvrditi da je Trump glup – ili geniji, ili pak oni koji su toliko glupi da nisu svjesni vlastite gluposti. Samo te dvije skupine ljudi mogu tvrditi za druge ljude da su glupi. Pošto su geniji vrlo rijetki među nama, vjerojatnije je da je kod Trumpovih kritičara ovo drugo slučaj. To je, međutim, problem s kojim moraju izaći na kraj Trumpovi kritičari. Ako im prije toga Trump ne olakša odluku uzimajući kup u američkoj predsjedničkoj utrci.

Večernji list

Njemačka hegemonija i nova europska ravnoteža

Ideja ujedinjene Europe sve više gubi svoj sjaj. Interpretativna matrica, nastala kao zaključak Drugog svjetskog rata, a po kojoj su mir i prosperitet u Europi mogući samo ako se partikularni nacionalizmi, ambicije i interesi nacionalnih država potisnu u korist suradnje u izgradnji većeg i obuhvatnijeg, zajedničkog nadnacionalnog cilja, gubi na svojoj nekadašnjoj privlačnosti i uvjerljivosti. Dapače, pokazuje se da je ideja stvaranja zajedničke europske nadnacionalne države prije matrica koja generira svađe i sukobe, nego što bi bila garant suradnje i zajedničke budućnosti. Slično kao nekad Sovjetski Savez ili bivša Jugoslavija, i Europska unija se sve više održava uz pomoć prisile, različitih ucjena i agresivne ideologije, nego što bi bila povezana dijeljenjem zajedničkih interesa i ciljeva. Kao što je jednom rekao bivši britanski premijer, Tony Blair, Europska unija više nije stvar mira, već moći.

Da je to upravo tako, da se u Europskoj uniji sve više radi o pitanju hegemonije i odnosa moći, možda najbolje pokazuje aktualna migrantska kriza. Ta kriza je bjelodano iskorištena kako bi se uspostavila hegemonija Njemačke nad ostatkom Europe. Iako europske elite naokolo šire paniku da je danas „dovedena u pitanje sama opstojnost Europske unije“, kako se u nedavnom razgovoru s našim ministrom vanjskih poslova, Mirom Kovačem, izrazio bivši njemački kancelar Helmut Kohl, to je samo spin koji treba prikriti da se pod tankim i zavodljivim velom europske ideologije i europskog projekta pomalja ružna grimasa novog europskog gospodara. Navodna zabrinutost za sudbinu Europske unije zbog inokosnih akcija i nepristajanja većine europskih država na suradnju oko zamišljenog načina rješavanja migrantske krize, samo je krinka obuhvatne akcije korištenja migrantske krize od strane Njemačke i njoj pokornih eurokrata kako bi se dodatno narušio suverenitet europskih nacionalnih država. Mehanizmi ucjene i prinude na tu suradnju u rukama europskih gospodara su moćni, poput vezivanja korištenja europskih fondova za pristanak na raspodjelu migrantskih kvota.

Uzaludna je nada da će Europska unija sutra nestati. Previše je ambicija, interesa i novca uloženo u taj projekt da bi tek tako propao. S druge strane, kao što je pokazala koordinirana akcija koju ovih dana provode Austrija i država na tzv. Balkanskoj ruti, i unutar tog okvira je moguć otpor zahtjevima eurokrata na čelu s njemačkom kancelarkom Merkel. No, opet, takvo savezništvo je samo privremeno rješenje i više reakcija iz očaja, nego neka strateška odluka, koja bi mogla promijeniti odnos snaga, i koja bi garantirala da će nacionalne države efikasno zaštititi svoje interese od nametanja tuđe volje. No, čak iako ovaj potez da samo privremenog ploda, on pokazuje da je otpor trenutnom europskom hegemonu ipak moguć. Samo jačanjem europskih nacionalnih država i njihovom koordinacijom i suradnjom u tu svrhu, moguće je ostvariti takav preustroj Europske unije koji bi ograničio njemačku moć nad ostalim članicama. Nije slučajno da takav otpor njemačkoj hegemoniji dolazi baš s istoka Europe, od strane država koje su u 20. stoljeću već imale priliku upoznati se s hegemonskim politikama ambicioznih osvajača i graditelja carstava.

Ono što bi, pak, moglo dugoročno riješiti pitanje odnosa snaga unutar Europske unije u korist nacionalnih država, poglavito na istoku Europe, rješenje koje ne bi ovisilo o trenutnim i iznuđenim savezništvima političkih elita, već bi imalo i čvrstu materijalnu podlogu, jest rješavanje pitanja energetske neovisnosti tog dijela Europe od njemačke kontrole nad distribucijom ruskog plina. Ako bismo ideji „uspravnice“, koju je promovirala hrvatska predsjednica, htjeli dati neki konkretan sadržaj i smisao, onda bi to bilo ostvarenje ovog energetskog savezništva istočnoeuropskih zemalja. Zbog toga izgradnja LNG terminala na Krku, koji se već dugo i predugo odlaže, ima neprocjenjiv strateški značaj, koji daleko nadmašuje puki ekonomski interes. Rješenje tog pitanja je ravno rješenju pitanja nacionalne neovisnosti. I to ne samo za Hrvatsku. Pored terminala u Litvi, terminal koji bi išao iz Hrvatske, riješio bi pitanje energetske suverenosti čitave istočne Europe, a time ih učinio i imunim na ucjene i utjecaj, ne samo Njemačke, nego i Rusije. Možda je iluzija u današnjem svijetu vjerovati da je moguć puni povratak principu slobode i suverenosti nacionalnih država, ali se hegemoniji i imperijalnim težnjama još uvijek može suprotstaviti savezništvima malih kako bi se uspostavio podnošljiv balans snaga prema velikima.

Večernji list

Komentar: Saborska predstava Mosta pritisak je za smjenu Vujčića i okretanje Mosta ulijevo

Današnja saborska predstava za javnost u režiji zastupnika Mosta, nad kojom je svoje zgražanje iskazao i Vilibor Sinčić, pored toga što predstavlja pokušaj jeftinog populističkog dodvoravanja najširim narodnim masama, ima još nekoliko dimenzija. Da su odnosi dvaju glavnih partnera unutar vladajuće koalicije jako napeti znali smo i prije ovoga, jer su i Most i HDZ prije nekog vremena odlučili svoje nesporazume rješavati preko medija i javnim pritiscima, što je već po sebi jako znakovito, ali rušenje kvoruma u Saboru povodom usvajanja izvješća o radu HNB-a za 2014. godinu, demonstrativnim napuštanjem zasjedanja, predstavlja još jednu stepenicu više u negativnoj evoluciji njihovog odnosa, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Da podsjetimo, nezadovoljni tumačenjem predsjednika Sabora Željka Reinera o razlozima zbog kojih se ni ovog petka neće glasovati o Izvješću o radu HNB-a u 2014., zastupnici Mosta i oporba demonstrativno su napustili sabornicu pa glasovanje o ostalim točkama zbog nedostatka kvoruma nije bilo moguće nastaviti.

- Međutim, kako su ubrzo nakon predstave HDZ i Most izgladili stvar, a njihovi predstavnici dali zajedničku izjavu medijima, opravdano je posumnjati da je HDZ u čitavom ovom scenariju bio samo kolateralna žrtva, a meta netko drugi. Iako o tome možemo samo spekulirati, ovaj igrokaz bi ustvari mogao biti poruka Boži Petrovu da je „baza“, predvođena Ivanom Kovačićem, predsjednikom Kluba zastupnika Mosta, nezadovoljna i da se buni. Tako bismo ovakav postupak mogli protumačiti kao udarac „s lijeva“ upućen Petrovu, možda kao odgovor mostovaca na njegovo približavanje premijeru Oreškoviću. Da Kovačić ima izvjesne liderske ambicije već je bilo spekulacija u medijima, govori Ristić i nastavlja.

- Sljedeća stvar, zbog koje i mislim da je opravdano na ovaj postupak gledati kao na „lijevo skretanje“ Mosta, tiče se samog sadržaja spora, a to je pitanje rada HNB-a. Most svojim zahtjevom da se o HNB-u povede saborska rasprava a ne samo primi na znanje i usvoji, iako je Vlada o inkriminiranom izvještaju već dala pozitivno mišljenje, žele populistički poručiti kako se oni zalažu za transparentnost rada HNB-a. Drugim riječima, ova saborska predstava bi mogla vrlo lako biti pritisak za smjenu u vrhu HNB-a i aktualnog guvernera Vujčića. Uostalom, takav scenarij je sinoć najavio i Ivan Lovrinović, gostujući u emisiji „Otvoreno“. To je dosta ozbiljna stvar, s obzirom da je poznato da prof. Lovrinović zastupa prilično radikalne stavove glede monetarne politike, za koju je upitno koliko se može uklopiti u upravo usvojenu ekonomsku strategiju Vlade Tihomira Oreškovića. HDZ je takav plan pokušao elegantno opstruirati idejom s pukim usvajanjem Izvještaja o radu HNB-a, ali sada treba očekivati da će biti otvoreno još jedno osjetljivo pitanje i potencijalni novi izvor sukoba u vladajućoj koaliciji, kaže naš sugovornik.

