Nakon izbornog fijaska SDP-a i promptne ostavke njenog dosadašnjeg lidera Zorana Milanovića, hrvatska se ljevica nalazi pred povijesnim izazovom i zadatkom – oslobađanjem od vlastitog ustaškog naslijeđa. Ne mislim tu samo na odricanje od Milanovićevih "desnih skretanja". Taj zadatak mora biti puno radikalniji. Po ambiciji obećava prevazići sva poduzeća u kojima se dosad hrvatska ljevica okušala. To znači odlučan zaokret od zamrzavanja povijesti na mitologiji 22. lipnja 1941. i iskreno suočavanje s vlastitom predrevolucionarnom, da ne kažem kontrarevolucionarnom, predpoviješću. Možda sve tamo negdje do Otokara Keršovanija koji drži nadgrobno slovo poginulima u Velebitskom ustanku. Revolucionarni žar uvijek zahvaća stvar u korijenu. Ljevičarski unuci morat će se obračunati s grijesima svojih filoustaških djedova, ne bi li, tako moralno pročišćeni, okrenuli novi list povijesti i zakoračili u svijetlu budućnost...
Šalu na stranu, ma što ljevica danas, nakon izbornog potopa uradila, ta budućnost nije nimalo svijetla. Pitanje je, u stvari, ima li još ljevica u Hrvatskoj ikakvu budućnost? Puno se tinte prosulo kako bi se objasnilo što je uzrok potopa hrvatske ljevice. Naravno, po logici stvari, glavni uzrok se vidi u njenom lideru, Zoranu Milanoviću, koji je već dao ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Jedni poraz pripisuju njegovom neobuzdanom i konfliktnom karakteru, drugi pak tome što je napustio tradicionalnu socijaldemokratsku politiku i stranku previše približio političkom i ekonomskom liberalizmu. Mislim da ova objašnjenja više ocrtavaju negativ priželjkivane slike budućeg lidera hrvatske ljevice i politike koju bi trebao voditi, nego što doista opisuju uzroke njenog poraza. On bi, dakle, trebao biti umjeren i vratiti stranku socijaldemokratskim korijenima, onoj istinskoj, pravoj socijaldemokraciji...
Naravno, kad god se govori o "povratku", "izvorima" i "pročišćenju", kad god se metafizički poziva na "istinsko" i "pravo", to je samo simptom odsustva bilo kakve vizije vlastite budućnosti. Revolucionarni zanos i žar prije su simptomi slabosti, nego dokaz snage. Jer, na stolu nije samo pitanje budućnosti hrvatske ljevice, već i njena sadašnjost. A sadašnjost je takva da je s Milanovićevim odlaskom hrvatska ljevica, u biti, osuđena na marginalizaciju na hrvatskoj političkoj sceni. Milanović je bio njen vrhunac. Ovaj tijesni izborni poraz je ono što se od ljevice u Hrvatskoj moglo najviše izvući. Milanović je bio eksces na povijesnoj nizbrdici ljevice uopće. Sada slijedi scenarij kakav ljevica proživljava svuda, od Slovenije, Mađarske i Poljske, do Njemačke, Francuske, Velike Britanije, pa i Sjedinjenih Država. Za pretpostaviti je da će hrvatska ljevica nakon Milanovića sada izvući iz naftalina nekog pravovjernog socijaldemokratu, neku anakronu figuru poput Corbyna u Britaniji ili Sandersa u SAD.
Milanovićeva glavna ideja je bila pokušati dati ljevici novi sadržaj kako ne bi bila zbrisana u hudim i ljevici nesklonim vremenima nakon globalnog poraza socijalizma. To je ono što su ranije pokušali Bill Clinton u SAD, Tony Blair u Britaniji, Gerhard Schröder u Njemačkoj, a čemu je Blairov savjetnik Anthony Giddens pokušao priskrbiti ideološko pokriće u svojoj knjizi "Treći put". Ideja je bila definirati lijeve politike u situaciji kada je liberalni kapitalizam postao neupitan zadani okvir, bez sistemske alternative, kome se svi moraju prilagoditi. Jedini izlaz za ljevicu u toj situaciji bilo je odricanje od inzistiranja na tradicionalnim socijaldemokratskim ekonomskim politikama i okretanje kulturnim politikama, promoviranju ljudskih i manjinskih prava, rodnih, identitetskih i kulturnih politika, zaštiti okoliša, itd. Na mjesto Marxa došli su Antonio Gramsci i Frankfurtska škola.
I to je ono što je, u hrvatskim uvjetima, pokušao uraditi Zoran Milanović. Njemu ekonomija više nije bila polje u kojem se ostvaruju ideološki postavi ljevice, već više stvar političkog pragmatizma. Nije imao nikakav ideološki problem s privatizacijom državnih poduzeća i uopće prihvatanjem neoliberalnih politika, ako se to pokazalo pragmatičnim rješenjem. Ali je zato, čak i kada to nije bilo politički pragmatično, svu svoju političku strast unosio u zaštitu prava manjina, žestoko je reafirmirao antifašistički diskurs, pokrenuo reformu obrazovanja, vodio ideološke ratove, itd. Odricanjem od takvih politika i zagovaranjem povratka "izvornoj socijaldemokraciji" i njenim propalim ekonomskim rješenjima, hrvatska ljevica se vraća u ambis Ničega. Netko će joj već morati održati taj pogrebni govor.
Večernji list
Šalu na stranu, ma što ljevica danas, nakon izbornog potopa uradila, ta budućnost nije nimalo svijetla. Pitanje je, u stvari, ima li još ljevica u Hrvatskoj ikakvu budućnost? Puno se tinte prosulo kako bi se objasnilo što je uzrok potopa hrvatske ljevice. Naravno, po logici stvari, glavni uzrok se vidi u njenom lideru, Zoranu Milanoviću, koji je već dao ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Jedni poraz pripisuju njegovom neobuzdanom i konfliktnom karakteru, drugi pak tome što je napustio tradicionalnu socijaldemokratsku politiku i stranku previše približio političkom i ekonomskom liberalizmu. Mislim da ova objašnjenja više ocrtavaju negativ priželjkivane slike budućeg lidera hrvatske ljevice i politike koju bi trebao voditi, nego što doista opisuju uzroke njenog poraza. On bi, dakle, trebao biti umjeren i vratiti stranku socijaldemokratskim korijenima, onoj istinskoj, pravoj socijaldemokraciji...
Naravno, kad god se govori o "povratku", "izvorima" i "pročišćenju", kad god se metafizički poziva na "istinsko" i "pravo", to je samo simptom odsustva bilo kakve vizije vlastite budućnosti. Revolucionarni zanos i žar prije su simptomi slabosti, nego dokaz snage. Jer, na stolu nije samo pitanje budućnosti hrvatske ljevice, već i njena sadašnjost. A sadašnjost je takva da je s Milanovićevim odlaskom hrvatska ljevica, u biti, osuđena na marginalizaciju na hrvatskoj političkoj sceni. Milanović je bio njen vrhunac. Ovaj tijesni izborni poraz je ono što se od ljevice u Hrvatskoj moglo najviše izvući. Milanović je bio eksces na povijesnoj nizbrdici ljevice uopće. Sada slijedi scenarij kakav ljevica proživljava svuda, od Slovenije, Mađarske i Poljske, do Njemačke, Francuske, Velike Britanije, pa i Sjedinjenih Država. Za pretpostaviti je da će hrvatska ljevica nakon Milanovića sada izvući iz naftalina nekog pravovjernog socijaldemokratu, neku anakronu figuru poput Corbyna u Britaniji ili Sandersa u SAD.
Milanovićeva glavna ideja je bila pokušati dati ljevici novi sadržaj kako ne bi bila zbrisana u hudim i ljevici nesklonim vremenima nakon globalnog poraza socijalizma. To je ono što su ranije pokušali Bill Clinton u SAD, Tony Blair u Britaniji, Gerhard Schröder u Njemačkoj, a čemu je Blairov savjetnik Anthony Giddens pokušao priskrbiti ideološko pokriće u svojoj knjizi "Treći put". Ideja je bila definirati lijeve politike u situaciji kada je liberalni kapitalizam postao neupitan zadani okvir, bez sistemske alternative, kome se svi moraju prilagoditi. Jedini izlaz za ljevicu u toj situaciji bilo je odricanje od inzistiranja na tradicionalnim socijaldemokratskim ekonomskim politikama i okretanje kulturnim politikama, promoviranju ljudskih i manjinskih prava, rodnih, identitetskih i kulturnih politika, zaštiti okoliša, itd. Na mjesto Marxa došli su Antonio Gramsci i Frankfurtska škola.
I to je ono što je, u hrvatskim uvjetima, pokušao uraditi Zoran Milanović. Njemu ekonomija više nije bila polje u kojem se ostvaruju ideološki postavi ljevice, već više stvar političkog pragmatizma. Nije imao nikakav ideološki problem s privatizacijom državnih poduzeća i uopće prihvatanjem neoliberalnih politika, ako se to pokazalo pragmatičnim rješenjem. Ali je zato, čak i kada to nije bilo politički pragmatično, svu svoju političku strast unosio u zaštitu prava manjina, žestoko je reafirmirao antifašistički diskurs, pokrenuo reformu obrazovanja, vodio ideološke ratove, itd. Odricanjem od takvih politika i zagovaranjem povratka "izvornoj socijaldemokraciji" i njenim propalim ekonomskim rješenjima, hrvatska ljevica se vraća u ambis Ničega. Netko će joj već morati održati taj pogrebni govor.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar