Može li se od nacizma uteći na 'socijalni' godišnji odmor?

Kada se Witold Gombrowicz u ljeto 1939. ukrcao na brod i krenuo na godišnji odmor put Argentine, nije ni slutio da će taj njegov put obilježiti transformacija koja će čitavoj epohi dati svoj žig. Gombrowicz se, naime, od znatiželjnog turista pretvorio u očajnog emigranta, koji će ostatak života provesti u grčevitom i uzlaudnom traganju za svojim domom. Iako je na putovanje krenuo turistički, u vlastitom aranžmanu, ono je već na sebi imalo žig epohe, na neki način bilo organizirano. U susjednoj Njemačkoj na put su se već otisnuli Thomas Mann, Hannah Arendt i Karl Löwith.

Ako ovih dana krenete posjetiti bilo koji europski grad, mogli bi vas lako pomiješati s emigrantima. Rezervirani pun pansion i nadljudska volja za odmorom, ta obilježja svakog turista, koji koristi svoj godišnji odmor da bi otišao na neko mjesto izvan običnog života, prenatrpanog banalnostima svakodnevice i učmalošću uredskog okružja, još uvijek nije nikakva garancija da nećete biti zamijenjeni s ljudima koji su krenuli u svoju grozničavu egzistencijalnu potragu za sigurnošću običnog života. Žig vremena koji je obilježio Gombrowiczevo putovanje još uvijek je utisnut na našim putnim torbama, a karta u jednom smjeru je, čini se, traženija od povratnih.

Ova se slika može činiti pomalo ciničnom. No, njihova je veza bliža no što bismo pomislili. Institucija organiziranih godišnjih odmora dio je iste one politike zbog koje se Witold Gombrowicz 29 godina nije vratio sa svog godišnjeg odmora. Kao što piše Götz Aly, u svojoj, kod nas prevedenoj, ali slabo komentiranoj, knjizi Hitlerova socijalna država, nacionalsocijalističko vodstvo prvo je uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Nacističke vođe su osiguravale njemačkom radniku ugodan četrnaestodnevni odmor po pristupačnim sindikalnim cijenama. Mnogi od njih su se na tim svojim putovanjima sretali i miješali s emigrantima, koji su odlazili na putovanja bez tih beneficija.

Ovo može djelovati iznenađujuće, jer mi kad razmišljamo o nacizmu, ne mislimo na institucije socijalne države, koje su prvi u svoje zakonodavstvo uveli nacisti, a koje su još uvijek duboko usađene u naše vlastite institucije i vrlo su nam drage. Teško ćete vidjeti danas nekog našeg antifašista da prosvjeduje protiv institucije godišnjeg odmora, sindikalnih popusta, sve većeg broja neradnih dana i organiziranog turizma, kao teškog naslijeđa nacističke politike kojeg se još uvijek nismo oslobodili. Lako je osuditi kukasti križ na Poljudu; malo je teže vidjeti koliko je naš svakodnevni život još uvijek podređen institucijama socijalne države i ritualima koji su bili invencija nacističke politike. Lako je osuditi nacističke zločine; malo je teže odreći se organiziranoga nacizma, na koji smo još uvijek ponosni kao na neviđena humanistička dostignuća modernog zakonodavstva.

Među prvim zakonima koji su nacisti donijeli, i na koji su bili vrlo ponosni kao svoj originalni izum, jest zakon o ovrhama, koji je prava vjerovnika ograničavao u korist prava dužnika. Sudski je ovršitelj, naime, imao obvezu "razvijati socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu". Zvuči poznato? Među dostignuća nacističkog zakonodavstva ubrajaju se i davanje konačne forme Bismarckovom sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, nacionalizacija sustava zdravstvenog i socijalnog osiguranja, državna preraspodjela bogatstva u korist lošije stojećih, uvođenje platnih razreda, zaštita radnika od poslodavaca, nacionalizacija krupne industrije, itd. Sve su to one socijalističke politike koje predstavljaju naslijeđe nacizma zacementirano u temeljima postratnog europskog zakonodavstva, koje smo mi preuzeli davši mu umilno ime socijalne države.

