Islam nije kulturni izazov Zapadu

Živimo u vremenu koje se čini bez presedana. Ono što se do jučer činilo nemogućim, danas nam se čini kao jedino moguća opcija, ponekad bez alternative. Tko je do jučer mogao misliti da će Europska unija danas biti percipirana kao prepreka razvoju i budućnosti europskih nacija? Tko je mogao očekivati da će se Amerika okretati Rusiji kao svome privilegiranom partneru a na EU gledati kao na reganovsko Carstvo Zla koje treba srušiti? Tko je mogao pomisliti da će nam do jučer udaljeni i egzotični muslimanski Orijent danas postati blizak na jedan tako neugodan i eksplozivan način? Takve iznenadne, gotovo revolucionarne promjene paradigmi, koje nas izbacuju iz ustaljenog načina života, kod ljudi pobuđuju nelagodu i ambivalentna osjećanja, i djeluju kao ostvarenje kletve o životu u “zanimljivim vremenima” - doduše, onima koja nikako ne bismo htjeli propustiti ili mijenjati za neka manje zanimljiva.

Ako bismo tražili povijesnu paralelu našem današnjem burnom vremenu, možda bismo se ponajprije trebali okrenuti sedamnaestom stoljeću, u vrijeme Zrinskih i Frankopana. Europa je bila u previranju. Tridesetogodišnji građanski rat, unatoč protureformaciji koja je uslijedila, stavio je točku na dotad neupitni autoritet Rima i okončao san o ujedinjenju Europe pod autoritetom Svetog Rimskog Carstva. Počelo je buđenje nacija i uspostavljen je vestfalski sustav europskih nacionalnih država, koji se i danas čini jedinim zdravim temeljem međunarodnog poretka. Turska opsada Beča okončana je kao uvod u opadanje otomanske prijetnje kršćanskoj Europi. U anglosaksonskom svijetu, Engleski građanski rat doveo je do restauracije monarhije i stvaranja društvenog konsenzusa iz kojeg će poniknuti parlamentarni sustav, ograničenje državne moći i vladavina prava kao trajne zasade moderne države.

Tako gledano, naše današnje peripetije čine nam se kao déjà vu. U povijesti nema revolucija, osim ponavljanja. To ulijeva određeni optimizam - sigurno nam neće biti gore nego što nam je već bilo. Povijest napreduje tako što se uvija oko sebe. Zrinskima i Frankopanima su već jednom sjekli glave, ali uzalud. S muhamedancima su već sklapane neprincipijelne koalicije, ali to nije dovelo do islamiziranja Europe. Revolucionarni prevrati ishodili su poretcima koji su usvojili ono najbolje iz tradicije i saobrazili se sklonostima ljudske prirode ka traženju mjere između slobode i stabilnosti. Drugim riječima, ne treba paničariti, čak i kad stvar djeluje bezizgledno. Ideja nacionalne države opstat će unatoč tome što su možda posječeni oni koji bi je branili, nekontrolirana imigracija iz arapskog svijeta neće pokoriti Europu, a Trumpova izborna pobjeda vratit će zapadni svijet iz imperijalnih avantura i ambicija nazad ka stečevinama parlamentarizma, demokracije i vladavine prava.

Ako bacimo pogled, recimo, na migrantsku krizu, ona mnogima danas može djelovati kao nova “opsada Beča”. Na migrante iz arapskih zemalja gleda se kao na vojsku Kara Mustafe u njegovom nezaustavljivom pohodu. Međutim, kada stvari pogledamo pobliže, ne radi se ni o kakvom trijumfalnom pohodu, već o ozbiljnim simptomima civilizacije na umoru. Ono što migranti nose sa sobom jesu njihova kultura i iPhone 7. Ako se prisjetimo Arapskog proljeća, koju su neki zvali i “twitter revolucijom”, upravo je ta mješavina kulturnog naslijeđa i moderne tehnologije bilo ono što je razorilo njihova društva. Ako vaše kulturno naslijeđe ne može apsorbirati izazove pred koje vas stavlja nova tehnologija, onda se izvjesno radi o kulturi na umoru. U takvoj situaciji asimilacija nije izbor. Odnosno, izbor je jako sužen. Možete jedino u potpunosti odbaciti svoje naslijeđe ili se raznijeti bombom u činu očaja. Ni jedno ni drugo se ne čini kao opcija bremenita budućnošću.

