U Hrvatskoj je Syriza već na vlasti

Kako god se završi drama oko kredita u švicarskim francima, jedno sasvim sigurno – politički profit će ubrati Vlada, a ekonomsku cijenu miješanja političara u reguliranje odnosa između banaka i njihovih klijenata platit će treća strana, najvjerojatnije porezni obveznici. Jer, gubitke netko mora platiti. Banke to neće biti, a vidimo da su se političari uprli da to ne budu ni njihovi dužnici.

Izborna je godina i nijedan političar ne bi propustio ovakvu šansu za dobivanje političkih poena. Svakako će se gledati da se izbjegne donošenje zakonskih rješenja, jer bi to proishodilo sukob sa EU, koja bi (s razlogom) prosvjedovala zbog političkog pritiska prema bankama. Druga opcija je da se ide na neku vrstu neformalnog pritiska prema bankama, kako bi banke popustile klijentima, i ustvari dozvolile da njihov dug plati netko drugi, a ne oni koji su od banaka posudili novac.

Ono što je u ovoj situaciji zanimljivo jest da su u javnosti najglasniji zagovornici teze da političari "moraju nešto uraditi" ovim povodom, a što, kako smo vidjeli, znači socijaliziranje troškova privatnih rizika, predstavnici škole mišljenja koju možemo nazvati intervencionističkom, ili jednostavnije, socijalističkom. Oni će se svim silama upirati dokazati kako su u "slučaju franak" banke na neki način obmanule građane koji su kod njih uzeli kredite, a da sada političari moraju izvršiti pritisak na banke kako bi zaštitili dužnike.

Tako su dvojica profesora ekonomije, Drago Lovrinčević i Ivan Lovrinović, optužili banke da su manipulirale tečajem kako bi ostvarile "ekstraprofit" na konto svojih klijenata, te da nisu imale pokriće za kredite u stranoj valuti. Malo je čudno da za ovakvu grandioznu teoriju urote o manipulaciji banaka tečajem saznajemo tek nakon što se čitava stvar odvila negativno po dužnike, a banke ostvarile profit. No, to je stav koji je popularan, bar kod naših političara, jer je on, u biti, apel političarima da nekako interveniraju u ovom sporu protiv "zlih banaka". Zato naši političari jako vole ekonomiste koji zagovaraju državni intervencionizam.

Tu, međutim, dolazimo do nečega što bismo mogli nazvati paradoksom ljevičarske ekonomske politike. Naime, ako pođemo od teze da su "banke zle", kako onda objasniti ovaj optimizam naših ekonomskih socijalista, koji vjeruju da će dogovori između političara i banaka uroditi nečim dobrim? Zar nije izglednije da će se političari i bankari samo dogovoriti da će dug platiti netko drugi, a ne dužnici banaka? Zar nije ideja o neformalnom dealu političara i banaka nije pregnantna formula sustava koji ljevičarski ekonomisti nazivaju neoliberalnim kapitalizmom, a koji oni smatraju uzrokom svih zala? Zbog čega bismo sada vjerovali da će upravo ta formula i apeliranje političarima da se dogovore sa bankarima proizvesti nešto dobro?

Ne postoji način da banke prinudimo da se odreknu svoga profita, jer banke i postoje i rade kako bi ostvarivale profit. Jedino što je moguće jest plaćanje duga bankama učiniti nevidljivim. I to je upravo ono što će se desiti. Banke će svoja potraživanja naplatiti na ovaj ili onaj način, a političari će se potruditi da plaćanje tog duga ne bude primjetno. Budući su dužnici u francima postali grupa za pritisak vidljiva u javnosti, gledat će se da oni ne snose teret otplate duga. Stoga će dug platiti grupa koja nije organizirana i vidljiva, a to su porezni obveznici. I tu je sav trik s aktualnom ekonomsko-političkom zavrzlamom koja se izvodi oko kredita u francima.

Posljedice ovoga političko-bankarskog deala, koji forsiraju naši politički populisti uz podršku socijalističkih ekonomskih stručnjaka, svakako će biti dalekosežne. Prije svega, to će se odraziti na sustav povjerenja u naš bankovni sustav, jer je u Hrvatskoj očito dozvoljeno političarima miješati se, ne samo zakonskim putem, već i neformalnim pritiscima, u bankovni sustav, a samim tim to će, dalje, imati posljedice na pad našeg kreditnog rejtinga.

Druga grupa posljedica je više ideološko-političke prirode, a tiče se toga da ova posezanja Milanovićeve vlade za orbanovskim rješenjima – doduše, Orban je bar donio zakon, kod nas to može i mimo zakona, neformalnim dogovorima – uspostavlja normalnost jedne ekonomske politike koja se u ostatku svijeta opisuje kao ekstremistička, a trenutno ju u Europi reprezentira grčka stranka Syriza.

No, jedna je korist od čitave ove situacije: u Hrvatskoj bar ne trebamo brinuti od toga da li će na sljedećim izborima doći na vlast neka naša verzija Syrize. U Hrvatskoj Syrizu već imamo na vlasti.

Izvor: Večernji list

Može li nova hrvatska predsjednica preokrenuti trend srljanja Hrvatske u politički kaos?

Ako bismo prihvatili Chestertonovu opasku da je civilizacija najveći neprijatelj demokracije, mogli bismo reći da je na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj demokracija odnijela štih civilizaciji. Nije to bio baš trijumf nadmoćnosti, već više borba izjednačenih.

Ali, to je ono što publika voli i što kod natjecanja izaziva uzbuđenje. Pobjeda u napetom foto-finišu bila je čisti kontrast suverenoj ali i ispraznoj popularnosti odlazećeg predsjednika tijekom čitavog njegovog mandata.

Pobjeda duha krčme nad duhom dvora

Odlazeći predsjednik Ivo Josipović bio je čovjek finih manira, svima je želio ugoditi i svima se dopasti, ali je bio iznad svih. Prava bečka škola uljudnosti bez suštine, civiliziranosti bez žara, s kojom se nitko nije mogao poistovjetiti. Bila je to popularnost bez konkurencije, praznjikava, hladnjikava, ritualna naklonost bez ljubavi i predanosti. Netko bi rekao da je sva ta uglađenost profesora klavira bila samo hinjena i ukazivala na hipokriziju. I doista bi se svašta moglo pronaći u tim memljivim austrougarskim podrumima.

Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja oporavljenoga HDZ-a – kojemu je ovo, nakon potopa na parlamentarnim izborima 2011., već četvrta izborna pobjeda otada – zna pomusti kravu, voziti traktor i lupiti šakom o stol. Umjesto nevesele kampanje Ive Josipovića, u kojoj je on igrao ulogu usamljenog kralja svoga tužnog kraljevstva, njena kampanja je podsjećala na užarenu vrevu krčme, u kojoj se ljuto prepire za stolom i demagoški viče. Raduje saznanje da krčme u Hrvatskoj još uvijek nisu izgubile svoj sjaj, jer njena galama i vreva i čini srce demokracije.

To ne znači da je nova hrvatska predsjednica neumjerena i bukački nastrojena osoba. Dapače, riječ je o vrlo obrazovanoj dami sa stilom. Radi se samo o tome da su njenom pobjedom živnule krčme u Hrvatskoj i otvorene žučne rasprave bez kraja. Pred Hrvatskom je vrlo živo i dinamično razdoblje kohabitacijske vlasti. Nesnošljivost i svađa bit će njegova glavna odlika. Odbijanje premijera Milanovića da uopće čestita pobjedu novoj predsjednici svjedoči o tome da je kavanski duh demokracije u potpunosti ovladao Hrvatima.

Politika u Hrvatskoj više nije, kao što je to često bilo do sada, stvar dvorskih intriga koje su se rješavale po matematičkoj formuli – pri čemu se jako pazilo da eventualne nesuglasice ne naruše prisne obiteljske odnose – već živa stvar, koja više pripada krčmi nego dvoru. Politika je u Hrvatskoj nadrasla tihi domen obitelji i otvorila se prema bučnoj ulici. To je glavni rezultat ovih izbora, koji otvara hrvatsku politiku kako za opasna iskušenja vaninstitucionalnih populističkih politika, tako i za mogućnost radikalnog zaokreta hrvatske politike ka blagotvornim i neophodnim reformama, koje su sve dosad bile blokirane zakrečenim institucijama hrvatskog koruptivno-političkog sustava.

Može li se duh demokracije vratiti nazad u bocu?

Glavni zadatak nove predsjednice bit će da nekako pokuša vratiti ovaj probuđeni demokratski duh nazad u institucionalnu bocu, s tim da to ne bude ona stara boca hrvatske koruptivne politike. Međutim, to joj neće biti lako. Rovovi za parlamentarne izbore, koji slijede krajem ove godine, već su iskopani. Premijer Milanović će svakako nastojati da baražnom paljbom zadrži Kolindu Grabar-Kitarović u HDZ-ovskom rovu, i nikako joj neće dozvoliti da se profilira kao nadstranačka ličnost. To je jedina šansa premijeru Milanoviću da uzme drugi mandat, naime, da za parlamentarne izbore polarizira javnost na "nas" i "njih", kako bi na toj polarizaciji dizao moralnu paniku od povratka HDZ-a na vlast, što će očekivano biti glavni sadržaj SDP-ove predizborne agende.

Ova strategija dizanja moralne panike se pokazala jako djelotvornom u drugom krugu predsjedničkih izbora, što je Ivu Josipovića gotovo vratilo u život i dovelo do napetog foto-finiša. Naime, Josipović je svoju kampanju gradio na ograđivanju od politike aktualne vlade, predstavljajući se ustvari kao kandidat u anketama favoriziranoga OraH-a, koji je osnovala SDP-ova disidentica Mirela Holy. Međutim, nakon katastrofe prvog kruga, Holyni "orahovci" se povlače iz kampanje, a u nju ulijeće premijer sa svojom alarmističkom i polarizirajućom retorikom, što uspješno diže na noge dotad uspavano SDP-ovo glasačko tijelo. Prekasno za pobjedu na predsjedničkim izborima, ali sasvim na vrijeme da udari ritam za parlamentarne izbore.

Da je politika u Hrvatskoj izašla iz institucionalne boce, te da mainstream partije sve više računaju na pomoć uličnih igrača, govori i okolnost da je ton predizbornoj kampanji cijelo vrijeme davalo i društvo ispod šatora u Savskoj ulici, predstavnici braniteljskih udruga koji već četvrti mjesec prosvjeduju, nezadovoljni zbog izglasanih zakonskih rješenja kojim bi njihove mirovine bile u budućnosti smanjene. Premda nije sigurno koliko lider HDZ-a Karamarko uopće ima kontrolu nad ovim prosvjedom, a u igri su još neka imena, svakako da ovaj prosvjed "šatoraša" svjedoči o prelijevanju politike na ulice, što u konačnici ide naruku i strategiji polariziranja za koju se odlučio premijer Milanović.

Treći važan faktor izmicanja hrvatske politike iz institucionalnih okvira jest neočekivani uspjeh kandidata udruge "Živi zid" Ivana Sinčića, koji je sebi nadjenuo vilenjačko srednje ime Vilibor. Njegov uspjeh u prikupljanju 16% glasova dodatno svjedoči o slabosti bipolarnog političkog sustava u Hrvatskoj, koji je iskočio iz svojih institucionalnih tračnica. Udruga koja se bori protiv deložiranja bespravno useljenih građana, uspjela se još i više nego sjajnim izbornim rezultatom nametnuti svojom retorikom. Naime, cijela hrvatska politička scena danas govori populističkim jezikom protiv deložacija i blokiranih građana, jezikom u kojem se političari pojavljuju kao spasioci naroda od zlih bankara. Socijalna demagogija postala je egido hrvatske politike.

Vanjska politika kao jedini faktor stabilnosti

Jasno je da u takvoj političkoj raspodjeli karata, u kojoj su praktički svi glavni politički akteri okrenuli leđa institucionalnom vođenju politike, novoizabranoj predsjednici ostaje malo aduta kako bi odigrala značajniju ulogu u stabiliziranju političke scene. Ako su sterilnost i bezidejnost politike bili obilježja hrvatske politike zadnjih četiri godine, sada njeno obilježje sve više postaju bučna razularenost i demagoška zapjenušanost. Svemu tome naruku ide i duboka ekonomska kriza u kojoj se zemlja nalazi već šestu godinu zaredom.

