Nova je godina vrijeme darovanja vremena

Poklonjeno vrijeme je ono vječno “sada” oko kojeg su filozofi razbijali glavu, a koje znači nadu u nešto novo.

Koliko god se opirali, malo tko od nas može odoljeti svom tom šarenom blještavilu i uzbuđenoj užurbanosti priprema za doček Nove godine. Svi nekuda žurimo i jurimo u potrazi za uzbuđenjima koje će nas učiniti sretnima u tom trenutku da bi čovjek lako mogao pomisliti kako nam nedostaje samo malo za potpunu sreću u inače smislenim i ispunjenim životima.

Nitko od nas ionako neće poslušati savjet nesretnog ruskog pjesnika koji je tvrdio da je najbolje otići do bolnice, ludnice ili na groblje i provjeriti jesmo li tamo, kako bismo se uvjerili da nam i ne ide tako loše u životu. Svi od života želimo nešto više, pa se uvijek nekako priklanjamo velikim željama i krupnim odlukama, nerijetko samo zato da bismo potvrdili istinitost one kako nema ništa trajnije od novogodišnjih odluka.

U iščekivanju velikih stvari zanemarujemo one male, a ako griješimo u malima nikada ni ne stižemo do onih velikih. Promjene ne dolaze odjednom, već se put od jedne milje prevaljuje s tisuću malih koraka. A to je ono što je teško oko odluka. Jer teže je pokupiti tisuću malih kamenčića s puta, nego pokrenuti veliku stijenu. A kada to i pokušamo, vidimo da je ona prevelik teret za nas, jer nismo prešli put koji bi nas za to pripremio.

Kako god bilo, čudno je to uzbuđenje ako znamo kako su nove godine jedne od onih nekoliko potpuno izvjesnih stvari u našim životima koje će sigurno doći. Čovjek može čekati vlak, nesiguran hoće li on stići na vrijeme, ostavljeni mladić može gorjeti od želje da mu se vrati voljena, zabrinuta majka može nespokojno čekati povratak sina iz daleke zemlje. Sve njih na ovaj ili onaj način muči neizvjesnost.

Ali čekati Novu godinu, za koju pouzdano znamo da će stići, čekali je mi ili ne, i to točno na vrijeme - toliko točno da po njoj ravnamo vrijeme - svo to uzbuđenje i veselje mora djelovati pomalo neobično, pa čak i glumljeno. Osim ako joj se ne veselimo upravo zato što je, u moru neispunjenih očekivanja u našoj svakodnevici, tako neobična i izuzetna baš zbog svoje pouzdanosti i točnosti? Metafora je to svih naših čekanja, kojima ovom prilikom unaprijed možemo prikačiti jedan happy end.

Netko je rekao kako bismo, kada bi nam sve stvari uvijek bile nove, svijet vidjeli onakvim kakav doista jest - beskrajan. Mnogim je filozofima taj “trenutak” i to “novo” u monotonom vremenskom tijeku zadavao strašne glavobolje, a zadnji u nizu velikih filozofa je o tome napisao podeblju knjigu oko čijeg smisla se još uvijek vode polemike. Svi su oni slutili da pored fizičkog vremena mi sudjelujemo i u jednom drugom vremenu, koje nije sklopljeno od niza “sada”, već predstavlja polje “ekstatičnih” trenutaka unutar kojega sve dobiva neki drugi, viši smisao.

Nova nam godina otkriva da vrijeme ima dva smisla, onaj fizički i materijalni i onaj viši, duhovni. Ako se pitamo što bi to moglo biti novo u Novoj godini, možda bi se odgovor mogao kriti u tome da nam ona daruje novo vrijeme. A darovati vrijeme je nešto najvrjednije što možemo pokloniti drugima. Jer, kada nekome poklonimo vrijeme, poklanjamo mu i dio svoga života, koji se nikada neće vratiti. Zato Nova godina nije samo stvar računanja vremena, već i naše svijesti o tome da je vrijeme najskupocjeniji poklon.

To poklonjeno vrijeme je ono vječno “sada” oko kojeg su filozofi razbijali glavu, a koje znači nadu u nešto novo. S tim poklonjenim vremenom treba znati i s njime se mora postupati pažljivo. Nije bez vraga Thomas Mann nečastivome navukao ruho kolotečine i tuposti, jer je to način s kojim ono poklonjeno vrijeme pretvaramo u gubljenje vremena, u puku materiju i inerciju. To je vrijeme očaja i izgovora, kada ne možemo pomaknuti ni mali kamenčić dok govorimo o pomicanju čitavih planina.

