Kada se Witold Gombrowicz u ljeto 1939. ukrcao na brod i krenuo na godišnji odmor put Argentine, nije ni slutio da će taj njegov put obilježiti transformacija koja će čitavoj epohi dati svoj žig. Gombrowicz se, naime, od znatiželjnog turista pretvorio u očajnog emigranta, koji će ostatak života provesti u grčevitom i uzlaudnom traganju za svojim domom. Iako je na putovanje krenuo turistički, u vlastitom aranžmanu, ono je već na sebi imalo žig epohe, na neki način bilo organizirano. U susjednoj Njemačkoj na put su se već otisnuli Thomas Mann, Hannah Arendt i Karl Löwith.
Ako ovih dana krenete posjetiti bilo koji europski grad, mogli bi vas lako pomiješati s emigrantima. Rezervirani pun pansion i nadljudska volja za odmorom, ta obilježja svakog turista, koji koristi svoj godišnji odmor da bi otišao na neko mjesto izvan običnog života, prenatrpanog banalnostima svakodnevice i učmalošću uredskog okružja, još uvijek nije nikakva garancija da nećete biti zamijenjeni s ljudima koji su krenuli u svoju grozničavu egzistencijalnu potragu za sigurnošću običnog života. Žig vremena koji je obilježio Gombrowiczevo putovanje još uvijek je utisnut na našim putnim torbama, a karta u jednom smjeru je, čini se, traženija od povratnih.
Ova se slika može činiti pomalo ciničnom. No, njihova je veza bliža no što bismo pomislili. Institucija organiziranih godišnjih odmora dio je iste one politike zbog koje se Witold Gombrowicz 29 godina nije vratio sa svog godišnjeg odmora. Kao što piše Götz Aly, u svojoj, kod nas prevedenoj, ali slabo komentiranoj, knjizi Hitlerova socijalna država, nacionalsocijalističko vodstvo prvo je uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Nacističke vođe su osiguravale njemačkom radniku ugodan četrnaestodnevni odmor po pristupačnim sindikalnim cijenama. Mnogi od njih su se na tim svojim putovanjima sretali i miješali s emigrantima, koji su odlazili na putovanja bez tih beneficija.
Ovo može djelovati iznenađujuće, jer mi kad razmišljamo o nacizmu, ne mislimo na institucije socijalne države, koje su prvi u svoje zakonodavstvo uveli nacisti, a koje su još uvijek duboko usađene u naše vlastite institucije i vrlo su nam drage. Teško ćete vidjeti danas nekog našeg antifašista da prosvjeduje protiv institucije godišnjeg odmora, sindikalnih popusta, sve većeg broja neradnih dana i organiziranog turizma, kao teškog naslijeđa nacističke politike kojeg se još uvijek nismo oslobodili. Lako je osuditi kukasti križ na Poljudu; malo je teže vidjeti koliko je naš svakodnevni život još uvijek podređen institucijama socijalne države i ritualima koji su bili invencija nacističke politike. Lako je osuditi nacističke zločine; malo je teže odreći se organiziranoga nacizma, na koji smo još uvijek ponosni kao na neviđena humanistička dostignuća modernog zakonodavstva.
Među prvim zakonima koji su nacisti donijeli, i na koji su bili vrlo ponosni kao svoj originalni izum, jest zakon o ovrhama, koji je prava vjerovnika ograničavao u korist prava dužnika. Sudski je ovršitelj, naime, imao obvezu "razvijati socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu". Zvuči poznato? Među dostignuća nacističkog zakonodavstva ubrajaju se i davanje konačne forme Bismarckovom sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, nacionalizacija sustava zdravstvenog i socijalnog osiguranja, državna preraspodjela bogatstva u korist lošije stojećih, uvođenje platnih razreda, zaštita radnika od poslodavaca, nacionalizacija krupne industrije, itd. Sve su to one socijalističke politike koje predstavljaju naslijeđe nacizma zacementirano u temeljima postratnog europskog zakonodavstva, koje smo mi preuzeli davši mu umilno ime socijalne države.
Umjesto da se bavimo površnim ljevičarskim antifašističkim stereotipima, koji samo ideološki zamagljuju stvar, možda bi bilo vrijeme zapitati se da li bi trebalo konačno denacificirati naše socijalističko zakonodavstvo i ekonomski sustav? Hitler je svome biografu Ottu Wageneru povjerio da on svoju misiju vidi u "iznalaženju i putovanju putem koji bi vodio od individualizma ka socijalizmu bez revolucije", tj. izazivanja građanskog rata. Mi vidimo da se mi još uvijek nalazimo na tom putu ka socijalizmu. Putu koji je Gombrowicza i milijune drugih odveo na put emigracije. Putu na kojem još uvijek turisti postaju emigranti. Možda je vrijeme da skrenemo s njega i potražimo vlastiti put nazad ka obnovi individualističke civilizacije? Vratiti se tamo, ne kao turist koji bježi od svoje dirigirane svakodnevice, već kao emigrant koji je dugo lutao u potrazi za svojim domom.
