Ideja ujedinjene Europe sve više gubi svoj sjaj. Interpretativna matrica, nastala kao zaključak Drugog svjetskog rata, a po kojoj su mir i prosperitet u Europi mogući samo ako se partikularni nacionalizmi, ambicije i interesi nacionalnih država potisnu u korist suradnje u izgradnji većeg i obuhvatnijeg, zajedničkog nadnacionalnog cilja, gubi na svojoj nekadašnjoj privlačnosti i uvjerljivosti. Dapače, pokazuje se da je ideja stvaranja zajedničke europske nadnacionalne države prije matrica koja generira svađe i sukobe, nego što bi bila garant suradnje i zajedničke budućnosti. Slično kao nekad Sovjetski Savez ili bivša Jugoslavija, i Europska unija se sve više održava uz pomoć prisile, različitih ucjena i agresivne ideologije, nego što bi bila povezana dijeljenjem zajedničkih interesa i ciljeva. Kao što je jednom rekao bivši britanski premijer, Tony Blair, Europska unija više nije stvar mira, već moći.
Da je to upravo tako, da se u Europskoj uniji sve više radi o pitanju hegemonije i odnosa moći, možda najbolje pokazuje aktualna migrantska kriza. Ta kriza je bjelodano iskorištena kako bi se uspostavila hegemonija Njemačke nad ostatkom Europe. Iako europske elite naokolo šire paniku da je danas „dovedena u pitanje sama opstojnost Europske unije“, kako se u nedavnom razgovoru s našim ministrom vanjskih poslova, Mirom Kovačem, izrazio bivši njemački kancelar Helmut Kohl, to je samo spin koji treba prikriti da se pod tankim i zavodljivim velom europske ideologije i europskog projekta pomalja ružna grimasa novog europskog gospodara. Navodna zabrinutost za sudbinu Europske unije zbog inokosnih akcija i nepristajanja većine europskih država na suradnju oko zamišljenog načina rješavanja migrantske krize, samo je krinka obuhvatne akcije korištenja migrantske krize od strane Njemačke i njoj pokornih eurokrata kako bi se dodatno narušio suverenitet europskih nacionalnih država. Mehanizmi ucjene i prinude na tu suradnju u rukama europskih gospodara su moćni, poput vezivanja korištenja europskih fondova za pristanak na raspodjelu migrantskih kvota.
Uzaludna je nada da će Europska unija sutra nestati. Previše je ambicija, interesa i novca uloženo u taj projekt da bi tek tako propao. S druge strane, kao što je pokazala koordinirana akcija koju ovih dana provode Austrija i država na tzv. Balkanskoj ruti, i unutar tog okvira je moguć otpor zahtjevima eurokrata na čelu s njemačkom kancelarkom Merkel. No, opet, takvo savezništvo je samo privremeno rješenje i više reakcija iz očaja, nego neka strateška odluka, koja bi mogla promijeniti odnos snaga, i koja bi garantirala da će nacionalne države efikasno zaštititi svoje interese od nametanja tuđe volje. No, čak iako ovaj potez da samo privremenog ploda, on pokazuje da je otpor trenutnom europskom hegemonu ipak moguć. Samo jačanjem europskih nacionalnih država i njihovom koordinacijom i suradnjom u tu svrhu, moguće je ostvariti takav preustroj Europske unije koji bi ograničio njemačku moć nad ostalim članicama. Nije slučajno da takav otpor njemačkoj hegemoniji dolazi baš s istoka Europe, od strane država koje su u 20. stoljeću već imale priliku upoznati se s hegemonskim politikama ambicioznih osvajača i graditelja carstava.
Ono što bi, pak, moglo dugoročno riješiti pitanje odnosa snaga unutar Europske unije u korist nacionalnih država, poglavito na istoku Europe, rješenje koje ne bi ovisilo o trenutnim i iznuđenim savezništvima političkih elita, već bi imalo i čvrstu materijalnu podlogu, jest rješavanje pitanja energetske neovisnosti tog dijela Europe od njemačke kontrole nad distribucijom ruskog plina. Ako bismo ideji „uspravnice“, koju je promovirala hrvatska predsjednica, htjeli dati neki konkretan sadržaj i smisao, onda bi to bilo ostvarenje ovog energetskog savezništva istočnoeuropskih zemalja. Zbog toga izgradnja LNG terminala na Krku, koji se već dugo i predugo odlaže, ima neprocjenjiv strateški značaj, koji daleko nadmašuje puki ekonomski interes. Rješenje tog pitanja je ravno rješenju pitanja nacionalne neovisnosti. I to ne samo za Hrvatsku. Pored terminala u Litvi, terminal koji bi išao iz Hrvatske, riješio bi pitanje energetske suverenosti čitave istočne Europe, a time ih učinio i imunim na ucjene i utjecaj, ne samo Njemačke, nego i Rusije. Možda je iluzija u današnjem svijetu vjerovati da je moguć puni povratak principu slobode i suverenosti nacionalnih država, ali se hegemoniji i imperijalnim težnjama još uvijek može suprotstaviti savezništvima malih kako bi se uspostavio podnošljiv balans snaga prema velikima.
Da je to upravo tako, da se u Europskoj uniji sve više radi o pitanju hegemonije i odnosa moći, možda najbolje pokazuje aktualna migrantska kriza. Ta kriza je bjelodano iskorištena kako bi se uspostavila hegemonija Njemačke nad ostatkom Europe. Iako europske elite naokolo šire paniku da je danas „dovedena u pitanje sama opstojnost Europske unije“, kako se u nedavnom razgovoru s našim ministrom vanjskih poslova, Mirom Kovačem, izrazio bivši njemački kancelar Helmut Kohl, to je samo spin koji treba prikriti da se pod tankim i zavodljivim velom europske ideologije i europskog projekta pomalja ružna grimasa novog europskog gospodara. Navodna zabrinutost za sudbinu Europske unije zbog inokosnih akcija i nepristajanja većine europskih država na suradnju oko zamišljenog načina rješavanja migrantske krize, samo je krinka obuhvatne akcije korištenja migrantske krize od strane Njemačke i njoj pokornih eurokrata kako bi se dodatno narušio suverenitet europskih nacionalnih država. Mehanizmi ucjene i prinude na tu suradnju u rukama europskih gospodara su moćni, poput vezivanja korištenja europskih fondova za pristanak na raspodjelu migrantskih kvota.
Uzaludna je nada da će Europska unija sutra nestati. Previše je ambicija, interesa i novca uloženo u taj projekt da bi tek tako propao. S druge strane, kao što je pokazala koordinirana akcija koju ovih dana provode Austrija i država na tzv. Balkanskoj ruti, i unutar tog okvira je moguć otpor zahtjevima eurokrata na čelu s njemačkom kancelarkom Merkel. No, opet, takvo savezništvo je samo privremeno rješenje i više reakcija iz očaja, nego neka strateška odluka, koja bi mogla promijeniti odnos snaga, i koja bi garantirala da će nacionalne države efikasno zaštititi svoje interese od nametanja tuđe volje. No, čak iako ovaj potez da samo privremenog ploda, on pokazuje da je otpor trenutnom europskom hegemonu ipak moguć. Samo jačanjem europskih nacionalnih država i njihovom koordinacijom i suradnjom u tu svrhu, moguće je ostvariti takav preustroj Europske unije koji bi ograničio njemačku moć nad ostalim članicama. Nije slučajno da takav otpor njemačkoj hegemoniji dolazi baš s istoka Europe, od strane država koje su u 20. stoljeću već imale priliku upoznati se s hegemonskim politikama ambicioznih osvajača i graditelja carstava.
Ono što bi, pak, moglo dugoročno riješiti pitanje odnosa snaga unutar Europske unije u korist nacionalnih država, poglavito na istoku Europe, rješenje koje ne bi ovisilo o trenutnim i iznuđenim savezništvima političkih elita, već bi imalo i čvrstu materijalnu podlogu, jest rješavanje pitanja energetske neovisnosti tog dijela Europe od njemačke kontrole nad distribucijom ruskog plina. Ako bismo ideji „uspravnice“, koju je promovirala hrvatska predsjednica, htjeli dati neki konkretan sadržaj i smisao, onda bi to bilo ostvarenje ovog energetskog savezništva istočnoeuropskih zemalja. Zbog toga izgradnja LNG terminala na Krku, koji se već dugo i predugo odlaže, ima neprocjenjiv strateški značaj, koji daleko nadmašuje puki ekonomski interes. Rješenje tog pitanja je ravno rješenju pitanja nacionalne neovisnosti. I to ne samo za Hrvatsku. Pored terminala u Litvi, terminal koji bi išao iz Hrvatske, riješio bi pitanje energetske suverenosti čitave istočne Europe, a time ih učinio i imunim na ucjene i utjecaj, ne samo Njemačke, nego i Rusije. Možda je iluzija u današnjem svijetu vjerovati da je moguć puni povratak principu slobode i suverenosti nacionalnih država, ali se hegemoniji i imperijalnim težnjama još uvijek može suprotstaviti savezništvima malih kako bi se uspostavio podnošljiv balans snaga prema velikima.
Nema komentara:
Objavi komentar