Kažu da svaki čovjek ima dva života, a da drugi počinje onog trenutka kada shvatimo da imamo samo jedan. Kada shvatimo da vrijeme nije teret, nego dar koji se poklanja svijetu. Ono je nada s kojom kucamo na vrata istine, koja možda nikada nećemo ni otvoriti, ali će ta istina davati smisao našim težnjama da pokupimo kamenčiće s puta našega života. Zato kao pobjednika slavimo ne onoga koji bez prepreka stiže na cilj, već onoga koji je ustajao kada je padao, i unatoč preprekama išao ka svome cilju.

Nada je prozor u svijet kojim na njega gledamo punoga srca i nestrpljivog očekivanja da primimo i darujemo ono najvrijednije. Tada svijet postaje ogledalo naše istine i naše nade. Nova je godina tu da nas podsjeti da nije sve izgubljeno i da uvijek postoji šansa za novi početak, da je vrijeme dar koji nam nosi nadu kako će na kraju sve bilo dobro. I da, ako nije dobro, onda nije kraj.

Večernji list

Tko u medije pušta informacije o rekonstrukciji Vlade?

Spominjanje rekonstrukcije kod Plenkovića izaziva žgaravicu zato što bi ga izbacivanje HNS-a iz igre isporučilo u ruke Bandiću?

Predblagdansko vrijeme je vrijeme u kojemu nas trgovci vabe svojim akcijskim ponudama. Na svakom koraku imamo razne popuste i ponude u kojima nas uvjeravaju ako platimo dva proizvoda, treći daju gratis. Čini se kako su naši političari ovakve marketinške trikove shvatili doslovno, dokazujući istinitost one kako “nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj koji misli da je sve što pročita istina”.

Da bismo razumjeli što je to gratis moramo se vratiti unazad, u svibanj, kada smo iz usta premijera mogli čuti najavu da će “za 6 mjeseci vidjeti što se dogodilo s planom zakonodavnih aktivnosti”, te će “tražiti odgovornost ministara”. Sada, pak, nakon protoka tih 6 mjeseci, iz krugova vladajućih slušamo kako je to “jedna od onih informacija koju je netko plasirao, potpuno je netočna, ona je ustvari bez veze.”

Što je onda s vezom? Možda to da je gospodin Bandić u ovim dinamičnim vremenima vidio svoju šansu, pa je prvo uzeo zastupnika HNS-u, da bi se potom kadrovski počeo ojačavati iz SDP-ova bazena? Sada, kada zastupnički klub Milana Bandića broji njih dvanaest, operacija je dosegnula svoju kritičnu točku, pa se već otvoreno spekulira o tome kako bi HNS mogao “izletjeti” iz Vlade.

Prema pričama iz političkih kuloara još je nekoliko zastupnika u niskom startu, a nakon Nove godine očekuje se pravi stampedo “preletačevića”. Od Bandića se čuju izjave kako će “prije Nove godine i poslije Nove godine biti još uglednih iznenađenja” i kako nikoga neće odbiti. Kako god, vidimo da je Bandić oglasio dane otvorenih vrata.

Takve su akcije unijele nemir u vrh HDZ-a, pa nam odande stižu plahovite reakcije i odlučni demantiji. “To je tema koju netko drugi plasira u javni prostor”, govori sada Plenković. Za njim Jandroković zvonko podvlači: “Odbacujem bilo kakvu mogućnost izbacivanja nekog iz koalicije ili rekonstrukciju Vlade”; to su, kaže, “spinovi koji će se jedno vrijeme vrtjeti, a onda nestati”.

Ali, tko bi mogao biti autor tih “spinova”, kojeg ni Plenković, ni Jandroković ne žele imenovati? Možda jedan njihov koalicijski partner?

Sasvim je jasno zašto spominjanje rekonstrukcije kod Plenkovića izaziva žgaravicu - zato što bi ga izbacivanje HNS-a iz igre isporučilo u ruke Bandiću. On bi držao kormilo dok bi Bandić udarao tempo. A kako bi to izgledalo vidjeli smo još jučer kod izglasavanja proračuna i nabavke tzv. besplatnih udžbenika za osnovce.

Da bi se baš na pitanju reforme školstva mogla zakuhati priča oko izbacivanja HNS-a iz vlasti, naznačio je i sam Bandić kada je ovih dana svoga pročelnika Ivicu Lovrića, oslovio s “ministre”. Radilo se o lapsusu ili ne, to se dogodilo istovremeno dok se u medije puštaju informacije kako će na ministarske funkcije predložiti nestranačke ljude i stručnjake. A tko tom opisu više odgovara od bivše direktorice zagrebačke gimnazije i ministrice u desnoj vladi?

A onda na sve to dodajte kako Bandić zna da je gospođa Divjak jedna od ministara koja sa svojim ideološkim ratom Plenkoviću stvara najviše problema. Upravo njoj Bandić šalje javnu poruku kako ona opasno “eksperimentira s djecom”, što znači kako bi uskoro trebala postati bivša. Naime, griješiti je ljudski, ali prebacivati krivnju na drugoga - to je već strateški.

