Sretna Nova godINA!

Dobitnik Plenkovićevog božićnog spinanja je i sadašnji drugi čovjek države, Božo Petrov, koji je uspio politički preživjeti upravo na otvaranju afere “Konzultantica” i rušenju bivšeg čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka

Kada je premijer Plenković na sam Badnjak sazvao presicu kako bi nam priopćio lošu vijest o gubitku arbitražnog spora s Mađarima oko Ine, na trenutak je djelovalo kao da se zločesti Grinč spustio s planine kako bi narodu pokvario božićno veselje. Ali samo na trenutak, jer je čitava stvar prikazana ne kao gubitak, već kao nova šansa, gotovo kao pobjeda. 

Premijer je, naime, hrvatskom narodu za Božić odlučio pokloniti Inu nazad. Neki su taj njegov potez protumačili kao odličan marketinški trik, neki pak kao ciničnu makijavelističku zloupotrebu božićnih blagdana, ali stvar je, izgleda, sasvim lijepo "sjela" između kolača i vina. Dakle, kako se ne bi pričalo o milijunskim gubitcima prešlo se na priču o milijardama. 

Plenković je ovim potezom pokazao značajnu sklonost PR-ovskom stilu upravljanja državom koji je inaugurirala Milanovićeva vlada. Nije to nekakav uzor, jer nam posljedice takvog stila vladavine stalno stižu na naplatu – pored ove koju smo upravo izgubili, sjetimo se, recimo, i arbitraže oko banaka koja nas tek čeka.

Ako izuzmemo gunđanje naroda, koji zna da će takav poklon skupo platiti iz svog džepa, čak bismo mogli reći da sve prolazi vrlo glatko, bez značajnijih političkih trzavica. Gubitak arbitraže kao da je ujedinio čitavu političku elitu iza Plenkovićeva prijedloga. Čak i oni koji se stalno napadaju, sada pokazuju iznenađujući stupanj suglasnosti. 

Prvi je, tako, premijerovom prijedlogu da nakon ovakvog epiloga arbitraže idemo u otkup dionica Ine od Mađara, dao Ivan Vrdoljak, koji je kao ministar gospodarstva u Milanovićevoj vladi i pokrenuo arbitražu. On je svakako jedan od onih kojima bi najmanje odgovaralo da se u ovo blagdansko vrijeme sada priča o uzrocima izgubljenog spora. 

Drugi neto dobitnik Plenkovićevog božićnog spinanja je i sadašnji drugi čovjek države, Božo Petrov, koji je uspio politički preživjeti upravo na otvaranju afere "Konzultantica" i rušenju bivšeg čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka. Lakše je pričati o čuvenom nacionalnom interesu, pa makar nas to koštalo milijardi, ako nas izgubljeni milijuni podsjećaju na to da smo poradi političkog probitka stavili na kocku narodne milijune.

Kako god bilo, u svom tom jednoglasnom božićnom zaspinavanju naroda kako se ne bi razmišljalo o uzrocima, čini se da se počelo gubiti iz vida i jedno moguće rješenje, kojim bismo Inu mogli dobiti besplatno nazad. Radi se o tome da bi bilo moguće ponuditi Ivi Sanaderu nagodbu oko tužbe u zamjenu za priznanje krivnje, čime bi kompromitirao MOL i otvorilo prostor našem pravosuđu da krenu u poništavanje ugovora, ovaj put s čvrstim dokazima o koruptivnom preuzimanju kompanije. 

Za takvo što bi, svakako, trebalo političke hrabrosti, koju ova Vlada očito nema, jer bi takav razvoj bio jako neugodan za vladajući HDZ. Kao i u svemu, način uvijek postoji, samo ako se ima volje. Milanovićeva vlada je i pokrenula upravo izgubljenu arbitražu iz razloga političke oportunosti, jer se činilo zgodnim stalno podsjećati na HDZ-ov "istočni grijeh" kako bi se vječno vladalo. 

Međutim, dogodilo se suprotno – Sanader je oslobođen optužbi, a na vlast se vratio HDZ, ali je u međuvremenu stigao račun na naplatu. Sada je potrebno okrenuti samo još jedan zavrtanj kako bi sve došlo na svoje mjesto – Sanader treba objasniti onu snimku iz restorana i iznijeti sve na vidjelo, a mi zauzvrat dobivamo Inu besplatno nazad.

To se ne predlaže zato što se očito politička probitačnost više cijeni od narodnih milijardi. Radije se opet s visoka govori o nacionalnom interesu, iako se on baš i ne poklapa s interesom naroda. Bori se s političkim kontekstima i važe jednokratna politička korist, kako se ne bi govorilo o činjenicama. Božu Petrova, tako, nije nimalo poljuljala vijest o gubitku arbitraže u njegovom uvjerenju da je ispravno postupio kada je vjerovao brifiranju odvjetničkog tima, koji ga je, navodno, uvjeravao da odlično stojimo u sporu. Važno je držati se svoje priče, pa makar i svijet propao, jer tako djelujemo vjerodostojnije. 

Možda bi, sada kad je postupak završen, bilo korisno i skinuti oznaku tajnosti s ugovora s odvjetničkim uredom koji nas je zastupao, kako bismo mogli usporediti odluke s činjenicama i vidjeti, između ostaloga, i kolika je bila cijena takvog brifiranja, jer sad više nema smisla skrivati taj ugovor od javnosti. Spinovi i spinanja mogu biti sjajna stvar, ali kad se radi o tolikom novcu, u nacionalnom je interesu gledati činjenice, a makijavelističko umijeće vođenja politike ostaviti za neke sretnije dane. Kako god, sretna nam Nova godINA!

Večernji list

Teroristi su u Berlinu Zapadu ukrali Božić

Kada se radi o sumraku civilizacija Berlin je centar svijeta. Tamo je 1933. ugašena nada u obnovu europske liberalne civilizacije nakon Velikog rata. 1989. je predstavljala konzekventan zaključak 1945. i pokušaja traženja alternative europskom liberalnom poretku. Iz tog se poraza ponovno rodila nada da je liberalni poredak moguć. I ne samo moguć, već da je to jedini mogući poredak. Američki neokonzervativac Francis Fukuyama tu je spoznaju pokušao uobličiti u tezu da padom Berlinskog zida nije samo okončano jedno posebno povijesno razdoblje, već povijest uopće. Po njemu, čovječanstvo je prestalo tragati za alternativama zapadnoj liberalnoj demokraciji, koja je sada postala savršeni model vladavine.

Radi se još samo o tome da on bude univerzalno primijenjen. Veće lomove i sistemske izazove tom poretku ne treba očekivati. Taj liberalni optimizam je, međutim, temeljno poljuljan tijekom odlazeće 2016. godine, da bi bio potpuno uništen u terorističkom napadu radikalnog islamista, koji se kamionom zaletio medu posjetitelje božićnog sajma na berlinskom Breitscheidplatzu, pri čemu je 12 ljudi ubijeno, a njih pedesetak teže i lakše povrijeđeno.

Terorističkim napadom u Berlinu zapadnim je liberalnim demokracijama ukraden Božić, nada u obnovu i ponovno rođenje našeg svijeta. Islamski svijet pokazao se u velikoj mjeri rezistentnim na pokušaj univerzalizacije postava zapadne liberalne civilizacije. To je svijet (umma) koji liberalnu demokraciju vidi kao smrtnu opasnost za svoju opstojnost i želi se suprotstaviti njenom širenju po svaku cijenu. Tamo gdje nisu uspjeli fašizam i komunizam, uspio je islam. To je fakt koji jednostavno moramo prihvatiti i koji nas goni na temeljno preispitivanje postava našeg vlastitog liberalnog vjeruju.

Samuel Huntington je u svojoj knjizi Sukob civilizacija dokazivao da je liberalni univerzalizam uzrok ovog sukoba jer zapravo nije univerzalan. Prema njemu, pored Kine, upravo islamska civilizacija pokazuje najveći otpor liberalnom univerzalizmu. Kako se ispostavilo, u pravu je bio Huntington, a ne Fukuyama. S prihvaćanjem ove činjenice najveći problem ima liberalna ljevica na Zapadu. Tradicionalno sklona propovijedi i zagovaranju univerzalnih moralnih načela, ona ne prihvaća huntingtonovskih kulturni relativizam i ustraje u traženju nekakvog objektivnog uzroka tog otpora muslimanskog svijeta prihvaćanju zapadnih vrijednosti.

Najčešći uzrok neprihvaćanju zapadnog liberalnog poretka oni vide u siromaštvu i niskoj obrazovanosti islamskog svijeta, uzrokovanom kolonijalnim odnosom zapadnih sila prema njima, i slično. Međutim, ako pogledamo profil prosječnog džihadista, vidjet ćemo da se mahom radi o pripadnicima više srednje klase, uglavnom visoko obrazovanih ljudi, liječnika i inženjera, bez naročitog religioznog zaleđa. Prosječni džihadist pripadnik je skupine koju bismo mogli nazvati intelektualnom elitom, samosvijesti islamske zajednice.

Drugim riječima, stvar je upravo obrnuta od one kakvom ju predstavlja prosvijećeni zapadni um – radikalizam jača s nestankom objektivnih prepreka kao što su siromaštvo i neobrazovanost. Situacija je apsolutno slična onoj koju možemo vidjeti u povijesti Zapada – od engleskih puritanaca do francuskih prosvjetitelja i komunista, nositelji radikalnih ideja nikad nisu bile neobrazovane mase, već su oni uvijek dolazili iz rastućeg obrazovanog srednjeg sloja, od intelektualne elite. Teroristi se bore za jedan apstraktan svijet ideja, čija je logika obično nedostupna onima koji se bore s izazovima pukog preživljavanja. Terorizam zahtijeva udobnost življenja, dokolicu i sklonost refleksiji.

Suočeni s ovom spoznajom moramo prihvatiti da je teroristički čin čin samosvijesti, svjesnog i ultimativnog odbijanja prihvaćanja principa zapadne liberalne demokracije, a ne navodnih “objektivnih okolnosti”, čije bismo nedostatke mogli ispraviti. Veliko je pitanje može li liberalna demokracija na Zapadu preživjeti ako prihvati ovo odbijanje? Može li preživjeti spoznaju o neuniverzalnom karakteru vlastitih principa? Što ako su u pravu kulturni nacionalisti a ne liberalni univerzalisti? Što ako je liberalizam ideologija koja ne opisuje stvaran svijet, ako je tek utvara? Čini se da je to agonija u koju upravo preživljava Zapad. Najveća opasnost za Zapad nisu islamski teroristi koji uništavaju život na ulicama europskih gradova, već liberalne elite koje odbijaju revidirati svoje stavove kada se suoče sa stvarnošću. Inercija šlepera napunjenih idejama puno je opasnija od jurećih kamiona napunjenih čelikom.

Večernji list

Donald Trump i američki geopolitički zaokret

Za mjesec dana Donald J. Trump stupit će na dužnost 45. američkog predsjednika. Ako niste među onima koji još uvijek smatraju da se radi o konfuznom redikulu bez ozbiljne političke vizije, ili pak opasnom čovjeku u rukama Kremlja, vjerojatno vas zanima kakva bi mogla biti njegova vizija svjetskog poretka? Trump je tijekom kampanje dosta govorio o razarajućim učincima koje nam je globalizam ostavio u naslijeđe – slabljenje institucija nacionalnih država, jačanje radikalnog islama, srljanje u novi globalni sukob s Rusijom – ali, osim kratkih naznaka, nismo imali prilike čuti kakav bi svjetski poredak on želio ustanoviti. Znamo da želi voditi suverenističku politiku, da pod njim Amerika neće rušiti vlade pojedinih država u ime principa demokracije i ljudskih prava, da želi izmijeniti međunarodne trgovinske ugovore, naročito trgovinske odnose s Kinom, da radikalni islam vidi kao najveću prijetnju današnjice i da želi s Rusijom izgraditi prijateljske odnose. I to bi u biti bilo to.

Kako se približava vrijeme inauguracije i Trump imenuje svoje buduće ministre, ime jednog čovjeka se izdvaja kao ključno za razumjevanje Trumpove vanjskopolitičke agende. To je ime umirovljenog generala Jamesa Mattisa, poznatog pod nadimkom "Ludi Pas", čije je imenovanje za Ministra obrane Trump najavio na skupu zahvale američkom narodu u Ohiu početkom prosinca. Iako je za vođenje vanjske politike zadužen državni tajnik, funkcija na koju je ovog tjedna imenovan Rex Tillerson, Trumpov glavni vanjskopolitički ideolog svakako je Mattis. Naime, otkako se Trump prije nekoliko godina počeo ozbiljno spremati za utrku za američkog predsjednika, general Mattis je bio čovjek koga je najviše konzultirao pri definiranju vanjskopolitičke agende. Ako znamo to, onda nam i Trumpove šture i naoko zbunjujuće izjave vezane za američku vanjsku politiku polako dobivaju konture.

