Može li nova hrvatska predsjednica preokrenuti trend srljanja Hrvatske u politički kaos?

Ako bismo prihvatili Chestertonovu opasku da je civilizacija najveći neprijatelj demokracije, mogli bismo reći da je na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj demokracija odnijela štih civilizaciji. Nije to bio baš trijumf nadmoćnosti, već više borba izjednačenih.

Ali, to je ono što publika voli i što kod natjecanja izaziva uzbuđenje. Pobjeda u napetom foto-finišu bila je čisti kontrast suverenoj ali i ispraznoj popularnosti odlazećeg predsjednika tijekom čitavog njegovog mandata.

Pobjeda duha krčme nad duhom dvora

Odlazeći predsjednik Ivo Josipović bio je čovjek finih manira, svima je želio ugoditi i svima se dopasti, ali je bio iznad svih. Prava bečka škola uljudnosti bez suštine, civiliziranosti bez žara, s kojom se nitko nije mogao poistovjetiti. Bila je to popularnost bez konkurencije, praznjikava, hladnjikava, ritualna naklonost bez ljubavi i predanosti. Netko bi rekao da je sva ta uglađenost profesora klavira bila samo hinjena i ukazivala na hipokriziju. I doista bi se svašta moglo pronaći u tim memljivim austrougarskim podrumima.

Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja oporavljenoga HDZ-a – kojemu je ovo, nakon potopa na parlamentarnim izborima 2011., već četvrta izborna pobjeda otada – zna pomusti kravu, voziti traktor i lupiti šakom o stol. Umjesto nevesele kampanje Ive Josipovića, u kojoj je on igrao ulogu usamljenog kralja svoga tužnog kraljevstva, njena kampanja je podsjećala na užarenu vrevu krčme, u kojoj se ljuto prepire za stolom i demagoški viče. Raduje saznanje da krčme u Hrvatskoj još uvijek nisu izgubile svoj sjaj, jer njena galama i vreva i čini srce demokracije.

To ne znači da je nova hrvatska predsjednica neumjerena i bukački nastrojena osoba. Dapače, riječ je o vrlo obrazovanoj dami sa stilom. Radi se samo o tome da su njenom pobjedom živnule krčme u Hrvatskoj i otvorene žučne rasprave bez kraja. Pred Hrvatskom je vrlo živo i dinamično razdoblje kohabitacijske vlasti. Nesnošljivost i svađa bit će njegova glavna odlika. Odbijanje premijera Milanovića da uopće čestita pobjedu novoj predsjednici svjedoči o tome da je kavanski duh demokracije u potpunosti ovladao Hrvatima.

Politika u Hrvatskoj više nije, kao što je to često bilo do sada, stvar dvorskih intriga koje su se rješavale po matematičkoj formuli – pri čemu se jako pazilo da eventualne nesuglasice ne naruše prisne obiteljske odnose – već živa stvar, koja više pripada krčmi nego dvoru. Politika je u Hrvatskoj nadrasla tihi domen obitelji i otvorila se prema bučnoj ulici. To je glavni rezultat ovih izbora, koji otvara hrvatsku politiku kako za opasna iskušenja vaninstitucionalnih populističkih politika, tako i za mogućnost radikalnog zaokreta hrvatske politike ka blagotvornim i neophodnim reformama, koje su sve dosad bile blokirane zakrečenim institucijama hrvatskog koruptivno-političkog sustava.

Može li se duh demokracije vratiti nazad u bocu?

Glavni zadatak nove predsjednice bit će da nekako pokuša vratiti ovaj probuđeni demokratski duh nazad u institucionalnu bocu, s tim da to ne bude ona stara boca hrvatske koruptivne politike. Međutim, to joj neće biti lako. Rovovi za parlamentarne izbore, koji slijede krajem ove godine, već su iskopani. Premijer Milanović će svakako nastojati da baražnom paljbom zadrži Kolindu Grabar-Kitarović u HDZ-ovskom rovu, i nikako joj neće dozvoliti da se profilira kao nadstranačka ličnost. To je jedina šansa premijeru Milanoviću da uzme drugi mandat, naime, da za parlamentarne izbore polarizira javnost na "nas" i "njih", kako bi na toj polarizaciji dizao moralnu paniku od povratka HDZ-a na vlast, što će očekivano biti glavni sadržaj SDP-ove predizborne agende.

Ova strategija dizanja moralne panike se pokazala jako djelotvornom u drugom krugu predsjedničkih izbora, što je Ivu Josipovića gotovo vratilo u život i dovelo do napetog foto-finiša. Naime, Josipović je svoju kampanju gradio na ograđivanju od politike aktualne vlade, predstavljajući se ustvari kao kandidat u anketama favoriziranoga OraH-a, koji je osnovala SDP-ova disidentica Mirela Holy. Međutim, nakon katastrofe prvog kruga, Holyni "orahovci" se povlače iz kampanje, a u nju ulijeće premijer sa svojom alarmističkom i polarizirajućom retorikom, što uspješno diže na noge dotad uspavano SDP-ovo glasačko tijelo. Prekasno za pobjedu na predsjedničkim izborima, ali sasvim na vrijeme da udari ritam za parlamentarne izbore.

Da je politika u Hrvatskoj izašla iz institucionalne boce, te da mainstream partije sve više računaju na pomoć uličnih igrača, govori i okolnost da je ton predizbornoj kampanji cijelo vrijeme davalo i društvo ispod šatora u Savskoj ulici, predstavnici braniteljskih udruga koji već četvrti mjesec prosvjeduju, nezadovoljni zbog izglasanih zakonskih rješenja kojim bi njihove mirovine bile u budućnosti smanjene. Premda nije sigurno koliko lider HDZ-a Karamarko uopće ima kontrolu nad ovim prosvjedom, a u igri su još neka imena, svakako da ovaj prosvjed "šatoraša" svjedoči o prelijevanju politike na ulice, što u konačnici ide naruku i strategiji polariziranja za koju se odlučio premijer Milanović.

Treći važan faktor izmicanja hrvatske politike iz institucionalnih okvira jest neočekivani uspjeh kandidata udruge "Živi zid" Ivana Sinčića, koji je sebi nadjenuo vilenjačko srednje ime Vilibor. Njegov uspjeh u prikupljanju 16% glasova dodatno svjedoči o slabosti bipolarnog političkog sustava u Hrvatskoj, koji je iskočio iz svojih institucionalnih tračnica. Udruga koja se bori protiv deložiranja bespravno useljenih građana, uspjela se još i više nego sjajnim izbornim rezultatom nametnuti svojom retorikom. Naime, cijela hrvatska politička scena danas govori populističkim jezikom protiv deložacija i blokiranih građana, jezikom u kojem se političari pojavljuju kao spasioci naroda od zlih bankara. Socijalna demagogija postala je egido hrvatske politike.

Vanjska politika kao jedini faktor stabilnosti

Jasno je da u takvoj političkoj raspodjeli karata, u kojoj su praktički svi glavni politički akteri okrenuli leđa institucionalnom vođenju politike, novoizabranoj predsjednici ostaje malo aduta kako bi odigrala značajniju ulogu u stabiliziranju političke scene. Ako su sterilnost i bezidejnost politike bili obilježja hrvatske politike zadnjih četiri godine, sada njeno obilježje sve više postaju bučna razularenost i demagoška zapjenušanost. Svemu tome naruku ide i duboka ekonomska kriza u kojoj se zemlja nalazi već šestu godinu zaredom.

Dvojba Kolinde Grabar-Kitarović je sljedeća: ako se i uspije nametnuti kao nadstranačka ličnost, mogla bi ostati usamljena i bez saveznika na političkoj sceni; ako se pak pokuša aktivnije uključiti u politička događanja, riskira kompromitiranje svog nadstranačkog simboličkog mandata predsjednice. Jedina sigurna karta na koju ona može odigrati, a to je i najvjerojatniji scenarij za njenu buduću agendu, jest vanjska politika i igranje na vanjskopolitički faktor.