Tako je sasvim jasno zašto se u političkim kuloarima priča kako će Bandić, kada dođe do 15 zastupnika u klubu, od Plenkovića tražiti rekonstrukciju Vlade i izbacivanje HNS-a iz nje. Kao i to tko u medije pušta informacije o rekonstrukciji Vlade - pušta ih Bandić kako bi pokazao mišiće i osokolio nove prebjege.

Izbacivanje HNS-a iz Vlade bila bi Bandićeva trostruka pobjeda. Prvo, kao nositelj Putinova “Ordena prijateljstva” izgurao bi glavnog konkurenta u podjeli plinarskih novaca. Drugo, rekonstrukcijom bi HNS gurnuo u političku smrt, s tim zabijanjem zadnjeg čavla u njihov lijes pobrao bi simpatije, kako u oporbi, tako i na desnici. Treće, stavio bi Plenkovićevu vlast pod svoju kontrolu i dobio direktne izvršne ovlasti.

Zato se Plenkoviću baš ne sviđa da kroz rekonstrukciju postane potpuno ovisan o Bandiću i da mu Bandić postane novi consigliere. Puno bi mu lakše bilo, kao do sada, žonglirati s više partnera, nego da mu Bandić svako malo postavlja ultimatume. Jučer besplatne knjige, danas status majke odgojiteljice, a što ga čeka sutra?

Nova je godina vrijeme promjena, koje započinje novogodišnjim rasprodajama kada bismo trebali naučiti potpuni smisao narodne izreke “tko o čemu, đon o obrazu”. Ali u nadi kako božićno vrijeme može dovesti do promjene u srcu, svima koji su na akciji šaljemo prigodnu poruku: “Sreću i mir nećete kupiti onim parama za koje ste prodali obraz i dušu.”

Večernji list

Put od Macrona do microna

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto.

Svima nam je još u sjećanju kako je Emmanuel Macron odnio pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a njegova ad hoc formirana stranka “En Marche” osvojila preko 30 posto glasova. Ushićenju političkih elita diljem svijeta nije bilo kraja. Hillary Clinton je slavila “pobjedu Francuske, Europe i svijeta”. Bivši predsjednik Obama u kampanji je otvoreno podržao Macrona, nazivajući ga “kandidatom nade”. Njemačka je kancelarka s oduševljenjem govorila o “pobjedi snažne i jedinstvene Europe”.

Mediji širom svijeta su nam na svojim naslovnicama predstavili novog spasitelja. Nije bilo nikakve sumnje - u globalističkom ideološkom panteonu pojavilo se novo božanstvo. Macronova pobjeda poslužila im je kao laksativ nakon šokova koje su pretrpjeli uslijed Brexita i Trumpove pobjede u SAD, a pogotovo nakon uspona populističkih pokreta u Europi. Govorili su kako je njegovom pobjedom spašen liberalni poredak. Tako je magazin “Time” pisao kako je “bitka za Francusku dobijena, ali rat između globalizma i nacionalizma je tek počeo”.

U biti, tražio se bilo tko tko bi pobijedio kandidatkinju desnice. Stoga i ne čudi što je bilo potrebno samo godinu dana da njegova pozlata otpadne i da čitav svijet dobije predodžbu tko je uopće on. Istovremeno dok je pozivao Francuze na štednju, sam je već u prvim mjesecima samo na šminku i parfeme potrošio 25, a njegova supruga na kupnju posuđa čak 50 tisuća eura. Dalje se pokazalo kako je taj čovjek male građe osoba velikoga ega, kojemu nije strano ući u raspravu s tinejdžerom koji ga je oslovio nadimkom ili pokušati zataškati kako njegov tjelohranitelj premlaćuje prosvjednike.

No, vrhunac je nastupio kada je uveo nove poreze, poreze koji su, kako je sam objasnio, ključni za spašavanje svijeta. Odlična ideja spasitelja koji se dosjetio pod izgovorom štednje ukinuti socijalna davanja i uvesti nove poreze. Znači, ljudi koji jedva preživljavaju bi trebali plaćati skuplje gorivo kako bi od prikupljenog poreza država subvencionirala one koji kupuju električne aute. Onda ne neki čude što je ova genijalna ideja bila povod da se Francuskom poput požara prošire prosvjedi “žutih prsluka”, koji s nesmanjenim intenzitetom traju već mjesec dana.

Ima neke ironije u tome da Parižani budu prvi koji će odbaciti provedbu Pariškog sporazuma. A kolika je tek ironija u tome da Macron, veliki borac protiv populizma, postane ulje koje će poput pogonskog goriva dodatno razgorjeti vatru europskog populizma?