U svom predavanju koje je početkom godine održao u Zakladi Heritage, general Mattis je iznio osnovne obrise svog gledanja na stanje u kome se danas nalazi svijet. Prema njemu, glavni neprijatelj Amerike je politički islam, i to kako sunitski, tako i šijitski. Poznato je da je zbog neslaganja s Obaminom inicijativom oko iranskog nuklearnog sporazuma Mattis i umirovljen nakon 41 godine službe. Izgradnju kalifata i razaranje arapskih nacionalnih država vidi glavnim uzrokom nestabilnosti na Bliskom istoku. Prirodno, rješenje vidi u jačanju nacionalnih država i pružanju podrške sekularnim vladama. Glavne saveznike vidi u Afganistanu i Pakistanu glede Irana, te Egiptu, Emiratima i Sudanu u sunitskom svijetu. Arapski problem ne smatra nerješivim. Kaže da je Europa nakon Napoleonovih ratova bila u puno gorem stanju.

Dok se u odnosu na politički islam zalaže za beskompromisan pristup, na odnose Zapada prema Rusiji gleda sasvim drukčije. Mattis smatra da je Rusija u jako lošem stanju i da politička izolacija i ekonomsko iscrpljivanje Rusije predstavlja najveću sigurnosnu prijetnju svijetu danas. Rusija je prešla crtu mogućeg demografskog oporavka, na svom teritoriju ima najveći broj islamskih radikala nakon Bliskog istoka, a uz to je i nuklearna sila. On vidi opasnost od mogućeg raspada Rusije u tome da se nuklearnog oružja domognu ruski ekstremisti i islamski radikali. Stoga, umjesto politike zatezanja s Rusijom, on predlaže politiku pružanja ruke prijateljstva Putinu. Amerika treba od Rusije napraviti saveznika i pomoći joj da se oporavi, kao što je napravila saveznike od Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata. Stav dijametralno suprotan aktualnoj globalističkoj agendi.

Europljanima zamjera politiku zaoštravanja s Rusijom nerazumnim potezima oko Ukrajine, koji su Rusiju doveli u bezizlaznu situaciju. To je politika slična politici ponižavanja Njemačke nakon sporazuma u Versaillesu, koja je vodila ka katastrofi Drugog svjetskog rata. Europu, pored radikalnog islama, smatra glavnim izvorom nestabilnosti. Smatra da je globalistička agenda preslikana politika Europske unije. Čak sumnja u to koliko su Europljani uopće pouzdani saveznici Amerike, jer su joj u najtežim trenucima glavne članice NATO-a okrenule leđa. Za pretpostaviti je otuda da će nova Trumpova administracija akcent staviti na suradnju s nacionalnim državama koje pokažu lojalnost, a ne toliko na nadnacionalne saveze. Pored politike novog smjera prema Kini, ovo bi bili najvjerojatniji glavni akcenti nove antiglobalističke politike Trumpove administracije. Ako želimo razumjeti Trumpa, treba poslušati što govori general James Mattis.

Večernji list

Totalitarizam koji ne smijemo imenovati

Ne, ne mislim na komunizam. Ne mislim ni na fašizam ili nacizam. To su stare, mrtve ideologije, kojima još samo intelektualna inercija i politička konfuzija našeg vremena mogu podariti privid živosti, a žustra povika na njih učiniti ih privlačnima tek za mladost sklonu zabranjenom voću. Inače je to samo gnjilež i smrad. Komunizam i fašizam danas su toliko mrtvi da sam sasvim uvjeren da će se čak i Plenkovićeva vlada uspješno obračunati s njima; recimo, sročiti nekakvu prigodnu deklamaciju u kojoj će ih skupno osuditi i sahraniti za vjeki vjekov. To glasno i pomalo zvečeće prazno osuđivanje totalitarizma danas, naime, siguran je znak da odatle nikakva opasnost ne prijeti. Svi ćemo reći da je voda mokra i nitko neće pogriješiti, a još ćemo si pritom zgodno priskrbiti i ponešto od neophodne liberalno-demokratske legitimacije.

O bezopasnim stvarima deklamira se glasno. O onim neugodnijim rjeđe i tiše, uz rizik da budete ukoreni za drskost, pa čak i odsustvo demokratskih manira, ako podignete ton. Što je stvar opasnija i prisutnija, tim je zahtjev za diskrecijom snažniji. Sjećamo se, tako, s koliko se pažnje, strpljenja i takta pristupalo kritici komunizma, njegovim zastranjenjima i efejima, dok je ovaj još bio živ i opasan. Usvajanje jednog nijansiranog pogleda na komunizam, sagledavanje njegovih dobrih i loših strana, respektiranje plemenitog ideala, smatralo se odlikom demokratskog, odgovornog i nepristranog pristupa problemu. Oni koji bi komunizam, pak, slikali samo mračnim bojama smatrani su opasnim i isključivim ljudima. Sjetimo se kakve je samo salve kritika pretrpio američki predsjednik Reagan kada je Sovjetski Savez nazvao Imperijem Zla. To se smatralo neprihvatljivim i ratnohuškačkim stavom.

Danas možemo vidjeti kako, u potpuno istom maniru, na račun predsjednice Grabar-Kitarović stižu salve kritika zbog njene izjave da u susjednoj Bosni i Hercegovini jača islamski radikalizam, te da odatle stižu najveći sigurnosni izazovi Hrvatskoj. Njena je izjava okarakterizirana kao neprihvatljiva, neodgovorna, protudemokratska, gotovo ratnohuškačka. Pri tome, ona je rekla samo istinu, ono što svi ionako znamo, a njene riječi je potvrdio i pomoćnik američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Hoyt Brian Yee. Dok godinama gledamo kako na Bliskom istoku divlja novo barbarstvo, svjesni da je Bosna i Hercegovina još od rata devedesetih postala jedna od glavnih destinacija džihadista u njihovom prodoru na Zapad, njenu izjavu možemo samo pozdraviti kao hrabru i odgovornu, jer je time prekinula zavjet šutnje o tome da u našem susjedstvu jača utjecaj  jednog totalitarnog pokreta razorne snage.

Radikalni islam je jedini živi totalitarizam danas, punokrvni sljednik totalitarnih pokreta 20. stoljeća. U svojoj poznatoj studiji Okcidentalizam: Zapad u očima svojih neprijatelja autori Ian Buruma i Avishai Margalist pokazali su da je politički islam vjerna kopija modernih totalitarnih pokreta i utvrdili njihove duboke povijesne i konceptualne veze. Međutim, kao što imamo prilike vidjeti, značaj tih veza se pokušava umanjiti i ušutkuju se oni koji o ozbiljnosti tog problema žele glasno govoriti. Danas ne možemo reći komunizam ili fašizam, a da istovremeno ne izgovorimo i islamski radikalizam. Govoriti danas o komunizmu i fašizmu, a ne spomenuti islamizam, totalitarni pokret u usponu koji želi poharati svijet, može biti samo od antikvarnog značaja, teorijsko-politički larpurlartizam bez ikakve stvarne političke pouke.

Šutnja o političkom islamu, izbjegavanje da se ukaže na ozbiljnost problema s kojim smo suočeni, svoje porijeklo ima u skrivenim afinitetima lijevoliberalnih elita i islamista, o čemu sam na ovom mjestu u nekoliko navrata pisao. Poznato je da je američki predsjednik Obama izbrisao iz službene upotrebe riječ "radikalni islam", u čemu su ga potom slijedili i ostali pripadnici globalističkih elita. Da se ljevica na Zapadu sve više svjetonazorno adaptira islamističkom učenju kako bi muslimane uvukla u svoju biračku bazu, postaje sve jasnije. Antisemitski ispadi lidera ljevice na Zapadu, primjerice, sve su učestaliji i namjerno ciljani. Otuda je vrlo važno ne slijediti taj loš primjer i ne inkorporirati potajice elemente totalitarnih politika u praksu političkih stranaka na Zapadu. Ali je prije toga važno jasno imenovati problem, skinuti omertu s uvida da smo suočeni s opasnošću novog totalitarizma. Kada se Plenkovićeva vlada obračuna s našom totalitarnom prošlošću, svakako bi bilo dobro da slijede primjer predsjednice i suoče se i s izazovima totalitarizma današnjice.

Večernji list

Desnica u misiji osvajanja Zagreba

Ako pogledamo situaciju u prijestolnici pred nadolazeće lokalne izbore, stvar nam može djelovati jako čudno – naime, kako se sada čini, izgleda da nijedna od glavnih nacionalnih stranaka neće imati svoga kandidata za novog gradonačelnika. Tako se čini da će dominacija dugogodišnjeg gradonačelnika Bandića biti okrunjena još jednim mandatom. Međutim, sve to može biti i samo igra privida, koja za cilj ima što bolju pripremu plana za preuzimanje Zagreba. Takve indicije postoje bar kada se radi o jednoj skupini, onoj koja dolazi s desnog spektra, a koja, ako pobliže osmotrimo situaciju, jedina i ima šanse osvojiti Zagreb...

Koncem prošloga tjedna duhove u Zagrebu su uzburkale informacije, koje su došle od predsjednika zagrebačkog HDZ-a Andrije Mikulića, da HDZ neće podržati proračun Grada Zagreba, što bi značilo i rušenje Milana Bandića s mjesta gradonačelnika nepunih šest mjeseci prije održavanja lokalnih izbora. Takve spekulacije je u utorak naizgled presjekao premijer Andrej Plenković, koji se na sjednici vrha stranke, navodno, snažno suprotstavio raskidanju koalicije s Bandićem, rušenju proračuna i imenovanju vladinog povjerenika za Zagreb. Kako su prenijeli mediji, takav potez bi, po Plenkoviću, ugrozio političku stabilnost u Zagrebu, a time i u Hrvatskoj. Drugim riječima, Bandić je, kako navode drugi izvori, Plenkoviću odmah priprijetio "podizanjem" pet zastupnika u Saboru, koje su pod njegovim utjecajem, što bi u znatnoj mjeri uzdrmalo saborsku većinu.

Kako vidimo, sve se na kraju svelo na neželjeni incident i famozno "soliranje" Mikulića. Međutim, kako u politici nema soliranja i slučajnosti, svi ovi potezi kao da, u stvari, ukazuju na konture dobro osmišljenog plana koji desnica razvija iz pozadine, kako bi pokušala na proljeće osvojiti vlast u Zagrebu. Na postojanje takvog plana ukazuju i još neprovjerene informacije o tome da se raspušta zagrebačka organizacija HDZ-a i na njeno čelo dovodi nova postava. To bi moglo biti zanimljivo kao igra obmane ili blef – mijenjamo nekoga tko je prouzročio konflikt, kako bismo odagnali sumnju u postojanje plana i relaksirali prostor za njegovo stvarno provođenje. Uz to se licitira i s imenima kandidata HDZ-a, koji bi se mogli uključiti u izbornu utrku, poput nezavisne Brune Esih, Drage Prgometa ili Zvonka Milasa. Vjerojatno se o svemu tome još uvijek rade ankete, ali je spominjanje ovih imena zanimljivo, jer govori u kom smjeru se razmišlja.

Čini se da Prgomet tu ima najmanje šanse, jer bi njegova kandidatura stvorila revolt u bazi, a i zbog njegovog uvjeta da s kandidaturom dobije i kontrolu nad čitavim zagrebačkim HDZ-om. Spominjanje Brune Esih je zanimljivo jer je ona kao nezavisni kandidat na listi HDZ-a na zadnjim izborima dobila značajnih 10 tisuća glasova u centru Zagreba, što je odličan rezultat za nekoga tko je jasno ideološki desno profiliran. Njezina slabost je što nije član HDZ-a, pa bi se to moglo navesti kao razlog protiv kandidature. Zvonko Milas je, također, zanimljiv kandidat, jer se dobro uklapa u profil umivenog Plenkovićevog HDZ-a, ali ima problem što vjerojatno ne može privući toliko glasova desnice kao netko tko bi bio imao jači desni profil kako bi privukao Bandićeve desne birače. O tome, pak, kome dati prednost, Esihovoj ili Milasu, uveliko će pridonijeti rezultati provedenih anketa.

Takav razvoj situacije može djelovati čudno ili iznenađujuće samo ako smo prihvatili medijske spinove o tome da HDZ neće imati svog kandidata na lokalnim izborima u Zagrebu. Prema toj slici, glavni izazivači Bandiću bi bile kandidatkinja ljevice, Anka Mrak Taritaš, i kandidatkinja centra, Sandra Švaljek. Tako bi se svi oni manje-više borili za isto ili slično biračko tijelo, od centra prema lijevo, dok bi jedino Bandić od ozbiljnijih kandidata zadirao u desno biračko tijelo. Ta slika je privid, koji se održava samo zato što u ponudi (još uvijek) ne postoji ozbiljan kandidat desnice. Očigledno je, dakle, da na desnici postoji ogroman bazen glasova, koji može uzeti samo HDZ, ukoliko nađe odgovarajućeg kandidata. Taj kandidat mora imati prepoznatljiv desni ideološki profil, kako bi napao Bandićeve desne birače, ali i biti politički umjeren, kako bi imao šanse na centru. A očito je da se na pronalaženju takvog kandidata već uveliko radi.

Ono što sada znamo jest da taj kandidat vjerojatno nije Andrija Mikulić. Stoga je prvi dio ostvarenja plana desnice na pronalaženju svog kandidata bio izložiti Mikulića s ovom inicijativom oko neizglasavanja proračuna, pa ga onda "poklopiti" kritikom kako je time doveo u pitanje stabilnost Vlade, što je dovoljan razlog da bi se opravdala njegova smjena. Mikulić je na takvu agendu bio spreman pristati kako bi politički opstao, ali bi ga sada upravo taj potez mogao stajati opstanka. Njegova smjena, pak, ne bi imala smisla, osim ako se tom smjenom na čelo zagrebačke organizacije ne bi dovela ekipa koja bi imala šanse pobijediti Bandića, što Mikulić svakako nije u stanju. Taj dio se, izgleda, sada ostvaruje punom parom.

Opozivanje Mikulića, pak, ne znači da će u potpunosti biti opozvana i njegova inicijativa. Iako je Plenković decidirano bio protiv neizglasavanja proračuna, to ne znači da je Bandić sada siguran. Naime, HDZ se može odlučiti da pri izglasavanju proračuna njegovi vijećnici budu suzdržani, čime bi teret izglasavanja proračuna prebacili na Bernardićev SDP. Ako bi oni podržali proračun, ispalo bi da su Bandićevi "igrači", što bi im srozalo vjerodostojnost pred lokalne izbore, a ako pak ne bi pristali na to, onda bi na sebe preuzeli dio krivnje za neizglasavanje proračuna i izazivanje krize vlasti pred izbore. Takav manevar bi, dakle, HDZ doveo u win-win situaciju, jer bi, u prvom slučaju, pojačali dojam iz stranačke kampanje SDP-a da je Bernardić Bandićev čovjek, a u drugom slučaju, ako SDP ne glasuje za proračun, zabili bi klin između Bandića i Bernardića, što bi poljuljalo odnose unutar suprotstavljene interesne skupine i svakako dodatno relaksiralo HDZ u samostalnom planiranju vlastite kampanje.

Ključna stvar u politici, bar onoj kvalitetnoj, jest postaviti stvari tako da one dovedu do ostvarenja vašeg plana, ali tako da ne izgleda da ste to namjerno uradili. Važno je ne biti kriv. U tom smislu se HDZ-u, u slučaju pada Proračuna i izglasavanja privremenog povjerenika za Grad Zagreb, kojeg bi imenovala Vlada, otvara još jedna prilika. Oni bi funkciju privremenog povjerenika mogli prepustiti Mostu. To bi bila izuzetna šansa za Most da pokažu svoje sposobnosti upravljanja lokalnom vlašću, koju oni ne bi mogli odbiti, jer su upravo na tome izgradili svoj rejting. Pored toga, Most bi došao u priliku da skuplja političke poene na pročešljavanju računovostvenih poslova i otkrivanju eventualnih Bandićevih afera. Za HDZ je neto dobitak takve situacije u tome što bi u predizbornoj kampanji Bandić svoju energiju uglavnom trošio na obračun s Mostom, a ne s njima. Oni bi u toj situaciji mogli sebe prikazati kao nekoga tko je izvan tih sukoba. Posljedice rušenja Bandića pale bi na Most.

Netko bi mogao pitati zašto bi Plenković davao priliku desnoj struji unutar HDZ-a , koji su i njemu samom prijetnja, da uzme vlast u Zagrebu, čime bi ih izuzetno ojačao i učinio gotovo potpuno neovisnima o njemu? Odgovor ima dva dijela: (1.) primoran je na takav utupak zbog stabilnosti Vlade, i (2.) ne vjeruje da će desna struja u HDZ-u uspjeti u svome naumu osvajanja Zagreba. Plenković je pristao na tu igru desnice kako bi smanjio njihov pritisak na njega, nadajući se neuspjehu njihova plana. Naime, on će im dati zagrebački HDZ i pustiti ih da trče protiv Bandića, a ako ne uspiju, time će pokazati vlastitu slabost i više mu neće predstavljati prijetnju. Rizik vrijedan pokušaja.

Razložimo još jednom po točkama ovu našu analizu o mogućem planu desnice za preuzimanje Zagreba:

1. Napraviti potrebne promjene u gradskoj organizaciji HDZ-a, kako bi se relaksirao prostor za provođenje plana;
2. Prisiliti vijećnike HDZ-a da ostanu neutralni pri glasovanju za proračun kako bi se podvukla veza Bandića i Bernardića; tim više što se glasa nakon glasovanja za državni proračun;
3. Izabrati ideološki jakog desnog kandidata, ali s reputacijom umjerenog;
4. za privremenog vladinog povjerenika za Zagreb postaviti nekog iz Mosta
5. Voditi ideološki obojenu kampanju, kako bi se uzelo Bandićeve desne glasače, a svu ljevicu gurnulo uz Bandića
6. Proći u drugi krug i pozvati sve da glasuju protiv Bandića, protiv koga je po anketama 65% građana.

Večernji list

Nacionalizam je jedina pacifistička snaga

Prošlu i ovu kolumnu posvetio sam temi multikulturalizma, između ostalog, iz zbog izlaganja na tribini koju u Matici hrvatskoj organizira časopis "Obnova" na temu "Migracije i multikulturalizam". Vrlo aktualna tema kojoj se kod nas ne pridaje dovoljno značaja. Većina nas, naime, kao da još živi u nekom drugom vremenu. Da je to neko drugo vrijeme, da se tribina održava, recimo, sredinom osamdesetih ili devedesetih, vjerojatno bi tema bila posvećena nastojanju da se ostvari komunistički ili pak liberalni utopijski raj na Zemlji. Danas pak ubiremo plodove tih nekadašnjih tribina i tih utopijskih sanja, a njihov rezultat bi se mogao sažeti u naslovu poznatog djela Oswalda Spenglera o propasti Zapada. Onaj svijet koji je porodio te sekularne utopije danas sam trpi posljedice svojih utopijskih nadanja, iskušavajući vlastitu propast.

Zapad ide svome kraju. Pogledajmo samo demografske statistike zapadnih društava. Sve one govore isto – Zapad se umorio od života. Nijedna od velikih zapadnih zemalja ne može održavati svoju industriju bez uvoza radne snage iz jednostavnog razloga što ta društva više ne uspijevaju sama održati ni razinu vlastite biološke reprodukcije. Postoje različita sociološka, psihološka, medicinska, ekonomska itd. objašnjenja za to iščezavanje života na Zapadu, sva jednako površna i neuvjerljiva. Ne radi se tu ni o kakvoj nužnosti proistekloj iz objektivnih zakonitosti. Radi se o svjesnoj odluci. Ljudi na Zapadu ne žele se više biološki reproducirati. Takva odluka je, u biti, jednaka nihilističkom opozivu vlastita rođenja. Moguće da je podrijetlo te nihilističke volje najbolje opisao upravo Spengler, koji ju je pripisivao gubitku transcendencije i utopljenosti u materijalističku kulturu življenja za trenutak. Ako ne vidite smisao u vlastitome životu, ne želite besmislu izložiti ni svoje potomstvo.

Liberalizam i socijalizam dvije su velike zapadne sekularne utopije dvadesetog stoljeća koje veličaju ovu nihilističku materijalističku kulturu Zapada. Njihove slike opisane su u romanima Aldousa Huxleya. Multikulturalizam je dominantna ideologija na Zapadu, koja uči da su sve kulture jednako vrijedne. To znači reći da nijedna od njih za vas nema naročit smisao, uključujući i onu kojoj sami pripadate. Na taj način nestaju spone socijalne solidarnosti unutar vlastitog okruženja, koje životu daju smisao. Najveća mjerna jedinica socijalne solidarnosti je ona nacije. Reći danas pak da je naslijeđe vaše nacionalne tradicije za vas izuzetno i da mu dajete prednost nad ostalim tradicijama, na ivici je politički korektnog ponašanja. Čovjek koji se u svojoj kulturi i tradiciji ne osjeća "kod kuće" izmješten je iz ležišta vlastitog biološkog opstanka. Takav nihilistički pogled na vlastito naslijeđe parola je dana na Zapadu i smatra se znakom emancipiranosti i prosvijećenosti.

Ovakva kultura samoporicanja dominira Zapadom gotovo čitavo stoljeće. Možemo reći da je vršnjakinja Spenglerove knjige. Za naš današnji odnos prema nacionalizmu presudan je bio Prvi svjetski rat i specifična interpretacija uzroka tog rata. Kao što znamo, iako su elite pokrenule taj rat, pozvavši narode na međusobno istrebljenje, naknadna interpretacija je odgovornost za rat svalila na pleća naroda, odnosno, na nacionalizam, prirodno osjećanje pripadnosti čovjeka svojoj zajednici. Zaključeno je da nacionalizam neminovno vodi u rat. Stoga su političke elite upregnule sve snage naših obrazovnih i političkih institucija ne bi li iskorijenile to prirodno osjećanje. Multikulturalizam i masovna imigracija čine se sjajnim sredstvom za uništavanje zlog sjemena nacionalizma. Ako izmiješamo različite nacije i kulture, neće više biti biološke podloge za nacionalizam. Iskorjenjivanjem nacionalizma nestat će prirodan uzrok rata i zavladat će vječni mir.

Desni populistički pokreti koji danas jačaju u Americi i Europi, a koji naciju stavljaju na prvo mjesto, prirodan su odgovor ljudi na ideologiju multikulturalizma i njezinu veliku laž o nacionalizmu kao uzročniku ratova. Njihov je nacionalizam defanzivan. Desni populisti na Zapadu ne planiraju osvajačke ratove. Samo žele da budu ostavljeni na miru živjeti životom kakvim su navikli, u okruženju na koje su navikli. Buđenje nacionalizma na Zapadu znači samo da ljudi više ne žele biti dijelom socijalnog eksperimenta svojih globalističkih elita. Nacionalizam danas znači samo jedno – želju za mirom i normalnim životom. Nacionalizam je jedina aktivna pacifistička snaga današnjice. Možda i snaga koja će bar odgoditi našu propast.

Večernji list

Fidel Castro i druga smrt Nove ljevice

Nakon godina oklijevanja, koje su ponekad pobuđivale sumnju u staračku senilnost same prirode, biologija je konačno presudila Fidelu Castru, koga je Peter Hitchens jednom nazvao "Mickom Jaggerom komunističke revolucije". Kao što znamo, i Jagger već duže vrijeme sasvim ozbiljno stavlja na kušnju naše povjerenje u dobro pamćenje Majke Prirode. Dok u Miamiju Kubanci na ulicama slave, u Havani je, kako nam s lica mjesta svjedoče Večernjakovi izvjestitelji, Linda Draškić i Bernard Karakaš, komorna atmosfera, ulice su puste, a rijetki prolaznici u suzama. Ne treba sumnjati u iskrenost osjećanja i jednih i drugih. Jedni predstavljaju Kubance koji su odlučili na splavovima i druge opasne načine pobjeći iz Castrova komunističkog raja ka stotinjak kilometara udaljenoj obali Floride, dok drugi predstavljaju Kubance koji su mislili da je takav put suviše opasan, te su pretpostavili izvjesnost života u siromaštvu i policijskoj državi riziku odlaska u slobodu i neizvjesnost.

Možemo pretpostaviti da su otišli oni hrabriji i poduzetniji, a ostao je prosjek kubanskog stanovništva. Ovih prvih u Americi danas ima preko dva milijuna, žive životom američke srednje klase i čine veoma važan segment populacije na Floridi, čiji su glasovi u nekoliko navrata odlučivali pobjednika na američkim predsjedničkim izborima. Od ovih koji su ostali, za petpostaviti je da velika većina živi u društvu kakvo i odgovara njihovim ambicijama. Kako svjedoče mnogobrojni turisti koji su posjetili Kubu, radi se o vrlo dobronamjernim i po prirodi veselim ljudima, koji tek rijetko pokazuju nezadovoljstvo jadnim prilikama u kojima žive. To je vjerojatno i razlog što na Kubi nikad nije zabilježena neka veća pobuna ljudi protiv režima, kao što je to, recimo, bio slučaj u zemljama istočne Europe, gdje su ljudi, ipak, imali i bolje uvjete života nego što je to sada na Kubi. Dakle, ne radi se samo o strahu od Castrovih istražitelja, već ovaj put i o ozbiljnoj senilnosti prirode, koja bi čovjeka trebala mamuzati u težnji za boljim životom.

Mnogi su putem medija i društvenih mreža reagirali na Castrovu smrt. Jedni su izražavali zadovoljstvo odlaskom diktatora, drugi su se sa sjetom opraštali od posljednjeg istinskog revolucionara. Američki izabrani predsjednik Donald Trump je, tako, čak zaradio kritiku nekih medija, poput američke mreže NBC, zbog toga što je Castra nazvao "brutalnim diktatorom", dok je kanadski premijer Justin Trudeau ismijan na društvenim mrežama zbog svoj patetičnog prisjećanja na Castra, koga je nazvao "većim od života" i "legendarnim revolucionarom". Američki predsjednik na odlasku, Barack Obama, lukavo je htio puhnuo u taj vrući krumpir, izjavivši da će o Fidelu Castru "povijest dati svoj sud". Mnogi sada izražavaju nadu u bolju budućnost kubanskog naroda. Staro sumnjalo Peter Hitchens ponešto je oprezniji, pri čemu prstom pokazuje na Fidelovog mlađeg brata, Raula, koji se čini još brutalnijim od "velikog vođe", a kome je dan uoči Fidelove smrti potvrđen novi dvogodišnji mandat na čelu Komunističke partije Kube. Ja bih rekao da je ovaj događaj važniji za promatrače na Zapadu, nego za same Kubance. Blaga kubanska narav vjerojatno je sklonija i ovaj događaj, kao i sve ostalo, predati povijesnom zaboravu, nego buditi prirodu iz ugodnoga tropskoga drijemeža.

