Kada su nacionalisti u devetnaestom stoljeću krenuli protiv dotrajalih carstava i izgradnju nacionalnih država, mnogi od ideologa nacionalizma su dočekali ostvarenje svojih snova. Slično je, ako ne i u većoj mjeri, bilo i s komunistima u dvadesetom stoljeću – mnogi od njih nisu ni sanjali da će doživjeti ostvarenje vlastitih ideala. Dvadesetprvo stoljeće počelo je također u znaku velikog obećanja – ostvarenja ideala liberalnog kapitalizma na globalnoj razini. Međutim, liberali danas teško mogu reći da doživljavaju ostvarenje svojih snova. Prije se radi o noćnoj mori.
Pokušat ću navesti tri glavne pogreške današnjih liberala zbog kojih liberalizam nije ispunio svoje snove.
1. Univerzalizam. Liberalizam je svoju priliku vidio prilikom pada Berlinskog zida. Društva koja su dugo živjela pod komunizmom htjela su kopirati društva na Zapadu i sustav liberalne demokracije, koji je tamo razvijen, primijeniti kod kuće. Liberalizam je postao ideologija ove aplikacije zapadne tradicije na društva koja su tek rubno pripadala toj tradiciji. To se, naravno, vrlo brzo pokazalo utopijskim projektom. Kulturni relativizam odnio je štih liberalnom univerzalizmu. Liberalizam nije univerzalno primjenjiv. On je i sam čedo jedne posebne kulturne tradicije, koju ne dijele sva društva. Primjenjujući liberalizam na društva autoritarnog kulturnog backgrounda ta društva su češće klizila ka anarhiji i sukobima, nego u smjeru stabilne liberalne demokracije. Preuzimajući na sebe ambiciju aplikacije ideja poniklih u zapadnom kulturnom krugu na ne-zapadne tradicije, liberali su na sebe preuzeli i kletvu za neuspjeh ovog poduhvata.
2. Globalizam. Iako su stari liberali znali da su nacionalne države sasvim podesan okvir izgradnje institucija slobode, pa i slobodnog tržišta, današnji liberali su gotovo listom zagovornici nadnacionalnih institucija i političke globalizacije. Globalizam je postao politički credo liberalizma. Greška u takvom razmišljanju je da je politička globalizacija jednako dobra kao i ona ekonomska. Čudno je da liberali masovno prihvaćaju takav stav, jer je lozinka liberalizma uvijek bila instinktivna nepovjerljivost prema politici. Politički globalizam može samo značiti dodatno sužavanje sloboda i udaljavanje političkog odlučivanja od običnih ljudi, a time i centralizaciju političkog odlučivanja. U tome današnji liberalizam preuzima autoritarnu ambiciju socijalističkog internacionalizma.
3. Tehnokratizam. Zbog svoje nepovjerljivosti prema politici, liberali su usvojili još jedan pogrešan, klasičnom liberalizmu stran stav, a to je da je vladavina stručnjaka bolja od vladavine naroda i političkih stranaka. Kao da postoji određeni fond znanja o društvu koji treba samo preuzeti i primijeniti na društvo kako bi ono bilo uspješno. Čudno je da današnji liberali prihvaćaju tehnokratski pristup, ako znamo da se liberalna kritika socijalizma temelji upravo na kritici tehnokratizma kao nedemokratskog. Naime, društvo nije stroj. Ono je isuviše kompleksan fenomen da bismo o njemu mogli imati primjenjiva opća znanja. Ono što je bitno za razvoj slobode u društvu jest slobodna primjena konkretnih znanja i specifičnih umijeća, a ne općih istina ili ideologija koje se nameću odozgo.
Rezultati ovoga su očiti. Da, živimo u svijetu koji su liberali prizivali, ali to je svijet s kojim se malo tko poistovjećuje ili ga smatra poželjnim. Liberalizam je, možda, još uvijek gospodar našeg vremena, ali ne i njegovo dijete. Nacionalistički pokret je svuda stvorio velike nacionalne stranke, koje nastavljaju s razradom nacionalne ideje i nakon ostvarenja svog glavnog projekta. Socijalistički pokret je, također, u poputbinu ostavio snažne socijalističke stranke, koje i dalje rade na ideji socijalizma, čak i nakon propasti velikog komunističkog eksperimenta. To su ideje koje su privlačile ljude i kojima su mnogi i danas lojalni.
Liberalizam izgleda nema tu snagu. On jednostavno ne privlači ljude. Iza njega ne stoji nikakav respektabilan pokret. U njegovo ime ne govore snažne liberalne stranke. Liberalizam se nalazi na marginama političkog života i prijeti tu ostati zauvijek. I teško da se pritom može tražiti izlika na nekoj drugoj strani. Liberalima nitko nije kriv za to što većina ljudi danas u njima vidi glavne krivce za sve probleme s kojima se svijet suočava. Imali su svoju šansu i prokockali su je. Jednom predstavljen kao velika alternativa starom svijetu i snaga oslobođenja, liberalni je pokret stvorio svijet bez alternative, svijet u kome je sloboda izašla na zao glas.
Večernji list
Pokušat ću navesti tri glavne pogreške današnjih liberala zbog kojih liberalizam nije ispunio svoje snove.
1. Univerzalizam. Liberalizam je svoju priliku vidio prilikom pada Berlinskog zida. Društva koja su dugo živjela pod komunizmom htjela su kopirati društva na Zapadu i sustav liberalne demokracije, koji je tamo razvijen, primijeniti kod kuće. Liberalizam je postao ideologija ove aplikacije zapadne tradicije na društva koja su tek rubno pripadala toj tradiciji. To se, naravno, vrlo brzo pokazalo utopijskim projektom. Kulturni relativizam odnio je štih liberalnom univerzalizmu. Liberalizam nije univerzalno primjenjiv. On je i sam čedo jedne posebne kulturne tradicije, koju ne dijele sva društva. Primjenjujući liberalizam na društva autoritarnog kulturnog backgrounda ta društva su češće klizila ka anarhiji i sukobima, nego u smjeru stabilne liberalne demokracije. Preuzimajući na sebe ambiciju aplikacije ideja poniklih u zapadnom kulturnom krugu na ne-zapadne tradicije, liberali su na sebe preuzeli i kletvu za neuspjeh ovog poduhvata.
2. Globalizam. Iako su stari liberali znali da su nacionalne države sasvim podesan okvir izgradnje institucija slobode, pa i slobodnog tržišta, današnji liberali su gotovo listom zagovornici nadnacionalnih institucija i političke globalizacije. Globalizam je postao politički credo liberalizma. Greška u takvom razmišljanju je da je politička globalizacija jednako dobra kao i ona ekonomska. Čudno je da liberali masovno prihvaćaju takav stav, jer je lozinka liberalizma uvijek bila instinktivna nepovjerljivost prema politici. Politički globalizam može samo značiti dodatno sužavanje sloboda i udaljavanje političkog odlučivanja od običnih ljudi, a time i centralizaciju političkog odlučivanja. U tome današnji liberalizam preuzima autoritarnu ambiciju socijalističkog internacionalizma.
3. Tehnokratizam. Zbog svoje nepovjerljivosti prema politici, liberali su usvojili još jedan pogrešan, klasičnom liberalizmu stran stav, a to je da je vladavina stručnjaka bolja od vladavine naroda i političkih stranaka. Kao da postoji određeni fond znanja o društvu koji treba samo preuzeti i primijeniti na društvo kako bi ono bilo uspješno. Čudno je da današnji liberali prihvaćaju tehnokratski pristup, ako znamo da se liberalna kritika socijalizma temelji upravo na kritici tehnokratizma kao nedemokratskog. Naime, društvo nije stroj. Ono je isuviše kompleksan fenomen da bismo o njemu mogli imati primjenjiva opća znanja. Ono što je bitno za razvoj slobode u društvu jest slobodna primjena konkretnih znanja i specifičnih umijeća, a ne općih istina ili ideologija koje se nameću odozgo.
Rezultati ovoga su očiti. Da, živimo u svijetu koji su liberali prizivali, ali to je svijet s kojim se malo tko poistovjećuje ili ga smatra poželjnim. Liberalizam je, možda, još uvijek gospodar našeg vremena, ali ne i njegovo dijete. Nacionalistički pokret je svuda stvorio velike nacionalne stranke, koje nastavljaju s razradom nacionalne ideje i nakon ostvarenja svog glavnog projekta. Socijalistički pokret je, također, u poputbinu ostavio snažne socijalističke stranke, koje i dalje rade na ideji socijalizma, čak i nakon propasti velikog komunističkog eksperimenta. To su ideje koje su privlačile ljude i kojima su mnogi i danas lojalni.
Liberalizam izgleda nema tu snagu. On jednostavno ne privlači ljude. Iza njega ne stoji nikakav respektabilan pokret. U njegovo ime ne govore snažne liberalne stranke. Liberalizam se nalazi na marginama političkog života i prijeti tu ostati zauvijek. I teško da se pritom može tražiti izlika na nekoj drugoj strani. Liberalima nitko nije kriv za to što većina ljudi danas u njima vidi glavne krivce za sve probleme s kojima se svijet suočava. Imali su svoju šansu i prokockali su je. Jednom predstavljen kao velika alternativa starom svijetu i snaga oslobođenja, liberalni je pokret stvorio svijet bez alternative, svijet u kome je sloboda izašla na zao glas.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar