Svi znamo priču o knezu Potemkinu i njegovim selima od kulisa, kojima je pokušao obmanuti caricu Katarinu II o brzoj obnovi ratom razorenog područja na njezinom putu od Moskve ka upravo osvojenom Krimu. Premda je priča vjerojatno izmišljena, ona je baš zato i zanimljiva, jer ju je narod izmislio kako bi se narugao svojim elitama.
PLEMENITE LAŽI
Svaki narod ima potrebu za mitovima i legendama, kako bi sliku o samome sebi učinio ljepšom i uzvišenijom nego što stvarno jest. To su plemenite laži oko kojih se plete identitet jednog naroda. Elite često na vjeru u ta predanja gledaju s podsmijehom, kao na djetinjariju i izraz narodne nezrelosti. Nevolje nastaju kada se stvar okrene, pa narod počne smišljati pakosne izmišljotine o svojim vlastodršcima.
Pouka je Francuske revolucije da kada jednom ljudi počnu dovoditi u pitanje mudrost i zrelost svojih elita i legitimnost sustava, sve uskoro završi u metežu i krvoproliću. Ako bismo danas tražili pandan priči o Potemkinu i Katarini II kao o neodgovornim opsjenarima na vlasti, vjerojatno ne bismo našli bolji primjer od političkih elita koje trenutno vladaju Europom.
Ostarjelu bi caricu svakako mogla zamijeniti njemačka kancelarka Merkel, a nezin dovitlji ljubavnik Potemkin dostojnu bi zamjenu našao u francuskom predsjedniku Macronu. Postoji li bolji primjer političkog iluzionizma od predsjednika koji je koliko jučer izletio iz neba da bi bio okrunjen za vladara, iako je svom narodu obećao svakodnevnicu ubijanja u terorističkim napadima.
EUROPSKE ELITE
Vjerojatno je teško u povijesti pronaći gori primjer političke neodgovornosti od poziva dobrodošlice Angele Merkel migrantima s Bliskog istoka da neometano dođu u Europu. Europske elite povele su rat protiv vlastitog naroda, pa u potemkinovskoj maniri žele naseliti Europu kulisama svog idealnog multikulturalnog svijeta bez granica.
Te djetinjaste predstave o svijetu i politička neodgovornost europskih elita imaju svoje porijeklo u specifičnoj konstelaciji Hladnoga rata. Tijekom pedeset godina Zapadna Europa je bila pod sigurnom paskom američkih dadilja, koje su brinule o njezinoj sigurnosti i prosperitetu. Europske elite su odgajane u duhu spoznaje da će, ako bilo što zabrljaju, tu biti Amerikanci da stvar isprave i pokriju troškove.
KULISE
Nacije pak koje nisu imale iskustvo dobre dadilje s one strane Atlantika, već iskustvo mećehinski okrutne Rusije, poput Poljske, Češke ili Mađarske, sebe danas doživljavaju puno ozbiljnije od razmaženih derišta sa zapada. Možda je iskustvo tih nacija puno dragocjenije i predstavlja budućnost Europe, ukoliko nađu sugovornike u Zapadnoj Europi?
Ali, to je malo izvjesno. Izvjesnije je da će se kulise europskog građanskog rata nastaviti utvrđivati. Taj rat je već objavljen. Elite protiv naroda, zapadna protiv istočne Europe, internacionalisti protiv suverenista. Više ne postoji čvrsta točka o koju bi se moglo osloniti kako bi se europski establišment iz oblaka vlastitih obmana spustio na zemlju. Samo se još čeka trenutak u kome će se europski narodi pridružiti ratu koji im je objavljen.
PLEMENITE LAŽI
Svaki narod ima potrebu za mitovima i legendama, kako bi sliku o samome sebi učinio ljepšom i uzvišenijom nego što stvarno jest. To su plemenite laži oko kojih se plete identitet jednog naroda. Elite često na vjeru u ta predanja gledaju s podsmijehom, kao na djetinjariju i izraz narodne nezrelosti. Nevolje nastaju kada se stvar okrene, pa narod počne smišljati pakosne izmišljotine o svojim vlastodršcima.
Pouka je Francuske revolucije da kada jednom ljudi počnu dovoditi u pitanje mudrost i zrelost svojih elita i legitimnost sustava, sve uskoro završi u metežu i krvoproliću. Ako bismo danas tražili pandan priči o Potemkinu i Katarini II kao o neodgovornim opsjenarima na vlasti, vjerojatno ne bismo našli bolji primjer od političkih elita koje trenutno vladaju Europom.
Ostarjelu bi caricu svakako mogla zamijeniti njemačka kancelarka Merkel, a nezin dovitlji ljubavnik Potemkin dostojnu bi zamjenu našao u francuskom predsjedniku Macronu. Postoji li bolji primjer političkog iluzionizma od predsjednika koji je koliko jučer izletio iz neba da bi bio okrunjen za vladara, iako je svom narodu obećao svakodnevnicu ubijanja u terorističkim napadima.
EUROPSKE ELITE
Vjerojatno je teško u povijesti pronaći gori primjer političke neodgovornosti od poziva dobrodošlice Angele Merkel migrantima s Bliskog istoka da neometano dođu u Europu. Europske elite povele su rat protiv vlastitog naroda, pa u potemkinovskoj maniri žele naseliti Europu kulisama svog idealnog multikulturalnog svijeta bez granica.
Te djetinjaste predstave o svijetu i politička neodgovornost europskih elita imaju svoje porijeklo u specifičnoj konstelaciji Hladnoga rata. Tijekom pedeset godina Zapadna Europa je bila pod sigurnom paskom američkih dadilja, koje su brinule o njezinoj sigurnosti i prosperitetu. Europske elite su odgajane u duhu spoznaje da će, ako bilo što zabrljaju, tu biti Amerikanci da stvar isprave i pokriju troškove.
KULISE
Nacije pak koje nisu imale iskustvo dobre dadilje s one strane Atlantika, već iskustvo mećehinski okrutne Rusije, poput Poljske, Češke ili Mađarske, sebe danas doživljavaju puno ozbiljnije od razmaženih derišta sa zapada. Možda je iskustvo tih nacija puno dragocjenije i predstavlja budućnost Europe, ukoliko nađu sugovornike u Zapadnoj Europi?
Ali, to je malo izvjesno. Izvjesnije je da će se kulise europskog građanskog rata nastaviti utvrđivati. Taj rat je već objavljen. Elite protiv naroda, zapadna protiv istočne Europe, internacionalisti protiv suverenista. Više ne postoji čvrsta točka o koju bi se moglo osloniti kako bi se europski establišment iz oblaka vlastitih obmana spustio na zemlju. Samo se još čeka trenutak u kome će se europski narodi pridružiti ratu koji im je objavljen.
*Tekst izvorno objavljen u časopisu Novi magazin.
Nema komentara:
Objavi komentar