Ako ovih dana krenete posjetiti bilo koji europski grad, mogli bi vas lako pomiješati s emigrantima. Rezervirani pun pansion i nadljudska volja za odmorom, ta obilježja svakog turista, koji koristi svoj godišnji odmor da bi otišao na neko mjesto izvan običnog života, prenatrpanog banalnostima svakodnevice i učmalošću uredskog okružja, još uvijek nije nikakva garancija da nećete biti zamijenjeni s ljudima koji su krenuli u svoju grozničavu egzistencijalnu potragu za sigurnošću običnog života. Žig vremena koji je obilježio Gombrowiczevo putovanje još uvijek je utisnut na našim putnim torbama, a karta u jednom smjeru je, čini se, traženija od povratnih.
Ova se slika može činiti pomalo ciničnom. No, njihova je veza bliža no što bismo pomislili. Institucija organiziranih godišnjih odmora dio je iste one politike zbog koje se Witold Gombrowicz 29 godina nije vratio sa svog godišnjeg odmora. Kao što piše Götz Aly, u svojoj, kod nas prevedenoj, ali slabo komentiranoj, knjizi Hitlerova socijalna država, nacionalsocijalističko vodstvo prvo je uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Nacističke vođe su osiguravale njemačkom radniku ugodan četrnaestodnevni odmor po pristupačnim sindikalnim cijenama. Mnogi od njih su se na tim svojim putovanjima sretali i miješali s emigrantima, koji su odlazili na putovanja bez tih beneficija.
Ovo može djelovati iznenađujuće, jer mi kad razmišljamo o nacizmu, ne mislimo na institucije socijalne države, koje su prvi u svoje zakonodavstvo uveli nacisti, a koje su još uvijek duboko usađene u naše vlastite institucije i vrlo su nam drage. Teško ćete vidjeti danas nekog našeg antifašista da prosvjeduje protiv institucije godišnjeg odmora, sindikalnih popusta, sve većeg broja neradnih dana i organiziranog turizma, kao teškog naslijeđa nacističke politike kojeg se još uvijek nismo oslobodili. Lako je osuditi kukasti križ na Poljudu; malo je teže vidjeti koliko je naš svakodnevni život još uvijek podređen institucijama socijalne države i ritualima koji su bili invencija nacističke politike. Lako je osuditi nacističke zločine; malo je teže odreći se organiziranoga nacizma, na koji smo još uvijek ponosni kao na neviđena humanistička dostignuća modernog zakonodavstva.
Među prvim zakonima koji su nacisti donijeli, i na koji su bili vrlo ponosni kao svoj originalni izum, jest zakon o ovrhama, koji je prava vjerovnika ograničavao u korist prava dužnika. Sudski je ovršitelj, naime, imao obvezu "razvijati socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu". Zvuči poznato? Među dostignuća nacističkog zakonodavstva ubrajaju se i davanje konačne forme Bismarckovom sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, nacionalizacija sustava zdravstvenog i socijalnog osiguranja, državna preraspodjela bogatstva u korist lošije stojećih, uvođenje platnih razreda, zaštita radnika od poslodavaca, nacionalizacija krupne industrije, itd. Sve su to one socijalističke politike koje predstavljaju naslijeđe nacizma zacementirano u temeljima postratnog europskog zakonodavstva, koje smo mi preuzeli davši mu umilno ime socijalne države.
Umjesto da se bavimo površnim ljevičarskim antifašističkim stereotipima, koji samo ideološki zamagljuju stvar, možda bi bilo vrijeme zapitati se da li bi trebalo konačno denacificirati naše socijalističko zakonodavstvo i ekonomski sustav? Hitler je svome biografu Ottu Wageneru povjerio da on svoju misiju vidi u "iznalaženju i putovanju putem koji bi vodio od individualizma ka socijalizmu bez revolucije", tj. izazivanja građanskog rata. Mi vidimo da se mi još uvijek nalazimo na tom putu ka socijalizmu. Putu koji je Gombrowicza i milijune drugih odveo na put emigracije. Putu na kojem još uvijek turisti postaju emigranti. Možda je vrijeme da skrenemo s njega i potražimo vlastiti put nazad ka obnovi individualističke civilizacije? Vratiti se tamo, ne kao turist koji bježi od svoje dirigirane svakodnevice, već kao emigrant koji je dugo lutao u potrazi za svojim domom.
Nema komentara:
Objavi komentar