Islam ne predstavlja kulturni izazov Zapadu. To je civilizacija na umoru i jedini je problem Zapada držati se podalje od njenih silnica kako i nas ne bi povukli za sobom. Rat u Siriji, kao bojno polje na kome se u apokaliptičnom sukobu suočavaju sunitski i šijitski svijet, možda završi nekim islamskim Westfalskim mirom, a islam prihvati kompromis kao rješenje i uzme umjereniju formu. No, o tome ne mogu odlučiti zapadnjaci. Jedino što mi tu možemo uraditi jest da držimo stvari pod kontrolom kako nam ne bi eksplodirale pred očima. Multikulturalizam je mrtav ne krivnjom Zapada, već zbog ograničenja islamskog svijeta. Autoritarizam i zaostalost ponekad mogu biti stvar opstanka a ne izbora. Možda su vehabije u pravu? Ne treba dovoditi u pitanje ničije pravo na opstanak.

Večernji list

Unitaristi nisu zadovoljni rezolucijom o napretku BiH jer su podržana načela federalizma

Rezolucija Europskog parlamenta o BiH izvjestitelja Dana Prede u kojoj se zahtijeva poštovanje načela federalizma, decentralizacije i legitimnog predstavljanja triju konstitutivnih naroda podijelila je bosanskohercegovačke javnosti pa je tako bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dan prije usvajanja Rezolucije u EP otputovao u Strassbourg kako bi spriječio daljnje, kako je kazao, “etnoteritorijalne podjele BiH”. Predsjednik Glavnog odbora SDA Halid Genjac u pismu europskim pučanima objašnjavao je, pak, kako su načela federalizma “pokušaj osvajanja teritorija što Hrvati ni u ratu nisu uspjeli“. Ipak, najdalje su otišli SDP-ovi zastupnici u Zastupničkom domu FBiH tražeći da se usvoji “Rezolucija Zastupničkog doma FBiH o osudi inicijative za federalizacijom države i entiteta s ciljem entnonacionalnih pidjela i snažanje separatistčkih tendecija“.

Vanjskopolitički novinar zagrebačkog Večernjeg lista Borislav Ristić u izjavi za Dnevnik.ba smatra kako će bošnjački unitaristi morati slijediti upute Europske unije i da kao dominatna nacija neće više moći majorizirati Hrvate u Federaciji BiH jer je sada i međunarodna zajednica “progledala“ i shvatila kako je unitarna građanska BiH nemoguća.

Međunarodna zajednica više ne podržava unitarizam 

„Zagovornici  unitarizacije BiH neće biti zadovoljni ovom rezolucijom, no za nadati se da će na kraju, ipak, slijediti primjer Europske unije i prihvatiti da ideološka rješenja nemaju moć nad realnošću“, rekao je Ristić.

Napominje i kako su prije tri godine, nakon Rezolucije EP, u Federaciji BiH izbili nasilni prosvjedi pod krinikom unitarističkih rješenja i stvaranja umjetne političke krize.

„Treba imati na umu i nemila događanja od prije tri godine, kada su, nakon slične rezolucije Europarlamenta, koja je bila puno blaža u formulacijama, izbili nasilni prosvjedi u Federaciji BiH, s ciljem izazivanja političke krize kako bi se, pod krinkom narodnog nezadovoljstva, na silu nametnula unitaristička rješenja“, zaključio je  Ristić.

Navodi i kako koncept građanske BiH odgovara samo dominatnoj naciji i da je sve to i dovelo do podrivanja institucija i povrjeđivanja principa ravnopravnosti svih triju nacija u BiH.

„Takvoj situaciji je u velikoj mjeri pridonijela i politika međunarodne zajednice, koja je jako dugo insistirala na promašenom konceptu marginaliziranja nacionalnih pitanja u korist stvaranja unitarne građanske BiH. Takav koncept građanske BiH je, naravno, mogao odgovarati samo dominantnoj naciji, a on je u najvećoj mjeri i doveo do podrivanja institucija, uništavanja međusobnog povjerenja i povrijeđivanja principa ravnopravnosti svih triju nacija u BiH. Zato je dobro da od međunarodnih, u ovom slučaju europskih institucija dolaze signali koji pokazuju da je došlo do određenog sazrijevanja svijesti o neophodnosti reformi institucija devastiranih pogrešnim politikama“, rekao je Ristić.

