Umjesto izbora dobivamo svenarodni plebiscit o pretvaranju Hrvatske u Camp Croatia

Malo tko je očekivao da će predstojeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj krenuti u ovako neobičnom smjeru i biti raspisani u trenutku kada praktički postanu izlišni. Malo što je ukazivalo na to. Po svemu beznačajni, moglo se jedino naslutiti da će ih dobiti ona strana u koje je volja za moć veća. Naime, znalo se unaprijed da naša dekadentna politička elita nema ideju kako unaprijediti živote građana i podići ekonomiju nakon razdoblja dugotrajne i iscrpljujuće recesije. Znalo se i da je tiho nezadovoljstvo građana svakim danom krunilo podršku vladajućoj koaliciji i da bi ih ta stihija mogla koštati vlasti. Znalo se i da je jedina šansa vladajućih poremetiti taj tok i zaoštriti kampanju u smjeru odluke "ili mi, ili oni". Ali, nitko nije mogao očekivati da će parlamentarni izbori biti pretvoreni u plebiscit na kojem će se aklamacijom odlučivati o podršci vladi Zorana Milanovića.

Nema tu puno manevarskog prostora za promjenu ovog stanja stvari. Političko kazalište jednostavno je s migrantskom krizom preseljeno na internacionalnu scenu i Vlada je samim time postala jedini igrač u gradu. Oporba je prinuđena igrati po tim pravilima, a svaki njen pokušaj da glumi opoziciju u normalnim političkim uvjetima i kritizira poteze Vlade, može biti prokazan samo kao izdajnička gesta, koja najviše šteti njoj samoj. U tome se osvjedočio HDZ, koji je krenuo s oštrom kritikom Vlade, da bi se sada više ispričavao i objašnjavao vlastite riječi i postupke, nego što bi pokupio koji politički poen. Čak ni inokosne inicijative Predsjednice ne nailaze na dobrodošlicu, već se gledaju više kao bacanje klipova u točkove naporima Vlade u upravljanju krizom.

Ova perceptivna distorzija normalnih demokratskih praksi u Hrvatskoj, jasno je, samo je odraz geopolitičkih previranja na globalnoj sceni, u kojima migrantska kriza predstavlja tek jedan segment. Našli smo se usred Velike Politike, na mjestu gdje su suspendirane sve političke i ideološke podjele, a računaju se samo one geopolitičke. Kada ruski predsjednik Vladimir Putin bude u ponedjeljak, na Generalnoj skupštini UN-a, objavio početak vojne intervencije u Siriji i pozvao zapadne saveznike da se priključe njegovoj koaliciji (CSTO), iz podrške koju bude dobio bit će jasnije u kom smjeru idu ova tektonska kretanja. No, već se iz pojedinih izjava, poput one kancelarke Merkel o tome da treba prihvatiti Bashara al-Assada kao igrača u rješavanju sirijskog konflikta, može naslutiti kakva su geopolitička prestrojavanja posrijedi. Ovaj mogući ratni savez Njemačke i Rusije svakako je upalio lampice u mnogim zapadnim prijestolnicama, prije svega u Londonu, Parizu i, naravno, Washingtonu.

Bez svraćanja pozornosti na ovaj geopolitički ugao, teško bi bilo objasniti i krizu u kojoj se trenutačno nalazi Hrvatska, kao i poteze koje vuče Vlada, ali i oporba. Bez geopolitičkog postrojavanja igrača na lokalnoj hrvatskoj sceni, sukob u kojemu smo se našli sa susjedima, pa i s EU, mogao bi se shvatiti prije kao komedija zabune ili puka iracionalnost, nego kao dio ozbiljne operacije iza koje stoje ozbiljni igrači. Afinitete premijera Milanovića prema Londonu i premijeru Cameronu ne treba posebno naglašavati. To da imamo otvorenu telefonsku liniju prema Washingtonu, odakle nam stižu pohvale za naše držanje od Victorie Nuland, javno se pohvalila ministrica Vesna Pusić. Veze HDZ-a s njemačkim konzervativcima i kancelarkom Merkel, također ne treba podvlačiti. Vjernost predsjednice Grabar-Kitarović NATO-savezu isto nije nikakva tajna. I naravno, pritom treba zaboraviti političke i ideološke podjele, već gledati samo geostrateška pozicioniranja.