Smrt kubanskog diktatora u najvećoj mjeri predstavlja jedan od velikih udaraca za ljevicu na Zapadu, u simboličkom smislu vjerojatno ravan nedavnoj pobjedi Donalda Trumpa na američkim izborima. Naime, teško bismo mogli reći da je kubanska revolucija bila izraz autentične volje kubanskog naroda. Svakako je Batistin režim izazivao nezadovoljstvo u određenim političkim krugovima, ali bi bilo pogrešno predstaviti si nekakvu romantičnu sliku općenarodnog ustanka pod čijim revoltom pada omraženi diktator. Kao i većina revolucija, bio je to puč koji je, nakon višegodišnjeg lutanja po vrletima Sierra Maestrae, izvela grupa gerilskih boraca, predvođena Fidelom Castrom, dok je narod bio samo ravnodušni i manje-više nijemi promatrač događanja. Čak je i sam Fidel u gerilu otišao kao nacionalist koji se bori protiv korumpiranog režima, da bi iz nje izašao kao komunist koji radi na širenju svjetske revolucije. Che Guevara je, navodno, imao najveći utjecaj na Fidelovo preobraćenje u komunista, dok je njegov mlađi brat Raul u gerili uspostavio kontakt s Moskvom. Dakle, radilo se o još jednom sovjetskom projektu "izvoza revolucije", svojevrsnom revivalu trockističke politike u SSSR-u nakon Staljinove smrti.

Komunistička revolucija u zemlji pored obala SAD svakako je izazvala geopolitički potres, koji je u jednom trenutku, tijekom čuvene Kubanske krize, zaprijetio i izbijanjem Trećeg svjetskog rata. No, nakon što se Hruščov povukao iz te geopolitičke avanture, a kubansko rukovodstvo razočarano okrenulo Kini i Mao Ce Tungu, Kuba gubi na svom realnom značaju. Međutim, postala je značajna na sasvim nepredvidljiv način – Kuba je postala simbolom romantičnog otpora Nove ljevice američkom imperijalizmu. Kao što znamo, pojava Nove ljevice predstavlja značajan rez u redefiniranju komunističke ideologije. To je pokret koji je odbacivao tradicionalan komunistički ekonomistički svjetonazor i okrenuo se pitanjima kulture i identiteta kao ključnim za revolucionarnu borbu. Nova ljevica, naročito u americi, nije više vidjela u proleterima avangardu komunističke revolucije, već u borbi za emancipaciju manjina, homoseksualaca, žena i zemalja trećega svijeta. Tradicionalni proletarijat, na koga se pozivala komunistička dogma, sada je postao tipičan reprezent jedne autoritarne, šovinističke, rasno neosviještene bjelačke većine.

Neuspjeh komunističkog projekta Nova je ljevica uveliko objašnjavala vezivanjem komunističkog pokreta za bjelačku radničku klasu kao avangardu pokreta. Nije li to bio ključ "izdaje" radničke klase u Americi i na Zapadu uopće, koja je radije radila "pakt" s kapitalistima za šaku dolara više, nego što bi stala iza komunista u borbi za rušenje nepravednog kapitalističkog sustava i cjelokupni društveni preobražaj? Američka ljevica, tako, više nije čitala Marxa i Engelsa, veličala New Deal i pohađala tečajeve iz ekonomije, već su sada glavna literatura bili Antonio Gramsci, Wilhelm Reich i Herbert Marcuse, koji su se izučavali u kampusima na predmetu "književna teorija". Kubanska revolucija se sjajno uklopila u ovaj strukturni rez unutar samog komunističkog pokreta na Zapadu, koji se odigrao s pojavom Nove ljevice.

Sovjetski Savez i istočnoeuropske komunističke diktature bile su neinteresantne za Novu ljevicu. Bile su previše konzervativne, bjelačke i represivne – predstavljale su samo kontinuaciju zapadnjačkog autoritarnog kulturološkog obrasca, umjesto da ga revolucioniraju. Za to, uostalom, prema mišljenju Nove ljevice, nisu bile ni rasno i biološki predsestinirane. Bjelci ne mogu uništiti imperijalističku i autoritarnu, dominantno bjelačku zapadnu civilizaciju. To mogu samo nacije koje ne dolaze iz tog civilizacijskog milieua. Otuda se generacija šezdesetih okreće kritici staljinizma u Sovjetskom Savezu i s oduševljenjem gleda na kinesku "kulturnu revoluciju" i državne udare sa socijalističkim predznakom u arapskom svijetu; Africi i Južnoj Americi. Kubanska revolucija označava, dakle, točku ovog strukturnog i ideološkog loma u samom komunističkom pokretu. Che Guevara i Fidel Castro postaju simbolima otpora američkom imperijalizmu i zapadnjačkoj civilizaciji, koje slavi Nova ljevica. Oni su ti koji jedini mogu provesti svjetsku revoluciju po mjerilima šezdesetosmaša. Njihovo biološko i kulturološko nepripadanje zapadnom civilizacijskom krugu, po njihovom mišljenju, najviša je garancija i obećanje mogućnosti takve revolucije.

Naravno, sve su to samo bulažnjenja jedne nezrele i iskompleksirane mladosti na Zapadu, ispunjenje edipovskom samomržnjom i nihilističkom željom za uništenjem vlastitog kulturnog naslijeđa. Stvarnost kubanske, ali i svih ostalih komunističkih revolucija, bila je banalnost terora, izuzetne represije nad medijima, religijom i svima koji bi na bilo koji način odstupali od komunističke ortodoksije. Napušeni dugokosi obožavatelji Che Guevare vjerojatno bi na samoj Kubi dopali šaka tom okrutnom upravitelju zloglasnog zatvora La Cabana, tog sadista koji je uživao sam učestvovati u egzekucijama ideoloških protivnika, bili oni politički protivnici, katolici, dugokosi hipici ili homoseksualci. Naime, i Che i Castro su prezirali rock kulturu, crnce su smatrali nižom rasom, a pjesnike i romantične buntovnike trpali u memljive zatvore gdje su ih izlagali životinjskim metodama mučanja, poput puštanja struje kroz testise, lomljenja kostiju i izgladnjivanja – ako ih već ne bi hladnokrvno ubili. O Castrovom i Cheovom šovinističkom odnosu prema ženama da i ne govorimo. I jedan i drugi su žene tretirali kao osobno vlasništvo i predmete za zadovoljavanje seksualne želje, i ništa više od toga.

Kubanska revolucija u očima zapadne ljevice, koja ju je u svojim romantičarskim maštarijama uzdigla gotovo do kulta obožavanja, kao što smo vidjeli, nikada nije imala smisao veličanja ekonomskih uspjeha i unaprjeđenja života ljudi u toj zemlji. Dapače, njena zaostalost i siromaštvo, u njihovim su očima bili garancija njene moralne neiskvarenosti i obećanja jednog novog civilizacijskog iskoraka. Otuda aktualna inzistiranja na nekakvim uspjesima kubanskog sistama na polju obrazovanja i zdravstva, recimo, predstavljaju oblik dekadencije i degradacije tog novoljevičarskog sna. To je tek mit koji je lako raskrinkati. Svaki današnji posjetitelj Kubi, kao što mi je posvjedočila moja dobra prijateljica, može vrlo lako utvrditi da u kubanskim bolnicama nema osnovnog potrošnog materijala, poput zavoja, gaza ili lijekova. Govoriti o pismenosti u 21. stoljeću i nije neko postignuće, naročito ako je danas osnovni oblik pismenosti informatička pismenost, dok na Kubi rijetko tko ima računalo, a o pristupu internetu da i ne govorimo. Stvar je, dakle, slična onoj kad je Hruščov obećao da će Sovjetski Savez do 1980. godine "stići i prestići" Sjedinjene Države po ekonomskom razvoju. To je bio trenutak kada se raspao mit od boljševičkoj revoluciji, jer revolucionarni mit ne trpi empirijske provjere. Samo kao mit, obećanje buduće sreće, on ima svoju simboličku snagu i može ovladati maštom ljudi. Empirija ne ide na ruku komunizmu – u usporedbi s ekonomskom efikasnošću kapitalizma, on uvijek gubi bitku.

Ako Trumpova pobjeda predstavlja realan kraj politike američke Nove ljevice, simbolizirane u odlazećem predsjedniku Obami i kandidaturi Hillary Clinton, onda je Castrova smrt i njen simbolički kraj, njezina druga smrt. I to je jedini značaj, kvalitetna novna koju može donijeti Castrova smrt. Sada je samo na tijeku vremena da pokaže to drugo lice sna ljevice na Zapadu. Možda ćemo se i načekati, tko zna? Možda će, kao što kaže Hitchens, Raul Castro tek zavesti pravu strahovladu. Jer, sada, kada se otac kubanske revolucije seli na drugi svijet, još samo brutalna sila može očuvati nepomućenim taj tropski komunistički raj. Moje nade u nekakvu blistavu budućnost kubanskog naroda nisu velike, iako im svakako želim oslobođenje od komunističkih brutalnosti. Nadati se da će im, nestankom komunizma, krenuti nabolje, čini mi se pomalo naivnim. Naime, u jednom je Nova ljevica imala pravo – kultura uvijek odnosi pobjedu nad ekonomijom. Oslobođenje od komunizma će im vjerojatno donijeti suočavanje s ograničenim kapacitetima vlastitog kulturnog naslijeđa. Drugim riječima, Kubanci će uvijek biti Kubanci, i nikada neće postati Amerikanci ili Kanađani.

Naime, ako Kubanci i nisu priželjkivali komunizam, pedesetisedam godina "aktivne miroljubive koegzistencije" s tim režimom govori da im naročito nije ni smetao. Oni koji su mogli preskočiti okvire tog kulturološkog obrasca, već su odavno u Miamiju i vjerojatno se ne planiraju vratiti. Prosjek koji je ostao, teško da će i bez pritiska komunističke knute odskočiti od tog prosjeka. Vjerojatno će dobiti neki oblik slobodnih izbora, ali teško da će to biti uzorna demokracija. Ekonomske reforme vjerojatno neće prevelik zamah ekonomiji, zato što će ju izjesti nedostatak pravnih institucija i sklonost korupciji. Dobit će, dakle, nešto slično kao što imamo mi u istočnoj Europi i Rusiji, samo još za nijansu gore. Skidanje prepreka slobodi kretanja vjerojatno će kod mnogih pobuditi želju da odu van, a ne onima koji su otišli da se vrate nazad. Ameriku bi, otuda, mogao zapljusnuti migrantski val novih doseljenika sa Kube, manje ambicioznih i sklonih usvajanju novih kulturnih obrazaca od onih koji su je napustili za vrijeme Castra.

Sve u svemu, Kubu izvjesno čekaju teška vremena i izazovi s kojima će se Kubanci morati nositi kako znaju. Na nama na Zapadu je da ne ponavljamo gest Nove ljevice, pa da umjesto revolucionarne romantike svoje nade sad vezujemo za nekakvu romantiziranu sliku postkomunističke Kube i navodne velike uspjehe koji ih čekaju nakon eventualnog oslobođenja od komunizma. To je mit koji nam ne treba, a još manje treba Kubancima. Uostalom, iskustvo postkomunizma u istočnoj Europi može im biti dovoljan putokaz u budućnost. Kubanci će uvijek biti Kubanci, kao što će Česi uvijek biti Česi, Rusi Rusi, a Hrvati Hrvati. Promjena ekonomskog sistema svima može biti od koristi, ako baš zalegnu i brzo se prilagode novom sistemu, ali da će svi time postati jednako uspješni kao Englezi ili Danci, ne treba se nadati. Jedan planet, isti sustav, različiti svjetovi.

Večernjakova blogosfera

Multikulturalizam je zrcalna slika rasijalizma

Postavimo se na tren u kožu ljevičara, koji danas s očajanjem gledaju na pobjedu Donalda Trumpa u Americi i nezaustavljivi uspon desnice u Europi, i zapitajmo se, kad već sami neće, nije li to u potpunosti njihova zasluga? Nisu li radikalizam i opasnost koje oni vide u Trumpu i konzervativnoj desnici čista refleksija njihova vlastita radikalizma i političkog avanturizma? Sjećam se razgovora koji sam, povodom tada aktualnog referenduma o braku u Hrvatskoj, vodio s jednim liberalnim prijateljem, koji je u to vrijeme radio u nekom od vanjskopolitičkih odbora EU, koji mi je rekao: "Pitanje homoseksualnih brakova je danas prevaziđeno, tu bitku smo mi liberali dobili. Sljedeća bitka koja će se voditi je pitanje imigracije." Tad mi se to činilo više kao skretanje razgovora s jedne bitne teme, međutim, kada je prošle godine krenuo val masovne imigracije "balkanskom rutom" preko Hrvatske, sjetio sam se tih riječi, koje su mi pomogle da shvatim da migrantski val nije nikakav spontani događaj i rezultat nesretnih ratnih okolnosti, već jedne agende, jedne politike.

Bila je to lijevoliberalna politička agenda koja je za cilj imala, i još uvijek ima, relativizirati sve tradicionalne institucije građanskog društva na Zapadu, od institucije braka, preko religije, kapitalizma i privatnog vlasništva, pa do institucija nacionalne države, optužujući ih da su autoritarne i zastarjele, ako već ne i samo zlo sjeme fašizma. Sve te institucije duboko su ukorijenjene u naslijeđu naše judeo-kršćanske kulture i bilo je besmisleno očekivati da će taj napad proći bez otpora i konzekvenci. Prošlogodišnji masovni migrantski val bio je napad liberalnih globalista na granice nacionalnih država i pokušaj da se, manipulacijom očajnim i unesrećenim ljudima s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, čiju su nesreću u dobroj mjeri skrivile upravo globalističke politike, drastično izmijeni demografska slika europskih društava i promovira ideologija multikulturalizma, kako bi se slomilo kulturno naslijeđe zapadne civilizacije kao posljednja prepreka uspostavi globalističkog svjetskog poretka. Međutim, dogodilo se nešto neplanirano – masovni priliv migranata iz arapskog svijeta i teškoće pri njihovoj integraciji u zapadna društva osvijestili su kod ljudi na Zapadu ideju o značaju vlastitog kulturnog naslijeđa. Trump i uspon nacionalizma na Zapadu neplanirani su rezultat upravo te agresivne politike liberalnih globalista prema tom nasljeđu.

Jednu stvar treba raščistiti – migracije nisu problem, te vrste sponatanog globalizma uvijek je bilo i bit će ga. Postoje društveni mehanizmi asimilacije i integracije doseljenika na kulturu zemlje matice. Ta vrsta kulturne integracije samo potvrđuje snagu matične kulture, a svako društvo određuje koliko globalizacije može podnijeti. Kod masovnih migracija, međutim, ti mehanizmi otkazuju. Ideologija multikulturalizma je ime za ovo otkazivanje integracijskih mehanizama nacionalnih kultura. Ideologija multikulturalizma nije sladunjava utopija o mirnom suživotu i kooperaciji različitih kultura, već užarena točka taljenja svih posebnosti nacionalnih kultura u visokim pećima globalizma. I još jednu stvar treba razjasniti – multikulturalizam nije suprotnost rasizmu, kako se stalno okolo hvasta, već njegova potvrda. Jer, globalistički multikulturalisti tvrde isto što i rasijalisti – da su rasne razlike prepreka kulturnoj integraciji. Upravo je ideja kulturne integracije proturasistička po svojoj prirodi. Međutim, globalistima ta ideja ne odgovara, jer ona podrazumijeva potvrđivanje kulture koju oni žele uništiti i smatraju je glavnom preprekom ostvarenju svojih globalističkih snova – a to je zapadna judeokršćanska kultura. Multikulturalizam je zrcalna slika rasijalizma.

Stalni pokušaji liberalnih globalista da Trumpu i europskoj desnici pripišu rasizam ili fašiam, vraćaju im se kao bumerang. Njihova opetovana upozorenja na fašizam po pravilu promašuju metu i obesmišljavaju samu kritiku. I to s namjerom, rekao bih. Prikazivati primjerice nekog bijelog rasista, poput Richarda Spencera, i njegove malobrojne sljedbenike kao istinsku sliku Trumpa i današnje desnice, znači samo pojačavati vlastiti mit o tome da je zdravorazumsko zalaganje za očuvanje kulturnog naslijeđa zapadne civilizacije i njenih institucija isto što i rasizam ili nacizam. Ali, to su samo utvare jednog ideološkog bunila. Liberalni globalizam je ovu bitku izgubio. Pobuna zdravog razuma odnijela je štih ideologiji. Ljevica odlazi na počivalište povijesti zajedno sa svojim avetima.

Večernji list

"DŽABA STE KREČILI" - Kraj paklenog plana Obama da iz sjene upravljaju svijetom!

Nitko ne zna gdje je Hillary Clinton. Ako je vjerovati njenoj izjavi pri zadnjem pojavljivanju, vjerojatno je u depresiji i ne izlazi iz kuće. Mediji se uopće time ne bave. Jednostavno je nestala, izbrisana gumicom, prekrižena, zaboravljena, isječena iz kolektivne memorije. Kao u Sovjetskom Savezu tridesetih. Kao što je Chuck Todd na MSNBC-ju primijetio, nema čak ni ozbiljnog preispitivanja izbornog poraza, nema ni kritike Clintonove. Na odjek nije naišla čak ni informacija Eda Kleina, jednog od najboljih poznavatelja događanja u kuloarima moći u Washingtonu, koji je u Daily Mailu izvijestio o svađi bračnog para Clinton i optužbama na račun direktora FBI-ja, Jimma Comeya, koga je Hillary okrivila za svoj izborni poraz. Izgleda da samo još ona glasno razmišlja o uzrocima svoga pada. Njene riječi, međutim, kao da padaju u ambis iz kojeg nema eha. Drugim riječima, u nemilosti je - ne samo Trumpa, koji je za nju još jedini našao poneku lijepu riječ, već i svojih dojučerašnjih suradnika, Obama i vrha Demokratske stranke. Sve oko Clintonovih kao da se pretvorilo u onaj hladni parmenidovski mirujući bitak sve-jednoga, u sliku potpunog zaborava.

No, pored mirujuće Hillary, ostali su u pokretu. Vrijeme je velikih selidbi i vijesti o izboru stanovanja svakako su bitne. Tako, upravo objavljena vijest da je obitelj Obama kupila novu kuću u Rancho Mirageu, u Kaliforniji, možda na najbolji način kondenzira čitavu postizbornu depresiju lijeve Amerike i srušenih snova njenih propalih elita s Obamom na čelu. Dakle, kad u siječnju napuste Bijelu kuću, Obame sele u Kaliforniju, simbolično na najudaljeniju točku u Americi od Washington D. C.-ja - ako izuzmemo Havaje, gdje također imaju kuću - u lijevo-liberalnu Kaliforniju, koja je bila središte nedavnih prosvjeda razočarane oporbe, koja još uvijek u nevjerici tamo broji glasove, valjda u nadi da će nekako dokazati da izabrani predsjednik Trump nema pun demokratski legitimitet. Kalifornija, koja je, na izvjestan način, postala posljednjim utočištem svih propalih nada radikalno-lijeve Amerike, svakako je dobar izbor za novo utočište obitelji Obama. No, pitanje je i koliko dugo će biti tako.

Pri svemu tome je zanimljivo da je Obama nedavno kupio kuću u Washingtonu, u rezidencijalnoj četvrti Kolorama, odmah pored francuske ambasade i nekih tri kilometra udaljenoj od Bijele kuće niz Connecticut aveniju. Drugi susjed mu je John Podesta, bivši šef kampanje Hillary Clinton, čuven po tome što u svom vrtu održava poznate pizza parties. Kuća je stajala oko 5 milijuna dolara, a novac za nju je osiguran od basnoslovnog autorskog ugovora od 100 milijuna dolara (najviši takav u povijesti izdavaštva), koji je Valerie Jarrett, najbliža prijateljica obitelji Obama, dogovorila s Rupertom Murdochom za HarperCollins kuću. Po jednu knjigu bi napisale Valerie i Michelle, a čak tri Barack Obama. Svakako da se promašena investicija u kupnju kuće u Washingtonu neće gotovo ni primijetiti na obiteljskom proračunu Obama pored takvog ugovora, ali stvar je zavrijedila bar jedan podrugljiv osmijeh uz ono čuveno: "Džaba ste krečili!"

Ideja 58-godišnjeg Obame da kupi kuću u Washingtonu i da prekine s uobičajenom praksom američkih predsjednika da se nakon odlaska iz Bijele kuće povuku u anonimnost života u provinciji, obično se objašnjavala razlozima nastavka školovanja njegovih dviju kćeri, Sashe i Malie. Međutim, kao što sada vidimo, to nije nikako bio razlog. Pravi razlog želje da se ostane u prijestolnici bila je ambicija Obaminih da iz sjene kontroliraju bolesnu i nefunkcionalnu Hillary, koju bi predsjednička dužnost stavila pod dodatan pritisak s kojim se ona ne bi mogla nositi, te da tako i dalje kreiraju američku politiku.U tom smislu je ilustrativna primjedba koju je iznijela Jarrettova za jednom večerom, koju prenosi Edward Klein:

"Valerie se nasmijala i rekla da bi to bilo poput scenarija s Woodrowom Wilsonom. Nakon što je predsjednik Wilson doživio moždani udar, njegova žena Edith je više od godinu dana doslovno upravljala državom. Svi su se složili oko toga da Bill iz zdravstvenih razloga ne bi bio u stanju voditi državu, a da bi Chelsea mogla lako biti skrajnuta. Sviđala im se ideja o tome da i dalje u svojim rukama drže poluge moći i da vode državu iz svoje nove kuće u Kalorami." (Edward Klein: Guilty as Sin, p. 210)

Kao što znamo, Hillary nije bila prvi Obamin izbor za zamjenu u Bijeloj kući, unatoč tome što je imao dogovor s Clintonovima da će on podržati Hillary 2016. ako Clintonovi njega podrže oko reizbora 2012. Clintonovi su ispunili svoj dio, ali Obama nije bio toliko rad držati se dogovora. Njegov prvi izbor bili su Joe Biden ili Elizabeth Warren, koje je silno pokušavao nagovoriti da uđu u utrku s Hillary. Međutim, Biden je bio neodlučan, jer je uživao u svojoj sadašnjoj popularnosti i plašio se da bi stare mrlje iz prošlosti mogle ponovno isplivati na površinu. Kada je Warrenovu pitao bi li htjela ići s njim kao kandidat za potpredsjednika, ona ga je odbila upravo zbog neodlučnosti s kojom je tu ponudu iznio. Kada mu je u svibnju umro sin Beau, unatoč tome što je svoju moguću kandidaturu držao i dalje otvorenom (čak ga je, navodno, sin na umoru molio da se kandidira kako bi spriječio dolazak Clintonovih na vlast), stvar je postajala sve neizglednijom.

Elizabeth "Pocahontas" Warren također se nije odazvala na Obamine molbe. Iako radikalna ljevičarka kao i Hillary, Liz je imala nekoliko komparativnih prednosti - bila puno uvjerljivija u svojim nastupima, držala je vatrene govore, iskreno je mrzjela korporativni svijet (ona je skovala termin "the rigged economy"), stvarno vjerovala u ideje za koje se zalagala. Iza nje su stajali pokreti poput "Occupy Wall Street", "Black Lives Matter", i drugi ljevičarski radikali. Hillary je, s druge strane, kako to kaže Klein, bila pomalo ukočena i dosadnjikava u svojim nastupima, primjetilo se da u njenom zagovaranju radikalizma nema žara, za vratom joj je bilo "centrumaško" naslijeđe njenog muža, šurovanje s ekipom s Wall Streeta i njihove obilne donacije Clinton fondaciji, itd. 

Međutim, ni Liz nije bila bez mrlja i kompromitirajuće prošlosti. Njeno izmišljanje nekakvih indijanskih korijena kako bi upala u manjinsku kvotu na Harvardu, već je ušlo u vic. Njena žestoka antikapitalistička retorika protiv Wall Streeta nikako se nije uklapala u to što se sama obogatila na manipulaciji s nekretninama usred krize. Ta radikalna ljevičarka koja je na podijumu bila spremna srce ostaviti za sirotinju i obojene, u stvari je bila milijunašica koja je živjela u bjelačkoj rezidencijalnoj četvrti u Cambridgeu u Massachusettsu, imala brojnu poslugu i kućne pomoćnice, nad kojima se strašno iživljavala i kinjila ih, o čemu postoji nekoliko svjedočanstava. Liz je znala da bi Hillaryni medijski psi, na čelu sa Sidneyem Blumenthalom, sa svim tim izašli u javnost. Takvu dramu si, ipak, u ovom trenutku nije htjela priuštiti.

