Na desnici je zabava, masama je dosta šminkera!

Dok se naši politički koncert-majstori upinju kako od raštimanog hrvatskog političkog orkestra stvoriti melodiju koja bi bila ugodna svakom uhu, pozadinska buka kao da biva sve glasnija. Stožerna lijeva stranka je u rasulu, bez vizije i plana što i kako dalje, tako da će njihov plan reforme ljevice vjerojatno završiti u protestantskom reformatorskom stilu – stvaranjem nekoliko malih i nepomirljivih sekti, okrenutih aktivizmu i okupljenih oko konkretnih ciljeva. Napadat će i dalje socijalne institucije koje još uvijek za većinu ljudi predstavljaju vrijednosti do kojih drže, kao nazadne i zastarjele. Trenutna događanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu samo su simptom toga duha rastakanja ljevičarske paradigme u Hrvatskoj, agonije u kojoj se našla nakon što je s njihovog horizonta nestao i zadnji tračak nade i smisla. Pretjerano inverstiranje u nekakav konkretan projekt uvijek je simptom odsustva šire vizije vlastite budućnosti.

Na desnici je, ipak, prava zabava. Najviše se krade upravo od ljevice. Čerupa se njena lješina. Čuveno Plenkovićevo "okretanje centru" nije moglo završiti nikako drukčije nego kao centaursko nasađivanje lijepe, ljevičarski skrojene glave, na robustnu tjelesinu desničarskog konja. "Okretanje centru" nije ništa drugo nego drugarsko prisezanje desnice ljevičarskim idealima na odru ljevice. Novi je to i sasvim izvanredan eksponat na našoj životinjskoj farmi. Od toga kako će ova glava prirasti na to tijelo, pa i hoće li na kraju sasvim srasti s njim, uveliko ovisi i koliko će skladna biti politička melodija koju ćemo slušati narednih godina. Melodija je to, čini se, koja bi se dobro uklopila u vladajuće globalne glazbene trendove. Nije li njemačka kancelarka također napravila taj centaurski zaokret ulijevo usvojivši dobar dio ljevičarskih politika? Nedavna podrška obitelji Bush, koji predstavljaju svojevrsni simbol američkog neokonzervativizma, predsjedničkoj kandidaturi radikalno lijeve Hillary Clinton, također dobro oslikava ovaj globalni centaurski glazbeni trend.

Ipak, taj konj je na umoru. Desnica koja priseže ljevičarskim politikama kako bi sebe predstavila kao centar, već je prokazan mađioničarski trik. Ta se glazba možda još sluša po kuloarima vlasti, na svečanim prijemima ili političkim seminarima, ali ona više ne trešti iz gradskih kafića i na seoskim zabavama. Trikovi se obično koriste da bi se prikrila stvarnost. A stvarna prijetnja globalnim glazbenim trendovima stiže s desnice koja još uvijek nosi glavu konja. Možda je ta glava manje lijepa i ne toliko pametna, ali ona je ta koja zna upravljati svojim konjstvom. Ona rže i rita se, i ne nasjeda na trikove. Jedan takav dobar konj upravo se sprema na američkim izborima pomesti njihove Clinton-Bush centaure. Na europskim trkalištima je slična stvar – britanski konj je nedavno odbacio Cameronovu centaursku glavu i sada, preko Ukipa, vraća svoju staru, konzervativno skrojenu glavu. Na Kontinentu su stvari još dijalektički polovične – Merkel je priznala poraz svoje politike, ali njen konj se još nije ritnuo. No, tom dijalektičkom konju se možda ne treba ni veseliti. U svakom slučaju ga držati daleko od sebe.

U svojoj nedavnoj kolumni Steve Sailer je podsjetio na logiku promjene glazbenih trendova. Sredinom sedamdesetih je, naime, rok glazba bila na umoru. Zadesila ju je ista sudbina kao i džez, koji je prethodno skinula s trona. Iako glazbeno sofisticiraniji od rock'n'rolla, koji se izvodio na tri akorda, džez je izgubio bitku jer je prestao biti glazba za narodne uši i postao suviše elitistički i ezoteričan. To isto se događalo rock glazbi s Doorsima i Pink Floydom.  A onda je na scenu, s Ramonesima i Sex Pistolsima, stupio punk rock i spasio stvar. Gitara je postala stroj za stvaranje buke. Taj glazbeni izričaj smatrao se umjetnički inferiornim rocku i barbarskim. Bio je pobunjenički, provokativan, uvredljiv, neprilagodljiv, antisistemski, radnički, desničarski – i bio je zabavan. I mase su ga prihvatile.

Slična se stvar danas događa s usponom desničarskih pokreta – pobuna protiv sistema i njegovih elita dolazi zdesna. Ta pobuna je bučna, robustna, provokativna, antisistemska – i zabavna. Ona je neuklopiva u vladajuću paradigmu. Sa svih strana pljušte optužbe za fašizam i povratak barbarstva. Alt-right je postao baba-roga i noćna mora elita na vlasti. Ali mase, kojima je dosta trikova vlastitih šminkera, koje žele prodrmati sustav i pritom se dobro zabaviti, prihvaćaju ga. To je ta pozadinska buka koja sreću kvari našim koncert-majstorima. To je konj u galopu koji svoje konjstvo želi nazad.

Večernji list

SDP se mora osloboditi svog ustaškog naslijeđa

Nakon izbornog fijaska SDP-a i promptne ostavke njenog dosadašnjeg lidera Zorana Milanovića, hrvatska se ljevica nalazi pred povijesnim izazovom i zadatkom – oslobađanjem od vlastitog ustaškog naslijeđa. Ne mislim tu samo na odricanje od Milanovićevih "desnih skretanja". Taj zadatak mora biti puno radikalniji. Po ambiciji obećava prevazići sva poduzeća u kojima se dosad hrvatska ljevica okušala. To znači odlučan zaokret od zamrzavanja povijesti na mitologiji 22. lipnja 1941. i iskreno suočavanje s vlastitom predrevolucionarnom, da ne kažem kontrarevolucionarnom, predpoviješću. Možda sve tamo negdje do Otokara Keršovanija koji drži nadgrobno slovo poginulima u Velebitskom ustanku. Revolucionarni žar uvijek zahvaća stvar u korijenu. Ljevičarski unuci morat će se obračunati s grijesima svojih filoustaških djedova, ne bi li, tako moralno pročišćeni, okrenuli novi list povijesti i zakoračili u svijetlu budućnost...

Šalu na stranu, ma što ljevica danas, nakon izbornog potopa uradila, ta budućnost nije nimalo svijetla. Pitanje je, u stvari, ima li još ljevica u Hrvatskoj ikakvu budućnost? Puno se tinte prosulo kako bi se objasnilo što je uzrok potopa hrvatske ljevice. Naravno, po logici stvari, glavni uzrok se vidi u njenom lideru, Zoranu Milanoviću, koji je već dao ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Jedni poraz pripisuju njegovom neobuzdanom i konfliktnom karakteru, drugi pak tome što je napustio tradicionalnu socijaldemokratsku politiku i stranku previše približio političkom i ekonomskom liberalizmu. Mislim da ova objašnjenja više ocrtavaju negativ priželjkivane slike budućeg lidera hrvatske ljevice i politike koju bi trebao voditi, nego što doista opisuju uzroke njenog poraza. On bi, dakle, trebao biti umjeren i vratiti stranku socijaldemokratskim korijenima, onoj istinskoj, pravoj socijaldemokraciji...

Naravno, kad god se govori o "povratku", "izvorima" i "pročišćenju", kad god se metafizički poziva na "istinsko" i "pravo", to je samo simptom odsustva bilo kakve vizije vlastite budućnosti. Revolucionarni zanos i žar prije su simptomi slabosti, nego dokaz snage. Jer, na stolu nije samo pitanje budućnosti hrvatske ljevice, već i njena sadašnjost. A sadašnjost je takva da je s Milanovićevim odlaskom hrvatska ljevica, u biti, osuđena na marginalizaciju na hrvatskoj političkoj sceni. Milanović je bio njen vrhunac. Ovaj tijesni izborni poraz je ono što se od ljevice u Hrvatskoj moglo najviše izvući. Milanović je bio eksces na povijesnoj nizbrdici ljevice uopće. Sada slijedi scenarij kakav ljevica proživljava svuda, od Slovenije, Mađarske i Poljske, do Njemačke, Francuske, Velike Britanije, pa i Sjedinjenih Država. Za pretpostaviti je da će hrvatska ljevica nakon Milanovića sada izvući iz naftalina nekog pravovjernog socijaldemokratu, neku anakronu figuru poput Corbyna u Britaniji ili Sandersa u SAD.

Milanovićeva glavna ideja je bila pokušati dati ljevici novi sadržaj kako ne bi bila zbrisana u hudim i ljevici nesklonim vremenima nakon globalnog poraza socijalizma. To je ono što su ranije pokušali Bill Clinton u SAD, Tony Blair u Britaniji, Gerhard Schröder u Njemačkoj, a čemu je Blairov savjetnik Anthony Giddens pokušao priskrbiti ideološko pokriće u svojoj knjizi "Treći put". Ideja je bila definirati lijeve politike u situaciji kada je liberalni kapitalizam postao neupitan zadani okvir, bez sistemske alternative, kome se svi moraju prilagoditi. Jedini izlaz za ljevicu u toj situaciji bilo je odricanje od inzistiranja na tradicionalnim socijaldemokratskim ekonomskim politikama i okretanje  kulturnim politikama, promoviranju ljudskih i manjinskih prava, rodnih, identitetskih i kulturnih politika, zaštiti okoliša, itd. Na mjesto Marxa došli su Antonio Gramsci i Frankfurtska škola.

I to je ono što je, u hrvatskim uvjetima, pokušao uraditi Zoran Milanović. Njemu ekonomija više nije bila polje u kojem se ostvaruju ideološki postavi ljevice, već više stvar političkog pragmatizma. Nije imao nikakav ideološki problem s privatizacijom državnih poduzeća i uopće prihvatanjem neoliberalnih politika, ako se to pokazalo pragmatičnim rješenjem. Ali je zato, čak i kada to nije bilo politički pragmatično, svu svoju političku strast unosio u zaštitu prava manjina, žestoko je reafirmirao antifašistički diskurs, pokrenuo reformu obrazovanja, vodio ideološke ratove, itd. Odricanjem od takvih politika i zagovaranjem povratka "izvornoj socijaldemokraciji" i njenim propalim ekonomskim rješenjima, hrvatska ljevica se vraća u ambis Ničega. Netko će joj već morati održati taj pogrebni govor.

Večernji list

Kako su liberali uništili vlastiti liberalni san?

Kada su nacionalisti u devetnaestom stoljeću krenuli protiv dotrajalih carstava i izgradnju nacionalnih država, mnogi od ideologa nacionalizma su dočekali ostvarenje svojih snova. Slično je, ako ne i u većoj mjeri, bilo i s komunistima u dvadesetom stoljeću – mnogi od njih nisu ni sanjali da će doživjeti ostvarenje vlastitih ideala. Dvadesetprvo stoljeće počelo je također u znaku velikog obećanja – ostvarenja ideala liberalnog kapitalizma na globalnoj razini. Međutim, liberali danas teško mogu reći da doživljavaju ostvarenje svojih snova. Prije se radi o noćnoj mori.

Pokušat ću navesti tri glavne pogreške današnjih liberala zbog kojih liberalizam nije ispunio svoje snove.

1. Univerzalizam. Liberalizam je svoju priliku vidio prilikom pada Berlinskog zida. Društva koja su dugo živjela pod komunizmom htjela su kopirati društva na Zapadu i sustav liberalne demokracije, koji je tamo razvijen, primijeniti kod kuće. Liberalizam je postao ideologija ove aplikacije zapadne tradicije na društva koja su tek rubno pripadala toj tradiciji. To se, naravno, vrlo brzo pokazalo utopijskim projektom. Kulturni relativizam odnio je štih liberalnom univerzalizmu. Liberalizam nije univerzalno primjenjiv. On je i sam čedo jedne posebne kulturne tradicije, koju ne dijele sva društva. Primjenjujući liberalizam na društva autoritarnog kulturnog backgrounda ta društva su češće klizila ka anarhiji i sukobima, nego u smjeru stabilne liberalne demokracije. Preuzimajući na sebe ambiciju aplikacije ideja poniklih u zapadnom kulturnom krugu na ne-zapadne tradicije, liberali su na sebe preuzeli i kletvu za neuspjeh ovog poduhvata.

2. Globalizam. Iako su stari liberali znali da su nacionalne države sasvim podesan okvir izgradnje institucija slobode, pa i slobodnog tržišta, današnji liberali su gotovo listom zagovornici nadnacionalnih institucija i političke globalizacije. Globalizam je postao politički credo liberalizma. Greška u takvom razmišljanju je da je politička globalizacija jednako dobra kao i ona ekonomska. Čudno je da liberali masovno prihvaćaju takav stav, jer je lozinka liberalizma uvijek bila instinktivna nepovjerljivost prema politici. Politički globalizam može samo značiti dodatno sužavanje sloboda i udaljavanje političkog odlučivanja od običnih ljudi, a time i centralizaciju političkog odlučivanja. U tome današnji liberalizam preuzima autoritarnu ambiciju socijalističkog internacionalizma.