Tada će nam, možda, postati jasnije zašto smo odbili njemačku ponudu da Hrvatsku pretvorimo u zimski Camp Croatia za prihvat izbjeglica iz Sirije (kao što je to, primjerice, učinila Srbija), i otkud naš sukob sa Srbijom i s EU? Možda tada izgubi šarm političke naivnosti i inzistiranje HDZ-a i njenog lidera na strogom poštivanju Dublina i europske regulative oko registriranja izbjeglica? Možda nam postane jasna i kritička opaska predsjednice Grabar-Kitarović upućena na račun kancelarke Merkel, koja je ozbiljno ugrozila poziciju HDZ-a u ovoj igri, kao i njena odluka da, pred put za New York, žurno smijeni svog povjerenika za migrantsku krizu, Andriju Hebranga, i na njegovo mjesto imenuje Matu Granića. Možda nam, konačno, postane jasno i zašto su predstojeći izbori unaprijed izgubili čari demokratske svetkovine i postali napetom i zakučastom šahovskom igrom na tabli državnog razloga.

Večernji list

Vlada je u migrantskoj krizi odglumila faul i zabila gol iz slobodnog udarca

Kako su Mađari hermetički zatvorili granicu sa Srbijom, a Njemačka izvršila iznenadni šengenski udar na ideju otvorenih granica, Hrvatska je pred navalom migranata na njene granice odigrala najinteligentnije što je u danoj situaciji mogla – saplela se i pala. Mora se priznati hrvatskoj vladi da je taj pad odglumila besprijekorno, zbunivši pritom i glavnog i pomoćne sudce, iznudivši uz to za sebe priliku za slobodni udarac. Pritom joj nitko ne može prigovoriti da igra prljavo, već svi empatično suosjećaju i gledaju koliko je teška povreda. I tako se, u ovoj bizarnoj europskoj igri prebacivanja vrućeg migrantskog krumpira s jedne na drugu državu, nakon jednog bravuroznog pada, taj krumpir odjednom našao u protivničkom terenu.

Naime, nismo imali puno izbora. Nismo mogli preuzeti na sebe ulogu europske babaroge i pridružiti se orbanovskom klubu, kao što to, čini se, sugerira oporba u svojim kritikama na račun navodne nesposobnosti koju je Vlada pokazala ovom prilikom i alarmističkim pozivima za potpuno zatvaranje granice prema Srbiji. Nismo se mogli pridružiti ni Srbiji u glumljenju humanističkih "igara bez granica", kao što bi to htjeli naši neodgovorni ljevičari. Stoga je trebalo odigrati inteligentno. Jedino što je Milanovićevoj vladi u toj situaciji preostalo jest opstrukcija igre. Isplanirali smo kaos kako ne bismo bili uhvaćeni u ralje nekontroliranog kaosa – uz natpise "Welcome refugees", u dva dana smo proizveli jednu instant humanitarnu katastrofu, kako bismo u noći s četvrtka na petak elegantno zatvorili granične prijelaze prema Srbiji. Uradili smo to tako njemački i civilizirano.

Sada je jasno što je značila premijerova izjava  od prije dva tjedna da "nemamo strategiju" ako migrantski val krene kroz Hrvatsku. Strategija je bila u tome da sve izgleda kao da doista nemamo strategiju i da smo se slomili i pali pred migrantskim pritiskom. Dapače, ako gledamo što se događa na terenu, postoji velika šansa da Vlada ovom strategijom iznuđenih faulova iz "slobodnjaka" zabije još koji gol, i na kraju iz ove drame izađe kao pobjednik. Očito je da će kriza biti lokalizirana na istočnu Slavoniju, a migranti koji budu nadalje kontrolirano ulazili u Hrvatsku preusmjeravani na Batinu, odakle imaju par kilometara do mađarske granice i toliko željenog Schengena. To će biti ruta svakako dok Mađari ne podignu zid prema nama. Bijesne reakcije Orbanovog ministra vanjskih poslova, Petera Szijjarta, na ovaj hrvatski potez, pokazuju da su ovim bili zatečeni, ali to je guranje prsta u oko omraženim likovima i računa se kao bod u gostima. Kritike od strane Vučićevog ministra Vulina, također, uvijek su bile dobrodošle i nailazile na odličan prijem u Hrvatskoj.