Hillary je, dakle, za Obamu bila tek "plan B", i to jako neželjen plan. Nakon odustajanja Warrenove i Bidena, pao je u zagrljaj svojih "krvnih neprijatelja", Clintonovih, s kojima je nekako morao vidjeti što će, ali ih je sad morao prihvatiti, jer je postalo jasno da Hillary osvaja nominaciju. Naime, od noćne more Clintonovih jedino je bilo gore da pobijedi Donald J. Trump, koji je prijetio uništiti čitavo njegovo naslijeđe - počev od ukidanja Obamacarea, gradnje zida i sprječavanja ilegalne imigracije, opoziva Nafta-e i ponovnog pregovaranja međunarodnih trgovinskih ugovora na bilateralnoj osnovi, pa do odbacivanja cjelokupne globalističke agende uništavanja temelja nacionalnih država i uspostavljanja svjetskog poretka u skladu s globalističkim vizijama svijeta. U usporedbi s tim, Hillary Clinton je Obami, ipak, djelovala kao "manje zlo", ali ipak zlo za koje je morao naći rješenje kako s njim izaći na kraj i očuvati popudbinu svoja dva mandata u Bijeloj kući. Naime, s dolaskom Hillary u Bijelu kuću, Obami je prijetila opasnost da bude ugroženo njegovo naslijeđe unutar Demokratske stranke, gdje bi se on između dvoje predsjednika iz dinastije Clintonovih, lako mogao učiniti tek kao incident. To je svakako htio izbjeći. Trumpov dolazak, međutim, bio ravan kataklizmi za čitavo naslijeđe Demokratske stranke i američke ljevice uopće. 

Obama, dakle, nikako nije imao namjeru odustajati od svog utjecaja na politiku nakon napuštanja Bijele kuće. Nije želio da njegova agenda završi na sporednom kolosjeku povijesti. Jer, Obama je čovjek s misijom. On sebe ne vidi kao običnog političara, već kao Mesiju koji nagovještava jedan novi svijet, čija vizija mora naći svoje ispunjenje u povijesti. Jednom poduzetu misiju sada je morao dovesti do kraja. Tu ideju je najbolje izrazila Valerie Jarrett na kriznom sastanku koji je sazvala za osoblje Bijele kuće, a o kojem nas, iz svojih izvora, također obavještava Ed Klein:

"Predsjednik je ustrajan u svojoj namjeri da ne mijenja svoj tim nakon što napusti Bijelu kuću. On želi zadržati kontrolu nad političkim dijalogom kako bi dovršio progresivističku agendu. On ima namjeru dugoročno zadržati svoj ključan utjecaj. On se neće umiroviti ili napustiti pozornicu nakon okončanja svog mandata. Mlad je i živo je zainteresiran da posao bude završen. Da bi to učinio, potrebni ste mu vi - skupljači donacija i organizacija. Zbog toga namjerava zadržati ovaj tim." (E. Klein: Blood Feud, p. 266)

Ako nismo imali u vidu ovaj Obamin ambiciozni plan i ovu pozadinsku dinamiku u odnosima između klana Clintona i Obama, puno toga nam je moglo promaknuti pri praćenju američkih izbora. Kao što bez toga ni sad ne možemo shvatiti kakav se to ambis otvorio ne samo nad Clintonovima, već i nad Obamama i čitavom Demokratskom strankom. Ukratko, Obamin Plan B s podrškom kandidaturi Hillary Clinton bio je, u nedostatku nekoga tko bi vjerno služio njegovom naslijeđu i nastavio njegovim stopama, igrati na bolesnog, slabog i korumpiranog kandidata iz suprotnog klana. Otuda smo imali stalne i vrlo ozbiljne afere koje su je pratile tijekom cijele kampanje. Nema razloga isključiti utjecaj samog Obame na prokretanje istrage FBI protiv Hillary R. Clinton u jeku kampanje, kao i curenja mailova preko Wikileaksa. Clintonovi su znali da iza toga stoji BIjela kuća i Obama koji ne želi ispuniti svoje obećanje. Pritisak je vremenom bio sve veći, da bi kulminirao u utorak, 5. srpnja, kada je direktor FBI u zgradi J. Edgara Hoovera iznio priopćenje o tome da FBI smatra Hillary odgovornom za nemar i ugrožavanje sigurnosnog sustava zemlje, ali da nemaju dovoljno dokaza za podizanje optužnice.

James Comey ne voli Clintonove i njihov klan smatra glavnim izvorom političke korupcije, pa bi on svakako predložio podizanje optužnice, ali to Obama nije dozvoljavao i takav je potez kočio preko glavne tužiteljice Lorette Lynch. Naime, njemu nije trebao proces protiv Clintonove, u kome bi se otkrilo kolika je i njegova odgovornost za određene događaje (poput zataškavanja prave pozadine ubojstva četvorice Amerikanaca u ambasadi u Benghaziju, među kojima i ambasadora J. Christophera Stevensa), već samo izvršiti pritisak na nju kako bi se eventualno povukla i pomoći svom favoritu da osvoji nominaciju DNC-ja. Kako nitko od njegovih favorita nije htio uskočiti u igru, morao je podržati Clinton, ali istovremeno raditi i na tome da ju stalno slabi, kako bi ušla u Bijelu kuću okrnjenog autoriteta. Pri tome je veliki adut za Obamu bilo i narušeno zdravlje Clintonove. Opet je glavna sumnja na curenje podataka o njenom zdravlju i tihe kampanje koja je vođena protiv nje u tom smjeru, padala na Obamu i njegov tim. Naravno, Hillary je ozbiljno narušenog zdravlja i u biti nesposobna za vršenje predsjedničke dužnosti, ali to se moglo i bolje prikriti. No, to je bila upravo slika koju je priželjkivao Obama, jer bi onda njegov plan o kontinuiranom političkom utjecaju na američku politiku i nakon odlaska iz Bijele kuće dobila na legitimnosti, pa čak i bila poželjna. 

Svi znamo kako se čitava ta Obamina dvostruka igra završila - strahovitim izbornim porazom Hillary Clinton i Trumpovom pobjedom. Obama se preračunao u svojoj kalkulaciji. Ne mislim da su istraga FBI, Wikileaksovi mailovi i izvještaji o zdravstvenom stanju Hillary Clinton imali presudan utjecaj na gubitak izbora, ali su svakako bili značajni za tijek i modeliranje same kampanje. Obama je toliko bio uvjeren u pobjedu kandidata demokrata da je paraleno u kampanji otvarao bokove Hillary kako bi pripremao svoju poziciju za upravljanje državom nakon napuštanja predsjedničke funkcije. Na tu kartu nije stavio samo investiciju od 5 milijuna dolara, već i sudbinu čitave svoje političke agende. Sada mu je Trump na vratima, a on na odlasku. Njegovo naslijeđe bit će u potpunosti uništeno. Izvjesno je da ga neće uspjeti spasiti ni selidbom u udaljenu Kaliforniju.

Večernjakova blogosfera

Mediji se ne mogu iščupati iz vlastite laži

Nakon Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima, koja je mnoge iznenadila, svjedoci smo prave gigantomahije, divovske borbe između istine i privida. Koprena privida je pod prisilom realnosti pala, ali je jako teško prihvatiti realnost. Mnogi su živjeli o zabludi i čvrsto vjerovali u privid, ali je ta obmana bila toliko jaka da ona još uvijek ima moć nad nama, unatoč tome što se protivi svakoj evidenciji. Na taj način, izostankom podrške realnosti za naše vjerovanje, vezanje uz privid postaje još jače, gotovo patološko. Laž je tada, paradoksalno, jedino što nas još vezuje uz realnost, naš način na koji komuniciramo s njom. Jedino tako iskrivljenu je još možemo prihvatiti. I tako sve više tonemo u privid i ostajemo zarobljeni u laži. Otuda svjedočimo hiperinflaciji najfantastičnijih mogućih strategija samoobmane pri objašnjavanju Trumpove pobjede – od onih pomalo sujevjernih, koja tvrde da se samo čudom može objasniti njegova pobjeda, do onih koja bi hinila skepsu i prosvijećenost, a koja kažu da je njegova pobjeda rezultat nekakve prevare.

Želi se promijeniti stvarnost, pošto sami nismo sposobni za promjenu. Još i više, stvarnost se želi opisati kao rezultat djelovanja privida kako bismo ostavili neuzdrmanom sliku o našoj vlastitoj ispravnosti. Na taj način samo potvrđujemo vlastito robovanje laži koju smo sami kreirali. Tako je, nakon niza neuspjelih strategija poricanja realnosti, prije par dana lansiran novi interpretativni hit, pod sloganom "Lažnih vijesti" ("Fake News"). Naime, radi se o tome da je jedna profesorica komunikologije i medija iz Massachusettsa, izvjesna Melissa Zimdars, napravila listu sajtova i portala s "lažnim vijestima", među koje je, pored satiričnih sajtova s lažnim vijestima – kakav je kod nas poznati News-Bar – uvrstila i neke sajtove koji bi se teško mogli podvesti pod taj nazivnik, poput Breitbarta ili Lew Rockwella. Može vam se ne svidjeti sadržaj ovih sajtova, od kojih većina imaju snažnu libertarijansku ili konzervativnu ideološku platformu, ali je besmisleno reći da se radi o sajtovima koji sadrže lažne vijesti. Drugim riječima, profesorica Zimdars je napravila listu sajtova koje bi trebalo staviti na svojevrsni internetski Index librorum prohibitorum i cenzurirati na društvenim mrežama. Ne treba spominjati da je dotična profesorica radikalno lijevih ideoloških uvjerenja i da su joj ideološki motivi bili presudni pri pravljenju ove liste.

Ono što zabrinjava pri svemu tome jest to što se vijest o mladoj profesorici komunikologije, koja ima ambiciju po virtualnom svijetu zveckati svojim cenzorskim škaricama, pronijela internetom kao požar, i to upravo preko mainstream medija. Uz to, ta njena inicijativa poklopila se nekako s glasinama kako Facebook i Google planiraju blokirati sajtove s lažnim vijestima. Još samo da programeri s Facebooka i Googlea konzultiraju famozni cenzorski spisak, i čitava stvar počinje ličiti na dobar plan. Mainstream mediji kao da su jedva dočekali ovu vijest o "lažnim vijestima" kao dobrodošlo objašnjenje za muke u koje su se sami uvalili. Naime, ako je itko tijekom kampanje američkih izbora širio lažne vijesti, onda su to upravo mainstream mediji, od New York Timesa i Washington Posta, do CNN-a, CBS-a i NBC-ja. Mailovi koje je pustio Wikileaks su otkrili da su ovi mediji faktički radili kao medijska ispostava Demokratske stranke. No, kako je teško priznati vlastitu grešku i poraditi na samopreispitivanju o profesionalnoj odgovornosti prema vlastitom pozivu, onda je bolje svaliti krivnju na neke famozne sajtove s "lažnim vijestima" i riješiti se konkurencije i ekipe koja je puno čestitije radila svoje novinarski posao.

Uz to, dobivamo gratis i objašnjenje iznenađujuće Trumpove pobjede – naime, on svoju pobjedu duguje naivnosti ljudi koji su, zavedeni "lažnim vijestima", listom glasali za Trumpa a ne za Hillary. No, to nikako ne može izbrisati činjenicu da je za Trumpa glasalo 60 milijuna ljudi, od kojih su mnogi vrlo pametni i bistri. To je tvrda realnost koja se opire svakom objašnjenju i interpretaciji koja bi ju pokušala nekako kompromitirati. Mediji imaju veliku odgovornost za jadno stanje u kojem su se našli. Već dugo vremena znamo da se tradicionalni mediji bore s novih tehnološkim izazovima i pojavom novih medija i društvenih mreža. Mnogi misle da će bitku s novim tehnologijama neminovno izgubiti. Međutim, velika je razlika izgubiti iz tehničkih razloga i otići uslijed moralnog posrnuća i tonjenja u sve dublju laž i, na kraju, zagovaranja cenzure.

Večernji list

Američka ljevica udarila u zid stvarnosti

Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim. Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.

Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda liči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati. Ali, nikakvo čudo se nije desilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama Zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata slagali su sami sebe. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana pred izbore Clintonova počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali ponovnom pokretanju istrage oko e-mailova od strane FBI. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka, koja je više učvrstila rovove među pristalicama, nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.

Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istovremeno s Emailgate aferom objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je pričao Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana. Kada je Trump prestao "trampati", odjednom je postalo jasno da on priča o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli "ljubav odbacuje (trumps) mržnju", na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost a ne opsjena odlučila je pobjednika u Trumpovom napadu na "demokratski zid" na sjeveroistoku, demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti. Trumpovo pričanje o stvarnim problemima "plavih ovratnika" odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevenoj za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.

Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clintonova se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv koga se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.

Večernji list

Revolucija Donalda Trumpa po mjeri naroda

Iako je pobjeda Donalda J. Trumpa na američkim izborima mnoge iznenadila, ona nije bila neočekivana. Nakon dva mandata demokratskog predsjednika Obame, prirodno je došlo do određenog zasićenja njegovim politikama i sklonosti Amerikanaca promjeni vladajuće garniture. Amerikanci mijenjaju svoje elite i to gotovo u pravilnim intervalima. To je ono što ih čini demokratskom nacijom. Sam uvid u tu pravilnost, već je bio dovoljan da se inicijalna prednost da republikanskom kandidatu nad kandidatom demokrata.

Drugi važan moment bilo je evidentno razočaranje naroda u svoje elite i rast radikalnih pokreta protiv establišmenta. Na ljevici je to bio pokret Occupy Wall Street, na desnici Tea Party pokret. I jedan i drugi pokret bili su znak otpora političkoj i ekonomskoj globalizaciji, ali su bili nedovoljno jaki kako bi izvršili pritisak na elite da prihvate dio njihovih zahtjeva i uobliče ih u svoje politike. To je samo galvaniziralo nezadoljstvo naroda i crtu političke podjele prenijelo s klasičnog političkog odmjeravanja snaga ljevice i desnice na sukob naroda i elite. A to je već revolucionarna situacija, jer se sada više nije radilo samo o pukoj zamjeni elita na vlasti, već o njihovoj smjeni s vlasti.