Naveo je i kako je dosadašnja praksa omogućavala majorizaciju Hrvata u BiH i da je dosadašnja praksa pokazala, da u odusustvu jasnih institucionalnih jamstava, dominantna nacija stalno može narušavati prava drugih nacija.

Zbog svega toga, Ristić  smatra  kako Rezoluciju EP o BiH možemo smatrati korakom u dobrom smjeru koji bi trebao pridonijeti stabilizaciji političkih prilika u BiH – inzisitiranjem na institucionalnim rješenjima koja bi se zasnivala na principima federalizma, decentralizacije i legitimnog zastupanja znači priznavanje zahtjeva za poštovanjem prava konstitucionalnih prava svih triju nacija u BiH.

BiH asimetrična federacija

Kolumnist portala Index.hr Goran Vojković za Dnevnik. ba ističe  kako  je BiH već sada asimetrična federacija i kako s ovakvim ustavnim ustrojem ne može krenuti ozbiljno u postupak pridruživanja EU.

„BiH  realno nije ni ozbiljno krenula u postupak pridruživanja što uz ovaj ustavni ustroj i nije moguće - država koja je namjerno nazvana samo "Bosna i Hercegovina" u biti predstavlja asimetričnu federaciju. S jedne strane imamo vrlo snažnu i kompaktnu Republiku Srpsku, koja se sve više ponaša kao zaokružena državna tvorevina (uostalom i praksa govori da Sarajevo tu ne može gotovo ništa), s druge strane imamo slabu Federaciju koja ne uspijeva riješiti ni temeljna pitanja kao što je pravo na lokalnu samoupravu u Mostaru“, rekao je Vojković.

Načela federalizma temelj funkcionalne BiH

Zastupnik u Hrvatskom saboru Nikola Grmoja (Most – nezavisnih lista)  za Dnevnik.ba je izjavio kako su principi federalizma i decentralizacije temelji funkcionalne BiH.

„Principi federalizma, decentralizacije i supsidijarosti temelji su za funkcionalnu BiH. Izglasavanje  Rezolucije u Europskom parlament pozitivan je signal i korak za bolju budućnost države. Drago mi je da je shvaćena potreba i za izmjenama izbornog zakona, odnosno legitimnim predstavljanjem svih naroda što je sasvim normalno i što se podrazumijeva u svim demokratskim državama“, rekao je Grmoja.

Dugogodišnji novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić za Dnevnik.ba  napominje kako je  termin federalizacije prva izgovorila predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, a potom to prihvatio i šef Vlade RH Andrej Plenković.

Vurušić smatra kako treći entitet, odnosno hrvatski entitet, nije dobra opcija ukoliko bi  unutar njega bile samo općine zapadne Hercegovine.

„Treći entitet ne bi riješio pitanje Hrvata u BiH nego zapečatio sudbine Hrvata u RS-u, pa i u Središnjoj Bosni – oni bi tamo postali nacionalna manjina“, rekao je Vurušić.

Sumnja kako itko u BiH može mirno  pristati na teritorijalno redefiranje BiH koje bi obuhvatilo i RS, posebno Bosansku Posavinu.

„Federalizacija znači, očito i promjenu Daytona, No, je li to usuglašeno sa zemljama, pogotovo SAD-om, koje su mu  garant. Rusija je recimo čvrsto na poziciji ne mijenjanja Daytona, kao i Srbija“, navodi Vurušić.

BiH se nije obračunala  s radikalnim islamom  

Vojković smatra kako se u ovakvoj nestabilnoj BiH razvijaju islamistički ekstremistički pokreti.

„BIH će nastaviti stagnirati, i politički i ekonomski, nastaviti će se iseljavanje (pri čemu će se najviše iseljavati Hrvati jer imaju mogućnosti za to, građanstvo EU), a dugogodišnja stagnacija će pomoći samo razviju različitih ekstremističkih pokreta, kako to u pravilu biva kada je država u stagnaciji i bez nade“, navodi Vojković.

Ristić također navodi kako je ovakvom tonu  Rezolucije EU o BiH doprinijela i eskalacija islamskog terorizma u europskim zemljama.