Dvojba Kolinde Grabar-Kitarović je sljedeća: ako se i uspije nametnuti kao nadstranačka ličnost, mogla bi ostati usamljena i bez saveznika na političkoj sceni; ako se pak pokuša aktivnije uključiti u politička događanja, riskira kompromitiranje svog nadstranačkog simboličkog mandata predsjednice. Jedina sigurna karta na koju ona može odigrati, a to je i najvjerojatniji scenarij za njenu buduću agendu, jest vanjska politika i igranje na vanjskopolitički faktor.

Premda se o tome jako malo govorilo tijekom kampanje, pa je čak i sama Kolinda Grabar-Kitarović začuđujuće malo na tome inzistirala, njen najveći adut je vanjska politika – ne samo zato što je bila ministrica vanjskih poslova Hrvatske i hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama. Naime, najvećim benefitom za Hrvatsku njenom pobjedom se može smatrati jasno vezivanje Hrvatske za Europsku uniju i NATO. U ovako tmurnoj vanjskopolitičkoj situaciji u kojoj se nalazi Europa danas, imajući prije svega u vidu krizu u Ukrajini i sukob s Rusijom, kao i uzavrelu političku klimu na Bliskom istoku, njen izbor svakako predstavlja mudar izbor građana Hrvatske.

Opći je dojam zapadnih političara da se Hrvatska ne ponaša kao članica EU otkad je ušla u njeno članstvo. Predsjednik Josipović i vlada premijera Milanovića bili su neobično rezervirani prema Europskoj uniji. To se možda najbolje vidjelo u slučaju blokiranja njemačkog zahtjeva za izručenjem bivšeg šefa hrvatske tajne službe, Josipa Perkovića, radi suđenja za ubojstva hrvatskih političkih disidenata, kada je Vlada tri dana nakon ulaska Hrvatske u EU blokirala njegovo izručenje. Pritom je Perkovićev sin bio glavni Josipovićev savjetnik za sigurnosna pitanja, pa nije teško pogoditi s koje je strane ta inicijativa potekla.

Predsjednica kao glasnogovornica reformi ili trijumf demokracije nad civilizacijom?

Stoga treba očekivati da će se izborom Kolinde Grabar-Kitarović glavna promjena dogoditi upravo na tom polju. Hrvatska će konačno svoju dosadašnju avanturističku vanjsku politiku koketiranja s idejom obnove "regiona", što je šifra za neki labavi jugoslavneski savez, pa čak i s jačanjem utjecaja Rusije na Balkanu, ostaviti prošlosti. Za nadati se je i da će u tom smislu jedan od prvih poteza nove predsjednice biti prihvaćanje poziva Hrvatskoj za ulazak u Višegradsku grupu, koji joj je upućen pri ulasku u EU, a na koji Hrvatska do sada nije odgovorila.

Slična stvar vrijedi i u obrnutom smjeru. Sasvim je moguće da se izabrana predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović pokaže kao najpuzdaniji saveznik Europske unije, preko koga bi EU vršila pritisak na hrvatske institucije i političare da krenu putem reformi. Dvije glavne oblasti koje u Hrvatskoj vape za reformama su ekonomija i pravosuđe, koji su devastirani radom prethodnih vlada. Predsjednica Hrvatske u tim oblastima nema nikakvih ovlasti, međutim, mogla bi svojim autoritetom politički djelovati da se tu stvari pokrenu s mrtve točke.

To se može dogoditi u dva smjera – bilo da utječe na matičnu stranku HDZ da se od ekonomskog populizma okrene reformističkoj opciji, bilo da formira tim ekonomskih savjetnika koji bi joj pomogli da pred Vladu izlazi sa svojim reformskim prijedlozima i inicijativama. U prvom slučaju bi to značilo da se HDZ pod njenim utjecajem kreće ka političkom centru, što bi mu dalo sasvim realne šanse za pobjedu na parlamentarnim izborima. U drugom slučaju bi se oko predsjedničinog tima mogle u budućnosti okupiti reformističke snage društva, koje bi u jednom trenutku mogle pokrenuti neophodan proces reformi u Hrvatskoj.

Kako god, sve ovo je tanka nada za Hrvatsku. Najvjerojatniji je scenarij da nova predsjednica neće do izbora uspjeti politički artikulirati svoju agendu i učvrstiti svoj položaj u društvu, nego da će Hrvatska u izbornoj godini dobiti samo još populizma i još demagogije, a nikako reforme. Slika premijera Milanovića, koji se obraća mađarskom premijeru Viktoru Orbanu za pomoć oko rješavanja problema sa skokom švicarskog franka, predstavlja izgledniju sliku bliske hrvatske budućnosti. Nije isključeno ni da se pritom politika posve izlije na ulice, a da se demokracija pokaže sasvim dostojnim neprijateljem civilizacije.

Izvor: Portal Plus

Na slovenskom ovdje

Zašto je dobro za Hrvatsku da Tsipras pobijedi u Grčkoj?

Stari Grci su izmislili tragediju, ovim modernima bolje od ruke ide farsa. Stari Grci su bili imućni i slobodni i držali su robove, ovi moderni su postali dužničko roblje a drže se slobodnima. Stari Grci su stvorili naprednu imperiju, na čijim zasadama počiva zapadna civilizacija, ovi moderni su postali sinonim lošeg upravljanja državom i europske parije. Stari Grci su stvorili demokraciju, ovi moderni glasaju za Syrizu.

Ako ste u srijedu navečer na nacionalnoj televiziji gledali emisiju "Otvoreno", u kojoj su gosti bili predstavnici hrvatske ljevice, od SDP-a i laburista, preko ORaH-a, do Živog zida i Radničke fronte, onda ste mogli dobiti sliku toga kako izgleda grčka Syriza. To je stranka ujedinjene rubne ljevice, koja okuplja pristalice širokog spektra lijevih politika, od socijaldemokrata i zelenih do marksista i trockista. Njihov vođa je mladi profesor političkih znanosti i radikalni komunist, Alexis Tsipras.

Tsipras je osvojio srca mnogih Grka obećanjima da će zaustaviti reforme i politiku mjera štednje, okončati privatizaciju i suprotstaviti se EU po pitanju vraćanja duga zemlje. Kako će sva ta obećanja ispuniti i uskladiti s realnom politikom, ostaje malo nejasno. Zbog ovih nerealnih obećanja predsjednik stranke lijevog centra, PASOK, Evangelis Vanizelos, usporedio ga je s Harryjem Potterom.

Pa ipak smatram da bi za Hrvatsku bilo dobro da Syriza pobijedi i Tsipras postane grčki premijer. Prije svega zbog naših syrižana, spomenute ekipe iz Novokmetove emisije. Naime, uvijek je bolje učiti na greškama drugih, nego na vlastitima. Tsiprasova politika neće donijeti prosperitet i blagostanje Grcima, neće ih učiniti slobodnima, pod njim neće zasjati grčka demokracija u svome sjaju. Sasvim dovoljno da mi u Hrvatskoj uvidimo da obećanja naših syrižana neće riješiti naše probleme.

No, postoje i drugi razlozi, više edukativnog karaktera, zbog kojih Tsiprasova pobjeda ne bi bila loša. Bilo bi dobro, recimo, da Tsipras pobijedi i ustraje na obećanju da neće vraćati grčki dug. Neka objavi bankrot Grčke, povrati monetarni suverenitet i izađe iz eurozone. Jer, zašto bi građani uopće vraćali državni dug? Jasna je moralna obveza vraćanja duga vjerovnicima kada se zadužuju pojedinci i vlasnici. Međutim, postoji li moralna obveza vraćanja javnoga duga?

Zaduživanje država, bilo kod stranih banaka, bilo na domaćem tržištu, moralno je vrlo problematično. Prije svega zbog toga što kod takvog zaduživanja ne postoji jasna veza između onoga tko se zadužuje i onoga tko vraća dug. Političari obično odluče zadužiti se na međunarodnom financijskom tržištu kako bi riješili neki trenutačni ekonomski problem u zemlji, ali te dugove ne vraćaju oni, često ni oni koji su ih birali, nego netko drugi.

Tu postoji i odgovornost banaka koje prihvaćaju obećanje tih političara pri zaduživanju. Recimo, obećanje da će naši unuci vraćati dugove koje su napravili političari koje smo mi izabrali da bi se spašavale tvrtke u predstečajnim nagodbama ili subvencionirala propala državna poduzeća. Kakve veze imaju naši unuci s obećanjima koja su dali naši političari? Naravno, nikakve. To je moralni hazard kojeg su banke svjesne pri posuđivanju novca državama.

Tsipras je, međutim, tu nedosljedan. Kako se primiču izbori, postaje jasno da on nema ništa protiv samog zaduživanja; dapače, već je najavio održavanje međunarodne konferencije o restrukturiranju grčkog duga. On bi samo da grčki dug vraćaju drugi. Također, on ne bi iz eurozone. Jasno, htio bi se i dalje zaduživati po povoljnim uvjetima. Sjajan plan! Međutim, tako se ne igra ta igra. Tsipras je, kako je to dobro primjetio naš financijski stručnjak, Nenad Bakić, obični lažnjak i ljevičarski uhljeb.

Tsipras se ustvari nalazi pred sljedećom dilemom: da bi proveo svoje obećanje o odbacivanju grčkoga duga, on će morati grčku ekonomiju postaviti na solidnije noge, a to će mu uspjeti samo ako bude proveo privatizaciju, smanjio deficit, uravnotežio proračun i srezao javni sektor. Ako to, pak, ne želi, morat će raditi isto što i njegovi prethodnici – trpjeti kontrolu grčkih financija od strane trojke EU-ECB-MMF. Trećeg nema.

Naime, proglašenjem bankrota i izlaskom (ili izbacivanjem, svejedno) iz eurozone, nema više zaduživanja i života na kredit, nema pumpanja tuđeg novca u neefikasnu domaću privredu. Ostvarenje monetarne suverenosti mu, također, neće puno značiti ako misli pokretati ekonomiju tiskanjem drahmi u neograničenim količinama (slične ideje imaju i neki naši syrižani), jer će drahma imati vrijednost konfete.

Svoja socijalistička obećanja Tsipras može ostvariti samo provođenjem radikalnih neoliberalnih reformi. Zato je dobro da Tsipras pobijedi i nadati se da će ostati dosljedan svojim obećanjima. Napokon, ima li ljepšeg prizora od ljevičara koji provodi neoliberalne reforme? To će razočarati mnoge njegove fanove, ali bi Grcima moglo konačno donijeti ekonomsko blagostanje i uživanje u blagodatima slobode i demokracije. A moguće i nama pokazati put za izlazak iz krize.

Izvor: Večernji list

Zašto Pupovac vodi ideološke ratove a ne štiti interese srpske manjine?

Kao što to već u Hrvatskoj često biva, ozbiljnim pitanjima se suprotstavljamo ignorancijom, što sve lako dobije obličje komičnoga, da bi ubrzo sva ta tragična igra gluhih i mutavih dobila oblik farse (ne, ova otrcana fraza o tragediji i farsi nije Marxova; to je on uzeo od Kanta). Tako je i ona nespretnost praćena neznanjem o tome da su Srbi "politički Hrvati" (ovo je parafraza istovjetne izjave odlazećeg predsjednika), koju je izgovorila navoizabrana predsjednica Hrvatske, naišla na reakcije koje su dodale nove naslage ignorancije onome što je rečeno.

Svi odjednom žele biti nešto više nego što jesu – čak i hrvatska desnica

Jer, što se desilo? Jasno je da je novoj predsjednici svjetonazorno znatno bliža američka, i generalno anglosaksonska politička kultura, što i nije tako loše, jer ona, prije svega, treba odmrsiti konce i uspostaviti veze Hrvatske upravo sa tim svijetom, koje je pomrsio i pokidao odlazeći predsjednik Josipović. Međutim, njen je problem što je bila kandidat jedne tipično desne srednjoeuropske stranke, gdje je običaj desnice pogađati nacionalna osjećanja većinskog naroda, a to se najbolje postiže tradicionalističkom etikecijom pri obraćanju.