Bilo je dovoljno da to nezadovoljstvo samo netko primjeti i artikulira ga u jedinstven politički program. To je učinio Trump. U tom smislu, Trump nije revolucionar, već oportunist. On je samo nepogrešivo detektirao nezadovoljstvo određenih skupina i prema njima usmjerio svoje poruke. Pokret koji se stvorio oko Trumpa formiran je od ljudi koji su se osjetili ugroženima ideologijom globalizma i politikama kojima su prisegle elite – bilo da je riječ o seljenju industrija izvan Sjedinjenih Država, o liberalnoj imigrantskoj politici ili pak o agresivnom promicanju liberalnog morala i nametanju novih kulturnih obrazaca i političke korektnosti. Ljudi su osjetili da je iz temelja uzdrman njihov tradicionalni način života koji nestaje u novom globalnom neredu, a Trumpa su doživjeli kao čovjeka koji će povratiti njihovim životima sigurnost – kao čovjeka "reda i zakona".

Iznenađenje Trumpovim uspjehom posljedica je samo žestoke medijske kampanje koja je vođena protiv njega. Međutim, Trump je pobijedio Velikog Brata. Internet i demokratizacija medija umanjili su snagu medijske poruke koja ga je prikazivala kao moralnu nakazu i novog Hitlera. Kao što vidimo, stvar je bila potpuno obrnuta od one kakvom su je prikazali mediji. Trump je slao poruku o povratku sigurnosti i zdravom razumu, i narod je tu poruku razumio. To što se na vlast uspeo kao kandidat naroda, a ne predstavnih elita, dodatno će osnažiti njegov demokratski legitimitet. Za Ameriku je, nakon slabog Obame, jako važno da dobije za lidera snažnu ličnost, što Trump nesumnjivo jest. To je važno i za svijet, jer kada je Amerika stabilna i snažna i svijet postaje sigurnije mjesto za život. A sigurnost i izvjesnost su, nakon kaosa koji iza sebe ostavlja Obamina administracija, danas ono što je svijetu najpotrebnije.

Večernji list

Komentar: Trumpova administracija dat će prioritet nacionalnoj suverenosti

Podsjetimo,  Montgomery je  nakon pobjede Donalda Trumpa  srbijanskim medijima kazao kako je „američka politika bila na „automatskom pilotu“ već 20“ godina i naveo kako je moguće da  se vanjska politika SAD-a promijeni i to kroz Trumpovu  administraciju koja možda „neće biti veliki zagovornik trenutnog pristupa.“

Američka politika u sukobu sa stvarnošću

Ristić smatra kako je dosadašnja američka politika pod Clintonovom administracijom na Balkanu bila u sukobu sa stvarnošću jer je „globalističkim rješenjima pokušavala riješiti međunacionalne sukobe“.

„Kao što znamo, američka politika pod Clintonovom administracijom je upravo na Balkanu premijerno pokušala implementirati globalistička rješenja međunacionalnih sukoba. Ta politika se sastojala u davanju prednosti nadnacionalnim institucionalnim aranžmanima i ideološkim ciljevima nad nacionalnim politikama. Kako su sukobi na Balkanu bili nacionalne prirode, to je politika koja je bila u oštrom sukobu sa stvarnošću, i trebala je dokazati da nacionalistička rješenja, što znači afirmacija nacionalne države kao institucionalnog okvira za rješavanje društvenih sukoba, nisu pravedna. Ideologija ljudskih prava je stavljena iznad ideje suverenosti nacionalnih država“, tvrdi Ristić..

Dayton institucionalno neuravnotežen

Dodaje kako smo zbog tih politika dobili Dayton u BiH koji je donio kobne posljedice u vidi institucionalne neravnoteže od dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

„Kao svojevrsno zavještanje tih politika dobili smo Dayton u Bosni i Hercegovini i tzv. humanitarnu intervenciju na Kosovu, nakon čega se ono izdvojilo iz sastava Srbije. I jedno i drugo rješenje predstavljaju svojevrsnu negaciju ideje nacionalne države. I jedno i drugo rješenje pokazalo je sve probleme koje takva politika sa sobom nosi. Bosna i Hercegovina naročito pati od kobne institucionalne neravnoteže, s rješenjem od dva entiteta za tri konstitucionalna naroda“, navodi Ristić.

Trump će odustati od „globalističkog pristupa“ rješenja nacionalnih pitanja

Ristić je mišljenja kako je teško predvidjeti Trumpovu politiku prema Balkanu no tvrdi kako će se bitno razlikovati od one Clintonove utoliko što će odustati od globalističkog pristupa nacionalnim pitanjima.

„Teško je predvidjeti hoće li se administracija izabranoga američkog predsjednika Trumpa značajnije posvetiti rješavanju problema na Balkanu ostavljenih na "automatskom pilotu" kao svjedočanstvu propalog globalističkog pristupa nacionalnim pitanjima. No, ako je suditi prema njegovoj snažnoj kritici globalizma, svakako ne treba očekivati skidanje tih politika s automatskog pilota kako bi se s njima direktno upravljalo, već odustajanje od rješenja koja je nudila globalistička politika. Dayton je naslijeđe politike Billa Clintona, koji se njime često zna ponositi, a u samoj BiH on ima svojevrsni kultni status osobe koja je donijela mir. Iz samog tog razloga ne vjerujem da će se Trumpova administracija htjeti značajnije poduhvatiti problema na Balkanu, jer bi ga to neminovno dovelo u situaciju da igra igru na terenu Clintonovih, a to on vjerojatno ne želi, rekao je Ristić.

Trumpova administracija i princip nacionalne suverenosti

Smatra kako će se Trumpova administracija, ukoliko se bude bavila  pitanjem Bosne i Hercegovine okrenuti principu nacionalne suverenosti nad alternativnim nadnacionalnim.

„Ako se njegova administracija kojim slučajem bude odlučila baviti pitanjem Bosne i Hercegovine, vjerojatno da će izabrati sasvim drukčiji pristup od onog Billa Clintona. To bi značilo davanje prioriteta principu nacionalne suverenosti nad alternativnim nadnacionalnim, globalističkim rješenjima, koja su sada na djelu i koja su se pokazala nefunkcionalnim“, zaključio je Ristić u izjavi za Dnevnik.ba.

Dnevnik.ba

Komentar: Kraj europskih birokrata i poraz mainstream medija

Za komentar o izborima u SAD – u tražili smo kolumnista Večernjeg iz Republike Hrvatske Borislava Ristića i političkog analitičara Tvrtka Milovića.

Ako pogledamo reakcije europskih, a i naših političara na Trumpovu pobjedu, vidjet ćemo reakcije zbunjenosti, nevjerice, pa čak i panike. Stara politička kasta se potpuno pogubila. Njihov svijet je jutros nestao i neće se vratiti. I vrijeme im je da odu jer oni više ne pripadaju ovom svijetu. Trebaju nestati za naše dobro i za dobro Europe. – ističe Ristić

Nadalje, Ristić smatra da će Europi trebati Amerika, a trenutni europski političari ne govore istim jezikom kojim govori Trump. To su dva svijeta koja se ne razumiju. Europi hitno trebaju „europski Trumpovi" kako nas eurokrati ne bi gurnuli u izolaciju, beskrajno bavljenje sobom i funkcionalni raspad. Potrebni su ljudi, ističe Ristić, koji znaju donositi odluke i imaju legitimitet, ljudi koji će s američkim saveznicima znati pričati istim jezikom. To više neće biti jezik globalne elite i zapostavljanja čvrstih nacionalnih interesa.

To će biti jezik onih koji su interese svoje nacije spremni staviti iznad interesa globalne zajednice i s drugima pregovarati jezikom interesa a ne globalističkog novogovora. Jezik političara koji imaju koji imaju snažan demokratski legitimitet, a ne ideološki legitimitet globalističkih elita. Da bi smo se snašli u novom svijetu, potrebni su nam dakle, europski politički deplorablesi isti oni koje smo do jučer jezikom globalističkog političkog esperanta nazivali diktatorima, nacionalistima i izolacionistima. Sada Faragei, Orbani i Dude dobijaju na značaju, a cijena značajno pada europskoj birokratskoj eliti i to je učinak ove Trumpove pobjede – zaključuje Ristić.

Prvi TV

Hillary Clinton je ideološka sljedbenica radikala Saula Alinskog

Saul Alinsky, autor čuvenog “Priručnika za radikale”, duhovni je otac Hillary Clinton. Naravno, ona je samo korumpirana vlastohlepnica, ali ideološki temelji su tu. Jednako kao što Obama vuče svoje korijene iz ideologije terorista iz Weatherman Undergrounda.

Tko god želi razumjeti ideologiju današnjeg američkog establišmenta, protiv koje ustaje pokret koji stoji iza Trumpa, mora krenuti odavde. Tko god želi razumjeti zašto je Amerika danas toliko obilježena sukobima, klasnim, rasnim, čak spolnim, zašto je postala društvo na ivici građanskog rata, ne može zaobići filozofiju ovog radikala, koji naučava da je izazivanje socijalnih sukoba ključna stvar ideološke borbe i ono što dijeli radikala od liberala, radikala oko koga je kao studentica oblijetala Hillary i čijem nauku je posvetila svoj diplomski rad.

Kada Hillary kaže da je ona progresivka, a ne liberal, onda ona ponavlja riječi svog mentora Saula Alinskog, samo što je cilj borbe radikala popunila drugim ideološkim sadržajima. Nasilje i uništenje građanske normalnosti života i dalje je ključna stvar u toj borbi. Jedina razlika između Hillary i Alinskog je u tome što Hillary sada predstavlja vlast, dok je Alinsky o toj moći mogao samo sanjati.

Danas je revolucija postala naša normalnost, ona je institucionalizirana, a ne tek daleko obećanje, kao u vrijeme Alinskog. Stoga, kad netko danas govori o Bakuti kao nekome tko je normalan i umjeren političar, dok je Trump nenormalni divljak, on više govori o sebi i svojoj nesposobnosti shvaćanja u kom smjeru je otišao naš svijet, da je to jedan potpuno “izokrenuti svijet”, nego što bi dao točan opis stvarnosti. Stvar je potpuno suprotna – Hillary Rodham Clinton je opasna revolucionarka koja želi uništiti i posljednje tragove normalnosti američkog društva, dok Trump predstavlja onu Ameriku kojoj je dosta tih revolucionarnih socijalnih eksperimenata “à la” Alinsky, koja želi očuvati bar ono malo što je ostalo od onoga što je Ameriku nekad činilo slobodnom, prosperitetnom i demokratskom zemljom.

To je sva tajna ovih američkih izbora. Borba normalnosti protiv jednog izopačenog, “izokrenutog svijeta”, i njegove opasne, destruktivne, revolucionarne ideologije.

Portal Logično

Hoće li 9. studenoga napokon pasti Berlinski zid?

9. studenoga navršit će se 27 godina od pada Berlinskog zida i sloma socijalizma na Istoku. Ako Donald Trump pobijedi na američkim predsjedničkim izborima, što svakim danom postaje sve izvjesnije, 9. studeni 2016. mogao bi osvanuti kao dan pada Berlinskog zida i na Zapadu, a Donald Trump bi lako mogao postati inkarnacija Ronalda Reagana, koji dovršava njegov posao rušenja komunističkog Imperija Zla. Naravno, ovu sintagmu je Ronald Reagan koristio za Sovjetski Savez, ali bi se ona danas isto tako mogla primijeniti na sustav koji je uzeo maha na Zapadu. Mnogi su upozoravali da je padom Sovjetskog Saveza obavljeno samo pola posla – da i Zapad mora proći svoju tranziciju iz socijalizma ka demokraciji i liberalizmu.

Da je i zapadni svijet tijekom dvadesetoga stoljeća sve više tonuo u socijalizam, nije bilo toliko vidljivo upravo zbog postojanja Sovjetskog Saveza, koji je predstavljao robustnu verziju istog procesa. Tek je nestanak Sovjetskog Saveza omogućio uvid da se sličan proces odvijao i na Zapadu. Naime, dok je u Istočnom bloku komunizam uvođen silom oružja i ekonomskim porobljavanjem, na Zapadu se taj proces odvijao suptilnije – kroz kulturne institucije, odbacivanjem naslijeđenih obrazaca buržoaske kulture kao represivnih i zastarjelih, i usvajanjem progresivnih obrazaca ponašanja i svjetonazora. Ako je na Istoku vladao Karl Marx i njegov ekonomizam, mogli bismo reći, na Zapadu je svoju vladavinu uspostavio Antonio Gramsci i njegov "marš kroz institucije kulture". Taj proces kulturnog pokoravanja zapadnih društava u biti je bio puno dublji od njegove grublje verzije na Istoku. Otuda je narodima na istoku Europe bilo i puno lakše osloboditi se komunističke ideologije, jer je ona njima uvijek bila nešto strano i nametnuto. Bilo je dovoljno da nestane prisile i to je bio kraj za komunizam na Istoku.

Da je to tako možemo utvrditi i jednostavnim uspoređivanjem istočnoeuropskih društava i onih na zapadu Europe i u Americi. Istok je konzervativan, nacionalistički, religiozan, teško prihvaća progresivne društvene vrijednosti koje se pokušavaju uvesti sa Zapada, dok je Zapad posve stopljen s tim liberalnim kulturnim normama, ateistički, anacionalan i globalistički. Ta nametljiva lijevoliberalna kultura, koja je vremenom postala dominantna na Zapadu, ima svoje porijeklo u specifičnoj puritanskoj kulturi američkog sjeveroistoka, koji je politički dominantan u Americi, a odatle se širi dalje koristeći američki uticaj u svijetu. Naime, puritanci koji su ostali bez Boga nisu izgubili svoj nagon za propovijedanjem svog životnog stila. S istim žarom s kojim su nekada odbacivali institucionaliziranu religiju i propovijedali svoju verziju kršćanstva, sada odbacuju tradicionalne kulturne obrasce i propovijedaju svoj progresivni svjetonazor.

Institucija braka je, tako, u Americi redefinirana do neprepoznatljivosti, kako da bi, primjerice, mogla uključiti i homoseksualce; ateizacija društva raste po stopi od 1% godišnje; više od polovine žena ispod tridesetih rađaju izvan braka; većina Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane, itd. Na sve one koji ne prihvaćaju ove nove vrijednosti gleda se s visoka kao na zatucane primitivce. Pritom je teror političke korektnosti uzeo takve razmjere da kazne za one koji pokušaju dovesti u pitanje ovakav razvoj podsjeća na lov na vještice, omiljeni sport puritanskih predaka današnjih američkih progresivaca. To je dominantna kultura u Americi protiv koje danas ustaju ljudi koji podržavaju Donalda Trumpa. Zbog toga se često govori da je to, u stvari, pokret za obranu zdravog razuma protiv ideološkog terora lijevoliberalne elite na vlasti. Trumpov nekonvencionalni način obraćanja, koji mu se toliko prigovara, ljudima ustvari imponira upravo zato jer im je dosta terora političke korektnosti putem kojeg im se žele nametnuti novi obrasci ponašanja. Trump svojim "trampizmima" razbija taj okoštali ljevičarski kulturni model.

Ovo je jedan od aspekata, po mom mišljenju glavni, na koji bi se moglo objasniti ono što se danas događa u Americi. To je borba zdravog razuma protiv agresivne ljevičarske kulturne paradigme. Ovo su vjerojatno zadnji američki izbori na kojima konzervativna, religiozna, nacionalistička i tradicionalistička američka "tiha većina" još uvijek može namaknuti većinu. Zadnja prilika da Amerika konačno ne postane progresivistički raj, a s njom i čitav svijet. Otuda su ovi izbori revolucionarni, kao što je to bio i pad Berlinskog zida - zadnja prilika da 2016. postane dovršenje 1989.

Večernji list

SBTV - KLOPKA - Izbori za predsjednika SAD-a - 1.11.2016.

Liberalna revolucija je tu – a gdje su liberali?

Jedan od najboljih političkih blogera na međumrežju, koji piše pod pseudonimom "The Zman", podsjetio je nedavno na strukturnu sličnost našeg turbulentnog vremena i uspona desnih populističkih pokreta protiv globalnih elita s vremenom nacionalnih revolucija sredinom devetnaestog stoljeća, koje su izbile posljednji kamen iz temelja dotrajalog feudalnog sustava u Europi. Europsko nacionalno buđenje predstavljalo je, tako, konzekventni politički zaključak liberalne pobune protiv vladavine odnarođene europske aristokracije. Slično tome, on na današnje nacionalističke i populističke pokrete na Zapadu gleda kao na klasično-liberalni odgovor na pokušaj uspostavljanja novog aristokratskog sustava vladavine današnjih globalnih elita. Mislim da ne postoji bolja politička dijagnoza našeg vremena od ove.

Nacionalne države koje su uspostavljene nakon "proljeća nacija" predstavljale su sasvim primjeren okvir za razvoj liberalnih političkih institucija, poput ograničenja vlasti i legitimnog djelokruga države, parlamentarizma, vladavine prava, slobode javne riječi, itd. Možemo dodati, kako 1848., tako i 1989. Sve europske nacionalne države koje su uspostavljene nakon sloma komunizma krenule su svojim putevima ka uspostavi liberalne vladavine. Nacionalni romantizam predstavlja logičan zaključak i povijesni telos nauka klasičnog liberalizma. Veza između nacionalizma i liberalizma je toliko bliska i višestruko povijesno potvrđena da je pravi skandal koliko joj se malo pažnje pridaje. Dapače, na sve strane vidimo pokušaje koji žele svom snagom poništiti ovaj politički silogizam i odvojiti nacionalizam od liberalizma.

Da stvar bude još gora, u tome prednjače upravo oni koji se smatraju baštinicima nauka klasičnog liberalizma. Današnji liberali okrenuli su leđa narodu i pristaju uz globalne elite. Oni žele biti novom aristokracijom. Oni preziru nacionalne države i smatraju da se liberalini nauk bolje može primijeniti u globaliziranom svijetu. Oni nacionalnu državu ne vide kao jedini podesan okvir za izgradnju liberalnih institucija. Oni govore o prednostima jedinstvenog i globalno reguliranog tržišta nad konkurecijom tržišta pod jurisdikcijom različitih nacionalnih zakonodavstava. Oni u ime liberalnih načela slobode kretanja podržavaju ukidanje nacionalnih granica i pozdravljaju masovnu imigraciju. Oni u ovodobnom nacionalnom buđenju protiv globalnih elita vide opasnost po izgradnju i očuvanje liberalnih institucija. Oni se danas priključuju ljevičarskoj antifašističkoj galami protiv nacionalističkog otpora vladavini globalnih elita i u Brexitu, Trumpu, Orbanu i ostalim suverenistima vide "novi fašizam".

Tako su se današnji liberali, za razliku od svojih prethodnika, sljedbenika klasičnog liberalizma u devetnaestom stoljeću, vlastitom krivnjom našli s druge strane barikada koju danas vode nacionalisti u obrani načela klasičnog liberalizma. Danas su oni dio otuđene globalne aristokracije, koja svojom osionošću i arogancijom budi gnijev kod naroda. Današnji liberali izdali su vlastita načela, odrekli su se učešća u ovodobnoj nacionalno-liberalnoj revoluciji protiv globalnih elita. Posljedice toga mogu biti nesagledive. Jer, kao što liberalizam ne može funkcionirati izvan okvira nacionalne države, tako ni obnovljene nacionalne države neće moći disati ako s globalnim elitama odbace i nauk klasičnog liberalizma i cjelokupnu europsku liberalnu tradiciju. Takav scenarij bi lako mogao voditi k ponovnoj refeudalizaciji društva i usponu nove aristokracije, a ne ka ispunjenju liberalnog sna o "vladavini naroda, od naroda i za narod".

Ono što je liberalizmu davalo snagu i slavu bila je ta jedna misao, kršćanska po svome podrijetlu, da smo svi jednaki pred Bogom, kao i pred zakonom, da nema izuzetih, povlaštenih. To je bio dinamit koji je u Europi uvijek razarao okoštale strukture moći. Od te misli su živjele i druge snažne europske ideologije i pokreti, od nacionalizma do socijalizma. Socijalizam je nestao upravo stoga jer se ogriješio o tu glavnu europsku političku misao i pretvorio se u feudalni sustav privilegija i otuđenih struktura moći. Danas tu misao pronose svijetom nacionalni pokreti pobune protiv globalnih elita. Na djelu je reset čitavog političkog polja, nova liberalna revolucija. O tome hoće li današnji liberali ustrajati u svojoj obrani privilegija nove globalne aristokracije ili će se vratiti antielitističkom nauku klasičnog liberalizma, ovisi hoće li uspjeti povratiti staru slavu i čast ili će one potpuno okopniti i izblijediti. Sve po zasluzi.

Večernji list

Na putu u jednopartijski globalizam

Sve je jasnije da u Hrvatskoj više ne funkcionira tradicionalni dvopartijski politički sustav, koji je uvijek predstavljao obilježje zdravlja svakog višestranačja i parlamentarne demokracije. Ljevica je u rasulu, bez političke supstance. Točnije, sa supstancom koja se svela na brigu o zdravoj prehrani, udomljavanju pasa lutalica i radikalnu kritiku dodjele poticaja za kulturu. Desnica je u svom trijumfu toliko okrupnila, takoreći napupila, da joj, kao i kod svih jednostaničnih organizama u sličnim situacijama, sada prijeti razmnožavanje prostom diobom. Možda okolnost da za lidera ima čovjeka s uvjerenjima postnacionalnog liberalnog globalista najbolje ilustrira njenu vlastitu besupstancijalnost i operiranost od političke biti. U tom hrvatskom ideološko-političkom vakuumu zadovoljno se šire i popunjavaju prostor različite ad hoc političke stranke, koje sebe definiraju kao transpolitičke i transideološke, sa svojim jednokratnim i konkretnim agendama, teško uklopivim u neki širi smisaoni horizont. I doista, ako biste u tom kolažu hrvatskog političkog života bilo kojem elementu nekog od tih skupova zamijenili mjesto s elementom nekog drugog skupa, ništa se ne bi promijenilo. Svaki od njih savršeno je zamjenjiv i pristaje onom drugom.

Slika je to hrvatske postnacionalne demokracije. Ona sve više nalikuje nekoj vrsti jednopartijskog sustava, kakav smo imali u komunizmu. Ideološki ciljevi su definirani, smjernice jasno utvrđene, političari su postali komesari koji samo trebaju te ciljeve provesti tako da angažiraju i zadovolje svaku od interesnih skupina društva. Ne postoje više lijeve i desne politike, ne postoje oštre podjele i borba oko ciljeva, nema društvene dinamike, sve se utopilo u mirujuću nepokretnu sliku sve-jednoga. Ne može se reći da pritom ne pratimo svjetske trendove. Prilično smo srdačno i zahvalno prihvatili globalizam, kao što smo nekad prihvatali komunizam. Ako pogledamo tu sliku u Europi ili Americi, rezultat je sličan. Jednopartijsko globalističko jednoumlje i tamo je raširilo svoja krila ispod privida višestranačja. Od Trumpove pobjede jednako strepi republikanski establišment, kao i demokrati. Enjegovom pobjedom bio bi ugrožen transpolitički i transideološki pakt koje su sklopile elite. Slično je u Njemačkoj, gdje Angela Merkel zauzima golem politički prostor svojim postmodernim kolažiranjem lijevih i desnih politika. Nije važno jeste li lijevo ili desno. Važno je prihvaćate li ili ne novu normalnost kako ju definiraju globalističke elite.

Sličan proces možemo vidjeti na djelu i prilikom formiranja nove hrvatske vlade. Novi premijer ne samo da ne dijeli političke vrijednosti većinskog dijela svog biračkog tijela, već svoju politiku definira tako da te vrijednosti pokušava izgurati na marginu kao ekstremne, zauzimajući poziciju nekoga tko definira novu normalnost. Ta normalnost, međutim, ne reflektira stavove dobrog dijela svojih glasača. Ogledni primjer je tiha pobuna "baze" pri imenovanju nove ministrice kulture, koja je zamijenila popularnog bivšeg ministra Hasanbegovića. Hasanbegović je smijenjen jer se pokazao kao netko tko je nezamjenjiv u sustavu univerzalne zamjenjivosti. Njegov problem nije to što bi bio ekstremist, već to što nije potpuno operiran od ideološkog sadržaja, kako bi se mogao uklopiti u besadržajni ideološki postav globalističkih elita. Koliko je situacija neprirodna, možda najbolje ilustrira to što njegovu smjenu hvali lijevoliberalni tisak, dok desnica gunđa. Ne sva, naravno. Samo ona koja ne prihvaća ideologiju globalizma. To je onaj dio političkog spektra koji mora biti izguran na marginu kako bi globalistička elita u Hrvatskoj uspostavila svoju normalnost. Plenković pritom samo ponavlja obrazac Angele Merkel.

Glavni problem današnjih globalističkih elita jest taj što je jako teško ići protiv struje narodne volje u jednom demokratskom sustavu. Globalisti ne poznaju svoju bazu, jer su odavno izgubili dodir s narodom. Oni misle da je demokratičnost stvaranje što širih koalicija političkih elita, a ne odgovornost političara prema volji onih koji su ih birali. Polako postaje vidljivo da je to samo novi oblik jednostranačja i despotizma. Takvo stanje je, jasno, na dugi rok neodrživo. Hrvatska se danas politički ponovno nalazi u 1990-toj. Vrijeme je velikog resetiranja sveukupne političke scene. Nova podjela više ne ide lijevo-desno, već gore-dolje, narod protiv otuđenih elita. Plenkovićeva će vlada tu novu političku podjelu u Hrvatskoj dovesti do kristaliziranja.

Večernji list