„Ovakvom tonu Rezolucije i ozbiljnijem pristupu europarlamentaraca problemima u BiH svakako je doprinijela i situacija oko eskalacije islamskog terorizma u Europi i svijetu, gdje BiH  nije učinila dovoljno kako bi se obračunala s radikalnim elementim,  na što je, pored raznih sigurnosnih službi, nedavno skrenula pažnju i hrvatska predsjednica“, smatra Ristić.

Uspjeh hrvatske diplomacije

Ristić smatra kako je usvojena Rezolucija uspjeh hrvatske diplomacije.

„Na Rezoluciju svakako treba gledati i kao na uspjeh hrvatske diplomacije. Više smo puta mogli čuti i od Vlade i od strane predsjednice Grabar-Kitarović, BiH  je vanjskopolitički prioritet za Hrvatsku. Ova rezolucija Europarlamenta je pokazala da je to doista tako, jer su u završni tekst ušle sve sugestije koje su stigle s hrvatske strane“, mišljenja je Ristić.

Dnevnik.ba

Trump je Putinu ukrao show!

Po svemu sudeći, Rusija će preko stote obljetnice boljševičke revolucije preći šutke. To govori ne samo o ideološkom otklonu koji konzervativni nacionalist Putin gaji prema ideji komunizma i revolucije, već i o izvjesnoj nelagodi koja se uvlači u zidine Kremlja zbog Trumpova trijumfalnog pohoda u Americi i uspona antiglobalizma na Zapadu, koji prijeti srušiti stare globalističke elite. Naravno, Putin nije dio ove posustale globalističke internacionale, već netko tko je do jučer bio predstavljan kao njezina glavna opasnost, takoreći novi Hitler. Sada ta antifašistička etiketa, prema ideološkim standardima globalista, puno bolje pristaje Donaldu Trumpu nego Putinu. Trump je Putin na steroidima. Ne radi se, dakle, o ideologiji, nego o prestižu.

Putinu je Trump, tako, i dar s neba i zla kob. S jedne strane, Trumpova pružena ruka Putinu i najave relaksiranja odnosa SAD-a i Rusije, pa čak i stvaranja savezništva, dobrodošla su poruka za ekonomski izoliranu i iscrpljenu Rusiju, koju je očaj lagano gurao ka ratnom rješenju. Trumpova pobjeda je, otuda, otklonila opasnost za svijet od direktnog sukoba Rusije i Zapada i mogućeg nuklearnog Armagedona. S druge strane, sukob sa Zapadom je politički odgovarao Putinu. Njegova popularnost je uslijed tog sukoba rasla ne samo u Rusiji, nego i na Zapadu. Postao je simbolom borbe protiv globalizma. Sada mu je pak Trump preoteo taj antiglobalistički stijeg, i to ne samo na Zapadu, već i u samoj Rusiji. Prvi put je Trump a ne Putin najcitiranija osoba u ruskim medijima i ima iskrene poklonike i među Putinovim najbližim suradnicima.

To je bumerang koji se vratio Putinu s Trumpovom pobjedom u Americi. Za Putina bi idealno rješenje bilo da je u Americi pobijedila osoba iz tabora globalista, po mogućnosti korumpirana i bez autoriteta - poput, recimo, Hillary Clinton. S Trumpom je dobio neugodnog gosta u vlastitom dvorištu. Ako su nas zadnjih dana zbunjivale zaoštrene poruke koje su stizale iz Kremlja prema Bijeloj kući i obrnuto, onda uzrok tome treba tražiti u pokušaju Putinova repozicioniranja u ovoj za njega novoj situaciji. Naime, Putinov problem je sada kako pristati na sve uvjete savezništva koje mu je isporučio Trump, a ne prikazati to kao vlastitu slabost. A morat će na kraju pristati na sve, jer realno nema izbora. Ako bi išao na stvarno zaoštravanje s Trumpom, samo bi rušio vlastiti autoritet. To je stupica u kojoj se našao jaki čovjek Kremlja.