Ristić napominje da, kao što je već spomenuto, ne bismo smjeli previdjeti ni taktičko-politički manevar ulijevo koji je ovim potezom izveo Most.

- Naime, očito je da Most želi zajahati na tom populističkom valu nezadovoljstva dijela javnosti radom HNB-a. Takvom manevru su, moguće, pridonijeli i rezultati zadnjih anketa, u kojima je, pored pada popularnosti Mosta, zabilježen i značajan rast popularnosti Sinčićevog „Živog zida“. Sada Most vjerojatno želi zaustaviti taj trend i preoteti dio Sinčićevih glasača. Otuda vjerojatno i zabilježena prezriva reakcija Vilibora Sinčića na mali saborski spektakl Mosta. Most se, tako, želi pozicionirati lijevo od svojih trenutnih pozicija, čime bi mogao zaprijetiti ne samo Živom zidu, već i SDP-u, s izvjesnom ambicijom da iskoristi boravak na vlasti, kako bi se strukturno i ideološki konsolidirao i, pored HDZ-a, moguće postane druga najjača politička snaga u Hrvatskoj. Druga je, pak, stvar koliko bi takvo, pomalo nervozno i histerično traganje za vlastitim političkim identitetom osvrtanjem, prije svega, na reakcije javnosti i spektakularnim, često i teatralnim, populističkim izvedbama, moglo biti mač s dvije oštrice za sam Most, a koliko recept političkog uspjeha, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

Međuprostor istine i laži

HRT3, emisija Stand up, 7. 3. 2016.

Nova mantra elita liberalna imigracijska politika

Jedan od najraširenijih i istovremeno najinteresantnijih fenomena današnjice, kome se, nažalost, pridaje premalo pažnje, jest sunovrat političkih elita u nešto što bismo prije mogli opisati kao zatvoreni religijski kult, nego kao izraz i refleksiju demokratskog političkog života. Jaz između političkih elita i „narodnih masa“ je sve veći, čini se neprestupiv. Dok su nekad, u svoje herojsko doba, elite s beskrajnom samouvjerenošću prosvjetiteljski mogle naklapati o tome kako su mase te koje su otuđene a one, elite, njihova avangarda koja ih treba osvijestiti glede njihovih stvarnih interesa, danas s punom sigurnošću možemo konstatirati da su otuđene postale upravo elite. One ne samo da više ne znaju prepoznati prave interese naroda, već tome ni ne teže. One imaju vlastite ciljeve, kojima su do fanatizma predane. Revolucije danas ne podižu nezadovoljne, pauperizirane mase, već otuđene elite, nezajažljive u svojoj ambiciji da mijenjaju svijet. Kao što je pisao Christopher Lasch u svojoj knjizi „Pobuna elita“, vladajuća klasa je danas ta koja je radikalna i internacionalna, dok su radnička klasa i niža srednja klasa postale sigurnim utvrdama konzervativizma i nacionalizma.

Ovu promjenu možda najlakše možemo pratiti na ljevici, premda je ovim procesom alijenacije jednako zahvaćena i politička desnica. Naime, kolapsom Sovjetskog Saveza nije zadan samo smrtni udarac ljevici, već i čitavom jednom načinu razmišljanja u politici, koji je jako dugo vremena intelektualnoj eliti služio kao legitimacijski osnov njenog paternalističkog stava prema „masama“. Taj način razmišljanja bismo mogli nazvati političkim ekonomizmom. Bilo je nemoguće biti ljevičarem a ne zagovarati neki oblik ekonomskog socijalizma. Ideja je bila prilično jednostavna – postoje bogati i postoje siromašni, a pravedno je ravnomjerno raspodijeliti količinu društvenog bogatstva na sve jednako. Tim su ekonomskim dušebrižništvom intelektualna i politička elita tražile demokratski legitimitet za svoju ideologiju. Ta matrica je mogla funkcionirati samo u jednom zatvorenom sustavu, koji je konstatno morao proizvoditi siromaštvo i katastrofu kao pretpostavke ispravnosti svoje ideologije. Socijalizam je bio poput Černobila, stalna kontaminacija vlastitih socijalnih temelja i prijetnja kataklizmom, kako bi revolucionarna ideologija zadobila svoje životno opravdanje.

Kada se kataklizma jednom i desila, odnijela je na smetlište povijesti ne samo socijalističku ideologiju, već i ekonomizam kao glavnu struju političkog razmišljanja. Obećanje ekonomskog prosperiteta siromašnim masama više nije funkcioniralo u praksi. Uostalom, teško je debeljuškaste i na uživanje u komforu navikle mase uvjeriti u ključni značaj ekonomskog oslobođenja i socijalne revolucije za njihove živote. Ljevica je gotovo bez glasa prihvatila ovu promjenu paradigmi i gubitak svoje stalne klijentele. Moralo se sada potražiti nove „proletere“, novu ugroženu skupinu o kojoj treba skrbiti, stvarati nove uvjete za predavanje svojim dušebrižničkim impulsima, izmisliti novu društvenu kataklizmu. To mogu biti šezdesetosmaši koji loše stare, samohrane majke, homoseksualci, kulturne ili nacionalne manjine, bilo tko, u svakom slučaju skupine koje trebaju neku vrstu zaštite i čiji položaj u društvu se doživljava kao nepravedan. Ne treba posebno naglašavati da je ta očajnička potraga za izgubljenim „proleterima“, kako bi legitimirala smisao svog postojanja, odvela novu ljevicu na marginu, otuđila ju od glavnih tokova društva.

Novi i dosad najefikasniji socijalni Černobil koje su smislile naše otuđene političke elite jest liberalna imigracijska politika. Ako su nas proleteri na Zapadu već izdali, ako su mase u današnjim kapitalističkim društvima potpuno predane komforu i nezainteresirane za socijalnu revoluciju, onda nezadovoljnike i revolucionare treba uvesti, kako bismo dali smisao našem postojanju. Biti izbjeglica i biti musliman u današnjem zapadnom društvu znači pripadati kategoriji najugroženije skupine, kojoj je potrebna zaštita naših političkih elita. Samo tako je moguće razumjeti upornost i fanatizam naših političkih elita u inzistiranju na otvorenoj imigracijskoj politici. Uzalud je tražiti racionalne razloge takvoj politici. To je stvar iracionalna, kako već biva unutar nekog religijskog kulta. Za očekivati je da će takva politika naših otuđenih elita proizvesti kataklizmu jednaku onoj koja je pogodila Sovjetski Savez osamdesetih. Za nadati se je da će šteta biti ograničena samo na njihovo sklanjanje s pozornice povijesti.

Večernji list

Komentar: Hrvatska se mora spremiti za otvaranje "južne rute"

Nakon priličnog zahlađenja odnosa između Hrvatske i Njemačke, do koga je došlo zbog zahtjeva za izručenjem Perkovića i Mustača njemačkim pravosudnim organima, što je prilično uznemirilo i razdražilo hrvatskog „King Konga“, posjet novog hrvatskog premijera Oreškovića Njemačkoj svakako je dobrodošao kako bi se ti odnosi vratili na normalnu razinu, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kada smo ga upitali za komentar susreta Tihomira Oreškovića i Angele Merkel.

- Kako možemo razvidjeti iz novinskih izvješća, u fokusu razgovora između njemačke kancelarke i hrvatskog premijera bile su dvije teme, ekonomska suradnja i migrantska kriza. Koliko se može izvući iz diplomatskih formulacija, Hrvatska je dobila potporu u vezi ekonomske suradnje, dok se stavovi u vezi migrantske krize ponešto razlikuju. Dok kancelarka Merkel inzistira na svojoj politici otvorenih vrata i želi „prekinuti politiku zatvaranja i omogućiti izbjeglicama koji su izabrali da žele u Europu, da dođu u Europu“, premijer Orešković istakao je da će Hrvatska zaštititi svoje granice, ako je potrebno i uz angažiranje vojske, a onda „zajednički tražiti europsko rješenje“, ističe Ristić i dodaje.

- Da će velika fokusiranost na migrantski problem biti potrebna svjedoči i potvrda informacija o otvaranju nove migrantske rute preko Albanije, koju je na tiskovnoj konferenciji Ivani Petrović izravno dala njemačka kancelarka. Naime, radi se o otvaranju tzv južne rute, koja bi išla preko Albanije i Crne Gore ka Bosni i Hercegovini, a koja je već nekoliko dana aktivna, kao grčki odgovor na austrijsku inicijativu oko koordiniranog zatvaranja tzv. (sjeverne) balkanske rute. Za Hrvatsku to nije samo sigurnosni izazov koji bi se ticao kontrole i transfera migranata dalje ka Europi, već i sigurnosni izazov s kojim bismo mogli biti suočeni ako migrantski val destabilizira ionako nestabilne zemlje na ruti, poput Crne Gore i, poglavito, Bosne i Hercegovine. To otvara brojna druga pitanja na koja naša politika mora naći adekvatan odgovor, bez čekanja na reakcije trome i poslovično neučinkovite briselske birokracije, kaže naš sugovornik.

Hrvatska i Njemačka žele intenzivirati svoje odnose, posebno na gospodarskom planu te isto tako uskladiti stajališta glede rješavanja izbjegličke krize, kazali su u utorak nakon susreta u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel i hrvatski premijer Tihomir Orešković.

Politika Plus