Dakle, Hrvatska je savršeno civiliziranim izgovorom jednim udarcem ubila dvije muhe – standardne odgovore koje na migrantski izazov imaju i desnica i ljevica. U toj muholovci se našla i hrvatska oporba, koja se prerano istrčala svojim alarmističkim apelima da se zaštite granice. Milanovićeva strategija se pokazala puno učinkovitijom i realnijom, a da pritom ne iritira nikoga osim onoga koga treba iritirati. Glasači desnice mogu biti zadovoljni, jer se ipak pokazalo da Vlada poduzima konkretne korake kako bi zaštitila nacionalni interes. Internacionalna ljevica je također omamljena i blokirana ovim potezom, jer nikoga ne može optužiti za fašizam, niti pak postoji opasnost da netko uperi prst u Hrvatsku kako se nehumano odnosi prema migrantima. Dapače, mi migrantima očito pomažemo i otvorili smo im kanal preko kojeg mogu, bar jedno vrijeme, efikasno doći do svog krajnjeg cilja.

Ne treba zaboraviti da se ovaj migrantski val poklopio s početkom predizborne kampanje. I pred manjim izazovima su padale puno sposobnije vlade od Milanovićeve. Stoga treba čestitati premijeru na ovakvom potezu i nipošto ne opstruirati njegovu strategiju opstrukcije. Naročito nakon njegove konferencije za tisak, na kojoj je izložio da je upravo ovaj inteligentni plan kontroliranog planiranja kaosa kako ne bismo upali u potpuno nekontrolirani kaos strategija hrvatske vlade, treba odustati od deplasiranih prigovora za nesposobnost i nesnalaženje. Treba shvatiti da će nas migrantska kriza još dugo pratiti i da je za takav izazov nemoguće imati jasno definiran plan, već se treba oslanjati na improvizaciju i inteligentno reagiranje u danom trenutku. A što se predstojećih izbora tiče – pa, svakoj vladi pred izbore dobro dođe jedan rat, a ovo je Milanovićev rat, koji je on odlučio dobiti, njegovi Falklandi, a na upravo održanoj tiskovnoj konferenciji mogli ste čuti i njegov pobjednički govor.

Večernji list

Isporučuje li Rusija Siriji protuzračne sisteme dugog dometa S-300?

Nakon što su se izgleda iscrpila sva maštovita nagađanja o prirodi najnovijih ruskih aktivnosti u Siriji – od onih pučkih o navodnoj kopnenoj invaziji ruskih snaga u Siriji, do onih s twitter naloga al-Nusra fronte o isporuci aviona MIG-31 – čini se da polako dobivamo obrise o tome što to Rusi rade u Siriji, a što još uvijek izaziva toliku paniku među zapadnim saveznicima, ili bar u zapadnim medijima. Naime, kako piše Reauters, pozivajući se na zapadni diplomatski izvor, radi se o protuzračnim raketnim sistemima kratkog dometa SA-22, odnosno, Pantsir-S1. To već ima smisla, ali ipak, još ne objašnjava toliku medijsku paniku i alarmizam.

Naime, Rusija je, u okviru postojećih ugovora i otvorene podrške koju daje Assadovu režimu, već slala te sisteme 2013. godine, i ne pamtimo da je taj potez izazvao veću uznemirenost, osim izjava izraelskih zvaničnika da će pomno pratiti da ti sistemi ne dođu u ruke teroristima iz Hezbolaha u Libanonu. Stoga, mora biti da je ovaj put po srijedi nešto veće. Jedino što to može biti, a što bi izazvalo ovakvu paniku, jest protuzračni raketni sistem dugog dometa S-300.

Kako izvještavaju mediji, kao mjesto isporuke je izabrana Latakia, priobalno mjesto na sjeveru Sirije, a ne Tartus, gdje Rusi već imaju svoju pomorsku bazu. Razlog tome je najvjerojatnije njegov geografski položaj – na moru je, dovoljno je blizu fronta, ali i blizu Tartusa. Informacije o radovima na popravci aerodroma blizu Latakije (dakle, ne grade novu bazu, već popravljaju aerodrom), o čemu je prije tjedan dana izvijestio sajt Live Leak, ukazuju na to da se aerodrom adaptirao kako bi se tu mogao prizemljiti avion AN-124, koji je savršeno podesan za zadatak isporuke sistema S-300. Brodovima vjerojatno stižu radari i druga elektronička oprema, kao i municija, u čemu sirijske snage oskudijevaju nakon četiri godine ratovanja.

Da podsjetimo, Rusija ima ugovor sa Sirijom o isporuci protuzračnog sistema S-300 od prije rata. Neke komponente su bile isporučene, ali se s isporukom stalo kada je počelo Arapsko proljeće iz straha Rusije da se ovih sistema ne domognu islamski teroristi. Kasnije, kada je Ukrajina, nakon Kijevskog prevrata prošle godine, uletjela u građanski rat protiv proruskih separatista u Donbasu, isporuka sistema S-300 ponovno postaje aktualna, poglavito nakon što su saveznici iz NATO-a i Izrael počeli pružati vojnu pomoć režimu u Ukrajini, u vidu slanja instruktora i vojne opreme. Tako je Putin u travnju ove godine poslao upozorenje Izraelu da bi, ako nastave slati oružje u Ukrajinu, Rusija mogla uzvratiti slanjem sistema S-300 Iranu i Siriji. Dakle, onoliko koliko se Amerika i Izrael budu miješali u Ukrajinu, toliko će Kremlj pojačati svoju prisutnost u Siriji.

To je jedan krak priče. Stvar je dobila na aktualnosti i pregovorima SAD s Iranom o nuklearnom programu. Putin je proljetos, po otpočinjanju pregovora, ukinuo ukaz o prodaji proturaketnih sistema Iranu, što je dodatno unervozilo Izrael, ali do eskalacije na tom polju još nije došlo. No, svakako i na to treba gledati kao na jednu od mogućnosti. Kao što je rekao predsjednik Obama, nije jasno ni kako se Putin toliko dugo uzdržava od prodaje tog obrambenog oružja Iranu. Da Obama razumije Izrael i komplicirane odnose na širem Bliskom istoku, vjerojatno bi mu bilo jasnije. Očito se radi o "kecu u rukavu", koji Putin čuva kako bi blokirao izraelsku vojnu pomoć Ukrajincima.

U svakom slučaju, Putin ne poduzima nikakve unilateralne korake, u smislu, recimo, interventnog spašavanja Assadova režima, već gleda širu sliku i u skladu s njom djeluje. Ta šira slika podrazumijeva preokretanje situacije u Ukrajini, gdje predsjednik Porošenko više ima problema s radikalnom oporbom i slomom fronta raspuštanjem jedinice "Azov", nego sa separatistima na istoku, kao i migrantska kriza, koja je javno mnijenje u Europi preokreenula u korist Assadova režima. Naime, Europa je sada spremna na svaku soluciju, pa i na pakt s Assadom, kako bi se uništile snage Islamske države. Assad je za Zapad prestao biti problem, već je postao dio rješenja u uništavanju Isila. Tome u prilog svjedoči i nedavna neobična izjava predsjednice Grabar-Kitarović na Europskom forumu u Alpbachu, koja je kod nas malo komentirana, da "Europa treba raditi zajedno sa Rusijom na rješavanju problema u Siriji i drugim sigurnosnim izazovima".

Pojačanu aktivnost ruskog MVP-a, Sergeja Lavrova, čiji su napori usmjereni ka stvaranju zajedničke koalicije, treba gledati u tome svjetlu. Također treba imati na umu i to da, kada su se pojavile informacije o pojačanoj aktivnosti Rusije u Siriji, ta informacija je išla zajedno s informacijom da Rusija za ovaj potez ima podršku Amerike. Točnije, ako dobro razumijem stvar, podršku je imala za naoružavanje Assada, ali vjerojatno ne i za isporuku sistema S-300. Ovaj potez, po mom mišljenju, treba tumačiti kao klasični Putinov trik kako bi zadobio stratešku prednost na terenu dovođenjem pred svršen čin. Sada njegov saveznik Assad nije prihvatljiv samo uslijed dobre diplomatske volje, ili zbog prijeteće humanitarne katastrofe s izbjeglicama iz Sirije, već i kao netko tko je ostvario značajnu tehnološku vojnu premoć.

Otuda je pogrešna sugestija, kako to čini Reuters u svom komentaru vijesti o ruskoj isporuci protuzračnih sistema Assadu, da Rusija uopće i ne namjerava boriti se protiv Isila. Dapače! Rusija ovim potezom pokazuje da ima i alternativno rješenje za borbu protiv Isila. Protuzračni sistemi ovog tipa su neophodni za osiguravanje kopnenih snaga, koje bi se borile protiv Isila, od turskih i izraelskih napada iz zraka. Tko bi to mogao biti? Rusi svakako ne. Pored sirijske vojske, vjerojatno bi se u to snažnije uključio Hezbolah, a moguće i Iran. Takvo rješenje vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Amerikancima. Principijelni stav predsjednika Obame, koji u tome ima i podršku američke javnosti, da nikako ne želi ući u novu kopnenu intervenciju, pa makar to bilo i protiv Isila, otvara mogućnost za njihovu prešutnu podršku ideji da taj neophodni posao obave Assad, uz uključivanje Irana i snaga šijitske milicije.


U svakom slučaju, čini mi se da treba gledati i u tom smjeru što će se događati. Ovakva strategija, pored već registriranih gubitnika, poput zaljevskih zemalja, razumljivo najviše pogađa i uznemirava Izrael. Rješavanje katastrofe koju je pojava terorističke Islamske države donijela tom regionu, kojoj sada moguće možemo nazrijeti razrješenje, na žalost, ne isključuje i mogućnost novih sukoba u tom dijelu svijeta. S tim što ovaj put to ne bi bila refleksija sukoba Amerike i Rusije, već prije nezadovoljstva njihovom politikom od strane regionalnih sila, poput Izraela i Turske.

Večernji list

Bez panike! Rusi ni ovoga puta neće napustiti svoju stepu i banuti na naša vrata

Zaista je urnebesno, ali i pomalo uznemirujuće, pratiti ovih dana u medijima napise o ruskoj vojnoj intervenciji u Siriji, koje, bar zasad, ne uspijevaju dobaciti dalje od pukih teorija urote. Urote su ok i zvuče sasvim dobro na sanskritu, arapskom, ruskom ili hrvatskom jeziku, ali na engleskom, u američkim ili britanskim medijima, one jednostavno ne zvuče dobro. Prije ove zadnje medijske kampanje o Putinu koji krišom gradi baze po Siriji i dovlači tamo trupe za odlučujuću borbu protiv Isil-a, imali smo prilike čitati sličnu bajku o navodnom "priznanju" ruskih zvaničnika o 2000 poginulih i 3200 teško ranjenih ruskih vojnika na ukrajinskom bojištu, koju su prenijele sve svjetske agencije, a kao autoritet ju navodili i neki naši stručnjaci za Ukrajinu.

Silna je i opasna to neka vojska kojoj je odnos ubijenih i ranjenih 2:3, ako znamo da je u Drugom svjetskom ratu taj odnos bio 1:3, a danas je spušten na 1:5! To što se pokazalo da izvor ovih "informacija" nije nikakav službeni Putinov ukaz, već čista izmišljotina fantomskog sajt "Poslovni život" (Delovaya žizn), napravljenog za jedan dan na običnoj Joomla platformi, nije omelo uglednog povjesničara Paula Rodericka Gregoryja da u "Forbesu" napiše analizu koja se bazira na tom izvještaju, a kojega su u toj zabludi slijedili mnogi. Međutim, osim nekih novinara, koji su izrazili zgražanje nad blatantnom laži na koju su nasjeli, poput Leonida Bershidskog, kome se ne može pripisati naklonjenost Putinu, malo tko je osjetio potrebu čak i demantirati "vijest" koja je do jučer krasila naslovnice.

Umjesto toga, krenulo se s novim, još luđim spinom – Rusi se iskrcavaju u Siriji! Kao u onom komičnom engleskom komadu o skarletnom Pimpernelu, koga bjesomučno traže francuske revolucionarne vlasti, dok im on vješto izmiče, tako i ovdje, čini se, prisustvujemo urnebesnom komadu gdje se cijelom svijetu na gotovo svakom mjestu priviđaju ruska vojska i Putin lično, mada ih nikako ne mogu locirati i uhvatiti. Zašto smatram da na ovu vijest treba reagirati suzdržano? Prije svega, opet izvori. Sada je to jedan opskurni izraelski portal, kojem je glavna referenca to što ima nekih 25000 "lajkova" na Facebooku, a čiju informaciju bez provjere prenose mainstream mediji. Dalje, kao materijalni "dokazi" ovih glasina, uzimaju se selfiji ruskih vojnika i slike ruskih aviona MIG-31, koji su mogli biti snimljeni bilo gdje. Uz to, slike ruskih migova na svom Twitter nalogu objavila je, ni manje ni više, nego al-Nusra Front, tj. Al-Kaida u Siriji. Teroristi, ipak, ne mogu biti relevantan izvor informacija.

Pored toga, Rusi uopće nemaju logistiku za vođenje rata i držanje trupa izvan radijusa od 1000 km od svoje granice, tj. na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Svoje trupe ne drže čak ni u Gruziji i Ukrajini, a ne u Siriji. Uostalom, za takvu avanturu Putin nema ni potporu javnog mnijenja još od Afganistanskog rata. Drugim riječima, Rusija je obična nacionalna država, čija vojska ima mandat braniti nacionalne granice i ugroženi nacionalni interes, a ne imperij s globalnom misijom. Nema sumnje da bi Rusi voljeli da se mogu značajnije vojno uplesti u rat u Siriji, naročito ako strahuju da je sljedeći korak usmjeravanje džihadista Isila i Nusra fronta prema južnim ruskim susjedima, pa je bolje s njima se obračunati u Siriji, nego na svom pragu. Međutim, ona takvih mogućnosti jednostavno nema. To može imati samo uz otvorenu podršku NATO-a i susjednih arapskih zemalja i Izraela, a bar do sada nismo vidjeli niti naznake mogućnosti takve podrške. Zato, bez panike. Rusi ni ovoga puta neće napustiti svoju stepu i banuti na naša vrata.

Jedan od najpostojanijih intelektualnih autoriteta dvadesetog stoljeća, koji je čitavog života išao protiv struje svjedočeći istinu, Malcolm Muggeridge, vjerovao je da su masovni mediji, od izuma televizije nadalje, zapečatili našu sudbinu, osudivši nas na masovnu manipulaciju javnim mnijenjem, uništavanje dobrog ukusa i klasičnog obrazovanja. Možda je taj nestanak horizonta istine u našem postmodernom dobu medijskih atrakcija najvidljiviji u jeziku, ponajprije u glavnom jeziku globaliziranih medija – engleskom. Naime, medijske laži na engleskom jeziku jednostavno nisu u duhu tog jezika i nemaju onu privlačnu snagu teorija urote na drugim jezicima.

Ma što o tome govorili filozofi, postoji samo jedan jezik koji preciznost, jasnost i istinitost ima upisane u svom genetskom kodu. To je jezik odgojen u sigurnosti Otoka, zaštićen prirodnim granicama od izazova koji bi mogli pomutiti njegov filozofski mir. Na engleskom jeziku stvari su mogle biti nazivane svojim pravim imenom. Na njemačkom je teško govoriti istinu, jer su Nijemci bili okruženi neprijateljima, pa je njemački jezik po prirodi stvari u svoj kod morao ugraditi "lukavstvo uma". Slaveni, stalno izloženi osvajačkim pohodima divljih naroda s istoka, a ponekad i sami u toj ulozi, također nikad nisu uspjeli uspostaviti u svom jeziku odnos s istinom. Zato kod Slavena dobro cvjetaju teorije urote. Neprijatelj uvijek prijeti. Da ne govorimo o Starim Grcima, Bizantincima i Arapima. Tamo vjerojatno nikad nitko nije ni pokušao reći nešto istinito. Čak i njihove teorije urote zvuče groteskno, bez ikakve pretenzije na istinitost. Na istoku vlada carstvo privida. Nije slučajno da Indusi čitav svijet smatraju iluzijom maje.

Ako je išta spasilo civilizaciju od izazova somnabulnih i opasnih metafizičkih ideja, onda je to globalna dominacija engleskog jezika. Bar je to do nedavno tako bilo. Zato je i opasan ovaj trend imunizacije na istinu i bujanja teorija urote u zapadnim medijima. Čovječanstvo bi moglo izgubiti jedini dar koji mu je dan kako ne bi potpuno utonulo u amok istočnjačke maje i agoniju života u laži.

Večernji list

Je li migrantska kriza odgovor europske ljevice na dominaciju desnice u Europi?

Drama s naizgled nepreglednim valom imigranata iz Sirije i regiona Bliskog istoka, čiji smo neveseli promatrači, čini se, ne obećava brzi rasplet. Prije svega, ako pogledamo europsku političku elitu i generalni nedostatak solidne i jasne strategije kako se izboriti s ovim problemom, vidjet ćemo samo konfuziju i nemoć, međusobna optuživanja i prebacivanja odgovornosti. Izjavu premijera Milanovića da Hrvatska uopće nema strategiju za rješavanje problema imigranata, kao što je nema ni EU, iskreno je priznanje te nemoći.

Naivno je, pak, vjerovanje da će se nekakva strategija uopće naći. Prije će se na ovoj krizi još malo zaljuljati sama EU građevina, ukidanjem Schengena, recimo. Dapače, neke države unutar Schengena već se ponašaju kao suverene nacionalne države i odbijaju harmonizirati svoje politike u skladu s briselskim preporukama, niti se osvrću na kritike koje otuda dolaze. Ako stvari krenu tim smjerom i eurokrate se dogovore da nema dogovora i zajedničke imigracijske politike – a to ćemo saznati već sredinom rujna, kada se tim povodom sastaje Europska komisija – e, to bi već moglo ličiti na neko izgledno rješenje.

No, dok se to ne riješi, Europa prolazi kroz pravi mali moralni purgatorij. U nedostatku jasne političke volje, naravno da je čitava stvar, pod znalačkim upravljanjem dežurnih moralnih tutora, prešla u ruke javnoga mnijenja, koje pokazuje sve jasnije znake histerije i ideološke isključivosti. Umjesto artikuliranja racionalne i realne strategije, stvar kao da je već odlučena na nekoj "višoj razini" čuvara europske savjesti – naime, kao jedino moralno prihvatljivo rješenje nadaje se potpuno otvaranje granica, fatalističko prepuštanje plimi i čekanje što će se dogoditi. Potresne slike tijela djece na obalama Mediterana suspendiraju bilo kakvu racionalonu raspravu. Pod tom vrstom moralne ucjene, europski je razum odlučio zašutjeti, predajući se potpuno iracionalnoj histeriji samookrivljavanja i moralnog ekskomuniciranja onih koji imaju drukčiji stav.

Tako se jedan ozbiljan problem preselio na tlo ideoloških obračuna. Ovlašteni moralni sudija je, naravno, europska humanistička ljevica, dok je na optuženičkoj klupi ksenofobna i retrogradna desnica. Da je u žarištu ove europske imigrantske drame ideološki obračun europske ljevice s desnicom, svjedoči i to da se gotovo uopće ne govori o tome da je ova imigranstka plima tzv. balkanskom rutom krenula onog trenutka kada je novi šejh europske ljevice, Alexis Tsipras, odlučio ostvariti svoje prijetnje da će "Europu preplaviti milijunima migranata i džihadistima Islamske države", dajući im putne propusnice. S druge strane, sva je pažnja usmjerena na mađarskog premijera Orbana i njegovu gradnju zida prema Srbiji kako bi kontrolirao ulaz ilegalnih imigranata u zemlju.

Ne bismo li se, stoga, umjesto podgrijavanja strahova od uspona ksenofobne desnice u Europi, da ne kažem fašizma, o čemu se naširoko razglaba, trebali pitati kakve koristi bi imala ljevica od ovog masovnog i nekontroliranog priljeva imigranata? Ne treba li na ovu krizu gledati kao na politički odgovor europske ljevice na već stabilnu dominaciju desnih partija u Europi? Nije li životna katastrofa stotina tisuća ljudskih sudbina, kojoj svjedočimo, već dio jasne političke strategije obnove europske ljevice? Nije li to i odgovor na pitanje zašto nema, a neće je ni biti, zajedničke europske strategije na problem imigracije?

Pored ove političke kalkulacije ljevice s imigrantskom politikom, točnije njenim opstruiranjem, treba promisliti i o svjetonazornim sličnostima islama i socijalizma, imajući na umu njihove totalitarne elemente i sigurnosne izazove. Prošlogodišnji antisemitski neredi povodom sukoba u Gazi, kada su zajedno antisemitski marširali ljevičari i muslimani, bili su nam jasan podsjetnik na antitisemitske korijene socijalizma. Ritualnost, svjetovnost i labava hijerarhijska struktura islama, koja pogoduje principu vodstva lokalnih šejhova i slijeđenje njihovih fetvi i tekfira, također plijeni ljevičarsku imaginaciju. Uporno politički korektno inzistiranje ljevice da islam ne stoji iza terora Islamske države, također ima pomalo melodramatsku crtu vječnih ljevičarskih jadikovki nad tim kako je komunizam sjajna ideja, samo su je zli ljudi upropastili... Sve su to teme koje treba otvoriti kako bi se raščarao i blokirao ovaj nerazboriti pokušaj europske ljevice da, korištenjem nesretne sudbine sirijskih imigranata, obnovi u Europi svoj zgasnuli uticaj i moć.

Večernji list