Umjesto da se bavimo površnim ljevičarskim antifašističkim stereotipima, koji samo ideološki zamagljuju stvar, možda bi bilo vrijeme zapitati se da li bi trebalo konačno denacificirati naše socijalističko zakonodavstvo i ekonomski sustav? Hitler je svome biografu Ottu Wageneru povjerio da on svoju misiju vidi u "iznalaženju i putovanju putem koji bi vodio od individualizma ka socijalizmu bez revolucije", tj. izazivanja građanskog rata. Mi vidimo da se mi još uvijek nalazimo na tom putu ka socijalizmu. Putu koji je Gombrowicza i milijune drugih odveo na put emigracije. Putu na kojem još uvijek turisti postaju emigranti. Možda je vrijeme da skrenemo s njega i potražimo vlastiti put nazad ka obnovi individualističke civilizacije? Vratiti se tamo, ne kao turist koji bježi od svoje dirigirane svakodnevice, već kao emigrant koji je dugo lutao u potrazi za svojim domom.

Večernji list

Ako bi nas Karamarko vratio u '90., lijevi bi nas torpedirali u kameno doba

Još je zimus, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora i iznenađujućeg rezultata kandidata Živog zida, Vilibora Sinčića, postalo jasno da će Hrvatska oštro zaokrenuti ulijevo, a događaji koji su uslijedili nisu demantirali takve prognoze. Oba su predsjednička kandidata u drugom krugu zanemarila svoje programske stavove i stala juriti Sinčićevih 15 posto glasova. Nakon izbora je Vlada odmah povukla nekoliko populističkih poteza, poput zamrzavanja tečaja franka i najave otpisa dugova građanima, dok je, s druge strane, HDZ počeo oklijevati s prezentacijom svog dugo najavljivanog programa reformi i okrenuo se desnom populizmu, koji ga je stajao pada popularnosti.

Izuzetno nepopularna vlada Zorana Milanovića, koja je demonstrirala da nije u stanju voditi zemlju ka nužnim strukturnim reformama, koje bi nas izvukle iz socijalističke baruštine iz koje se već decenijama ne uspijevamo iščupati, mogla je taj realni deficit svoje politike pokriti samo ideološkim svađama i dizanjem moralne panike od opasnosti "povratka fašizma". Na taj je spin početnički nasjeo Karamarkov HDZ, koji je odlučio ući s ljevicom u ideološki ring i glumiti sparing partnera po njihovoj mjeri. Koketiranje s braniteljskim prosvjedom, konfliktne i prijeteće poruke, žestoka nacionalistička retorika i izbjegavanje ekonomskih tema, obilo im se o glavu.

Predizborna aritmetika postala je jasna. Kada su na "dnevnom redu" ekonomska pitanja, SDP u anketama pada, a HDZ raste – ali raste i Živi zid. Kada se pak nametnu ideološka sporenja, SDP se vraća u igru, HDZ pada, a "transideološki" Živi zid nestaje. Tu je aritmetiku, očito, shvatio Milanović, ali ne i Karamarko. Svakako se ta loše HDZ-ove kalkulacije može objasniti i spomenutim zaokretom cjelokupne političke scene ulijevo, zbog čega su i postali oprezni oko svoje najave ekonomskih reformi. Jer, HDZ je daleko od toga da bude stranka čvrstih programskih principa, pa nikada ne znate sa sigurnošću što će iskočiti iz njihovog ormana. Tako se i moglo desiti da prije mjesec dana iz tog ormana iskoči Goran Marić sa svojom hajkom na "neoliberalni kapitalizam".

S druge strane, SDP je shvatio da se, uz ovako jadne rezultate svoje ekonomske politike, ne može osloniti na par populističkih poteza kako bi očuvao vlast na narednim izborima, već da mora pronaći odgovore na ekonomska pitanja koja bi imala programatski karakter, kako bi narušio aritmetičku pravilnost da padaju kad ekonomska pitanja dođu na red – a doći će – i kako bi pritom zaustavio rast Živog zida. Neke naznake, koje još uvijek imaju kuloarski karakter, govore da se SDP sprema upravo na takav potez. Riječ je o tome da jedan od SDP-ovih ideologa, bivši ministar kulture u Račanovoj vladi, Antun Vujić, već radi na novom programu lijeve koalicije, koji bi imao radikalno lijevi predznak.

Tako smo, uslijed straha naše političke elite od suočavanja s realnim problemima hrvatskoga gospodarstva, pored Karamarkovog povratka Tuđmanovom naslijeđu, sada dobili i lijevu varijantu istoga bijega od stvarnosti u formuli SDP-ovskog povratka "izvornoj socijaldemokraciji". Prema tom programu, lijeva koalicija bi postala vjerna preslika grčke Sirize, pa bi se, tako, on temeljio na zahtjevu za otpisom hrvatskih dugova, zaustavljanju privatizacije i odustajanju od smanjenja javnog sektora, kejnzijanskoj politici monetarne ekspanzije i snažnog upliva politike u ekonomiju, politici pune zaposlenosti (!?), itd. Ako bi nas Karamarko vratio u devedesete, ovaj novi program lijeve koalicije bi nas torpedirao ravno u pedesete, ako ne i u Kameno doba.

Ono što nas može spasiti od "lijevog skretanja" i sasvim izgledne i potpune propasti, koju nam nudi naša programatski i idejno zapuštena politička elita, kako se čini, jest samo brza i bjelodana propast grčke radikalne ljevice. Tome ne pridonosi naročito zadnji razvoj događaja, jer je europska politička klasa, svojom ambivalentnom politikom, odlučila održati vladu premijera Ciprasa "iznad vode" i ponudila mu novi bailout, zajedno s paketom "reformi", koje bi on, koristeći slabosti i nejedinstvo europskih partnera, mogao lako razvodniti i izigrati. Dugoročni učinak zadnjih događanja u Grčkoj vjerojatno će, na žalost, biti legitimiranje radikalno lijevih politika od strane EU.

Ako do takvog negativnog razvoja dođe, onda jedinu šansu za Hrvatsku treba vidjeti u sretnoj okolnosti da su građani daleko manje skloni ovakvim avanturističkim politikama od naših političara. To je, konačno, pokazao i rezultat predsjedničkih izbora, na kojima je izabrana umjerena konzervativka. Na žalost, za ove izbore građani koji većinski teže političkom centru i žele reformske politike, čini se, neće imati svoga kandidata. Na srednji rok gledano, to bi moglo značiti i brisanje cjelokupne političke elite, koja se odlučila voditi ideološke bitke a zaboravila svoju obvezu osluškivanja zahtjeva većinskog biračkog tijela.

Večernji list

Spašavanjem Grčke cijela Europa zarazit će se jugoslavenskim sindromom

"Držati Tita na površini" – bila je to hladnoratovska formulacija američke vanjske politike prema Titovoj Jugoslaviji, koja je ovdašnje privrženike zapadnih demokratskih tradicija dovodila do očaja. "Kako je moguće da domovina slobode i demokracije održava na životu jednog komunističkog diktatora?", pitali su se u čudu. Ipak je bilo upravo tako – jugoslavenski komunizam je građen na američkom dolaru, a geopolitički interesi odnijeli su štih moralnim obzirima i zdravome razumu.

Ako se pitate zašto Hrvatska, kao i sve ostale države nastale raspadom Jugoslavije, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, nikada nisu nikada imale snažnu liberalnu i demokratsku opoziciju, pa i danas bauljaju još duboko u socijalizmu i socijalističkim politikama – odgovor nije u mitskom "Balkanu", "balkanskom mentalitetu" ili nedostatku demokratskih tradicija, već u narečenom paradoksu da je naša diktatura imala blagoslov demokratskog Zapada. Ovdje komunizam nije došao na ruskim tenkovima i njima održavan, već je instaliran kao posljedica geopolitičkih igara zapadnih sila sa Staljinom.

Kada se komunistički svijet rušio, a Zapad za narode koji su živjeli pod sovjetskom okupacijom postao metafora kapitalizma, demokracije i slobode, za nas to pravilo nije važilo. Kod nas je bilo sasvim normalno biti okrenut Zapadu i biti socijalist. To je i danas tako. Blagodati pada Berlinskog zida ovdje nisu imale nikakvog učinka. Zato je za nas Zapad još uvijek metafora socijalizma, možda humanijeg, ljepšeg i modernijeg od onog s Titovim licem, a liberalni kapitalizam prokažena i "prevaziđena" doktrina devetnaestog, a nikako obećanje i nada za dvadesetprvo stoljeće.