Tako se naša predsjednica, upitana kako sada, kada je predsjednica svih građana Hrvatske, objašnjava svoje obraćanje samo većinskom narodu, dosjetila zgodnog običaja u SAD-u i Francuskoj da ignoriraju razliku između nacije i države, nacionalnosti i državljanstva, pa je rekla da se ona i tada obraćala svim građanima, jer je za nju "Hrvat i onaj koji je Srbin po nacionalnosti". I desilo se ono što se mora desiti kada običaje jednog svijeta pokušate doslovno prevesti na jezik drugog svijeta – taj predsjedničin prevoditeljski bukvalizam izazvao je pravi mali huntingtonovski sukob civilizacija.

Većina Hrvata, uglavnom na desnici, donedavno vrlo ponositih na posebitosti svoje tradicije i kulture, na svoj etnički identitet koji je ustrajavao kroz stoljeća, žilavo se odupirući svakom pokušaju brisanja tog identiteta, koju čak nije uspjela izbrisati ni revolucionarna komunistička praksa zatiranja i suzbijanja svih partikularnih etničkih određenja, a koji je otpor vrhunio u stvaranju hrvatske nacionalne države – sada je taj hrvatski desničar kao od šale odbacio svu tu tradiciju, i evo ga kako objeručke prihvaća revolucionarni politički narativ koji iz ponositog imena Hrvata briše svako etničko određenje i Hrvata pretvara u apstraktnog građanina, ne bi li se nekako u tu odrednicu uklopili i etnički Srbi.

Naravno, takve političke mudrosti ne manjka ni na ljevici, kao što se moglo vidjeti i po istovjetnoj izjavi odlazećeg predsjednika o "političkim Hrvatima". Ali, za ljevicu je prezir prema svakom jakom "partikularnom" identitetu i etničkom određenju, nezaobilazni sastojak njihovog političkog vjeruju, pa takva izjava Ive Josipovića svojevremeno nije izazvala niti približan skandal kao sadašnja izjava predsjednice Grabar-Kitarović. Ta, zar hrvatska desnica uporno, ponekad i s pravom, ne proziva hrvatsku ljevicu za nedostatak nacionalnog osjećaja i za ljubav prema nadnacionalnoj ideologiji jugoslavenstva? A sada, gle, sama hrvatska desnica želi etničkom određenju hrvatstva uliti taj nadnacionalni sadržaj jugoslavenstva na otporu kome je izgradila cjelokupan vlastiti identitet.

Taj nesnošljivi naknadni dodatak...

No, da ovo vrzino kolo ludosti ne bi ostalo bez repa pobrinuo se i politički lider srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac. On je u sljedećim riječima komentirao izjavu predsjednice Grabar-Kitarović:

"Nadam se da će izabrana predsjednica do dana kada će prisegnuti na Ustav upoznati vrijednosti koje proizlaze iz njegove preambule - da je Hrvatska nacionalna država Hrvata i država nacionalnih manjina, uključujući i srpsku. To obvezuje sve a posebice predsjednicu RH da treba poštovati sve manjine i da im se identitet ne može mijenjati imenujući ih drugim etničkim imenima. Ja ne bih volio da netko moje prijatelje iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji naziva Srbima. Oni jesu srpski državljani, ali su etnički Hrvati, kao što sam ja etnički Srbin i hrvatski državljanin. Zamislite što bi bilo da netko Hrvate u BiH nazove Bosancima?"

Do ovdje je sa ovom izjavom sve u redu i savršeno točno. Hrvatski Ustav Hrvatsku definira kao "nacionalnu državu Hrvata i nacionalnih manjina", dakle, u njemu se afirmira etnički princip, a ne zatomljuje u apstraktnom pojmu nekog nadetničkog pojma nacije. "Biti Hrvat" i "biti Srbin", naime, nema isti sadržaj kao "biti Francuz" i "biti Amerikanac". Prva dva određenja su evolucijsko-etnička, druga dva su revolucionarno-demokratska. Prve dvije odrednice su izgrađane na ideji zajedničke etničke, jezične, kulturne, religijske itd., pripadnosti; druga dva pojma su izgađena na negaciji bilo kakvih etničkih, kulturnih i religijskih određenja. U prva dva slučaja nacionalnost određuje pripadnost zajedničkoj tradiciji, u druga dva slučaja ga određuje država. Biti Francuz znači imati francusko državljanstvo. Hrvatom se može biti i sa državljanstvom druge države.

Dakle, sve do ove točke je Pupovac, a u njegovo poznavanje materije tu ne možemo sumnjati, savršeno u pravu. Međutim, nakon ovoga slijedi dodatak rečenome, koji bismo mogli nazvati ideološkim, a koji naknadno mijenja cjelokupni njegov iskaz. Naime, Pupovac dalje kaže: "To je mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske." Ovo je potpuno suvišan ideološki dodatak čitavoj stvari. Zbog čega je on problematičan? Prije svega jer se radi o svjesnom pretjerivanju i uvredi, koja može samo pogoršati međunacionalne odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Toga je i on svjestan – "možda sam oštar i nepravedan prema novoj predsjednici" – ali je tu stvar ipak izrekao.

Opasno guranje Srba u Hrvatskoj u političke projekte

Međutim, ono što je puno ozbiljnija stvar jest da je tim "naknadnim dodatkom" Milorad Pupovac redefinirao i sve prethodno rečeno. Naime, on je naknadno učinio upravo ono isto što zamjera predsjednici Grabar-Kitarović: tom ideološkom optužbom o "frankovstvu" i "ustaštvu" redefinirao je i Hrvate i Srbe u Hrvatskoj kao kao ideološku kategoriju, a ne nacionalnu. Drugim riječima, upotrebom tih ideoloških odrednica, definirao je Hrvate, ali i Srbe u Hrvatskoj, kao političke, a ne etničke, nacije. Srbi u Hrvatskoj, naime, prema Pupovcu, nisu samo etnički Srbi, već oni imaju, ako se tako može reći, i regulatornu političku ulogu idološke brane "frankovstvu" i "ustaštvu" u Hrvatskoj.

To, međutim, nije nikako slučajna i tek neodmjerena izjava. To je politički program lidera srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. U biti, to je samo nastavak jednog lošeg tretmana Srba u Hrvatskoj od strane njihovih političkih lidera. U zadnjih stotinu godina Srbi u Hrvatskoj su rijetko kad bili samo Srbi. Njihovi politički lideri su im stalno davali više i ambicioznije zadatke. Često su bili politička avangarda izgradnje nekog višeg ideološkog projekta u Hrvatskoj. Recimo, izgradnje jugoslavenstva, izgradnje socijalizma, izgradnje Velike Srbije, ili danas, izgradnje europske Hrvatske. Sami lideri Srba u Hrvatskoj su im, dakle, često namjenjivali ulogu i poslanstvo političke nacije.

U to da sami lideri Srba iz Hrvatske gledaju Srbe iz Hrvatske ne kao na nacionalnu manjinu, već kao na naciju koja ima neko više poslanstvo, možemo se uvjeriti i ako pogledamo zvanično glasilo srpske nacionalne manjine. Netko neupućen teško da bi prepoznao da se tu radi o sajtu srpske nacionalne manjine. Zastupljenost djelovanja Srpske pravoslavne crkve, svakako najvažnije srpske institucije, zanemarljiva je. Rad na čuvanju običaja i tradicije Srba u Hrvatskoj nije vidljiv na ovom sajtu. Čovjek bi prije rekao da se radi o nekom avangardnom političkom sajtu koji radi na promociji nekih neobičnih i davno propalih ideoloških obrazaca organiziranja društva. Prije je to sajt koji čuva baštinu avangardne i socijalističke kulture u Hrvatskoj, nego glasilo srpske nacionalne manjine.

Obnavljanje ideoloških matrica radi očuvanja političkog monopola

Iz tog primjera je vidljivo da je krug ludosti u Hrvatskoj kada se zapodjene priča o hrvatsko-srpskim odnosima potpuno zatvoren, zarobljen u jednu opasnu i konfliktnu ideološku matricu. Ta matrica stalno producira kofliktne ideološke odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Prema toj matrici, naime, Srbi u Hrvatskoj nikad nisu samo Srbi, a Hrvati samo Hrvati, to nisu etničke nacije, već nacije sa političkim poslanstvom. Srbi su, tako, četnici ili pak komunisti, za koje su, opet, Hrvati ustaše i pak frankovci. Tako se ponašaju svi učesnici u ovoj opasnoj igri tretiranja nacija kao političkih konstrukata a ne etničkih odrednica.

Tako se ponaša lider srpske manjine u Hrvatskoj kada uporno njeguje zasade totalitarnog komunističkog režima kao dio autentične kulture Srba u Hrvatskoj. Tako se ponaša ljevica u Hrvatskoj kada se pokroviteljski ponaša prema Srbima u Hrvatskoj, predstavljajući se kao sigurna zaštita od "ustaštva", a ciljajući ustvari na siguran rezervoar glasova srpske manjine. Tako se ponaša hrvatska desnica kada Srbe u Hrvatskoj uporno tretira kao strani element, a u njihovoj tradiciji i pismu vide simbole "četništva" i "velikosrpstva".

I tu je glavna opasnost od ove, možda i nespretne, izjave novoizabrane predsjednice Hrvatske. Ne toliko u tome što bi od Srba htjela u nekom smislu napraviti Hrvate i asimilirati nacionalnu manjinu u većinski narod. Mnogo je veći problem u tome što je to predstavljeno kao politički projekt. Nema političkih nacija u Hrvatskoj. Svaki pokušaj da Srbi ili Hrvati uzmu na sebe breme ostvarenja nekog višeg političkog projekta, urodio je katastrofom i za Hrvate i za Srbe.

Postoje samo etničke nacije u Hrvatskoj. To kaže i Ustav, i dobro je dok tako govori. Hrvatska je država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina (pa redom nabraja svaku etničku zajednicu), i točka. Tu nema mjesta ni ustašama, ni četnicima, ni partizanima, i baštinjenju njihovog tragičnog ideološkog naslijeđa i upotrebi nacija i nacionalnih manjina u druge, političke svrhe. Bilo bi dobro da i političke elite to uvide i okanu se produciranja ideoloških sukoba tamo gdje ideoligiji nema mjesta. Možda zbog toga izgube svoj ideološki monopol u hrvatskoj političkoj stvarnosti, ali to je niska cijena za dobit relaksiranja međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Izvor: Politika Plus 

Kako se to može biti Hrvat?

Premda mislim da se jako pretjeruje s galamom koja se nadigla u vezi izjave novoizabrane hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, bosanskohercegovačkoj televiziji BHT1, da je za nju "Hrvat i onaj koji je pravoslavne vjeroispovjesti i koji je Srbin po nacionalnosti", u drugu ruku mislim da aktualna javna debata koja se razvila oko te njene izjave može poslužiti i kao dobar povod ne samo za raspravu o srpskom pitanju u Hrvatskoj, već i za traženje odgovora na finkielkrautovsko pitanje iz naslova. Jesmo li svi u Hrvatskoj, bez obzira na etničku pripadnost, ovom izjavom obnoć postali Hrvatima, i kako se to uopće postaje Hrvatom?

Autoreferentnost i redefiniranje shvaćanja hrvatske nacije

Iako, po svemu sudeći, dana u dobroj vjeri – a pomalo i u iznudici – da je moguće nekako pomiriti njenu tradicionalističku etikeciju svojih pristalica tijekom predsjedničke kampanje sa njenim mandatom novoizabrane predsjednice svih građana Hrvatske, u tako zaoštrenoj formi formulirana, mogli bismo reći da je ova izjava nove predsjednice Hrvatske, pored toga što je uzburkala mnoge duhove, na izvjestan način dala ne samo novu definiciju postajanja Hrvatom, već i pretemeljila legitimacijske osnove hrvatske državnosti.

