Potemkinova Europa

Svi znamo priču o knezu Potemkinu i njegovim selima od kulisa, kojima je pokušao obmanuti caricu Katarinu II o brzoj obnovi ratom razorenog područja na njezinom putu od Moskve ka upravo osvojenom Krimu. Premda je priča vjerojatno izmišljena, ona je baš zato i zanimljiva, jer ju je narod izmislio kako bi se narugao svojim elitama.

PLEMENITE LAŽI

Svaki narod ima potrebu za mitovima i legendama, kako bi sliku o samome sebi učinio ljepšom i uzvišenijom nego što stvarno jest. To su plemenite laži oko kojih se plete identitet jednog naroda. Elite često na vjeru u ta predanja gledaju s podsmijehom, kao na djetinjariju i izraz narodne nezrelosti. Nevolje nastaju kada se stvar okrene, pa narod počne smišljati pakosne izmišljotine o svojim vlastodršcima.

Pouka je Francuske revolucije da kada jednom ljudi počnu dovoditi u pitanje mudrost i zrelost svojih elita i legitimnost sustava, sve uskoro završi u metežu i krvoproliću. Ako bismo danas tražili pandan priči o Potemkinu i Katarini II kao o neodgovornim opsjenarima na vlasti, vjerojatno ne bismo našli bolji primjer od političkih elita koje trenutno vladaju Europom.

Ostarjelu bi caricu svakako mogla zamijeniti njemačka kancelarka Merkel, a nezin dovitlji ljubavnik Potemkin dostojnu bi zamjenu našao u francuskom predsjedniku Macronu. Postoji li bolji primjer političkog iluzionizma od predsjednika koji je koliko jučer izletio iz neba da bi bio okrunjen za vladara, iako je svom narodu obećao svakodnevnicu ubijanja u terorističkim napadima.

EUROPSKE ELITE

Vjerojatno je teško u povijesti pronaći gori primjer političke neodgovornosti od poziva dobrodošlice Angele Merkel migrantima s Bliskog istoka da neometano dođu u Europu. Europske elite povele su rat protiv vlastitog naroda, pa u potemkinovskoj maniri žele naseliti Europu kulisama svog idealnog multikulturalnog svijeta bez granica.

Te djetinjaste predstave o svijetu i politička neodgovornost europskih elita imaju svoje porijeklo u specifičnoj konstelaciji Hladnoga rata. Tijekom pedeset godina Zapadna Europa je bila pod sigurnom paskom američkih dadilja, koje su brinule o njezinoj sigurnosti i prosperitetu. Europske elite su odgajane u duhu spoznaje da će, ako bilo što zabrljaju, tu biti Amerikanci da stvar isprave i pokriju troškove.

KULISE

Nacije pak koje nisu imale iskustvo dobre dadilje s one strane Atlantika, već iskustvo mećehinski okrutne Rusije, poput Poljske, Češke ili Mađarske, sebe danas doživljavaju puno ozbiljnije od razmaženih derišta sa zapada. Možda je iskustvo tih nacija puno dragocjenije i predstavlja budućnost Europe, ukoliko nađu sugovornike u Zapadnoj Europi?

Ali, to je malo izvjesno. Izvjesnije je da će se kulise europskog građanskog rata nastaviti utvrđivati. Taj rat je već objavljen. Elite protiv naroda, zapadna protiv istočne Europe, internacionalisti protiv suverenista. Više ne postoji čvrsta točka o koju bi se moglo osloniti kako bi se europski establišment iz oblaka vlastitih obmana spustio na zemlju. Samo se još čeka trenutak u kome će se europski narodi pridružiti ratu koji im je objavljen.

*Tekst izvorno objavljen u časopisu Novi magazin.

Otkud destruktivna volja za brisanjem prošlosti

ostoji stara, premda prilično naivna izreka, koja kaže da je sretno ono društvo u kojem starac sadi drvo u čijem hladu se neće odmarati. Puno je bliža istini Krležina varijacija te izreke, doduše, primijenjena samo na balkanske uvjete, koja kaže da ovdje nitko ne može posaditi drvo bez sigurnosti da će ono još za njegova života neće biti posječeno.