Premda se o tome jako malo govorilo tijekom kampanje, pa je čak i sama Kolinda Grabar-Kitarović začuđujuće malo na tome inzistirala, njen najveći adut je vanjska politika – ne samo zato što je bila ministrica vanjskih poslova Hrvatske i hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama. Naime, najvećim benefitom za Hrvatsku njenom pobjedom se može smatrati jasno vezivanje Hrvatske za Europsku uniju i NATO. U ovako tmurnoj vanjskopolitičkoj situaciji u kojoj se nalazi Europa danas, imajući prije svega u vidu krizu u Ukrajini i sukob s Rusijom, kao i uzavrelu političku klimu na Bliskom istoku, njen izbor svakako predstavlja mudar izbor građana Hrvatske.

Opći je dojam zapadnih političara da se Hrvatska ne ponaša kao članica EU otkad je ušla u njeno članstvo. Predsjednik Josipović i vlada premijera Milanovića bili su neobično rezervirani prema Europskoj uniji. To se možda najbolje vidjelo u slučaju blokiranja njemačkog zahtjeva za izručenjem bivšeg šefa hrvatske tajne službe, Josipa Perkovića, radi suđenja za ubojstva hrvatskih političkih disidenata, kada je Vlada tri dana nakon ulaska Hrvatske u EU blokirala njegovo izručenje. Pritom je Perkovićev sin bio glavni Josipovićev savjetnik za sigurnosna pitanja, pa nije teško pogoditi s koje je strane ta inicijativa potekla.

Predsjednica kao glasnogovornica reformi ili trijumf demokracije nad civilizacijom?

Stoga treba očekivati da će se izborom Kolinde Grabar-Kitarović glavna promjena dogoditi upravo na tom polju. Hrvatska će konačno svoju dosadašnju avanturističku vanjsku politiku koketiranja s idejom obnove "regiona", što je šifra za neki labavi jugoslavneski savez, pa čak i s jačanjem utjecaja Rusije na Balkanu, ostaviti prošlosti. Za nadati se je i da će u tom smislu jedan od prvih poteza nove predsjednice biti prihvaćanje poziva Hrvatskoj za ulazak u Višegradsku grupu, koji joj je upućen pri ulasku u EU, a na koji Hrvatska do sada nije odgovorila.

Slična stvar vrijedi i u obrnutom smjeru. Sasvim je moguće da se izabrana predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović pokaže kao najpuzdaniji saveznik Europske unije, preko koga bi EU vršila pritisak na hrvatske institucije i političare da krenu putem reformi. Dvije glavne oblasti koje u Hrvatskoj vape za reformama su ekonomija i pravosuđe, koji su devastirani radom prethodnih vlada. Predsjednica Hrvatske u tim oblastima nema nikakvih ovlasti, međutim, mogla bi svojim autoritetom politički djelovati da se tu stvari pokrenu s mrtve točke.

To se može dogoditi u dva smjera – bilo da utječe na matičnu stranku HDZ da se od ekonomskog populizma okrene reformističkoj opciji, bilo da formira tim ekonomskih savjetnika koji bi joj pomogli da pred Vladu izlazi sa svojim reformskim prijedlozima i inicijativama. U prvom slučaju bi to značilo da se HDZ pod njenim utjecajem kreće ka političkom centru, što bi mu dalo sasvim realne šanse za pobjedu na parlamentarnim izborima. U drugom slučaju bi se oko predsjedničinog tima mogle u budućnosti okupiti reformističke snage društva, koje bi u jednom trenutku mogle pokrenuti neophodan proces reformi u Hrvatskoj.

Kako god, sve ovo je tanka nada za Hrvatsku. Najvjerojatniji je scenarij da nova predsjednica neće do izbora uspjeti politički artikulirati svoju agendu i učvrstiti svoj položaj u društvu, nego da će Hrvatska u izbornoj godini dobiti samo još populizma i još demagogije, a nikako reforme. Slika premijera Milanovića, koji se obraća mađarskom premijeru Viktoru Orbanu za pomoć oko rješavanja problema sa skokom švicarskog franka, predstavlja izgledniju sliku bliske hrvatske budućnosti. Nije isključeno ni da se pritom politika posve izlije na ulice, a da se demokracija pokaže sasvim dostojnim neprijateljem civilizacije.

Izvor: Portal Plus

Na slovenskom ovdje