Naime, po Ustavu Republike Hrvatske, Hrvatska je definirana kao "nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina", koje u njoj žive. Drugim riječima, Hrvatska je definirana kao nacionalna država a ne kao građanska država; njen legitimitet počiva na etničkom a ne građansko-političkom principu. Eksplicitnije: postojanje hrvatske nacije logički i vremenski prethodi uspostavljanju hrvatske države, a ne obrnuto. Po Ustavu Republike Hrvatske, dakle, ne definira država nacionalnost, već je nacionalnost ta koja definira državu.

U tom smislu, prije svega treba reći da je narečena formulacija izabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović autoreferentna. Ona se ne tiče toliko srpskoga pitanja u Hrvatskoj, kako se to naokolo tumači, koliko se tiče redefiniranja samog koncepta hrvatske države, pojma hrvatstva i značenja toga što znači kada kažemo za nekoga da je Hrvat. Drugim riječima, u pitanju nije toliko status Srba u Hrvatskoj, koliko status same hrvatske nacije.

Od stranca do brata

Kao što znamo, sa nacijom stvar nije nimalo jednostavna. Niti se uvijek nacijom smatralo ono što danas smatramo pod tim pojmom, niti se pak danas u svijetu taj pojam koristi svuda jednoznačno – postoje, naime, nacije i države koje se ne definiraju na način kako je to definirano u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da je tijekom srednjeg vijeka, kada se prvi puta riječ "nacija" pojavljuje u jezičnoj upotrebi, ona značila točno suprotno od onoga što danas pod tim pojmom smatramo. Naime, nacija je bila oznaka za strance. Postojale su "nacije trgovaca", "nacije studenata", itd. Bio je to naziv za skupine koje su privremeno boravile u gradu, gdje su uživali posebno pravo hospitaliteta. Nacija je bilo ime za goste, strance koji borave kod nas. U tom smislu je latinska riječ natio bila sinonim grčke riječi xenos. Ksenofobi su u srednjem vijeku, tako, bili antinacionalisti, oni koji su netrpeljivi prema gostima i protivnici njihovih specijalnih povlastica.

Dakle, razvoj pojma nacije je tekao pomalo dijalektički – prema svojoj suprotnosti. Stvar je išla preko označavanja određenih cehova i gildi, pripadnosti nekom vlastelinstvu ili provinciji, pa do oznake za plemićku lozu, a onda i oznaku za pleme, što se već približavalo današnjoj ideji etničkog podrijetla. No tu se stvar ne završava. Sve dotle, kako vidimo, ona se još razvija spontano, evolucijski i još uvijek logično. Međutim, onda slijedi jedan pojmovni skok, pravi logički salto moratale u shvaćanju pojma nacije.

Eric J. Hobsbawm, naime, kao kuriozitet izdvaja da su Nizozemci bili pomalo zbunjeni činjenicom da Englezi i Francuzi riječ "nacija" koriste kako bi imenovali ljude koji pripadaju nekoj državi. Začudo, to je upravo značenje pojma nacije koje je prvo našlo svoju političku upotrebu – politički pojam nacije, a na koji se danas poziva i izabrana predsjednica Hrvatske. To je revolucionarno-demokratski pojam nacije, koji nastaje i oblikuje se za vrijeme američke i francuske revolucije. Samo uspjehu tih revolucija možemo zahvaliti što je taj pojam nacije ušao u današnju političku upotrebu.

Revolucionarno-politički i evolucijsko-etnički pojam nacije

Kao što su francuska i američka revolucija predstavljale čisto povijesno nasilje, tako je i taj politički pojam nacije određen izvjesnim interpretativnim nasiljem. No, nasilje se tu nije zaustavilo. Kao što znamo, uspon revolucionarnog, političkog koncepta nacije obilježen je ne samo konceptualnim neprijateljstvom prema evolutivnom, etničkom shvaćanju nacije, već i stvarnim nasiljem i zatiranjem bilo kakvih etničkih razlika koje bi mogle narušiti revolucionarni sklad "jedne i nedjeljive" nacije. Pod revolucionarnom zastavom nacije svi postajemo drugovi i braća, bez obzira na sve naše razlike.

Prema tom revolucionarnom shvaćanju, nacionalnost se određuje našom pripadnošću jurisdikciji neke države, a ne našim kolektivnim etničkim, jezičnim ili religijskim identitetom. To je dakle jedno potpuno etatističko shvaćanje pojma nacije, koje želi sve nivelirati i izjednačiti, ne priznajući pravo nikakvim razlikama između jedinki. Tu ne postoji nikakav intiman odnos prema pripadnosti naciji, već je taj odnos potpuno javan, vaša intimnost je definirana vašom pripadnošću revolucionarnom građanstvu. Tu su izbrisane sve individualne razlike, razlike unutar kojih bi pojedinac mogao vršiti izbor, već vam sada identitet dodjeljuje država, koja vrši odluku umjesto vas.

Srećom, evolutivni lanac u razvoju nacionalne ideje nije bio u potpunosti prekinut ovim revolucionarnim lomom, premda je taj lom ostavio značajnog traga u cjelokupnoj daljoj povijesti. Naime, u konzervativnom i antirevolucionarnom dijelu Europe, prije svega u njemačkom kulturnom krugu, u srednjoj i istočnoj Europi, očuvan je evolucijski, etnički koncept nacije. On je rastao i razvijao se u multikulturnim konzervativnim carstvima devetnaestovjekovne Europe.

Taj nacionalni identitet nije teritorijalan i etatiziran, određen državom u kojoj živite, već je nomadski, vezan za jezik, kulturu, religiju kojoj pripadate. On je potpuno intiman i interioriziran, stvar individualnog osjećanja pojedinca, njegovog individualnog razvoja, a ne nešto eksterno i nametnuto izvana, odlukom vladara pod čiju jurisdikciju pripadate. Etnički identitet je dio spontanog poretka društva u kome se pojedinac razvija a ne arbitrarnosti državne odluke koja u potpunosti ovisi o arbitrarnoj i heteronomnoj volji državnih vlasti.

Evlucijska superiornost etničkog nad političkim pojmom nacije

Iako je u literaturi taj evolucijsko-etnički koncept nacije oklevetan kao plemenski, isključiv, netolerantan, antiliberalan i ekskluzivistički, on je to nije. On je antietatistički, računa s razlikom i afirmira ju, te je izrazito individualistički. Unutar evolucijskog koncepta nacije, pripadnost pojedinca određenoj grupi je obilježena mrežom razlika i različitih identiteta, koje čine njegovu individualnost. Biljeg te razlike u njegovm identitetu je ono što mu, na kraju, omogućuje da bira svoj identitet. U evolucijskom konceptu nacije mi imamo mogućnost biranja vlastite nacionalnosti, nju nam ne određuje država.

Taj etnički koncept nacije može postati agresivan, isključiv i antiliberalan, samo kada bi bio kombiniran s revolucionarno-demokratskim konceptom nacije, kada bi postao teritorijalan i zahtijevao poklapanje etničkih i državnih granica. Kroz ta iskušenja su prošle mnoge nacije u procesu formiranja vlastite nacionalne države. Tada nacionalnost prestaje biti stvar izbora, dijelom spontanog poretka društva, već nešto za što smo predestinirani svojim etničkim podrijetlom, nešto što nam određuje nacionalna država koja pokriva teritorij koji nastanjujemo. No, nacionalne države koje su se formirale na principu etničke pripadnosti su iznašle rješenje za taj problem, našavši ga upravo u baštini multietničkih konzervativnih europskih carstava.

Ideja poštivanja prava nacionalnih manjina koju su odatle posudile omogućilo je stabiliziranje etničkog nacionalizma i pronalaženje adekvatne forme njegovoj težnji za formiranjem nacionalnih država. Kako je pokazala povijest, u nacionalnim državama sa dobro definiranim manjinskim pravima, pokazale su se kao najbolji institucionalni okvir za zaštitu nacionalnih manjina. Svugdje gdje bi nacionalna država posudila revolucionarno-demokratski koncept nacije, ta prava su bila ugrožena. U Francuskoj, na primjer, ne možete uživati državnu zaštitu svojih prava, njegovati svoj jezik, kulturu i posebitost kao Gaskonjac ili Alzašanin, već samo kao Francuz. Otuda su ta društva vrlo intolerantna prema razlikama i strukturno nestabilna. Koncept političke nacije se pokazao kao vrlo rigidan i nekompetitivan u odnosu na koncept etničke nacije.

Pobjeda ideja 1989. nad idejama 1789.

Tu superiornost etničkog nad političkim pojmom nacije možemo najbolje razumjeti iz iskustva vlastite povijesti. Raspad konzervativnog multietničkog Austro-Ugarskog carstva zamijenjen je stvaranjem nacionalnih država koje se nisu temeljile na etničkom principu, već na ideji stvaranja političkih nacija, poput čehoslovačke i jugoslavenske nacije. Uspjeh toga projekta ovisio je o zatiranju partikularnih etničkih nacionalnih identiteta. U tom smislu su, nakon sloma i raspada Austro-Ugarske 1918., na prostoru bivše Jugoslavije trijumfirale ideje iz 1789., a ne ideja stvaranja nacionalnih država i prava nacija na samoodređenje. Trijumfirala je ideja političke a ne etničke nacije.

Kao što znamo, taj projekt je obilježio čitavo "kratko" XX stoljeće, da bi se na kraju raspao uspostavljanjem nacionalnih država, koje su svoj legitimitet crple iz etničkog principa nacije. Ako je krvavi raspad Jugoslavije po ičemu nosio u sebi sjeme budućnosti svijeta, onda je to upravo po pobjedi etničkog principa nacionalne države nad ideolškim principom stvaranja političke, jugoslavenske nacije. U izvjesnom smislu možemo reći da su upravo na dvjestotu godišnjicu principi Francuske revolucije ostali poraženi u balkanskom blatu, a termin "balkanizacija" je od nekada pejorativnog prizvuka počeo zadobivati prizvuk oslobođenja etničkih nacionalizama ispod ideološkog bremena političkih nacija.

Na kraju treba reći da se ova dinamika odnosa etničkog principa i političkog principa nacije tijekom cijelog tog perioda reflektirala kroz dinamiku odnosa Srba i Hrvata. Naročito su Srbi u Hrvatskoj često bili upotrebljavani kao glavni katalizator pacificiranja etničkog nacionalizma Hrvata i pokušaja njihovog "emancipiranja" u političku naciju. Bilo da se radilo o promicanju mađarizacije Hrvatske, o promicanju koncepta jugoslavenstva, koncepta stvaranja socijalističke nacije u SFRJ, za to su uglavnom upotrebljavani Srbi u Hrvatskoj i to se prelamalo i negativno odražavalo na hrvatsko-srpske odnose.

Može li etnički Hrvat postati političkim Hrvatom a da ne postane Srbinom, i kako?

Slično se, također, dešava i danas kod sprovođenja anakronog koncepta "europeizacije" hrvatskog društva – također se pokušava taj projekt sprovesti preko upotrebe Srba u Hrvatskoj kao katalizatora tog socijalnog eksperimenta i glavnog kriterija njegovog uspjeha nad hrvatskim društvom. Ako se hrvatsko društvo želi odavati takvim i sličnim socijalnim eksperimentima, europeizirati se, jugoslavenizirati, ako želi čak ponovno zavesti socijalizam u Hrvatskoj, bilo što, onda bi bilo dobro za budućnost srpsko-hrvatskih odnosa da to ovaj put pokuša uraditi samo i svojom voljom, bez Srba u Hrvatskoj kao lakmus papira za uspjeh takvog pregnuća.

Naime, iako su i u prošlosti svi ti projekti, bar u početku, imali masovnu podršku i hrvatskoga naroda, na kraju se nezadovoljstvo tim projektima odrazilo na pogoršanje odnosa između većinskog naroda i Srba u Hrvatskoj. Također je veliki problem što su takvi projekti, koji su obilježili čitavu modernu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, uglavnom smatrani modelima koji bi trebali unaprijediti hrvatsko-srpske odnose, da bi se na kraju pokazali kao konfliktni modeli, a ne modeli suradnje.