Ta krležijanska istina, međutim, ne mora značiti da je to društvo i nesretno. Može se propasti i sretan, živeći u vječnoj sadašnjosti. Stari Grci, primjerice, spaljivali su svoje mrtve i odlikovao ih je nonšalantan odnos prema prošlosti, a ipak su važili za sretnu naciju, naciju vječne mladosti, koja živi u trenutku i za trenutak. Je li Troja bila samo mit ili povijesni događaj, je li Tales stvarno postojao ili je bio fiktivan lik iz legende o sedam mudraca, nije ih puno brinulo. Nitko ne zna točno ni kako je i zbog čega ta civilizacija nestala, ali možemo pretpostaviti da je umrla sretna i punog trbuha, raspadajući se u samozadovoljstvu uživanja u vječnoj sadašnjosti. Za ugodnu hladovinu njezinih platana pobrinule su se tek civilizacije koje su je naslijedile.

Zla kob sretnih društava nije zaobišla ni druge civilizacije. Velika francuska revolucija, kako nas poučava Tocqueville, bila je proizvod istog nagona za samouništenjem, proizašlim iz nehajnog odnosa prema prošlosti i zadovoljstva života u sadašnjosti. Francuzima pod Lujem XVI. nikad nije išlo bolje, njezin vječni neprijatelj preko Kanala prolazio je kroz poniženje poraza od vlastite kolonije, na vlasti je bio prosvijećeni kralj, koji je pokazivao senzibilitet prema trećem staležu i provodio ambiciozan reformski plan. Sve je djelovalo zaokruženo i ispunjeno smislom, napredak je posvuda bio vidljiv. Pa ipak, za njegove je vladavine stasala nova generacija koja nije mogla pronaći sebe u tom zaokruženom svijetu sreće i željela ga je vidjeti u ruševinama.

Imperativ života za trenutak nadvladao je svijest o kontinuitetu i gurnuo višestoljetnu monarhiju u revolucionarni ambis ničega.

To su slike koje čovjek može prizvati u sjećanje dok gleda ovo ludilo koje je obuzelo američku ljevicu s rušenjem spomenika širom Amerike. Sve je krenulo kao reakcija na desničarsko protestno okupljanje u Charlottesvilleu, koje se povezuje s Alt Right pokretom, povodom uklanjanja spomenika generalu konfederacijske vojske Robertu E. Leeju, kojem je uslijedilo nasilje i njihov sukob s antifama, gdje je jedna osoba poginula a nekoliko ljudi je ozlijeđeno. Stvar, naravno, nije stala samo na tome.

Zadnja vijest je da je na red došao i spomenik Kristofora Kolumba u New Yorku, kojeg je tamošnji gradonačelnik iz reda demokrata, Bill de Blasio, označio kao “kontroverznu figuru”. Sve to podsjeća na nekakav sentimentalan povratak ljevičarske nihilističke kulture šezdesetih, kada je “destruktivna generacija” htjela vladajući američki kulturni model zamijeniti alternativnim modelima, uglavnom pozajmljenim iz egzotičnih zemalja trećega svijeta. Naravno da su izgovori koji žele opravdati ovaj poriv za brisanjem prošlosti otužni u svojoj intelektualnoj rigidnosti.

Običaj ljevice da u svemu i svakome vidi “fašizam”, možda može postati dio vladajuće kulture u Hrvatskoj ili Europi, gdje razlozi mogu pronaći svoje utočište u sentimentalnim obiteljskim vezama, ali ta optužba nema prođu kod Amerikanca, čiji se djed borio protiv Hitlera, a otac protiv komunista. To je tvrdo jezgro koje socijalne fantazije ljevice srećom ne mogu razbiti. Navodni antifašizam mladih Amerikanaca samo je izgovor koji je uzela njihova destruktivna volja za brisanjem prošlosti.

Sinovi očeva koji su pobijedili Hitlera, kada je šezdesetih godina Amerika bila u usponu, nisu htjeli prihvatiti sretno društvo u kojem su rođeni.

