Nakon godina oklijevanja, koje su
ponekad pobuđivale sumnju u staračku senilnost same prirode,
biologija je konačno presudila Fidelu Castru, koga je Peter Hitchens
jednom nazvao "Mickom
Jaggerom komunističke revolucije". Kao što znamo, i Jagger
već duže vrijeme sasvim ozbiljno stavlja na kušnju naše
povjerenje u dobro pamćenje Majke Prirode. Dok u Miamiju Kubanci na
ulicama slave, u Havani je, kako
nam s lica mjesta svjedoče Večernjakovi izvjestitelji, Linda
Draškić i Bernard Karakaš, komorna atmosfera, ulice su puste,
a rijetki prolaznici u suzama. Ne treba sumnjati u iskrenost
osjećanja i jednih i drugih. Jedni predstavljaju Kubance koji su
odlučili na splavovima i druge opasne načine pobjeći iz Castrova
komunističkog raja ka stotinjak kilometara udaljenoj obali Floride,
dok drugi predstavljaju Kubance koji su mislili da je takav put
suviše opasan, te su pretpostavili izvjesnost života u siromaštvu
i policijskoj državi riziku odlaska u slobodu i neizvjesnost.
Možemo pretpostaviti da su otišli oni
hrabriji i poduzetniji, a ostao je prosjek kubanskog stanovništva.
Ovih prvih u Americi danas ima preko dva milijuna, žive životom
američke srednje klase i čine veoma važan segment populacije na
Floridi, čiji su glasovi u nekoliko navrata odlučivali pobjednika
na američkim predsjedničkim izborima. Od ovih koji su ostali, za
petpostaviti je da velika većina živi u društvu kakvo i odgovara
njihovim ambicijama. Kako svjedoče mnogobrojni turisti koji su
posjetili Kubu, radi se o vrlo dobronamjernim i po prirodi veselim
ljudima, koji tek rijetko pokazuju nezadovoljstvo jadnim prilikama u
kojima žive. To je vjerojatno i razlog što na Kubi nikad nije
zabilježena neka veća pobuna ljudi protiv režima, kao što je to,
recimo, bio slučaj u zemljama istočne Europe, gdje su ljudi, ipak,
imali i bolje uvjete života nego što je to sada na Kubi. Dakle, ne
radi se samo o strahu od Castrovih istražitelja, već ovaj put i o
ozbiljnoj senilnosti prirode, koja bi čovjeka trebala mamuzati u
težnji za boljim životom.
Mnogi su putem medija i društvenih
mreža reagirali na Castrovu smrt. Jedni su izražavali zadovoljstvo
odlaskom diktatora, drugi su se sa sjetom opraštali od posljednjeg
istinskog revolucionara. Američki izabrani predsjednik Donald Trump
je, tako, čak zaradio
kritiku nekih medija, poput američke mreže NBC, zbog toga što
je Castra nazvao "brutalnim diktatorom", dok je kanadski
premijer Justin Trudeau
ismijan na društvenim mrežama zbog svoj patetičnog prisjećanja
na Castra, koga je nazvao "većim od života" i
"legendarnim revolucionarom". Američki predsjednik na
odlasku, Barack Obama, lukavo je htio puhnuo u taj vrući krumpir,
izjavivši da će o Fidelu Castru "povijest dati svoj sud".
Mnogi sada izražavaju nadu u bolju budućnost kubanskog naroda.
Staro sumnjalo Peter Hitchens ponešto je oprezniji, pri čemu prstom
pokazuje na Fidelovog mlađeg brata, Raula, koji se čini još
brutalnijim od "velikog vođe", a kome je dan uoči
Fidelove smrti potvrđen novi dvogodišnji mandat na čelu
Komunističke partije Kube. Ja bih rekao da je ovaj događaj važniji
za promatrače na Zapadu, nego za same Kubance. Blaga kubanska narav
vjerojatno je sklonija i ovaj događaj, kao i sve ostalo, predati
povijesnom zaboravu, nego buditi prirodu iz ugodnoga tropskoga
drijemeža.