Srbi u Hrvatskoj su se tijekom čitavog dvadesetog stoljeća okušavali u avanturističkim projektima političkog-bivanja-drugim, avangarde nekog navodno emacipatorskog projekta. Skoro čitavo stoljeće su pokušavali biti političkom nacijom, i iz toga nose vrlo rđavo iskustvo. Možda je konačno opisan krug i došlo vrijeme da prihvate sebe kao etničku a ne političku naciju i uživaju u čarima germanskog multikulturnog modela suživota etničkih nacija a ne iscrpljivanja u naporu kreiranja uvijek novih političkih nacija?

Slično bismo mogli reći i u vezi aktualne polemike oko izjave izabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – ako se hrvatsko društvo želi otarasiti etničke legitimacije hrvatske nacionalne države i legitimirati se, po ugledu na američko ili francusko društvo, kao politička nacija a ne nacionalna država hrvatskoga naroda, onda bi bilo jako dobro da to vlastito redefiniranje izvede bez referiranja na status srpske manjine u Hrvatskoj. Manjinska mudrost zna da je kroz stoljeća nacionalna država sa dobro definiranim pravima manjina bila puno bolji zaštitnik manjinskih prava od nadnacionalnih ideoloških tvorevina.

Ako se pak etnički Hrvati u vlastitoj nacionalnoj državi žele emancipirati od svoje nacionalne pripadnosti i postati političkim Hrvatima, onda bi bilo dobro da tu ambiciju ostvare pretemeljenjem samog hrvatskog Ustava – recimo usvajanjem američkog Ustava ili francuske "Deklaracije o pravima čovjeka i građanina" – namjesto da se prethodno Srbi u Hrvatskoj, poput kakvog emancipatorskog "ovna" takvoga pregnuća, nacionalno redefiniraju kao pripadnici nekakve, od etničke pripadnosti "emancipirane" i ustavno nedefinirane, metafizičke nacije "političkih Hrvata".

Ja osobno bih, ako bi me se za to pitalo, ipak prije izabrao egzistenciju etničkog Hrvata, nego političkog Hrvata. Takva egzistencija mi, naime, djeluje nekako sigurnije i bremenitija budućnošću od egzistencije političkog Hrvata. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što etničku pripadnost možeš birati sam, tako što se izjašnjavaš kao Hrvat ili Srbin, dok ti političku nacionalnost određuje država. A tu više nemaš pravo izbora.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Postizborna šutnja i Milanovićev politički egzistencijalizam

Iako su mnogi uoči izbora nagađali da će postizborna šutnja nekima teže pasti od predizborne šutnje, nitko nije očekivao da će ona biti ovako teška, začudna i napeta, čak bizarna. Naime, premijer Milanović je odlučio šutjeti na izbornu pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, i sada svi čekamo da progovori. A kako on više šuti na tu pobjedu i odbija čestitati izabranoj predsjednici Hrvatske, tako raste i zapitanost, pomiješana da nelagodom i strepnjom, što će se uopće desiti kada konačno progovori, ako uopće progovori.

Egzistencijalisti bi rekli da se šutnja, strepnja i zapitanost egzistencijalno bitne situacije, koje čovjeka dovode do dubljeg iskustva bitka, no ako to primjenimo na politiku, pogotovu na demokratsko političko okružje, čiji je osnovni modus brbljanje, kao što vidimo, stvar djeluje prilično blesavo i neurotizira čitav politički prostor. Egzistencijalisti su se ionako slabo razumijevali u politiku i nisu bili pristalice demokratske brbljivosti. Utoliko je teže shvatiti demokratski izabranoga premijera jedne zemlje da se povodom okončanja jednog vrhunskog festivala demokracije povuče u Veliku Šutnju i preda spiritualnim egzistencijalističkim seansama.

Kako bilo, jedno je sigurno – građanin Zoran Milanović ima pravo šutjeti i ne čestitati izabranoj predsjednici Hrvatske na pobjedi, ali premijer Milanović to pravo nema. Građanin Milanović ima pravo osjećati svu antipatiju prema Kolindi Grabar-Kitarović i iskazivati joj nepoštovanje, čak i prema njoj kao izabranoj predsjednici, ali premijer Milanović nema pravo ne poštivati izabranu predsjednicu Hrvatske. Jer, na taj način, on ne iskazuje nepoštovanje prema građanki Kolindi Grabar-Kitarović, već pokazuje nepoštivanje izborne volje građana Hrvatske.

Egzistencijalno, psihološki i ljudski gledano, naime, stvar sa Milanovićevom šutnjom može stajati ovako ili onako, ali politički gledano stvar je jasna – iznenadna afazija premijera Milanovića ovdje može značiti samo odricanje od izvora vlastitog političkog legitimiteta. Drugim riječima, možemo reći da se svojom šutnjom premijer Milanović odlučio odreći svoje političke egzistencije i povući se u svoju građansku egzistenciju.

Riskirajući da preanaliziram čitavu stvar, dakle, analizirajući postupke Zorana Milanovića kao postupke premijera, a ne privatnog građanina, mislim da na njegovu šutnju u ovom slučaju trebamo gledati kao na dio racionalne političke agende a ne kao na ćudljivost njegovog karaktera. Nazovimo tu agendu Milanovićevim političkim egzistencijalizmom. Na to smo i prisiljeni. Naime, dok god je on premijer, čak i njegovo odavanje čarima privatne građanske egzistencije ima karakter političkog čina. No, zauzvrat, kao što je to karakteristično za politički egzistencijalizam, i svaki politički čin je obojem naglašenom crtom ličnoga, pa i iracionalnoga.

Demokratski izabrani premijer koga zahvati iznenadna nemoć govora i zapadanje u postizbornu šutnju, može biti samo premijer u ostavci. To je jedino moguće političko čitanje šutnje premijera Milanovića.

Dakle, slijede nam vjerojatno prijevremeni parlamentarni izbori. Ja mislim da bi to bila politički racionalna odluka premijera Milanovića u ovoj situaciji. Prijevremenim izborima on za sebe može izvući najveću političku korist. Stvar je samo u tome da stvori situaciju u kojoj se raspisivanje prijevremenih izbora učini prihvatljivim i prirodnim izlazom, a naročito da u tome svojom inicijativom pretekne predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i HDZ. Za njega je bitno da to bude njegova oduka.

Premijer Milanović će iskoristiti ovaj period tranzicije predsjedničke vlasti za antagonizaciju hrvatskog političkog prostora. U tu svrhu učinit će sve kako bi omalovažavao i kompromitirao novoizabranu predsjednicu i dizao moralnu paniku od povratka HDZ-a na vlast. Ako bacimo kratak pogled unazad na samu predsjedničku kampanju, to je strategija koja se pokazala efikasnom u završnici predsjedničke kampanje.

Naime, dok je u prvom krugu predsjednik Josipović igrao na kartu stvaranja široke podrške za svoj program, kombinirano sa držanjem premijera sklonog konfliktu u drugom planu, čime je sebe doveo u nezavidnu startnu poziciju za drugi krug, u drugom krugu je ostao bez te široke potpore (prije svega, povlačenjem Mirele Holy iz kampanje) na koju je računao u prvom krugu – u drugom krugu je u prvi plan Josipovićeve kampanje istrčao premijer Milanović sa svojom agendom dizanja moralne panike od mogućeg "povratka HDZ-a na vlast" i stvaranjem oštrih podjela na "nas" i "njih". Ta strategija se pokazala puno boljom od Josipovićevog "gandijevskog" pristupa i umalo je urodila plodom.

Milanović i SDP ne mogu očekivati podršku za drugi mandat od pozivanja na bilo koji realni rezultat svoje politike, pa je ideološko antagoniziranje pučanstva jedina izgledna opcija. Naime, ekonomija je u lošem stanju i bez izgleda za skori oporavak. Alternativa je da čeka do kraja godine i promatra kako se osipa podrška njegovoj stranci, do kada bi ona mogla pasti i ispod 10%, a SDP doživjeti sudbinu Pahorovih socijaldemokrata u Sloveniji. Svako čekanje može značiti samo oklijevanje, slabost i osipanje podrške. Pogotovu s tom inicijativom ne smije čekati kraj veljače i inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu. Kohabitiranje sa predstavnicom HDZ-a na vlasti za Milanovićev SDP nikako ne dolazi u obzir ako se odluči za tu strategiju (a ništa bolje ni nema u ponudi).

Drugi efekt izazivanja prijevremenih izbora stvaranjem izvanredne situacije i moralne panike jest da će na taj način onemogućiti Kolindi Grabar-Kitarović da se isprofilira kao nadstranačka ličnost, čime će kod svojih glasača održati tezu da je ona isto što i HDZ, koju je opisao kao "kriminalnu zadrugu". Inauguracija nove predsjednice desit će se u situaciji početka predizborne groznice, čime će njena "pomiriteljska" poruka pasti u drugi plan. Ako se bude trudila držati se neutralno, štetit će svojoj matičnoj stranci, čiji je ona trenutno najjači adut, a ako se bude uključivala u kampanju, bit će optužena da se ponaša kao "vojnik partije". Na taj način će pokušati neutralizirati "efekat Kolinda" na šire glasačko tijelo.

Iako su trenutno aktivne spekulacije o različitim frakcionaškim inicijativama, mislim da će one zgasnuti s početkom drugog semestra na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Optirati za predsjednika u odlasku kao na nekoga tko ima potencijal predvoditi unutarstranački puč je politički neozbiljno. Da on ima takav potencijal, vjerojatno bi pobijedio na izborima. Ne kladi se na šepavog konja, kaže narodna izreka. Drugi "kandidat" za pučistu, Tonino Picula, sjedi u Bruxellesu, a on nema snajper kojim bi s te razdaljine pogodio premijera Milanovića, tako da je ta stvar isključena već iz tehničkih razloga. Ono što možemo očekivati u SDP-u jest da, nakon ovih prvih istrčavanja i puštanja balona, stvar legne na rudu i SDP se snažnije okupi na Milanovićevom brodu. Taj brod se može malo ljuljati i podsjećati na brod pijanih, ali po ovom olujnom vremenu čamac za spasavanje ne izgleda nimalo sigurno.

Još jedan važan efekt ovakvog poteza bio bi potiskivanje jakih centrističkih preferencija koje su na prošlim izborima pokazali građani. Time bi preduhitrio stvaranje nekih novih političkih snaga lijevog ili desnog centra, koje bi mogle uzeti taj dio birača, i održao privid oštre ideološke podijeljenosti hrvatskog glasačkog tijela. Građani bi bili prisiljeni birati između HDZ-a i SDP-a, Milanovića i Karamarka, između dvije stranke sa jednako lošim imidžom i dvije najnepopularnije osobe na hrvatskoj političkoj sceni. OraH i Živi zid bi uzeli nešto na ljevici, a Milanović i SDP lovili glasove centra plašeći građane HDZ-om i Karamarkom.

U prilog toj računici ide i jako loš prolaz kandidata rubne desnice na predsjedničkim izborima, pa j pitanje s kime bi HDZ, sve i da osvoji veći broj glasova od SDP-a, pravio vladu. Na drugoj strani, Milanović bi mogao koalirati sa strankama rubne ljevice, koje ipak imaju nekakav rejting. Najviše bi u toj kombinaciji Milanoviću mogao pomrsiti račune Most nezavisnih lista, gradonačelnika Metkovića, Bože Petrova, koji bi mogao uzeti dosta glasova centra. Međutim, pitanje je koliko ova inicijativa može imati kapacitet rasta pri sadašnjoj vrlo labavoj strukturi te organizacije. Za ozbiljnije izborne rezultate potrebno je, ipak, imati klasičnu strukturu stranke.

To bi bila neka projekcija mogućih zbivanja koje bismo mogli očitati iz ove postizborne vrlo konfuzne i neizvjesne, gotovo dramatične političke situacije, ako se iz nje uopće išta može očitati. U svakom slučaju, predstoji nam razdoblje dalje ideološke i političke polarizacije hrvatskog društva, koje nije izraz nekakve autentične tendencije samog tog društva, već će biti politički izazvano jedinom politički racionalnom agendom premijera Milanovića, ukoliko želi politički opstati.