Sinovi očeva koji su pobijedili komunizam danas ne žele prihvatiti uspješno i sretno društvo koje su naslijedili. Njihov bijes je iracionalan, oni nemaju za ponuditi svijetu ništa autentično svoje, osim destrukcije i isprazne optužbe da su “fašisti” svi koji ne misle kao oni. Zato oni danas liče na zombije koji idu ulicama i žele se samo osloboditi svoga tijela, iz kojeg je ishlapio sav životni sadržaj.

Društvenim je znanostima potreban novi Newton da bi otkrio i objasnio tu silu gravitacije koja uspješne materijalističke civilizacije vuče nadolje, tu destruktivnu energiju mladih generacija, rođenih ne u društvima kriza i ratova, nego u sretnim društvima progresa i nevjerojatnog tehnološkog uspona, koje svoje društvo žele vidjeti u plamenu. To je drvo koje će biti posječeno još za naših života.

Večernji list

Plenkovićeva Vlada politiku shvaća tek kao PR

Ako bismo tražili riječ kojom bismo sažeto opisali stil vladavine Andreja Plenkovića, vjerojatno bi najbliži termini bili “izbjegavanje”, “izmicanje”, ili možda još preciznije, u slici – zatamnjivanje. Suprotno razotkrivanju, što asocira na herojsko stajanje na čistini i suočavanje s izazovom, ovaj stil vladanja svoju stabilnost osigurava izbjegavanjem problema njihovim zatamnjivanjem.

Ima političara koji se ponašaju kao kameleoni, koji čuvaju sigurnost vlasti tako što svoju boju mijenjaju kako bi se stopili s okolinom. Takvih je, kao što znamo, najviše. Znamo i za lignje, koje se, primjerice, od opasnosti brane tako što sebi otkinu ruku, što bi bio dosta ekstreman stil za političara, ali mogu se naći i takvi primjeri.
Stil sipe, međutim, ovdje bi nam, usporedbe radi, mogao biti najpodesniji – kao što znamo, sipa pred izazovom pušta crnilo da zatamni vodu i omami protivnika.

Nije to neka moćna i dugoročna strategija, tek trik, obmana koja ostavlja vidljivi trag. Premda se premijer povremeno zna pohvaliti svojim umijećem kriznog komuniciranja, ne bismo mogli reći da je strategija Vlade u suočavanju s izazovima impresivnija od ove morskih glavonožaca beskičmenjaka. Znakovito je, u stvari, koliko se ova vlada suspreže od bilo kakvog činjenja, realnog suočavanja s problemima – osim što, eto, povremeno zna pustiti velike količine tinte u javni prostor. Pritom kao glavni neprijatelj redovno ispada narod, koji treba omamiti i ostaviti u mraku neznanja, a ne oporba. Tako to ide kad se politika shvaća tek kao PR.

Možda prvi problem na koji je nabasala Plenkovićeva vlada, gubitak arbitraže Ina-MOL, može sasvim lijepo ilustrirati kako ta strategija izgleda na djelu. Svi se sjećamo kako je premijer odlučio tu važnu vijest pučanstvu servirati na samo Badnje veče, između kolača i vina. Termin je, naravno, izabran namjerno, kako bi javnost bila pošteđena spoznaje da smo upravo izgubili milijarde jer nismo nagodbom htjeli riskirati milijune. Tinta koja je tada puštena bilo je obećanje narodu omamljenom blagdanskim mamurlukom da ćemo koliko sutra otkupiti Inu i vratiti je pod narodni suverenitet. Ništa se od toga, naravno, nije dogodilo; samo je šok zamijenjen narkotičnim snom i sve je vraćeno u tupu inerciju koju se naziva političkom stabilnošću. Milijardu i pol kuna, plus visoki troškovi angažiranja odvjetnika, popapala je maca – i nikom ništa. Operacija uspjela, pacijent preminuo.

Demagošku prirodu Plenkovićeve vladavine, koje izbjegava odgovore a nudi izgovore, možda još ljepše ilustrira aktualna situacija oko odgađanja primjene zakona o porezu na nekretnine. Kao što znamo, udruga poreznih obveznika Lipa je proljetos, nedugo nakon što je zakon izglasan, pokrenula peticiju za njegovo ukidanje. Za kratko vrijeme uspjeli su prikupiti preko sto tisuća potpisa, koje su poslali na uvid Plenkoviću. Suočen s glasom ljudi odozdo, Plenković ponovno primjenjuje svoju strategiju sipe: objavljuje da će se primjena tog zakona odgoditi, kako bi se čitava stvar “iskomunicirala s javnošću”.

Bilo je to, naravno, samo puštanje tinte iz straha od glasa populusa, kako bi se inicijativa presjekla i oduzeo joj se zamah. Kako bi obmanu prikazao izlaženjem u susret zahtjevima građana, medijski je taj njegov manevar prikazan skoro pa kao stvarno odustajanje i kao pobjeda Lipine inicijative. No, to je bio samo jadac. Zakon je već izglasan i s prvim danom Nove godine stupa na snagu, a Plenković je stvar samo odgodio kako bi je “dodatno iskomunicirao”. To znači da ćemo uskoro vidjeti veliki broj naslova koji će medijsku pažnju koju je privukla Lipina inicijativa iskoristiti kako bi ju prikazao kao stvar iza koje stoje interesi omraženog krupnog kapitala.

U sljedećoj fazi će i Živi zid sa svojom referendumskom inicijativom biti iskorišten i gurnut s Lipom među branitelje bogatih, što bi trebala biti dodatna kompromitacija. Prvi je tintu u tom smjeru pustio podlistak hrvatskih Antifa, s udarnim naslovom “Lipino crnilo”. Crnilo je, naravno, sipino a ne lipino, a demagoški bubanj usmjeren je na to da se narodu utjera strah od populizma i vlastite moći. Jasno je i da se od zidova ne živi, no vlasništvo nad nekretninama ljudima je vremenom postalo simbolom sigurnosti, a ovim nametom i taj zadnji otočić sigurnosti dolazi pod udar države.

Kao i svaki put dosad, Plenkovićev ekonomsko-propagandni program doći će i ovaj put na naplatu narodu s većim brojem nula.

Večernji list

Naivnom Tolušiću dogodila se Jugoslavija

Tko je mogao i pomisliti da će nam ovih dana pred vratima osvanuti nova Jugoslavija? Još se luđim čini da će pri njenom osnivanju ključnu ulogu odigrati jedan hrvatski ministar, i to iz desne vlade. Ono što se činilo nemogućim i van pameti pretvorio je u živu stvarnost ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, koji je jednim svojim potezom uspio okupiti predstavnike Srbije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na zadatku koji je Angela Merkel dodijelila srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. 

Ponekad naše pogreške mogu voditi do ishoda koje druga strana ne može očekivati ni u najluđim snovima. Kao kad pred svojim golom dodaš protivničkom igraču loptu na volej ili, recimo, kad se namjestiš nekom da te ošamari. Treba reći da je sam povod u odnosu na žestinu reakcije bio prilično nesumjerljiv, čak bizaran. Bizarnosti i ponižavajućoj izlišnosti čitave situacije svakako je pridonijela i zbunjena Tolušićeva reakcija, kao i njegovi pokajnički izrazi žaljenja zbog izdavanja novog pravilnika ministarstva poljoprivrede o carinskim pristojbama na poljoprivredne proizvode iz zemalja izvan EU, odmah nakon što su stigle prijetnje o recipročnim mjerama iz Srbije i drugih zemalja zapadnog Balkana.

Povlačenje iz ringa nakon prvog protuudarca gesta je nekog tko u taj ring nije trebao ni ulaziti. Ministar se očito za ovu bitku nije uopće pripremio, niti se bavio mogućim posljedicama i suštinom, već samo površinom. Ako uopće možemo reći da je ovo njegova bitka, a ne da mu je ideju o povećanju carinskih nameta na poljoprivredne proizvode iz neeuropskih zemalja netko došapnuo, recimo, uz primjedbu da će takva jedna mjera biti izvrsno primljena kod publike, poglavito one desne. Drugim riječima, ministar Tolušić odlučio je igrati za raju, zanemarivši taktiku. Marketinški stil mišljenja ionako je najjača strana stručnjaka u našoj vladi.

Stoga i ne čudi ono što je uslijedilo: umjesto domoljubnog zamaha i bilježenja još jedne pobjede, već nakon obznanjivanja sarajevskog ultimatuma uslijedilo je instantno povlačenje i ponižavajuća kapitulacija na svim frontovima. Još i više: shvatili smo koliko je ministar Tolušić svojim potezom dao ogroman doprinos ujedinjenju zemalja zapadnog Balkana protiv sebe. Kancelarka Merkel može biti zadovoljna, jer se jedan od prioritetnih vanjskopolitičkih zadataka njezina narednog mandata već počeo ostvarivati zaslugom našeg ministra. Nije to, naravno, nešto čemu je ministar Tolušić svjesno težio. 

Takva ideja njemu zasigurno ne bi mogla pasti na pamet. Uostalom, da je on planirao, svakako ne bi slao oprečne poruke, kojima je kompromitirao vlastitu inicijativu. Tolušićeva naivnost bila je sve s čim se računalo kako bi proces stvaranja carinske unije na zapadnom Balkanu entuzijastično započeo. Reakcija zemalja pogođenih Tolušićevim novim pravilnikom doista je bila instantna, a sve se odigralo kao po unaprijed zadanom scenariju, ili je bar izgledalo upravo onako kako bi kancelarka Merkel to i željela – u duhu zajedništva, solidarnosti i međusobnog razumijevanja naroda i narodnosti.

Odsustvo Albanije i Kosova svjedoči da tekst sarajevskog ultimatuma ima potpis Beograda i Vučić-Merkeličine inicijative okupljanja zemalja zapadnog Balkana u zajedničkom predsoblju EU pod vodstvom Srbije. To što je za mjesto odašiljanja ultimatuma izabrano Sarajevo, a ne recimo Beograd, svjedoči o tome da se nije htjelo ići na ponižavanje premijera Plenkovića, već se gledalo ostaviti mu prostor za uzmak. To se i dogodilo. 

Premijer se ogradio od postupka svog ministra, koji je u ovome ispao soler i svu krivnju primio na svoja leđa. Čisti efekt ove operacije: ujedinjuje se regija pred našim vratima, a mi igramo ulogu ljubaznog vratara i gospodi pridržavamo šešir. O tome ponajbolje govori ton samog sarajevskog ultimatuma, odakle se moglo iščitati sigurnost da je stvar već riješena, kao i točka 7. zajedničkog priopćenja s ministarskog sastanka, gdje se četiri države zapadnog Balkana dogovaraju da će i ubuduće u ovakvim situacijama imati zajednički nastup.

“Dogovoreno je da se ovakve vrste ministarskih sastanaka, nevezano za aktualni problem, održavaju redovno s ciljem otklanjanja barijera. Sljedeći sastanak u Skoplju narednog mjeseca.” Tolušićev nepromišljen potez iskorišten je samo kao povod, a razlog su bile veće ambicije koje, po svemu sudeći, nadilaze i proklamirane ideale osnivanja carinske unije; radi se o političkom projektu. I doista, ne čini li se da je ovaj naivni potez postavio temelje nečemu dubljem, nečemu što ne nastaje tako spontano i bez vanjske podrške?

Večernji list

Ruski rulet Angele Merkel

Novi paket sankcija Moskvi, koji je prošlog tjedna izglasao američki Kongres, predsjednik Trump potpisao je uz primjedbu da nisu bez “značajnih manjkavosti”. Ta je primjedba mnogima zaparala uši, naročito onima koji su još uvijek opijeni šovinističkom mantrom američke ljevice kako je američki predsjednik “ruski čovjek”. Donesene, čini se, kako bi provjerile Trumpovo domoljublje, izglasavanje ovih sankcija bit će mu pomoć da se konačno oslobodi tih objeda o povezanosti njegove kampanje s “ruskim hakerima” i Putinom.

Kako netko tko stavlja svoj potpis na sankcije Rusiji, prema kojima su one koje su uveli Obama i EU dječja igra, može biti ruski igrač? Ako bismo tražili ne samo marketinški nego i realpolitički smisao Trumpove izjave, on svakako nije htio reći tek da nove sankcije nisu dovoljno snažne – jesu, i značajno će pogoditi rusku ekonomiju, kojoj se već predviđa pad od oko 1% BDP-a – već da trebaju biti preciznije i obuhvatnije.

To znači da one trebaju pogađati ruski energetski sektor, što je polje koje Trumpa tu najviše zanima, ali i ne samo Rusiju već i one koji, dobro skriveni iza kritike ruske aneksije Krima i niskih demokratskih standarda u Rusiji, iza leđa s njima zbrajaju profit od monopola nad distribucijom plina na europskom tržištu. Rusija je ovdje, dakle, za Trumpa samo sredstvo; cilj je pogoditi najbogatije svjetsko tržište energenata. 

Radi se, prije svega, o europskim tvrtkama koje surađuju s Rusijom, a ove sankcije će ponajprije pogoditi njemačku industriju, kao i veliki projekt izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Otuda iz Berlina i Bruxellesa već stižu nervozne reakcije, pa čak i prijetnje eventualnim sankcijama koje bi EU uvela SAD-u. Nove američke sankcije istjerale su iz zavjetrine antiruske retorike europske globaliste i prokazale njihovu dvogubu političku igru s Rusima.

Zanimljivo je primijetiti kako Trump sada suočava sa samom sobom tu staru globalističku retoriku. Dok je Obama uvodio sankcije koje nisu bitno naštetile Rusiji i bile selektivne, sve je bilo u redu: nadimale su se grudi od demokratskih fraza usmjerenih prema Putinu, dok se s njim i dalje surađivalo. Sada kad je posrijedi ozbiljan slučaj, karte se otvaraju i zvoni se na uzbunu. 

Tu europsku hipokriziju možda najbolje ilustrira politika prema Ukrajini: s jedne strane se Ukrajince zvalo u EU, čime su ih gurnuli u otvoren sukob s Rusima, da bi, na kraju, ostavili Ukrajinu bez plinovoda, i, naravno, daleko od EU. No, ta ukrajinska ratna igra se Nijemcima isplatila jer je dala na cijeni gradnji njihova plinovoda na Baltiku. Treba li spominjati kako naročito cinično u ovom kontekstu zvuči okolnost da su Rusija i Njemačka glavni garanti provođenja sporazuma iz Minska?

Tako vidimo da je antiruska retorika kojom su se koristili europski dušobrižnici na “istočnoj fronti”, bila u potpunosti u službi neometanoga provođenja njemačko-ruskog projekta ostvarivanja monopola na europskom tržištu energenata. Ovim sankcijama Rusiji Trump ponovno miješa geopolitičke karte koje su podijelili globalisti i Europa postaje pravo bojno polje novog energetskog hladnog rata. Slatka je ironija da Trump za tu strategiju okreće retoriku globalista protiv njih samih, čime potvrđuje onu staru – kad dvoje govore isto, nije isto. 

Za Hrvatsku je to novo miješanje karata, koje treba zatvoriti projekt Sjeverni tok 2, sjajna vijest. Instantna je to potvrda Trumpovih obećanja danih predsjednici Grabar-Kitarović na nedavnom summitu u Varšavi da će Amerika snažno podržati izgradnju alternativne energetske mreže u srednjoj Europi, u kojoj LNG terminal na Krku treba biti jedna od glavnih spojnica. Ovim potezom je tom projektu vrijednost izuzetno porasla, a na političarima je da njegovu izgradnju tretiraju kao nacionalni prioritet. 

Oklijevanje poduprto mudrošću da Trump još uvijek nije pouzdan igrač na koga se u budućnosti može i smije osloniti, može nas skupo koštati. Otkako je posinio francuskoga predsjednika Macrona, njemu su i u EU akcije naglo porasle jer sad, osim zemalja Višegradske skupine, ima Francusku na svojoj strani, koja je procijenila da svoje interese može ostvariti samo jačom suradnjom s Amerikom.

 Jaz između Francuske i Njemačke dodatno će, po svemu sudeći, pojačati Italija, koja je dosad trpjela udarce europske ekonomske i imigracijske politike. Oslanjati se u ovim okolnostima na Njemačku i politiku kancelarke Merkel, može još samo značiti upustiti se s njom u opasnu igru ruskog ruleta s predvidivim ishodom.

Večernji list