Revolucije nikad ne počinju zbog pobune naroda protiv čvrstorukaške politike svojih vlastodržaca. To je samo ljevičarski mit. U biti su sve uspješne revolucije bile državni udari izvedeni protiv vladara koji je pokazivao svoju slabost i izlazio u susret zahtjevima svojih protivnika, a ne snagu. Ponašanje Luja XVI uoči Francuske revolucije možda je najbolji primjer kako slab i benevolentan vladar može prouzročiti krizu sustava koja dovodi do njegovog pada. Sličan model vidimo i kod Nikolaja II Romanova i izbijanja Ruske revolucije. Bio je to car koji je svoju vladavinu doživljavao kao breme, do bolećivosti zaljubljen u svoje podanike, i to ga je stajalo glave. Njemački vlak s boljševičkim urotnicima nosio je više volje za moć od one koju je imao umorni ruski car. Međutim, nije Lenjinov makijavelizam srušio cara. Volja k nemoći je ono što ruši carstva, a ne volja za moć. A upravo je vlastita nemoć onaj izazov koji Putinu prijeti s dolaskom Trumpa.

S druge strane, Trumpu je Putin potreban. Ne samo zbog rješavanja problema u Siriji i otvaranja fronta prema Kini, nego i zbog toga što mu sada najmanje treba revolucija u Rusiji. Ipak Trump nije ljubitelj izvoza revolucija. Njemu treba ojačana Rusija sa stabilnim liderstvom, a ne guranje u kaos građanskog rata i revolucionarni vihor koji bi iznjedrio nepredvidljive avanturiste u posjedu nuklearnih bojevih glava. Otuda ćemo vjerojatno još neko vrijeme gledati igru mačke i miša između Trumpa i Putina, kako bi se prikrila Putinova potpuna podređenost Trumpu. Trumpu je takva igra retoričkog zaoštravanja s ruske strane cjelishodna i zbog ušutkavanja nezadovoljstva starih struktura, kojima se ruši čitav posthladnoratovski svijet s nestankom Rusije kao glavnog neprijatelja na horizontu. Iluziju konflikta bit će potrebno još neko vrijeme održavati dok Trump u potpunosti ne preuzme poluge i ne stabilizira svoju vlast.

Ma koliko nas lijevo-liberalni mediji uvjeravali u suprotno, revolucija nije ono što sljeduje Americi - tamo je na djelu konzervativna restauracija - već Rusiji. Treba se, ipak, nadati da će ju stota obljetnica tog nemilog događaja ovaj put zaobići u tišini.

Večernji list

Psihopatologija civilnog društva

Vjerojatno ne postoji značajnija i očuvanja vrijednija institucija u Hrvatskoj od široko razvijene mreže civilnih udruga koje za cilj imaju edukaciju hrvatskog puka i promicanje vrijednosti demokracije, ljudskih i manjinskih prava, te borbu protiv nacionalne isključivosti, socijalne neosjetljivosti i ksenofobije, koje su duboko ukorijenjene u konzervativnoj i uopće retrogradnoj prirodi hrvatskog društva. Stoga se kao jedan od političkih imperativa aktualne Vlade nadaje pružiti snažnu financijsku, institucionalnu i svaku drugu potporu daljnjem razvoju institucija civilnog društva, kao glavnog motora demokratizacije i potpunog implementiranja europskih vrijednosti u Hrvatskoj, što će značajno pridonijeti učvršćivanju naše pripadnosti zapadnom civilizacijskom klubu.

Ovo što sam gore napisao mogao bi biti primjer famoznih “lažnih vijesti”, kojih su ovih dana puni srednjostrujaški mediji, ili “lažnog stava”, pošto je riječ o kolumni, da ne kažem već “lažne svijesti”, kako se to nekad govorilo. Naravno, to što se radi o jednom lažnom, ideološkom stavu, ne znači da on doista neće biti i ostvaren. Moguće da će tako nekako glasiti zvaničan stav nakon saborske rasprave o općem stanju civilnog društva u Hrvatskoj i prihvaćanja izvješća o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koje je na dnevnom redu tekuće 2. sjednice Hrvatskog sabora. Dapače, nema nikakve prepreke da on bude prihvaćen, pošto se radi o zvaničnom stavu svih dosadašnjih hrvatskih vlada, bile one lijeve ili desne, pa tako i ove Vlade. Tek je nekoliko konzervativnih udruga podnijelo prigovor na to Izvješće NZRCD-a, kako zbog prirode djelovanja udruga koje su dobile potporu NZRCD-a, tako i zbog visine financijskih poticaja, te predložilo narodnim zastupnicima da ga ne usvoje. Inače, nikakve šire društvene rasprave o tome zasad nema.