Požar koji je on pokrenuo počeo se tako širiti i na druge europske države, pa je bio prisiljen reterirati i proglasiti šestomjesečni moratorij na svoju odluku, idealno da se ova tema otvori u samom finišu europskih izbora. Tako se onaj koga su do jučer svi hvalili kao nadu globalizma u godinu dana pretvorio u njegovog grobara. Obećavao je paštašutu, pričao o mesu, da bi na kraju narodu servirao - neprokuhane makarone.

Istom žestinom kojom su mediji podržavali prosvjede u Americi, sada su osporavali prosvjede u Francuskoj. Ali unatoč njihovoj podršci, nakon samo četiri tjedna prosvjeda, Makron je ipak bio prisiljen na silazak sa svoga oblaka. Tako je pred kamerama odsvirao odu vlastitoj besadržajnosti, pokazujući u biti kako je upravo njegov globalizam najgori oblik populizma. Zorna je to demonstracija kako ideali brzo izgube smisao kada se vaša glava nađe na panju.

Nakon slika policijske brutalnosti, gdje policija davi žene na pločniku ili prevrće osobe u invalidskim kolicima, postavlja se pitanje koliko su uvjerljivi njegovi nagli izljevi solidarnosti sa siromašnima i razumijevanja za radnike? Bila je to slika čovjeka uplašenog za svoju budućnost, koji je javno demonstrirao vlastitu slabost, i “prslucima” dao dodatni poticaj da ustraju u svojim zahtjevima, a pogotovo u onome koji se odnosi na njegovu ostavku.

Kako jedna nesreća ne dolazi sama, dok se policija bavila masovnim batinanjima i uhićenjima prosvjednika, terorist je vidio svoju priliku da podmuklo usmrti troje i rani dvanaest ljudi. Sada mu je ta tragedija poslužila kao predah, koja je pažnju medija s prosvjeda preusmjerila u sasvim drugom pravcu.

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto. Tako je neokrunjeni vladar Europe u samo godinu dana prešao put od Macrona do microna. Sam je govorio o novoj francuskoj revoluciji, da bi sada na svojoj koži osjetio svu njezinu draž i ljepotu. Možda mu je vrijeme da posluša savjet jednog od “žutih prsluka”, koji mu je nakon televizijskog obraćanja poručio: “Ako još uvijek imaš poštovanja za svoj narod - odstupi.”

Večernji list

SAD preko Hrvatske šalje poruku Izraelu

Libermanova je ostavka ugrozila ugovorene poslove i sada preko nas Amerikaci šalju poruku Izraelcima.

Nakon višegodišnjeg odlaganja aktualna je hrvatska Vlada presjekla i krajem prošle godine donijela političku odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Upućen je poziv ponuditeljima i nakon provedenog javnog natječaja najpovoljnijom se pokazala izraelska ponuda. Nakon što su nam Izraelci dali jamstvo kako je cijena fiksna i da iza ponude stoji država Izrael, donijeta je odluka o kupnji dvanaest lovaca F-16 C/D.

Pristupilo se pregovorima na kojima je trebalo točno definirati sve ugovorne obveze. Taj proces je trajao dugih osam mjeseci i sve je bilo u redu do prije tri tjedna kada je čitav proces doveden u pitanje. Ako uzmemo u obzir da je još u rujnu prošle godine State Department dao Izraelu predodobrenje za prodaju aviona Hrvatskoj i da je naše Ministarstvo obrane od Sjedinjenih Američkih Država dobilo odobrenje za kupnju s točno navedenim tehničkim specifikacijama - što se to onda toliko dramatično dogodilo u posljednja tri tjedna, da je iz korijena promijenilo situaciju i natjeralo Amerikance da “povuku” dozvolu za prodaju aviona Hrvatskoj?

Da bismo razumjeli što se točno dogodilo potrebno je zaviriti malo dublje u vrlo kompleksne odnose izraelsko-američke vojne suradnje. Država Izrael se nalazi u neprijateljskom okruženju, pod stalnom je prijetnjom i u permanentnom stanju rata. Kao takva je najveći primatelj američke vojne pomoći. Čak su i avioni koje nama prodaju za njih bili besplatni, kao dio jedne od američkih donacija.

Pomoć američke vlade Izraelu iznosi 3,8 milijarde dolara godišnje. Za uzvrat su oni, uvjetno rečeno, prisiljeni kupovati vojnu opremu od američkih kompanija. Tako je, što je nama posebno interesantno, izraelska vojna industrija najveći kupac vojne opreme od Lockheed Martina. Izrael je kupac njihovog vojnog stroja, aviona F-35, a ta kupnja je dio spomenutog ugovora oko vojne pomoći između SAD-a i Izraela.

Izrael je inicijalno naručio 33 aviona, da bi kasnije ovu narudžbu povećali na okruglih 50 komada. Do sada je isporučeno 14 aviona, koji čine “eskadrilu zlatnih orlova”, a ostatak bi trebao biti isporučen do kraja 2024. godine. Ove stealth borbene avione u Izraelu nazivaju Adir, što u prijevodu znači “Svemogući”.

Pored toga, izraelsko vojno zrakoplovstvo odlučilo se i na kupnju novih taktičkih borbenih aviona F-15 IA (oznaka izraelske nadogradnje). Financijska sredstva je već odobrila izraelska vlada i očekuje se njihova isporuka do 2023. godine. Čini se, međutim, da su Amerikanci odobrili isporuku novih aviona Izraelu pod uvjetom da izraelska vlada odobri kupnju 25 dodatnih višenamjenskih borbenih zrakoplova F-35.

Sve to govori kako je vojna suradnja između SAD i Izraela na svome vrhuncu, a nakon promjene vlasti u Washingtonu i politički odnosi su podignuti na višu razinu. U tim okolnostima ovako intenzivne vojne suradnje, ugovor između Izraela i Hrvatske se činio i suviše mali da bi se oko njega pravili problemi.

Međutim, ono što se dogodilo u posljednja tri tjedna preokrenulo je čitavu situaciju. A što se točno dogodilo, objašnjava nam naš sugovornik, zaposlenik jedne od najvećih izraelskih vojnih tvrtki.

Naime, 14. studenoga izraelski ministar obrane, Avigdor Liberman, podnio je ostavku. Njegova ostavka došla je u prilično osjetljivom trenutku za regionalnu sigurnost zemlje, ali je zbog nje ugroženo i nekoliko važnih vojnih ugovora. Kako nam kaže naš izvor, najvažnije izraelske vojne kompanije, poput Rafaela, Elbita i Izraelske zrakoplovne industrije, vrlo su rezignirane zbog Libermanova odlaska.

Dalje nam objašnjava, kako su Izraelske zrakoplovne snage planirale zaokružiti financijsku konstrukciju za treću eskadrilu F-35ica po nižoj cijeni. Tako bi kroz deset godina izraelsko ratno zrakoplovstvo raspolagalo s najmanje 75 višenamjenskih borbenih zrakoplova pete generacije. Dokument o tome je jedan od zadnjih koje je ministar Liberman potpisao prije odlaska.

Njegova ostavka je automatski na čekanje stavila i nabavu F-15, a mogla bi utjecati i na ugovore oko nove flote helikoptera, vjerojatno Boeingovi CH-47 Chinooks ili Lockheed Martinovi CH-53K King Stallions. U igri su bili i helikopteri tipa V-22 Osprey, kao i kupnja zračnog tankera KC-46.

Sudbina svih ovih ugovora, ukupno teških 11 milijardi dolara, Libermanovom je ostavkom postala neizvjesna. To je dovelo do komplikacija u komunikaciji između Jeruzalema i američkih tvrtki Lockheed Martin i Boeing. Stvar se dodatno zakomplicirala time što je nakon Libermanove ostavke premijer Netanyahu preuzeo vođenje ministarstva obrane, a on, kao premijer, komunicira direktno s američkim predsjednikom, a ne sa šefom Pentagona, Jamesom Mattisom.

Imajući u vidu ove nove okolnosti, lakše je razumjeti informaciju kako je američki državni tajnik Mike Pompeo o “hrvatskim avionima” u Bruxellesu razgovarao s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, pri čemu je “za blokadu cijelog procesa optužio američkog ministra obrane Jamesa Mattisa”.

Dakle, Amerikanci Izraelu daju vojnu pomoć i za taj iznos očekuju da će Izrael naručiti vojnu opremu od američkih tvrtki, što je i bio razlog zašto su bili spremni zažmiriti na jedno oko Izraelu povodom prodaje doniranih aviona nama. To je kontekst u kojem treba gledati onu tvrdnju kako su u Trumpovoj administraciji bili bijesni zbog činjenice da je Izrael bio neiskren te je pokušao zaraditi na račun SAD-a.

Tu nije problem samo Hrvatska. Naime, Izraelci nude Rumunjima dvije eskadrile F-16 C/D Barak, a i Bugari pokazuju interes u tome smjeru, pa tako oni, u biti, preprodaju američke avione, dok istovremeno oduzimaju šansu Lockheed Martinu da im proda svoje nove F-16 Vipere.

Sada bi netko mogao postaviti opravdano pitanje zašto nam Amerikanci sve to nisu rekli odmah, jer se sve znalo i prije, kao i to da Hrvatska želi izraelski F-16 upravo zbog nadograđene opreme? Teško je za povjerovati kako SAD nije bio upućen u tijek izraelsko-hrvatskih pregovora koji su trajali mjesecima, jer se osim kupnje dogovarala obuka, servisiranje, logistički poslovi. Što se, dakle, promijenilo u posljednja tri tjedna i što stoji u pozadini američke blokade?