Ako sad pogled bacimo na ono što se upravo događa u i oko Grčke, ne možemo odoljeti a ne vidjeti isti model ponašanja Zapada na djelu i da se "jugoslavenski sindrom" širi Europom. I gotovo iz istih razloga – opet geopolitika, a ne zdravi razum, ekonomski ili moralni obziri, igra presudnu ulogu. I opet su oni kojima su liberalizam i demokracija na srcu bačeni u očaj. Naime, kao što možemo vidjeti iz zadnjih vijesti iz Atene, Bruxellesa i Washingtona, politički pritisci su potisnuli u stranu logiku, a europske zemlje će biti natjerane na kompromis s Ciprasovom vladom. Zapad je, dakle – točnije, Washington – ponovno odlučio "držati iznad vode" jednog komunističkog lidera, kako ovaj ne bi izletio iz EU i eventualno odletio u naručje Rusiji i kako bi se očuvala neokrznuta američka ideološka tvorevina zvana "Europska unija".

Ceh će, naravno, "solidarno" platiti europski zatočnici ove ideološke tvorevine, zajedno s Grcima, unatoč njihovoj demokratskoj volji izraženoj na referendumu. Kao što se moglo i pretpostaviti, uzajamno blefiranje Ciprasove vlade i eurokrata došlo je do zida. Da je igri došao kraj najjasnije je izrazio i povukao crtu američki ministar financija, Jacob Lew, riječima da bi kolaps Grčke i njen izlazak iz EU predstavljao "geopolitičku grešku". Podršku mu je pružila direktorica MMF-a, Christine Lagarde, plediranjem za restrukturiranje i otpis dijela grčkih dugova. Francuski premijer, Manuel Valls, otvoreno je rekao da je "držanje Grčke u Europi od najvećeg geostrateškog i geopolitičkog interesa". Sada se oglasio i predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, pozivajući vjerovnike da daju "realistički prijedlog", kako bi se došlo do "kompromisnog rješenja".

Kao što piše britanski Guardian, "poruka iz Washingtona je konačno stigla u Europu". Europljani su popustili pod pritiskom Washingtona i jedinstveno prisegli na novo spašavanje Grčke, iako je svima jasno da Grci neće održati ni ovo obećanje, kao što se nisu držali ni prethodnoga. Jedino je još ostalo da pod ovim pritiscima poklekne i njemačka kancelarka, Angela Merkel. Malo nade pruža njena izjava od četvrtka, dana u Sarajevu, da već imamo iskustva s otpisom i odgodom plaćanja grčkog duga, te da nema govora o "rezanju" duga. Za očekivati je da će se i Njemačka na kraju prikloniti zahtjevima Washingtona i eurokrata, te da neće pustiti Grke "niz vodu".

I tako se šou nastavlja. Priču o grčkoj otplati duga, vidjet ćemo ad kalendas Graecas. Da stvar bude još i gora, građani Europe će i dalje, uz odobrenje svojih poslušničkih parlamenata, plaćati grčke fantazije o komunističkoj revoluciji i kapitalističkom standardu, a takvi socijalistički mokri snovi će se i dalje nazivati "reformama". I, naravno, kada stvar opet propadne, za promašaje takve politike će biti okrivljen "neoliberalni kapitalizam". Oni koji drže do slobode i demokracije s ovakvim muljažama ne trebaju imati ništa. Pogotovu ako su već imali iskustva s "jugoslavenskim sindromom". Na žalost, živimo u svijetu koji nije puno drukčiji od onog kada su Titu stizali dolari da bi gradio svoju socijalističku utopiju. Samo je sada taj sindrom zahvatio i sam Zapad.

Večernji list

Referendum znači kraj blefa da za Grčku postoje socijalistička rješenja

Malo toga je jasno u vezi referenduma o prihvaćanju uvjeta koje je Trojka postavila vladi Aleksisa Ciprasa o produžetku pomoći Grčkoj, počev od samog referendumskog pitanja, za koje bi prosječnom Grku trebao kakav financijski stručnjak da bi mu razjasnio njegov smisao, pa do svih mogućih posljedica te odluke, koje bi mogle biti sudbinske, kako za Grčku, tako i za Europsku uniju. To tragičko neznanje ili hamartija, kojim je obavijen ovaj referendum, dio je ukupne slike grčke tragedije, koja je već postala i europska agonija. Logos je odavno napustio obale stare Helade, ali i Europe, pa se čini da nam je još samo ostalo nadati se da će nedjeljni referendnum okončati ovu tragediju bez kraja, makar i tragičnim krajem.