Smrt kubanskog diktatora u najvećoj
mjeri predstavlja jedan od velikih udaraca za ljevicu na Zapadu, u
simboličkom smislu vjerojatno ravan nedavnoj pobjedi Donalda Trumpa
na američkim izborima. Naime, teško bismo mogli reći da je
kubanska revolucija bila izraz autentične volje kubanskog naroda.
Svakako je Batistin režim izazivao nezadovoljstvo u određenim
političkim krugovima, ali bi bilo pogrešno predstaviti si nekakvu
romantičnu sliku općenarodnog ustanka pod čijim revoltom pada
omraženi diktator. Kao i većina revolucija, bio je to puč koji je,
nakon višegodišnjeg lutanja po vrletima Sierra Maestrae, izvela
grupa gerilskih boraca, predvođena Fidelom Castrom, dok je narod bio
samo ravnodušni i manje-više nijemi promatrač događanja. Čak je
i sam Fidel u gerilu otišao kao nacionalist koji se bori protiv
korumpiranog režima, da bi iz nje izašao kao komunist koji radi na
širenju svjetske revolucije. Che Guevara je, navodno, imao najveći
utjecaj na Fidelovo preobraćenje u komunista, dok je njegov mlađi
brat Raul u gerili uspostavio kontakt s Moskvom. Dakle, radilo se o
još jednom sovjetskom projektu "izvoza revolucije",
svojevrsnom revivalu trockističke politike u SSSR-u nakon Staljinove
smrti.
Komunistička revolucija u zemlji pored
obala SAD svakako je izazvala geopolitički potres, koji je u jednom
trenutku, tijekom čuvene Kubanske krize, zaprijetio i izbijanjem
Trećeg svjetskog rata. No, nakon što se Hruščov povukao iz te
geopolitičke avanture, a kubansko rukovodstvo razočarano okrenulo
Kini i Mao Ce Tungu, Kuba gubi na svom realnom značaju. Međutim,
postala je značajna na sasvim nepredvidljiv način – Kuba je
postala simbolom romantičnog otpora Nove ljevice američkom
imperijalizmu. Kao što znamo, pojava Nove ljevice predstavlja
značajan rez u redefiniranju komunističke ideologije. To je pokret
koji je odbacivao tradicionalan komunistički ekonomistički
svjetonazor i okrenuo se pitanjima kulture i identiteta kao ključnim
za revolucionarnu borbu. Nova ljevica, naročito u americi, nije više
vidjela u proleterima avangardu komunističke revolucije, već u
borbi za emancipaciju manjina, homoseksualaca, žena i zemalja
trećega svijeta. Tradicionalni proletarijat, na koga se pozivala
komunistička dogma, sada je postao tipičan reprezent jedne
autoritarne, šovinističke, rasno neosviještene bjelačke većine.
Neuspjeh komunističkog projekta Nova
je ljevica uveliko objašnjavala vezivanjem komunističkog pokreta za
bjelačku radničku klasu kao avangardu pokreta. Nije li to bio ključ
"izdaje" radničke klase u Americi i na Zapadu uopće, koja
je radije radila "pakt" s kapitalistima za šaku dolara
više, nego što bi stala iza komunista u borbi za rušenje
nepravednog kapitalističkog sustava i cjelokupni društveni
preobražaj? Američka ljevica, tako, više nije čitala Marxa i
Engelsa, veličala New Deal i pohađala tečajeve iz ekonomije, već
su sada glavna literatura bili Antonio Gramsci, Wilhelm Reich i
Herbert Marcuse, koji su se izučavali u kampusima na predmetu
"književna teorija". Kubanska revolucija se sjajno
uklopila u ovaj strukturni rez unutar samog komunističkog pokreta na
Zapadu, koji se odigrao s pojavom Nove ljevice.