3. Tehnokratizam. Zbog svoje nepovjerljivosti prema politici, liberali su usvojili još jedan pogrešan, klasičnom liberalizmu stran stav, a to je da je vladavina stručnjaka bolja od vladavine naroda i političkih stranaka. Kao da postoji određeni fond znanja o društvu koji treba samo preuzeti i primijeniti na društvo kako bi ono bilo uspješno. Čudno je da današnji liberali prihvaćaju tehnokratski pristup, ako znamo da se liberalna kritika socijalizma temelji upravo na kritici tehnokratizma kao nedemokratskog. Naime, društvo nije stroj. Ono je isuviše kompleksan fenomen da bismo o njemu mogli imati primjenjiva opća znanja. Ono što je bitno za razvoj slobode u društvu jest slobodna primjena konkretnih znanja i specifičnih umijeća, a ne općih istina ili ideologija koje se nameću odozgo.

Rezultati ovoga su očiti. Da, živimo u svijetu koji su liberali prizivali, ali to je svijet s kojim se malo tko poistovjećuje ili ga smatra poželjnim. Liberalizam je, možda, još uvijek gospodar našeg vremena, ali ne i njegovo dijete. Nacionalistički pokret je svuda stvorio velike nacionalne stranke, koje nastavljaju s razradom nacionalne ideje i nakon ostvarenja svog glavnog projekta. Socijalistički pokret je, također, u poputbinu ostavio snažne socijalističke stranke, koje i dalje rade na ideji socijalizma, čak i nakon propasti velikog komunističkog eksperimenta. To su ideje koje su privlačile ljude i kojima su mnogi i danas lojalni.

Liberalizam izgleda nema tu snagu. On jednostavno ne privlači ljude. Iza njega ne stoji nikakav respektabilan pokret. U njegovo ime ne govore snažne liberalne stranke. Liberalizam se nalazi na marginama političkog života i prijeti tu ostati zauvijek.  I teško da se pritom može tražiti izlika na nekoj drugoj strani. Liberalima nitko nije kriv za to što većina ljudi danas u njima vidi glavne krivce za sve probleme s kojima se svijet suočava. Imali su svoju šansu i prokockali su je. Jednom predstavljen kao velika alternativa starom svijetu i snaga oslobođenja, liberalni je pokret stvorio svijet bez alternative, svijet u kome je sloboda izašla na zao glas.

Večernji list

Discipliniranje tiranijom političke korektnosti

"Ovaj svijet odlazi k vragu!" – razmišljao sam slušajući kako Zlatko Hasanbegović objašnjava HDZ-ov slogan "Vjerodostojno" kao sklad misli, riječi i djela, dok mu je Bojan Glavašević oponirao ironično potvrđujući da je on svakako vjerodostojan, misleći pritom na zao glas filofašista koji Hasanbegovića prati od trenutka kad je sjeo u ministarsku fotelju. Svi se sjećamo antifašističkog "toplog zeca" kroz koji je prošao zbog svoje izjave da je antifašizam "floskula", unatoč tome što se radi o konstataciji za koju se vrlo lako može naći potvrda kako u povijesnim dokumentima, tako i u teorijama o totalitarizmu. Međutim, to nije značilo ništa pred žestinom napada koji su uveliko prešli granice lokalne hrvatske svađe, a iza kojih je stajao kanon političke korektnosti, koji kaže da svak onaj koji ne daje prisegu antifašističkoj ideologiji zacijelo mora biti fašist.

Kroz sličnog toplog zeca proteklih je dana prolazio i Zoran Milanović zbog svojih izajava o političkim suparnicima i susjednim državama danih na zatvorenom sastanku s braniteljima, koje su procurile u javnost. Iako se on branio da nije rekao ništa pogrešno, mašinerija političke korektnosti i moralna osuda zbog širenja netrpeljivosti i nacionalizma brzo su zaglušile čitav javni prostor, a pozivanje na istinosnu provjeru izrečenoga nailazilo je samo na podsmjeh, sličan onome koji je Glavašević uputio Hasanbegoviću povodom njegovog pozivanja na vjerodostojnost. Ne moramo se složiti ni s Hasanbegovićevim stavom, niti pak s Milanovićem, da bismo primijetili kako jezik političke korektnosti sve više prijeti zasjeniti svaki odbljesak istine na hrvatskom političkom nebu. Discipliniranje hrvatskog političkog uma u skladu s nalozima političke korektnosti, koje smo dosad možda bili pošteđeni, ulazi nam ove sezone na velika vrata i u ovoj predizbornoj kampanji očito doživljava svoje zvjezdane trenutke.

Engleski spisatelj Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, jednom je zgodno primijetio da je žargon političke korektnosti posve nalik propagandi komunističkih režima po stvaranju kulture laži. Po njemu, komunistička propaganda nema za cilj ni uvjeriti, niti pak informirati, već poniziti. Ako smo, pod prijetnjom političkog progona ili socijalnog isključivanja, prisiljeni govoriti i pristajati uz očigledne laži, to je destruktivno po naš moralni integritet i samopoštovanje, a društvo takvih preplašenih lažljivaca i licemjera savršeno je lako kontrolirati.  Svjedoci smo da je danas jedna od najučestalijih optužbi u javnom prostoru ona koja vas etiketira kao fašista, rasista ili nacionalista. To uzima razmjere histerije, posve sličnim onima u vrijeme komunizma, s tom razlikom što danas zbog takvih optužbi možda nećete završiti iza rešetaka ili na prinudnom radu, ali možete izgubiti posao ili se oprostiti od karijere, ako ste političar ili javni djelatnik.

I to nije slučaj samo kod nas. Mi smo tu tek novaci. Tiranija političke korektnosti je potpuno ovladala zapadnim demokracijama. Treba samo vidjeti kroz kakvog toplog zeca prolazi Trump u Americi. Hillary Clinton je nedavno održala govor koji je gotovo u cjelosti bio postvaćen Alt-right pokretima, što je nova etiketa za fašizam i rasizam. Cilj takvog govora nije ni uvjeravanje, niti informiranje, već moralna osuda, koja bi svakoga tko bi podržao Trumpa automatski osudila kao rasista ili fašista. Slično je i s Orbanom u Europi ili Putinom na globalnoj razini. Bilo tko tko ne pristane uz laži službene propagande elita na Zapadu automatski, čak i kad su one očigledne, automatski će biti osumnjičen za rasizam ili fašizam. Dokle ide ludilo političke korektnosti svjedoci smo i pri nedavnim terorističkim napadima radikalnih islamista u Europi i Americi, kada su ti napadi bili pripisivani ludilu izoliranih pojedinaca ili pak slobodnoj prodaji oružja. Politička korektnost nas želi  potpuno odvojiti od stvarnosti, kako ne bi bila dovedena u pitanje vladajuća ideologija.

Nesumnjiva popularnost koju su političari poput Hasanbegovića, Milanovića, Orbana ili Trumpa osvojili kod javnosti, u velikoj mjeri proistječe iz revolta ljudi da ih se vuče za nos. Propaganda koja udara na zdrav razum ljudi i uvjerenja većine građana svrstava u fijoke političke nepodobnosti mora kod njih izazvati revolt. Kao što je rekao jedan američki politički komentator, glas za Trumpa je u biti glas za stari dobri srednji prst, koji ljudi upućuju političkim elitama umorni od njihove propagande. To je vrsta tihe pobune masa protiv ludila političke korektnosti. Dok vjera u zdrave temelje američke demokracije još može pružiti izvjesnu nadu da će Trumpova pobuna protiv političke korektnosti na kraju ipak uspjeti spasiti nešto od zdravog razuma danas, mislim da ćemo u Hrvatskoj sve rjeđe imati prilike susretati se s političarima koji bi bili spremni staviti svoju karijeru pred iskušenja političke korektnosti. Ljudi vole slobodu, ali prednost ipak daju sigurnosti. Sigurnost pak daju oni koji pristaju na diktat političke korektnosti, koji govore o uključivosti, dijalogu, toleranciji i sličnim otrcanim frazama operiranim od smisla. Stara dobra inercija i sklonost pokoravanju kaže da je jednostavnije i lakše ne izazivati političku korektnost koju nam isporučuje europska politička elita. To će biti naš siguran smjer i naša nova vjerodostojnost.

Večernji list