Odgovor je da je Libermanova ostavka ugrozila ugovorene poslove i sada preko nas Amerikaci šalju poruku Izraelcima. A pošto smo mi tražili da država Izrael jamči za ovaj posao - Izraelci su se predugovorom obvezali kako će oni ishoditi dopuštenje od SAD-a za prodaju tih zrakoplova - sada bi svako odustajanje izraelske strane predstavljalo udar na njihov kredibilitet.

Zbog toga je Izraelu u interesu prebaciti odgovornost sa sebe na Amerikance, pa su pustili u medije informaciju o američkoj blokadi izraelsko-hrvatskog ugovora. Američko ministarsvo vanjskih poslova je na to odgovorilo kako stoje iza dogovora - “nikad ga nismo blokirali". “Sjedinjene Američke Države snažno podupiru modernizaciju obrane Hrvatske, članice NATO-a, što uključuje i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela. Kao i u svim drugim prijenosima, SAD mora biti siguran da postoje osnovne mjere za zaštitu sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije.”

U kontekstu intelektualnog vlasništva posebno je zanimljivo da je Hrvatska prije 20-ak godina upravo Izraelu i SAD-u poklonila znanja o dalekometnoj protuzračnoj tehnologiji, koja su uvelike pridonijela sigurnosti ovih zemalja.

Amerikanci dalje otvoreno i bez ustezanja poručuju Izraelcima, i to na blagdanskom domjenku i oproštajnoj svečanosti izraelske veleposlanice Zine Kalay Kleitman, kako "Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve i kada se to učini, možemo krenuti dalje i prodaja zrakoplova bit će odobrena". Američko veleposlanstvo u Zagrebu dodaje: "U ovim trenucima aktivno surađujemo s Izraelom i Hrvatskom kako bi dogovorili prihvatljivu opciju koja ispunjava hrvatske potrebe unutar zadanog vremenskog razdoblja".

A kako bi to održali unutar roka, američki veleposlanik informirao je hrvatsku javnost da je američko Ministarstvo vanjskih poslova formalno obavijestilo Kongres o ovom slučaju, koji sada ima 15-dnevni rok za pristanak, po američkom zakonu o nadzoru nad izvozom naoružanja.

Tako da Izraelci sada imaju vremena dva tjedna, odnosno, do kraja godine, da potvrde ono što su dogovorili s Amerikancima, ili, ukoliko odbiju, prisiljavaju Amerikance da im uskrate odobrenje za preprodaju aviona, što bi bio veliki udar na njihov kredibilitet, pogotovo za budući kredibilitet čitave izraelske vojne industrije.

Hrvatska je u ovom slučaju ispala kolateralna žrtva. Svjesna toga američka vlada pravi presedan, i iako u pravilu ne komentira ciljeve i namjere svojih saveznika pri nabavi vojne opreme, šalje poruku kako u širem smislu “SAD snažno podupire napore Hrvatske kao članice NATO saveza u njenim planovima modernizacije, uključujući i kupnju F-16 aviona iz Izraela”.

Kako ističe premijer Plenković: “Teret dobivanja suglasnosti od SAD-a preuzela je izraelska strana.” Upravo zato je bitno da naše vlasti nastave sa svojim inzistiranjem “da Hrvatska dobije ono što smo dogovorili i po cijeni po kojoj je to dogovoreno”. Odnosno, pri stavu da “kupujemo F-16 kakav nam je ponuđen ili se natječaj poništava”.

Večernji list

Brzi vlak za Marakeš

Postavlja se pitanje sudjelujemo li mi u Marakešu da bi ministrica Pejčinović-Burić, kao svojedobno Vesna Pusić, dobila posao u UN-u?

Početkom narednog tjedna u Marakeš će doputovati predstavnici zemalja koje su odlučile usvojiti UN-ov tzv. Globalni kompakt o migracijama. Možda se na odredište dovezu prvom afričkom brzom željeznicom? U domaćoj javnosti se o ovom sprazumu nije ništa znalo, sve dok predsjednica nije objavila kako ona u Marakešu neće ništa potpisivati, jer o tom pitanju ne postoji neophodan konsenzus svih međunarodno relevantnih aktera.

U zalaganju za potpisivanje Marakeškog sporazuma je, pak, naročitu revnost pokazala ministrica Pejčinović-Burić, koja je tim povodom održala i posebnu presicu, svodeći ovu međunarodno kompleksnu priču na osobnu razinu. Ali, što se dogodilo nakon toga?

Prvo su Sjedinjene Države objavile da ne žele potpisati sporazum, jer očito nisu imali dobar prijevod, a potom Australija i Izrael, pod obrazloženjem kako dokument potiče ilegalne migracije i ugrožava granice i zaštitu suvereniteta država. Tom nizu su se potom priključile i neke od europskih država, poput Švicarske, čiji je izaslanik u UN su-autor “kompakta”, potom Italija, Austrija, te Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, itd., dakle, sve zemlje iz našeg okruženja. Postavlja se pitanje nije li, ipak, u tim novim okolnostima predsjedničino otkazivanje Marakeša imalo neki viši smisao?

Zanimljiv je taj naš totalitarni pristup, gdje se odbijanje odlaska proglašava problemom, a problem nije bio što je odluka o pristupanju donešena bez javne rasprave. Tako se nije išlo ni u saborsku raspravu, već je stvar riješena na saborskom Odboru za vanjsku politiku, gdje su “posao” u atmosferi usiljenosti i neregularnosti odradile desne vedete, navodni Plenkovićevi rušitelji i hdzovske alternative, Stier i Kovač.

Pitanje migracija zasigurno je jedno od ključnih pitanja našega vremena, koje zahtijeva ozbiljnost u pristupu. Ali pristup koji ne razlikuje izbjeglice od ekonomskih migranata pokazao se najkorisnijim za trgovce ljudima i organizacije koje pod egidom pomoći provode vlastite političke agende.

To su oni za koje je Arapin u trenirci i sa zlatnim lancem egzotičan i cool, dok je isti takav naš seljačina u bijelim čarapama. To su oni isti koji pomažu svjetskoj sirotinji, dok istovremeno sa svojim NGO-ima sjede na leđima domaće sirotinje. Prozivaju druge za nedostatak kršćanskog morala, ne shvaćajući kako kršćanski imperativ pomoći drugome u nevolji ne znači pretvaranje istih u ovisnike o državnom proračunu.

Isus je bio migrant, što je istina, ali je on išao u Egipat u sigurnost, a ne u Rim po socijalnu pomoć. Tako ispada kako se neki koriste mukom tih napaćenih ljudi poradi vlastite koristi. Stoga ne čudi kada se na opravdane i argumentirane prigovore uzvraća nervoznom propagandom i ideološkim optužbama.

S jedne strane, tako, imamo velike medijske laži, koje nas trebaju uvjeriti kako se tu radi uglavnom o ženama i djeci, kako nema vanjskih organizatora, kako su to sve vrijedni inženjeri i doktori - ali, kako vrijeme prolazi, čini se da se dosta odužio proces nostrifikacije njihovih diploma.

S druge strane imamo one koji stvaraju atmosferu straha, koji plaše i stvaraju buku, na ideologiju laži odgovaraju vlastitim ekstremizmom, najavljuju smiješne prosvjede čak i u Marakešu, pa služe kao korisne budale onima koji na silu žele progurati svoja rješenja.

Nama je potreban umjeren stav između dviju krajnosti, zataškavanja i paranoje. Jer od ovakve atmosfere koristi imaju samo trgovci ljudima i ljudskim sudbinama. Ali mi kao da smo guske, pa na stogodišnjicu odajemo počast Stjepanu Radiću grakčući dok šaljemo Božinovića u Marakeš na potpisivanje sporazuma koji se ne potpisuje, već se samo usvaja, koji nije obavezan da se usvoji, ali ćemo ga ipak usvojiti.

Koji su motivi takvog ideološkog zamagljivanja problema? Stoji li iza svega samo karijerizam vladajućih? Može li motiv biti dodvoravanje odlazećoj kancelarki, koja, iako začetnica problema, Marakeški sporazum vidi kao rješenje i nužnost, istovremeno pozivajući europske države da svoj suverenitet trebaju predati Bruxellesu? U prijevodu, što će vam vaša pamet kada mi mislimo umjesto vas? Ili je motiv malo prizemniji?

Još u vrijeme kada se u javnosti spominjala moguća rekonstrukcija vlade, postojala je informacija kako će ministrica Pejčinović-Burić aplicirati za neko od slobodnih mjesta u UN-u, dok će ju na sadašnjoj funkciji zamijeniti ministar Božinović. Čini se kako on već preuzeo zadatke i odlazi u Marakeš. Stoga se postavlja pitanje sudjelujemo li mi u Marakešu da bi ministrica Pejčinović-Burić, kao svojedobno Vesna Pusić, dobila posao u UN-u? Ili će ipak ostati i svečano otvoriti prihvatni centar u Maloj Gorici pokraj Petrinje?

Večernji list

Pokazna vježba za registar kumova

Slučaj Pokaz dat će smisao smanjenju ovlasti povjerenstva. Kakav je to apsurd govori i okolnost da novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa piše gđa Rimac.

Uspješne, uređene i prosperitetne zemlje razlikujemo od onih koje to nisu po tome koliko su njihovi narodi uspjeli ovladati kompleksnim i sofisticiranim sustavom zvanim država. Ne postoji ništa u povijesti društva što je čovjek stvorio a da bi se moglo mjeriti s izumom države. Država je najsofisticiraniji proizvod koji je iznjedrila civilizacija. Ona je sustav pravila pomoću kojih jedna nacija ovladava svojom sudbinom i prestaje biti puko pleme ili klan.