Sovjetski Savez i istočnoeuropske
komunističke diktature bile su neinteresantne za Novu ljevicu. Bile
su previše konzervativne, bjelačke i represivne – predstavljale
su samo kontinuaciju zapadnjačkog autoritarnog kulturološkog
obrasca, umjesto da ga revolucioniraju. Za to, uostalom, prema
mišljenju Nove ljevice, nisu bile ni rasno i biološki
predsestinirane. Bjelci ne mogu uništiti imperijalističku i
autoritarnu, dominantno bjelačku zapadnu civilizaciju. To mogu samo
nacije koje ne dolaze iz tog civilizacijskog milieua. Otuda se
generacija šezdesetih okreće kritici staljinizma u Sovjetskom
Savezu i s oduševljenjem gleda na kinesku "kulturnu revoluciju"
i državne udare sa socijalističkim predznakom u arapskom svijetu;
Africi i Južnoj Americi. Kubanska revolucija označava, dakle, točku
ovog strukturnog i ideološkog loma u samom komunističkom pokretu.
Che Guevara i Fidel Castro postaju simbolima otpora američkom
imperijalizmu i zapadnjačkoj civilizaciji, koje slavi Nova ljevica.
Oni su ti koji jedini mogu provesti svjetsku revoluciju po mjerilima
šezdesetosmaša. Njihovo biološko i kulturološko nepripadanje
zapadnom civilizacijskom krugu, po njihovom mišljenju, najviša je
garancija i obećanje mogućnosti takve revolucije.
Naravno, sve su to samo bulažnjenja
jedne nezrele i iskompleksirane mladosti na Zapadu, ispunjenje
edipovskom samomržnjom i nihilističkom željom za uništenjem
vlastitog kulturnog naslijeđa. Stvarnost kubanske, ali i svih
ostalih komunističkih revolucija, bila je banalnost terora, izuzetne
represije nad medijima, religijom i svima koji bi na bilo koji način
odstupali od komunističke ortodoksije. Napušeni dugokosi
obožavatelji Che Guevare vjerojatno bi na samoj Kubi dopali šaka
tom okrutnom upravitelju zloglasnog zatvora La Cabana, tog sadista
koji je uživao sam učestvovati u egzekucijama ideoloških
protivnika, bili oni politički protivnici, katolici, dugokosi hipici
ili homoseksualci. Naime, i Che i Castro su prezirali rock kulturu,
crnce su smatrali nižom rasom, a pjesnike i romantične buntovnike
trpali u memljive zatvore gdje su ih izlagali životinjskim metodama
mučanja, poput puštanja struje kroz testise, lomljenja kostiju i
izgladnjivanja – ako ih već ne bi hladnokrvno ubili. O Castrovom i
Cheovom šovinističkom odnosu prema ženama da i ne govorimo. I
jedan i drugi su žene tretirali kao osobno vlasništvo i predmete za
zadovoljavanje seksualne želje, i ništa više od toga.
Kubanska revolucija u očima zapadne
ljevice, koja ju je u svojim romantičarskim maštarijama uzdigla
gotovo do kulta obožavanja, kao što smo vidjeli, nikada nije imala
smisao veličanja ekonomskih uspjeha i unaprjeđenja života ljudi u
toj zemlji. Dapače, njena zaostalost i siromaštvo, u njihovim su
očima bili garancija njene moralne neiskvarenosti i obećanja jednog
novog civilizacijskog iskoraka. Otuda aktualna inzistiranja na
nekakvim uspjesima kubanskog sistama na polju obrazovanja i
zdravstva, recimo, predstavljaju oblik dekadencije i degradacije tog
novoljevičarskog sna. To je tek mit koji je lako raskrinkati. Svaki
današnji posjetitelj Kubi, kao što mi je posvjedočila moja dobra
prijateljica, može vrlo lako utvrditi da u kubanskim bolnicama nema
osnovnog potrošnog materijala, poput zavoja, gaza ili lijekova.
Govoriti o pismenosti u 21. stoljeću i nije neko postignuće,
naročito ako je danas osnovni oblik pismenosti informatička
pismenost, dok na Kubi rijetko tko ima računalo, a o pristupu
internetu da i ne govorimo. Stvar je, dakle, slična onoj kad je
Hruščov obećao da će Sovjetski Savez do 1980. godine "stići
i prestići" Sjedinjene Države po ekonomskom razvoju. To je bio
trenutak kada se raspao mit od boljševičkoj revoluciji, jer
revolucionarni mit ne trpi empirijske provjere. Samo kao mit,
obećanje buduće sreće, on ima svoju simboličku snagu i može
ovladati maštom ljudi. Empirija ne ide na ruku komunizmu – u
usporedbi s ekonomskom efikasnošću kapitalizma, on uvijek gubi
bitku.