Doista mora djelovati čudno kad pogledamo prirodu djelovanja udruga koje se bave “razvojem civilnog društva”, kao i način na koji je sam pojam civilnog društva danas promijenio svoj smisao gotovo u svoju suprotnost. Naime, nekad je, u davnim puritanskim vremenima devetnaestog stoljeća, pojam civilno društvo podrazumijevalo spontano udruživanje građana u cilju ostvarenja nekih konkretnih interesa ili ciljeva, koji nisu bilo obuhvaćeni djelovanjem države ili tržišta. Ta djelatnost je bila uglavnom volonterska i financirana je privatnim donacijama. Neke od njih su imale i političke ciljeve, a meta je bila država i njene institucije. To je, recimo, bio stav prosvjetitelja i klasičnih liberala. Opozicija države i društva bila je u centru takvog djelovanja; trebalo je obraniti društvo od “okova” invazivnog djelovanja države.

Nešto od takvog shvaćanja djelovanja civilnog društva imali smo i pod komunizmom, gdje je civilno društvo pokušavalo obraniti neke od osnovnih političkih i građanskih prava od djelovanja sveprisutne totalitarne države i njezine snažne ideološke indoktrinacije. Međutim, danas vidimo da je došlo do potpune inverzije u shvaćanju smisla i djelovanja civilnog društva. Danas civilno društvo, u biti, znači borbu specijaliziranih udruga protiv tradiranih vrijednosti građanskog društva uz asistenciju državnog aparata i njegovu obilatu financijsku pomoć. Meta više nije država, već društvo. Društvo je sada to koje je “bolesno”, “zaostalo”, “represivno” i izvor problema, a država je ta koja je napredna, demokratska i prosvijećena. Udruge civilnog društva su tu da se bore protiv društva i brane prosvjetiteljski državni ideal. Kako je došlo do te inverzije?

Duh prosvjetiteljstva nikad ne miruje. Jednom kada je građansko društvo pokazalo svoju snagu i slomilo poluge državne prinude, utopija se pokazala neostvarenom. S političkih opresija se potom prešlo na ekonomske. Trebalo je strgnuti lance ekonomske prinude napadom na instituciju privatnog vlasništva, kapitalizam i nepravednu redistribuciju bogatsva. Ulogu civilnog društva igrali su sada proleteri, a klasični liberali postali su socijalisti i komunisti. Kada je i ta utopija propala, Marx umro, a proleteri se pokazali nepouzdanim partnerima, utopijski cilj je za svog neprijatelja pronašao vladajuću kulturu i samo društvo. Nepravda sustava sada se ugnijezdila u obitelji, školama, moralu i religiji dominantne društvene skupine. Ulogu civilnog društva, novih proletera, sada preuzimaju homoseksualni parovi, progresivni studenti, nacionalne i religijske manjine, a avangarda tog prokreta postaju civilne udruge. Duh prosvjetiteljstva tako ugriza sam sebe za rep. Koji će sljedeći oblik uzeti? Ili je, možda, vrijeme okončati tu igru?

Večernji list

Početak konzervativne restauracije Amerike

Sve koji su imali priliku vidjeti provalu divljeg nasilja na Sveučilištu u Berkeleyu, koje je izbilo povodom gostovanja Mila Yiannopoulosa, urednika portala Breitbart, libertarijanca i gej aktivista, morali su ostati zapanjeni njegovom žestinom i izlišnošću. Zgražanje bi moralo biti tim veće što se radi o pitomcima institucije koja bi po svom opisu morala njegovati intelektualnu raznovrsnost i toleranciju prema ideološkim razlikama. Paljenje bine s koje je Milo trebao održati predavanje, maskirani aktivisti s palicama koji prebijaju ljude na ulici i sukobljavaju se s policijom, nimalo ne podsjeća na akademsku atmosferu koja cijeni argument i želi afirmirati dijalog o važnim društvenim pitanjima.

Čuđenje nad terorističkim metodama vođenja dijaloga američkih akademaca s ideološkim neistomišljenicima donekle može umanjiti spoznaja da je Sveučilište u Berkeley još od šezdesetih godina jedno od glavnih utočišta radikalno-lijevih pokreta i ideologija, koje nazivamo Novom ljevicom. Neprikosnoveni guru Nove ljevice, Herbert Marcuse, poznat je po svojoj kritici “represivne tolerancije”, koju naizust mora naučiti svaki brucoš na studijima društvenih znanosti. Prema Marcuseu, liberalno učenje o toleranciji je “represivno” zbog toga što uči toleriranju stavova zagovornika netolerancije. On pod zagovornicima netolerancije ne misli na neke ekstremiste, već na sve one koji se ne slažu s lijevim svjetonazorom. “Oslobođena tolerancija”, kaže Marcuse, “stoga bi značila netoleranciju prema desnim pokretima i toleranciju prema lijevim pokretima.” Drugim riječima, ako ne dijelite lijevi svjetonazor, a upustili ste se u raspravu s mlađahnim sljedbenikom Marcuseova nauka, pripazite na taj revolver pod kaputom.

Ovako logički krhka i očito ideološki impregnirana Marcuseova argumentacija jasno korespondira s iracionalnošću i proizvoljnošću ljevičarskog nasilja. To nasilje nema neki konkretan cilj, već je svrha samom sebi. Ono je jedino u službi destrukcije realnosti i obnavljanja vjere u utopijski cilj. Prezir i nada tu se međusobno nadopunjuju i podržavaju. Nasilje u Berkeleyu otuda podsjeća na jednu anegdotu o Marcuseu, koju je, u svojoj knjizi Snoviđenja nad zaljevom San Francisca, ispričao poljski pjesnik, komunistički disident i nobelovac, Czesław Miłosz. Naime, Marcuse je, priča Miłosz, gledajući s terase u Berkeleyu prema zaljevu San Francisca, s gađenjem promrmljao: “Ovaj grad je pun svinja!” Ako ste ikad osjetili nelagodu u raspravi s pripadnikom radikalne ljevice zbog njegovog prezrivog nastupa s moralno povlaštene pozicije, vjerojatno se radi o nelagodi zbog demonstriranja pasivne agresije koja trenutno nema pri ruci buzdovan.

Temeljni antropološki pesimizam i mizantropija uvijek su hrana neobuzdanom optimizmu i utopijskim nadama ljevičarskih elita. Pogrešno se misli kada se kaže da su ljudi ubijani u ime utopije, da je nasilje opravdavano uzvišenim utopijskim ciljem. Stvar je obrnuta: puko, divlje i neobuzdano nasilje bilo je opravdanje utopije. Nasilje je integralni dio utopijskog cilja. Nasilje jest ostvarenje utopije. Pobiti dvadeset milijuna ljudi teško da ima ikakvu političku svrhovitost. Raznijeti se bombom u tržnom centru neće nimalo doprinijeti stvaranju Kalifata. Prebijati svoje neistomišljenike na ulici odbit će a ne privući nove sljedbenike. Ono što će takvo bezrazložno i iracionalno nasilje učiniti, jest da će potvrditi izuzetnost i uzvišenost vlastite moralne pozicije, potvrdit će utopiju kojoj pristup ima samo privilegirana elita odabranih. Plemenita mržnja prema postojećem sistemu “represivne tolerancije”, kako kaže Marcuse, “može se preokrenuti u grozotu, brutalnost i teror”, jer je granica između te mržnje i terora “na strašan način izvanredno pokretljiva”.

Nasilje u Berkeleyu pokrenut će i reakciju Trumpove administracije. Jedan od važnih ciljeva koje je njegova administracija stavila pred sebe jest obračun s dominantnom ljevičarskom kulturom na američkim sveučilištima. U tweetu koji je napisao neposredno nakon izbijanja nasilja na Berkeleyu, najavio je mogućnost uskraćivanja državne potpore ovom sveučilištu. Do toga vjerojatno neće doći, ali će svakako iće ka razbijanju monopola radikalne ljevice na sveučilištima, uskraćivanjem financiranja pojedinim ideološki obojenim katerdama bez znanstvenog uporišta, poput "rodnih studija", i zapošljavanjem profesora konzervativnih svjetonazora, koji su odatle mahom bili prognani. Bit će to jedan od glavnih Trumpovih doprinosa konzervativnoj restauraciji Amerike na čijem čelu se našao.

Večernji list