U tom smislu država je najvažniji resurs koji neka nacija može posjedovati. Mnogi će reći da su sretne one zemlje koje su bogate prirodnim resursima, ali to uvijek nije baš tako. Postoje nacije koje nemaju skoro nikakve prirodne resurse, a opet su to napredna i bogata društva. Kao što postoje i nacije koje imaju ogromna prirodna bogatstva, a koje nikako ne uspijevaju ovladati svojom sudbinom.

Na primjeru Hrvatske možemo dobro vidjeti tu napetost i značaj koji državno umijeće ima za oblikovanje sudbine jedne nacije. Svatko će reći da živimo u prelijepoj i resursima bogatoj zemlji, ali će malo tko reći kako smo bogato i uređeno društvo. To je zato što smo se izborili za slobodu države, ali se tek trebamo izboriti za slobodu društva, neovisnost institucija i vladavinu prava.

Umjesto da idemo ka tome cilju, korupcija, nepotizam i izigravanje zakona postali su naši najpoznatiji sportovi. O njihovoj rasprostranjenosti možda najbolje govori okolnost kako su se sami zakonodavci dosjetili načinu na koji mogu sebe izuzeti od zakona. Tako smo dobili čuveno Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, čija je glavna funkcija omogućiti političarima da, uz simboličnu novčanu kaznu, neometano pletu svoje koruptivne mreže.

Svu besmislenost postojanja Povjerenstva vidimo na primjeru postupka koji je pokrenut protiv predsjednika Vlade u slučaju imenovanja Igora Pokaza za veleposlanika u Velikoj Britaniji. Predsjednica Povjerenstva Nataša Novaković objavila je kako će istraživati taj slučaj, jer se radi o premijerovu kumu, što je mogući sukob interesa. Premijer se, s druge strane, brani kako se on po funkciji nije mogao izuzeti od potpisivanja, a da sam nije predložio imenovanje Pokaza, pa tako nema ni sukoba interesa.

U ovom slučaju nije bit u tome što je Pokaz imenovan, jer je on karijerni diplomat, koji posjeduje sve kvalifikacije za tu funkciju. Ono što je sporno jest to što on svoj prethodni mandat nije završio do kraja, već je na jedan volšeban način sam napustio mjesto veleposlanika u Moskvi usred mandata, tako da preko dvije godine tamo nismo imali svoga veleposlanika. I sada je za taj svoj postupak nagrađen mjestom veleposlanika u Londonu. Stoga se nameće pitanje, može li njegovo kumstvo s premijerom biti uzrok njegove diplomatske rehabilitacije?

Koja je posljedica ovakvog pristupa Povjerenstva? Radi li se o namjernom skretanju fokusa s onog spornog na nesporno, ili je riječ o pukom previdu nove povjerenice? Zar od ovoga imenovanja nije bilo problematičnije imenovanje Plenkovićeva ujaka za člana Upravnog vijeća Javne ustanove Park prirode “Biokovo” bez kriterija? Ako je nova povjerenica na ovaj način htjela pred javnošću demonstrirati svoju neovisnost od politike, nije li postigla upravo suprotan efekt? Je li ovim svojim propustom omogućila vladajućima da po svojoj mjeri prekroje zakon o sukobu interesa?

Je li to napravljeno u dosluhu s vladajućima ili ne, manje je bitno. Bitno je da se tu radi o apsurdnoj situaciji koja će dati smisao smanjenju ovlasti povjerenstva. Kakav je to apsurd možda dovoljno govori okolnost da novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa piše gospođa Rimac.

Korupcije je oduvijek bilo ali nikad nije bila tako transparentna i očita kao danas. Kod nas vrijedi ona - kada ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. Kako je Povjerenstvo za sukob interesa naš originalan izum, treba ga do kraja prilagoditi podneblju u kojem je nastalo. Stoga bi, u ovim okolnostima, novi zakon bio besmislen ukoliko ne bude imao stavku kojom se dužnosnici obvezuju u obrazac imovinske kartice navesti sve svoje kumove. Jer, ovo što gledamo pokazana je vježba za registar kumova.

Samo postojanje Povjerenstva o sukobu interesa predstavlja legalizaciju sukoba interesa, jer se pomoću ove institucije zakonitost postupanja s razine političke odgovornosti, koja se u normalnim okolnostima kažnjava ostavkom, svodi na razinu prekršaja, koji se kažnjava upozorenjem i smiješnom novčanom kaznom, koja se, da apsurd bude veći, plaća od prihoda koji dužnosnik ostvaruje od države. Znači, kada političar nešto mućka, vi platite njegovo mućkanje i kaznu za to mućkanje.

Večernji list