Ako Trumpova pobjeda predstavlja realan
kraj politike američke Nove ljevice, simbolizirane u odlazećem
predsjedniku Obami i kandidaturi Hillary Clinton, onda je Castrova
smrt i njen simbolički kraj, njezina druga smrt. I to je jedini
značaj, kvalitetna novna koju može donijeti Castrova smrt. Sada je
samo na tijeku vremena da pokaže to drugo lice sna ljevice na
Zapadu. Možda ćemo se i načekati, tko zna? Možda će, kao što
kaže Hitchens, Raul Castro tek zavesti pravu strahovladu. Jer, sada,
kada se otac kubanske revolucije seli na drugi svijet, još samo
brutalna sila može očuvati nepomućenim taj tropski komunistički
raj. Moje nade u nekakvu blistavu budućnost kubanskog naroda nisu
velike, iako im svakako želim oslobođenje od komunističkih
brutalnosti. Nadati se da će im, nestankom komunizma, krenuti
nabolje, čini mi se pomalo naivnim. Naime, u jednom je Nova ljevica
imala pravo – kultura uvijek odnosi pobjedu nad ekonomijom.
Oslobođenje od komunizma će im vjerojatno donijeti suočavanje s
ograničenim kapacitetima vlastitog kulturnog naslijeđa. Drugim
riječima, Kubanci će uvijek biti Kubanci, i nikada neće postati
Amerikanci ili Kanađani.
Naime, ako Kubanci i nisu priželjkivali
komunizam, pedesetisedam godina "aktivne miroljubive
koegzistencije" s tim režimom govori da im naročito nije ni
smetao. Oni koji su mogli preskočiti okvire tog kulturološkog
obrasca, već su odavno u Miamiju i vjerojatno se ne planiraju
vratiti. Prosjek koji je ostao, teško da će i bez pritiska
komunističke knute odskočiti od tog prosjeka. Vjerojatno će dobiti
neki oblik slobodnih izbora, ali teško da će to biti uzorna
demokracija. Ekonomske reforme vjerojatno neće prevelik zamah
ekonomiji, zato što će ju izjesti nedostatak pravnih institucija i
sklonost korupciji. Dobit će, dakle, nešto slično kao što imamo
mi u istočnoj Europi i Rusiji, samo još za nijansu gore. Skidanje
prepreka slobodi kretanja vjerojatno će kod mnogih pobuditi želju
da odu van, a ne onima koji su otišli da se vrate nazad. Ameriku bi,
otuda, mogao zapljusnuti migrantski val novih doseljenika sa Kube,
manje ambicioznih i sklonih usvajanju novih kulturnih obrazaca od
onih koji su je napustili za vrijeme Castra.
Sve u svemu, Kubu izvjesno čekaju
teška vremena i izazovi s kojima će se Kubanci morati nositi kako
znaju. Na nama na Zapadu je da ne ponavljamo gest Nove ljevice, pa da
umjesto revolucionarne romantike svoje nade sad vezujemo za nekakvu
romantiziranu sliku postkomunističke Kube i navodne velike uspjehe
koji ih čekaju nakon eventualnog oslobođenja od komunizma. To je
mit koji nam ne treba, a još manje treba Kubancima. Uostalom,
iskustvo postkomunizma u istočnoj Europi može im biti dovoljan
putokaz u budućnost. Kubanci će uvijek biti Kubanci, kao što će
Česi uvijek biti Česi, Rusi Rusi, a Hrvati Hrvati. Promjena
ekonomskog sistema svima može biti od koristi, ako baš zalegnu i
brzo se prilagode novom sistemu, ali da će svi time postati jednako
uspješni kao Englezi ili Danci, ne treba se nadati. Jedan planet,
isti sustav, različiti svjetovi.
Nema komentara:
Objavi komentar