Naime, čini se da drukčije nije moguće razriješiti grčki Gordijev čvor nego presjeći ga. S jedne strane imamo ljevičarsku Ciprasovu vladu, koja ne želi poštovati pravila igre u eurozoni, ali ne bi nikako htjela ni izaći iz nje i napustiti euro. Cipras je Grcima obećao nemoguće – komunističku revoluciju i kapitalistički standard. S druge strane imamo eurokrate koji Grčkoj nude “paket reformi”, koje su sve samo ne reformske, već im je jedini cilj naplatiti realno nenaplativa dugovanja. Tako smo i dobili situaciju u kojoj se reformama naziva podizanje PDV-a i nametanje još jače ukupne porezne presije poduzećima. I jedno i drugo predstavljaju samo praznu mogućnost, odnosno, ekonomski gledano – besmislicu. Sve to više podsjeća na neurotičnu prisilnu radnju i fingiranje bilo kakvog rješenja, nego na racionalnu politiku koja traga za rješenjima.

Izgleda da nije samo grčki ministar financija Varufakis igrao na blef, kada je vjerovao da će eurokrati popustiti pred njegovim nepopustljivim stavom, već su i eurokrati blefirali kada su vjerovali da će Grci popustiti suočeni s bezizlaznom situacijom. Zbog toga i nervozna reakcija predsjednika Europske komisije, Jean-Claude Junckera, koji je referendum ljutito nazvao “izdajom”, a eventualno referendumsko odbijanje prijedloga Trojke na referendumu “ravnim samoubojstvu”. Na kraju su se svi “preigrali”, a premijer Cipras je, u vlastitoj nemoći, odlučio teret odlučivanja prebaciti na grčki narod, koji mu je samo prije šest mjeseci dao svoje povjerenje.

Premda je i Ciprasovo raspisivanje referenduma samo još jedan bleferski potez, koji bi ga, doduše, mogao stajati i mandata, mislim da je to bilo najmanje loše rješenje u situaciji u kojoj dobrih rješenja jednostavno nema – točnije, prihvaćanje da rješenja nema i da je blefiranju došao kraj. Tome u prilog govori i Ciprasova i Junckerova nervoza. Na kraju, uvijek je bolje da odluku donesu oni koji će i snositi njene posljedice, a ne prevrtljivi političari i birokrati. Makar ta odluka i ne bila donešena na osnovu racionalne kalkulacije koristi I šteta, već na temelju ideoloških preferencija i predrasuda. Tako će, vjerojatno, oni koji budu glasali “za”, glasati zbog toga što vole Grčku vidjeti kao dio Europe, a ne Balkana i nekadašnje Otomanske imperije, dok će oni koji budu zaokružili “ne” to vjerojatno uraditi pod utjecajem “antifašističke” ideološke paradigme, koja u ucjenama Europske unije vidi sličnosti s ucjenama kojima je Grčka bila izložena od strane Mussolinijeve fašističke Italije tridesetih godina.

No, bez obzira na tragičku hamartiju (zaslijepljenost) svih aktera grčke referendusmke drame, i u skladu s načelom “bolje tragičan kraj, nego tragedija bez kraja”, vjerujem da bi referendumsko “NE” i izbacivanje Grčke iz eurozone i Europske unije moglo, ipak, predstavljati nekakvo rješenje. Takav rasplet bi okončao agoniju liječenja katastrofalnog stanja grčke ekonomije pogrešnim i palijativnim socijalističkim politikama, koje su do njega i dovele. Grci bi nakon dugo vremena bili lišeni iluzije da se može živjeti na tuđi račun i morali bi se ozbiljno posvetiti reformama. Pokazalo bi se i koliko je eurozona nefunkcionalan institucionalni okvir potpuno divergentnih ekonomija, koji mnogima od njih ne pruža mogućnost za rast. I na kraju, ali ne i najmanje bitno, grčko “NE” bi značilo pobjedu demokracije i principa suvereniteta nacionalnih država nad nedemokratskim principom nadnacionalnih ideoloških tvorevina, kakva je Europska unija.

Aktualna grčka drama neće imati pobjednika. U svakom slučaju, o tome neće odlučiti referendum, već politike za koje se Grci odluče nakon referenduma. Jedina pobjeda koju je ovim referendumom moguće ostvariti je ona na spoznajnom planu. A oslobađanje od dugotrajne zaslijepljenosti pogrešnim politikama i preuzimanje vlastite sudbine u svoje ruke, svakako može predstavljati prvi ozbiljan korak ka nalaženju rješenja.

Večernji list