To što generiranje konflikata i ideoloških podjela hrvatskoga društva dolazi sa ljevice, možda može biti čudno samo svijesti indoktriniranoj ljevičarskim predodžbama o desnici u Hrvatskoj kao izvoru nestabilnosti, radikalizma i svekolikog ekstremizma, no to je već dugo vremena neporeciva činjenica u hrvatskom društvu. Kako god, jasno je da su kulise za predizbornu kampanju za parlamentarne izbore postavljene u drugom krugu predsjedničkih izbora, da će oni biti u znaku oštrih ideoloških polarizacija a ne borbe za realne programe i politike, a svakako bismo ih mogli očekivati možda već početkom ljeta.

No, više o tome ćemo saznati kada se naš politički Zarathustra odrekne svoje Velike Šutnje, spusti iz svoje špilje među narod i progovori pred hrvatskim općinstvom. Izvjesno će pritom dosta tablica demokratskog političkog života u Hrvatskoj biti polupano.

Izvor: Večernjakova blogosfera 

Topovska umjesto damske završnice: Kolindi umalo izmakla već dobivena pobjeda!

Predsjednički izbori će ostati upamćeni po dosad najdramatičnijoj završnici u kratkoj povijesti hrvatske demokracije. Iako se ovakav rezultat i pobjeda kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović nekome – čak i nakon pouka prvog kruga izbora – može činiti kao iznenađenje, u stvari je jedino iznenađenje ovog drugog kruga izbora to što je rezultat bio tako tijesan. Takva drama u završnici bila je potpuno izlišna.

Topovska umjesto damske završnice

Ako bismo htjeli ukratko i u slici odgovoriti zbog čega je, ipak, došlo do ovako dramatične završnice, šahovskim rječnikom bismo mogli reći da je sasvim izvjesni pobjednik u završnici pješaka neočekivano mijenjao za topa umjesto za damu, a poznato je da se topovske završnice najčešće okončavaju remijem. Drugim riječima, završnicu je odigrala HDZ-artiljerija, umjesto da se u nju uđe damski i elegantno okonča meč.

Naime, već nakon rezultata prvog kruga izbora bilo jasno da je Kolinda Grabar-Kitarović, unatoč tome što je formalno bila druga u prvom krugu, bolji kandidat, sa bolje osmišljenom kampanjom, te da će favorizirani Ivo Josipović jako teško u drugom krugu očuvati malu prednost iz prvog kruga. Dok je Josipović vukao krilne poteze a zapostavljao sredinu političke table, Grabar-Kitarović je suvereno zauzimala sredinu političkog polja, promišljeno praćena i podržavana teškom artiljerijom iz pozadine. Takvo otvaranje i pozicioniranje joj je otvorilo mogućnost da partiju mirno privede kraju.

Međutim, tijekom drugog kruga desilo se nešto neočekivano. Prvo je premijer Zoran Milanović svojim novogodišnjim intervjuom RTL-televiziji uletio u sredinu terena i dao neophodnu podršku Josipovićevim plahim skakačima na krilu. To je pokrenulo dotad ignoriranu i uspavanu SDP mašineriju, ojačavši Josipovićeve bazne figure, koje je ovaj dotad slabo razvijao. Josipović je konačno uhvatio korak sa svojom središnjicom i počeo zadavati udarce po sredini terena.

Na ovu promjenu strategije protivničkog tabora, u stožeru Grabar-Kitarović su sasvim nervozno i nepromišljeno reagirali, izvukavši svoju artiljeriju u prvi plan, riskirajući da njihove gusjenice preoru dotad brižljivo građenu sredinu terena.

Pobjednički tim je refleksno odlučio uzvratiti protivniku istom strategijom i na bezglavi juriš protivnika, kojemu je taj očajnički amok u tom trenutku predstavljao jedino rješenje, odgovoriti isto takvim bezglavim jurišom u završnici. Tako je ispalo da je pobjedu na kraju odlučilo padanje zastavice na satu. a ne promišljena i mudro odigrana završnica pobjedničke strane.

Pobjedu desnici donosi politički centar

Ovu šahovsku završnicu treba dobro prostudirati, jer će od te analize ovisiti pozicioniranje u sljedećem političkom meču, koji će odlučiti konačnog pobjednika ovog ciklusa političkog natjecanja u Hrvatskoj, a koji se igra krajem ove godine. Što u ovom trenutku možemo zaključiti iz ovako odigrane partije?

Prije svega, ovakva oštra polarizacija hrvatskog glasačkog tijela nikako nam ne treba sugerirati da svjedočimo obnovi bipartijskog političkog sustava u punoj snazi. Ovakva oštra podjela je rezultat prihvaćanja strategije gubitničke opcije u završnici drugog kruga. Usuprot svim pričama o tome kako hrvatska desnica polarizira Hrvatsku, polarizacija je, sada je to očevidno, čisti učinak djelovanja hrvatske ljevice.

Hrvatska desnica pobjeđuje kada ide prema centru, hrvatska ljevica ostvaruje prednost kada se situacija polarizira i kada se ide na radikalizaciju sukoba. To je rezultat propasti rubne hrvatske desnice i pomicanju cjelokupnog biračkog tijela ulijevo. Zbog ovakvog rasporeda snaga, HDZ će, kako je u svom komentaru izbornih rezultata već primjetio naš poznati politički analitičar, Davor Huić, za parlamentarne izbore morati svoju agendu približiti centru ili računati da se na desnom centru pojavi nova politička snaga sa kojom bi mogao praviti vladu nakon izbora.

Otuda možemo zaključiti da je kandidatu HDZ-a pobjedu donio centar, koji je izgleda spreman na promjene, ali da sam HDZ ima problem kako mobilizirati taj centar bez "faktora Kolinda", tj. bez snažne umjerene struje u stranci. To je ono što nedostaje HDZ-u kao stranci – u želji da eliminiraju "desnu Holy" pozicionirali su se previše udesno i popunili cijeli desni politički spektar, ali su otuda u stranci prevagnuli tvrdostrujaši koji odbijaju centar, a koji mu je neophodan za pobjedu na parlamentarnim izborima. To je i pouka naglog pada Grabar-Kitarović u završnici kampanje, kada je HDZ izvukao svoju artiljeriju i počeo jurišati na kandidata ljevice.

Svakako treba reći i da je Karamarkovom HDZ-u u situaciji konsolidiranja stranke jako išla na ruku pojava snažnog desnog populističkog pokreta, tzv. obiteljaša. Taj pokret je spasio desnicu od potpunog raspada, a političko vrhnje njihovog uspjeha je pokupio HDZ. Pored toga, tu je i popularna Ruža Tomašić, koalicijski partner HDZ-a, koja je HDZ-u na europarlamentarnim izborima donijela skoro trećinu glasova. To je uteg "posuđenih glasova" koji trenutno HDZ vuče udesno.

Stoga HDZ mora proširiti svoju autentičnu bazu prema centru, kako bi ojačao svoj utjecaj u koaliciji – a možda se i osloboditi potrebe za koalicijskim partnerima – kako mu se ne bi desilo da u jednom trenutku bude progutan od ovih pokreta i stranaka i doživi sudbinu rubne desnice. Ovakav HDZ sigurno ne može bezbrižno čekati parlamentarne izbore u nadi da bi mogao osvojiti vlast.

Može li gubitnička ljevica formirati buduću vladu, i kako?

Što se tiče ljevice, tu je situacija također zanimljiva.

Premda je Ivo Josipović kažnjen izbornim porazom zbog svoga predizbornog lutanja i paktiranja sa idejama i strankama rubne ljevice, sve u želji da se distancira od nesposobne Milanovićeve vlade, šteta je počinjena i Hrvatska se generalno nagnula ka rubnoj ljevici. Srećom, zajedno sa Josipovićem tone i radikalno-lijeva virtualna zelena stranka ORaH Mirele Holy, koja mu je dala najsnažniju podršku – mada se u drugom krugu mudro pritajila – ali tu je sada "Živi Zid" Ivana Vilibora Sinčića, koji će svakako galvanizirati, a pomalo i dodatno ridikulizirati, političku scenu na ljevici. Ako, pak, ridikuli iz Živog Zida ne dobace do izbora, ridikula na rubnoj ljevici ima još da popune njihovo mjesto.
 
Milanović i SDP porazom Ive Josipovića dobivaju na kratak rok. Točnije, Milanović će se riješiti centripetalnih sila unutar SDP-a, naročito riječke i zagrebačke struje, kao i odljeva glasova ka OraH-u, koji bi mogao pasti na podnošljivih 3-5%, kako je to već sa zelenima u normalnom svijetu. SDP će, dakle, do izbora biti pošteđen unutarnjih raskola – što, naravno, ne isključuje izbacivanja disidenata iz SDP-a, dapače – ali će teško do izbora održati trend rasta, koji su mu donijeli sadašnji izbori, poglavito ako znamo da do izbora neće, a i ne mogu, učiniti ništa glede reformi i poboljšanja ekonomskog blagostanja.

Kako sada stvari stoje, njihova je jedina nada očuvanje tvrdostrujaške linije HDZ-a, i igranje na kartu ideološke polarizacije političke scene plašenjem od povratka takvoga HDZ-a na vlast. Ta kombinacija bi mogla biti osujećena nervozom i nezadovoljstvom struktura čije su akcije ugrožene stalnim porazima Milanovićevog SDP-a, koje bi se, nakon pucanja balona zvanog OraH, odlučiti na jedan ambiciozniji projekt okupljanja nezadovljnika na ljevici u novu ad hoc stranku, kako bi zaštitili svoje investicije. Naime, ne bismo se trebali iznenaditi ako već za ove izbore dobijemo nešto poput Jankoviča ili Cerara u Sloveniji, a Milanovićev SDP na kraju završi oko izbornog praga, poput Pahorovih socijaldemokrata.

U svakom slučaju, ljevica je u previranju i bit će glavni katalizator nestabilnosti i radikalizacije političke scene. Problem je što ona, u ovoj situaciji, kada joj je s druge strane "HDZ minus Kolinda", pogotovu ovakav HDZ, ipak ima veći potencijal za prikupljanje glasova od desnice i eventualno formiranje buduće vlade – čak i bez luzera poput Milanovića i Josipovića.

Damin gambit – stabilizacija unutarnje i vanjske politike Hrvatske

Zbog svega ovoga će predsjednica Grabar-Kitarović imati simbolički vrlo važnu ulogu, jer je ona trenutačno jedini faktor stabilizacije i eventualne normalizacije hrvatske političke scene. Točnije, ona je sada jedini reprezent političkog centra u Hrvatskoj. Da bi to i ostala, ona će morati ili igrati ulogu jačanja gotovo iščezle centrističke struje u HDZ-u, ili pak biti osoba koja će ohrabriti politički centar na stvaranje nove stranke koja bi zauzela poziciju desnog centra, koja bi zajedno sa HDZ-om formirala buduću vladu.

To ne mora biti dio nikakve njene posebne agende. Već sama njena pobjeda znak je da na centru postoji ogroman potencijal glasača koji su vrlo motivirani za promjene, a čije preferencije za sada ne pogađa nijedna od stranaka. S druge strane, po prirodi svoje funkcije, ona će biti velika opasnost za autoritet nepopularnoga Karamarka u HDZ-u, pa bi mogla vrlo lako odigrati ulogu kakvu je Josipović odigrao prema Milanoviću, privlačeći k sebi nezadovoljnike iz HDZ-a. Za to je do izbora, ipak, malo vremena, ali sve ovisi kako će odigrati Karamarko u sljedećih par mjeseci. Ako bude prihvatio Milanovićevu strategiju konfrontacije i polariziranja, vrlo vjerojatno da će se taj proces jačanja centripetalnih sila unutar HDZ-a ubrzati.

Pored stabilizirajuće funkcije na unutarnjoj sceni, a tome se dosad malo posvećivalo pažnje, glavni i neposredni dobitak za Hrvatsku pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović je konačno jače vezivanje Hrvatske za NATO i Europsku Uniju. To je tim više bitno zbog veoma nestabilne geopolitičke situacije u kojoj se nalazi Europa, kako zbog krize u Ukrajini, tako i zbog situacije na Bliskom Istoku. Kada je tako gusto, dobro je ne biti na vjetrometini.

Kao što znamo, glavna vanjskopolitička agenda predsjednika Josipovića bilo je njegovo aktivno zalaganje za jačanje političkih veza zemalja u "regionu". Samim time hrvatska politička elita je zadnjih godina vodila vrlo nedefiniranu, pa čak i konfliktnu politiku, u odnosu prema EU i SAD. Za takvu svoju agendu je tražila potporu u Velikoj Britaniji, koja tradicionalno podupire sve divergentne struje u Europi.

Bivša Jugoslavija je, da podsjetimo, bila tipičan produkt britanske politike u Europi, čiji je glavni cilj bio obuzdavanje njemačkog utjecaja.

Stoga nije ni čudno da je za mandata Ive Josipovića Hrvatska pogoršala odnose sa tradicionalnom hrvatskom saveznicom, Njemačkom, u čemu je naročitu ulogu odigrao "slučaj Perković" – ali i bio očiti znak tog pro-britanskog trenda hrvatske političke elite. Još jedan moment u Josipovićevom mandatu, koji je bio jako štetan za Hrvatsku, bila je njegova inicijativa oko dovođenja predsjednika uprave Gazproma, Alekseja Millera, u Hrvatsku na pregovore oko Ine i istraživanja naftnih nalazišta u Jadranu. U situaciji kada Zapad zaoštrava politiku prema Rusiji bilo je to ravno guranju prsta u oko saveznicima u EU i NATO-u.

Dakle, stabilizacija unutarnjih političkih prilika i napuštanje avanturističkih vanjskopolitičkih projekata, trebali bi biti glavni politički benefiti početka mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Bar od onih koji se sada mogu nazrijeti. Kako će se stvari kretati, vidjet ćemo već u prvih 100 dana njenog mandata. Za nadati se je da će te dvije stvari obilježiti damin gambit na hrvatskoj političkoj sceni.

Izvor: Politika Plus 

U želji da zahvati što šire biračko tijelo Josipović se počeo raspadati

Ekonomisti kažu da je vrijeme najvažniji resurs koji posjedujemo, pa stoga predlažem da ostvarimo značajne vremenske uštede i proglasimo Kolindu Grabar-Kitarović pobjednicom drugog kruga predsjedničkih izbora, ne gubeći još čitav tjedan na ovu predizbornu gnjavažu i sluđivanje nacije pričom o nekakvoj neizvjesnosti rezultata ovih izbora.

Jer, što je drugo nego sluđivanje ako se jedan dio nacije u neizvjesnosti nada da će se desiti čudo i njihov kandidat se konačno početi boriti za mjesto na koje pretendira, i kada ta kolektivna neuroza traje već tjednima, dok drugi dio nacije mora živjeti pod stresom koji inducira ovaj prvi njen dio, uvjeravajući ga, pa i tješeći, da mu je nada uzaludna? Smatram da ni aktualni predsjednik Josipović ne bi imao ništa protiv da se ova maskarada čim prije završi i omogući mu se častan otpust, bez daljih okolišanja. Dapače, konačno bi mogao odahnuti i relaksirati se od stresa koji mu očito ne prija.

Prvi dojam je uvijek presudan

Svako dalje natezanje oko ovih izbora pretvara se u neukusno mrcvarenje, svaki novi TV-duel samo još bolnije potvrđuje nešto što smo već konstatirali, nešto previše očigledno – Josipović gubi ove izbore. Sinoćni duel na RTL televiziji također je potvrdio dojam kojim je zaključen prvi krug – Grabar-Kitarović dobija ove izbore. Josipović je jednostavno očajan, usiljena držanja, katastrofalna govora tijela, ne gleda protukandidata u oči, ne gleda u kameru, ne komunicira ni sa kim, ono što pokušava pričati djeluje potpuno neuvjerljivo, pa čak i njemu samome, prenapet je, nervozan..Otuda ne čude glasine da su nakon duela još u studiju razmijenjene teške riječi između njega i članova njegova stožera.

Možda se nekome ovakve ocjene i predviđanja na osnovu govora tijela i prvog dojma čine paušalnima i neuvjerljivima, no ta stvar je presudna otkad je televizije i televizijskih duela. Kako je to pregnantno izrazio još veliki filozof George Berkeley: esse est percipii – bit je u onome što neposredno vidimo, ili, jednostavnije: „sve je baš onako kako izgleda“. To je tako još od prvog TV-duela koji je održan u Americi, 23. rujna 1960., između tadašnjeg potpredsjednika Richarda Nixona i Johna. F. Kennedyja. Kao što znamo, Nixon je na osnovu anketa prije TV-duela bio u prednosti, njegova poruka je ljudima zvučala uvjerljivije, bio je favorit. Za Kennedyja se govorilo da je mlad, da nema iskustva, nije imao čvrstu podršku ni u svojoj stranci, a uz to je bio i katolik, što su sve bile osobine koje mu nisu išle u prilog.

A onda je došao duel na TV-u. Nixon je pred kamerama bio blijed, ispijen (netom je izašao iz bolnice), napadno se znojio, bio nervozan, dok je Kennedy bio opušten, prirodan i odisao samopouzdanjem. Te večeri je Nixon izgubio izbore. Premda je Nixon u kasnijim debatama popravio svoj nastup i bio puno elokventniji i bolji od Kennedyja, katastrofa prvog nastupa nije se mogla ničim popraviti. Kao što je prokomentirao povjesničar medija i autor knjige Presidential Debates: Forty Years of High-Risk TV, Alan Schroeder, "(n)iste ljudima iz glave mogli izbrisati sliku koja im je ostala od prve debate". Prvi duel je preokrenuo plimu i Kennedy je dobio izbore. Prošlo je punih šesnaest godina nakon što su se predsjednički kandidati ponovno usudili izaći pred kamere na duel. Bilo je bitno ne izložiti se neposrednom dojmu gledatelja, koji u sebi krije nesavladljivu moć, jer previše otkriva.

Od doktora Jekylla do gospodina Hydea

Predsjednički izbori su specifični po tome što je na njima presudna osobnost kandidata, oni su gotovo u potpunosti personalizirani i fokus je na individalnim kvalitetama kandidata. Međutim, njihova osobnost ne smije biti previše naglašena, ne smije preći u osobenost, kao što je to bilo u slučaju Bandića, recimo. Osobeni kandidati mogu dobiti parlamentarne izbore, poput aktualnog premijera Milanovića primjerice, gdje njihova osobenost biva amortizirana stranačkim programom i stranačkom infrastrukturom, ali jako teško predsjedničke. Predsjednički pak kandidat mora imati osobnost, ali i ostavljati dojam stabilnosti, dosljednosti, samouvjerenosti.

Neobično je da je Josipović u svom mandatu nekako uspijevao odavati upravo dojam takve osobe, dok sada vidimo da je to više bio puki dojam izgrađen na temelju njegove neaktivnosti, a čini se i na fingiranim anketama, nego na nekim njegovim pozitivnim kvalitetama. Da se nešto čudno dešava u predsjednikovom izbornom stožeru i sa samim Josipovićem, bilo je vidljivo još ljetos. Naime, odmah nakon prvih reakcija na najavu kandidature Grabar-Kitarović, neki su analitičari najavljivali da bi Josipović, mogao izgubiti „već dobivene“ izbore, jer su iz njegovog stožera počele stizati jako nervozne reakcije, počev sa produkcijom "afere Barbika", pa do neprimjerenih izjava sa seksističkim konotacijama.

Očito strahujući od toga što je glavni oporbeni tabor kandidirao jaku kandidatkinju, koja drži desnicu a istovremeno bi se mogla svidjeti i centru, Josipovićev stožer se odlučio na preventivni napad, koristeći se zaplotnjačkim metodama. Time je Josipović ishitreno pokazao svoje drugo i neobično lice. Postupio je poput kakvog šutljivog dečka koji na sve ostavlja dojam samozatajnog, milog, pa čak i pametnog stvorenja dok ne progovori, a kada konačno progovori, na opće iznenađenje, progovori jezikom ogovaranja, niskih udaraca i intriga. To ga je koštalo aureole koju je dotad imao kao nekonfliktna i stabilna osoba – a sada je jasno da ga košta i drugog mandata. Taj privid uglađenosti i stabilnosti se raspao kao mjehur od sapunice.

Filozofija nihilizma u službi politike očaja

U stvari, za Josipovića i njegov ugled manje-više, pa čak i za gorespomenuti uzaludni vremenski trošak čekanja do nedjelje navečer. Glavni razlog što priželjkujem da se čim prije teleportiramo na kraj ovoga tjedna jest taj što je predsjednik Josipović počeo koristiti svoju funkciju kako bi davao legitimitet najzačudnijim i po svemu ekstremnim rješenjima. Sa simboličke funkcije nekoga tko bi trebao biti faktor integriranja i stabilnosti društva on sada uporno lansira ekstremističke ideje koje će dodatno destabilizirati i galvanizirati ionako trusnu političku arenu u Hrvatskoj.

Stvar je ponajviše u tome da mu se čitava koncepcija kampanje počela naglo rasipati, a on stao besciljno lutati od jedne do druge platforme, kupeći pritom sve radikalnije i radikalnije ideje, u očajničkoj nadi da nekako skrpari nedostižni broj glasova potrebnih za pobjedu. Kao što znamo, kad se jednom upadne u glib svaki nagli pokret uglibljenoga vuče još brže ka dnu, pa on u svom očaju postaje opasan i za sebe i za okolinu. Naime, ovakvo koketiranje s ekstremnim idejama odlika je političkog nihilizma i recept za katastrofu: sa simbolički najvišeg mjesta nam se servira jedna voluntaristička i relativistička filozofija da "sve ide", da "sve može", da je "sve dozvoljeno".

Dok se u prvom krugu očitovao kao idejno blizak radikalnim zelenim aktivistima iz ORaH-a, u drugom krugu se on sve više predstavlja kao kandidat blizak idejama rubne ljevice i aktivista iz Živog zida, pri čemu taj pokušaj identificiranja zadobiva i grosteskni karakter, jer niti ga aktivisti Živog zida prihvaćaju kao reprezenta njihovih ideja, niti on sam pritom ostavlja dojam uvjerljivosti. U pokušaju da zahvati u ono što mu ne pripada, Josipović se počeo raspadati i gubiti vlastiti identitet. Uz to, postao je glavni faktor nestabilnosti i radikaliziranja hrvatske političke scene.

Normalizacija ekstremizma i put nadolje

U kojoj je mjeri predsjednik Josipović zauzeo poziciju glavnog generatora nestabilnosti i proponenta radikalizma u Hrvatskoj, možda je najbolje u svom komentaru pisma koje je Josipović uputio udruzi "Franak" ilustrirao naš poznati financijski stručnjak, Nenad Bakić:

"U svakoj normalnoj zemlji bi se sutra dionice banaka survale, a taj pad bi bio otprilike jednak umnošku:
- procjene utjecaja na njihove bilance
- vjerojatnosti da predsjednik može nešto učiniti po ovome
- vjerojatnosti izbora kandidata Josipovića opet za predsjednika."

To što dionice banaka i ovog jutra miruju, možda je znak da nismo baš normalna zemlja, a možda i znak da Josipovićev reizbor i nije baš vjerojatan. A možda i oboje, s akcentom na potonje.

Glavni problem kod radikaliziranja i destabilizacije jednog društva nije nikad postojanje ekstremnih političkih opcija. Takvih opcija će uvijek biti u društvu i zauzimat će rubna područja političkog spektra. Problem nastaje onog trenutka kada mainstream političari počnu gurati ekstremističku ideologiju, čime joj daju privid normalnosti a njihovim protagonistima politički legitimitet. To je Rubikon koji je predsjednik Josipović u svojoj neobuzdanoj potrazi za nedostajućim glasovima bez problema prešao. Time je, srećom, potpuno ogolio činjenicu da on ne može više biti faktor integracije i simboličnog objedinjavanja društva, već da je postao faktor dezintegracije, društvenih podjela i konflikta.

I zato je neophodno da već sada proglasimo njegov definitivni poraz i skratimo ovu predizbornu kampanju, kako bismo blokirali mogućnost da se hrvatsko društvo i dalje kontaminira radikalnim idejama. Stoga je najbolje ignorirati dalji tijek kampanje, sve dok se ovaj unaprijed dobijeni meč ne privede kraju, kako bismo sačuvali ono malo zdravog razuma koji nam je još preostao. Josipovićevo simboličko mjesto je, sasvim izvjesno, zauzeo drugi kandidat, odnosno, Kolinda Grabar-Kitarović, za koju se samo možemo nadati da će naučiti ponešto iz grešaka svoga protivnika,  tj. da se neće povoditi za populističkom galamom i dodvoravati se ekstremističkim ideologijama - već biti „engleska kraljica“ ili, kako se to kaže, predsjednica svih građana Hrvatske, i na taj način relaksirati radikalnim ideologijama prilično kontaminiranu političku situaciju u Hrvatskoj.

Izvor: Politika Plus 

Uništiti moć sindikata

AKO BISMO htjeli detektirati društvenu grupu koja predstavlja najkonzervativniju snagu u ekonomskom životu Hrvatske i kočničara reformi, to ne bi bile ni političke stranke koje se natječu u socijalnoj demagogiji i ne znaju i ne žele raditi reforme, niti pak intelektualna elita koja svoje istine još uvijek crpi iz marksističkih slovarica i njima kontaminira javni prostor, već bi to bili sindikati kao neizabrana grupa za pritisak koja sav svoj utjecaj i moć koristi kako bi blokirala bilo koji pokušaj reformi.

Sindikati ugrožavaju parlamentarnu demokraciju

Političke stranke im se nerijetko dodvoravaju kako bi osvojili njihovu naklonost i neophodne glasove na izborima. Sjetimo se potpore koju su sindikati dali Kukuriku koaliciji na prethodnim parlamentarnim izborima. Ili, pak, ovogodišnjeg HDZ-ovog koketiranja sa zahtjevima sindikalnih vođa pri donošenju ZOR-a, kada se HDZ postavio lijevo od vlade Zorana Milanovića, napadajući ju kao "neoliberalnu" (što, naravno, nema veze sa stvarnošću, jer je predloženi ZOR bio kozmetičke naravi a ne reformski).

Takvi paktovi političkih stranaka sa sindikatima imaju u svojoj pozadini jasnu kalkulaciju – utjecaj sindikata u Hrvatskoj presudan je za pobjedu na izborima. Koliko je štetno po demokratski sustav jedne zemlje ako jedna neizabrana društvena grupa ima toliki utjecaj na sam demokratski proces, vjerojatno nije potrebno posebno dokazivati. Možda je dovoljno podsjetiti se kako je vaninstitucionalna moć sindikata bila presudna pri uništavanju parlamentarizama i usponu totalitarnih pokreta u Italiji 20-tih i u Njemačkoj 30-tih godina XX stoljeća.

Moć sindikata u Hrvatskoj naročito raste početkom 2000-tih, nakon trećesječanjskih promjena, da bi u vrijeme Sanaderove vlade dosegnula svoj vrhunac. Sjetimo se samo da je za vrijeme Sanadera institucija kolektivnih ugovora praktički postala neraskidiva. Rast državne potrošnje doživljava pravu eksploziju, što se nije zaustavilo ni kada prihodi više nisu mogli pokriti rashode a država otišla "u bananu". Međutim, moć sindikata je postala tolika da ni u uvjetima ekonomske krize i kolapsa gospodarstva nije bilo moguće nikakvo rezanje ionako prenapuhane državne potrošnje.

Sindikalno djelovanje najviše šteti radnicima i nezaposlenima

Gospodarsku je krizu, stoga, u potpunosti podnio privatni sektor, dok se državni sektor ponašao kao da nikakve krize nema, pritiscima na političare čuvajući svoje privilegije na račun osiromašenja drugih i devastiranja čitave ekonomije. I upravo je prevaga moći sindikata glavni uzrok što Hrvatska ni dan-danas nije izašla iz recesije, dok su je zemlje u kojima sindikati ne diktiraju političarima smjernice ekonomske politike gotovo već zaboravili. Nitko se nije usudio ići protiv njih, jer je od njihove podrške ovisila pobjeda na izborima. Ogromna moć sindikata da utječu na politiku i gospodarstvo je, pored korupcije, još jedno od teških naslijeđa Sanaderove političke filozofije – kupovanja političke podrške nuđenjem privilegija određenim grupama za pritisak, poglavito sindikatima – sa kojim se mi ni izdaleka nismo suočili. 

U gotovo svim zemljama koje imaju jake sindikalne organizacije, poput Italije, Grčke, Francuske, Španjolske, itd., možemo primijetiti izravnu proporciju između snage sindikata i ekonomske stagnacije tih zemalja. U jednoj studiji koju je prije desetak godina radio današnji direktor OECD-a, Stefano Scarpetta, pokazalo se da novonastala američka tvrtka koja na tržištu preživi dvije godine u prosjeku poveća zaposlenost za 160%, dok u Italiji takva tvrtka poveća broj zaposlenih za 20%. Uzrok tome je rigidno radno zakonodavstvo koje u Italiji pogađa svaku tvrtku koja ima više od 15 zaposlenih, dok u SAD poslodavci nemaju takvih ograničenja rigidnog radnog zakonodavstva svome poslovanju, pa je i rast zaposlenosti automatski veći. Otuda je u Italiji nizak rast zaposlenosti direktna posljedica krutih restrikcija koje su poslodavcima preko zakonodavaca nametnuli moćni sindikati, dok je u SAD veći rast zaposlenosti direktna refleksija manje moći sindikata.

Raščaravanje sindikalne omerte

Prije par dana smo u emisiji "Otvoreno" HRT-a, u kojoj su gostovali ministar Gordan Maras, HDZ-ovac Andrej Plenković, sindikalist Vilim Ribić i poduzetnik Saša Cvetojević, imali prilike vidjeti na djelu svu aroganciju sindikalnih vođa u Hrvatskoj. Šef sindikata Ribić otvoreno je prijetio predstavniku Vlade sindikalnim prosvjedima, upotrebljavajući izraze poput "ne igrati se vatrom" i "bure baruta", postavljajući se u jednom trenutku i iznad autoriteta Ustavnog suda (riječ je bila o slučaju monetizacije autocesta), predstavnik oporbe Plenković je kalkulirao i ni u jednom trenutku nije proturječio sindikalistu, dok su ministar Maras i Cvetojević pokušali nadjačati sindikalnu galamu tvrdnjama da su sindikati glavni kočničari reformi.

Tu se mogao dobro vidjeti omjer snaga i značaj sindikata na hrvatskoj političkoj sceni – oporbeni političari drže stranu sindikatima, vjerujući da će im njihova potpora omogućiti dolazak na vlast, dok se predstavnik vladajuće koalicije, koja je na vlast došla uz pomoć sindikata, nalazi u procjepu, shvaćajući da se zbog otpora sindikata u ovoj zemlji ne može ništa pokrenuti iz mjesta, ali i da otkazivanje podrške sindikata može značiti silazak sa vlasti. Da je HDZ slučajno na vlasti zakonu sindikalne omerte bi nesumnjivo podlijegao SDP-ov predstavnik. I to je taj začarani krug hrvatske politike, koja se nikako ne uspijeva iščupati iz ralja sindikalnih ucjena.

Najbolju dijagnozu stanja u Hrvatskoj je dao Saša Cvetojević u toj emisiji, zaključivši raspravu riječima da se "(p)olitičari boje stalnih prijetnji sindikata i nisu dovoljno hrabri da naprave iskorak dalje, a sindikati to vrlo dobro koriste na sve moguće načine. Rade vrlo dobro za uski dio svojih članova šteteći svima ostalima," rekao je Cvetojević, dodavši da se "u posljednjem desetljeću ništa nije promijenilo bez obzira koja je vlast, upravo zbog tvrde linije sindikata".

U Hrvatskoj se mora prekinuti ova sindikalna omerta i otvoriti javna rasprava o ulozi sindikata u društvu, kako bi se nekako prekinuo ovaj začarani krug ugrožavanja demokratskih procesa djelovanjem sindikalnih organizacija i zaustavilo daljnje ekonomsko propadanje zemlje. To će biti teško ostvariti zbog visoke kontaminacije društva ideološkim predrasudama koje nam sugeriraju da su sindikati neophodni društvu i da doprinose ekonomskom blagostanju radnika. Uslijed djelovanja te ideološke matrice sindikati u društvu zadržavaju svoj visoki moralni ugled.

Restauracija društva statusa vs. društvu ugovora

Međutim, zdrav razum nam govori sasvim suprotno. Ne, snažni sindikati nisu znak demokratske kulture jednoga društva, već predstavljaju ozbiljnu opasnost za parlamentarnu demokraciju. Ne, sindikati ne poboljšavaju položaj radnika, već njihovo djelovanje doprinosi samo rastu nezaposlenosti i daljem osiromašenju najugroženijih članova društva, a štite samo interese uske grupe zaposlenih u državnim poduzećima, tzv. uhljeba, koji ionako žive o trošku radnika u privatnom sektoru. I ne, snažna uloga sindikata u društvu nije znak njegove civilizacijske zrelosti, već narušavanja osnovnih stubova civiliziranog života, kao što su poštivanje ugovora i zaštita privatne svojine.

Na kojim se načelima zasniva djelovanje sindikata i odakle oni crpu svoju pretenziju da budu moralni arbitri društva? Ako prihvaćamo načelo nepovredivosti vlasništva, onda ne možemo smatrati opravdanim zahtjev da se vlasniku neke tvrtke onemogući ili uvjetuje otpuštanje radnika, ako on za njima više nema potrebu. To je moguće samo ako prihvatimo logiku po kojoj vlasnik neke tvrtke ustvari i nije njen vlasnik u punom smislu te riječi. Ali, zaštita nepovredivosti privatnog vlasništva je još uvijek u Hrvatskoj ustavna kategorija. Otuda je osnovna agenda sindikalnog djelovanja protuustavna.

Ili, što znači, na primjer, reći da su sindikati tu da bi ispravili asimetriju snaga između poslodavca i radnika? Prije svega, radnici su punoljetne osobe koje sklapaju ugovore sa poslodavcem. Nekakva ideja da je punoljetnim osobama potreban tutor pri sklapanju ugovora proturječi samoj ideji da se važeći ugovori sklapaju između dvije odrasle osobe. Također, nije nipošto izvjesno da je odnos snaga takav da uvijek ide u prilog poslodavcu. Poslodavac je u lošijoj poziciji kada mu trebaju radnici, a radnici su u lošijoj poziciji kada prestane potreba poslodavca za radnicima.

Bilo koje dodatno "pravo" koje bi naknadno poništavalo ideju da se ugovor sklapa slobodnom voljom dvije strane, u biti poništava samu ideju ugovora (upravo takav je slučaj bio sa "sanaderovskim" kolektivnim ugovorima koji se praktički nisu mogli poništiti). Pravo na štrajk, također, znači samo izuzetak od općeg pravila da ugovore treba poštivati, kao i grubo narušavanje principa nepovredivosti privatne svojine. Sindikalna "prava", drugim riječima, mogu postojati samo u društvu koje ne poštiva osnovne ustavne i civilizacijske norme na kojima hini da navodno počiva.

Otklon od sindikalnog neofeudalizma

Ovo su samo prigovori načelne prirode. Oni utilitarne prirode, poput porasta nezaposlenosti, bijega kapitala, pada životnog standarda, klasnog raslojavanja društva na neofeudalnu zaštićenu klasu uhljeba i onih koji rade i stvaraju za njih, imamo prilike svakodnevno gledati. Ekonomska devastacija hrvatskog društva direktna je posljedica sindikalnog djelovanja i s njim povezanih neustavnih kolektivnih ugovora, rigidnog radnog zakonodavstva i antipoduzetničkih regulacija, koje štete svima, osim uskoj grupi sindikatlija i njihovih štićenika.

Da bi se Hrvatska izvukla iz ovog vrzinog kola sindikalnih politika, koje Hrvatsku drže zakucanu za ekonomsko dno, od ključne važnosti bi bilo, prije svega, izvršiti pritisak na političare kako više ne bi bili produžena ruka sindikalista i njihovih diskriminatornih, antiustavnih i antidemokratskih politika, eda bi počeli donositi odluke koje bi bile u korist svih, a ne samo u korist privilegirane uhljebničke klase koju štite sindikati.

Izvor: Index.hr