Diplomacija kao tur-operacija

Prošlog tjedna imali smo prilike prisustvovati pravoj golijadi moralnih pobjeda u izvedbi politike. Šteta što su Stari Grci Olimpijadu zamislili kao svetkovinu tjelesnih podviga, a ne kao natjecanje u moralnosti, jer bismo u Pjongčang mogli poslati šampionsku ekipu naših moralnih podvižnika. U moralnom klizanju ostavili bismo daleko iza sebe Kanađane, u moralnom spustu Austrijance, u moralnom triatlonu Skandinavce, a s moralne skakaonice skakali bismo dalje od Švicaraca.

Zato nas ne treba čuditi što nam je politika postala rasadnik morala, pa smo tako, umjesto u Južnu Koreju, jednog od naših moralnih akrobata poslali na natjecanje za konzula u New York. Kada je mali Ivica donio tati loše ocjene iz škole, a tata glasno zavapio čime se misli baviti u životu, mali Ivica je spremno odgovorio - bit ću konzul.

Kada se, pak, diploma-ciji oduzme korijen riječi, odnosno diploma, ona postaje tur-operacija. Tako je premijer Plenković postao turoperator, koji vozača-manekena koji je izvrijeđao predsjednika SAD-a turistički šalje za konzula u kuću onoga koga je izvrijeđao. Kada je to javnost doznala, naš je turist iznio apologiju dostojnu jednoga Sokrata - branio se neznanjem. Rekao je, naime, da je mislio kako je priča o malom Ivici samo vic, te da nije znao kako će jednoga dana zaista i postati konzul.

Promoviranje političke moralnosti kao olimpijske discipline, poznato još i kao uHNSivanje, polako probija granice Hrvatske i već stječe svoje pristalice i u velikim demokracijama. Tako je njemački političar, Martin Schulz, prvo pola godine uvjeravao kako ni po koju cijenu neće ići u koaliciju s Angelom Merkel, da bi onda ušao u koaliciju s objašnjenjem kako to radi za dobrobit države i same stranke, eda bi na kraju dao ostavku kako se stranka ne bi rascijepila i propala. Zvuči poznato? Sasvim izvjesno, Ivan Vrdoljak bi ga mogao tužiti za povredu autorskih prava.

Ali, temeljna disciplina u ovom sportu je, ipak, angelizacija - smišljanje moralnih izgovora kako bi se probleme guralo pod tepih i ne činilo ništa. To je ona vrsta političke odlučnosti kada odlučiš kako ćeš jednoga dana donijeti odluku. Odlaganje rješavanja problema od izuzetnog je značaja za moralno uzdignuće nacije. U disciplini angelizacije premijer Plenković je šampion bez konkurencije, koji je u velikoj mjeri nadišao i svoju učiteljicu, po kojoj je disciplina i dobila ime. Svi se sjećamo njegove badnjačke bravure kada je izašao s prijedlogom rješenja problema oko Ine njezinom nacionalizacijom, koje je rješenje rezultiralo vlastitim odlaganjem do današnjeg dana, a i pitanje je kada će, i hoće li uopće, taj rekord ikada biti dostignut?

Ili, uzmimo za primjer kupovinu aviona, koje je i po završenom natječaju riješeno tako što je rješenje - odloženo do daljnjega. Slično je bilo i s najavom novoga ovršnog zakona, koji bi iz dužničkog ropstva izbavio četvrtinu hrvatskih građana - izvedena je vrhunska politička pirueta koja je čitavu stvar prepustila odlaganju. Ili, pogledajmo egzibicije koje se izvode oko Agrokora i izbora novog izvanrednog povjerenika. Ramljakova je neopoziva ostavka došla kao naručena, jer neopozivost ne zahtjeva dodatno objašnjenje, niti pravi probleme oko roll up-a. Tako smo dobili izvanrednog povjerenika u “neopozivoj ostavci” koji ostaje još malo, dok se do kraja ne odvrti realty “Hrvatska traži povjerenika”.

Ni ostatak tima na hrvatskoj političkoj sceni nije za baciti. Već dugo vremena zlatnu medalju moralnog pobjednika, doduše u juniorskoj ligi, nose Božo Petrov i Most, ali im je ovoga tjedna ozbiljno ugrozila tron bivša povjerenica za sukob interesa, Dalija Orešković, koja nakon što je vidjela kako neće biti reizabrana odustaje od kandidature, što je proglašeno moralnom pobjedom, pa se u jednom trenutku učinilo da će postati predsjednički kandidat Mosta - ali je i ona odluku o tome odložila za budućnost.

No, u finišu je titulu moralnog pobjednika pokupio državni tajnik Marin Strmota, koji je pred kamerama “hrabro ustuknuo” i javno podnio ostavku - što ga je odmah ubacilo u uži izbor za novog ministra u ministarstvu za pravljenje djece - ali je najavljena odluka o rekonstrukciji Vlade, na žalost, u međuvremenu odložena.

S razlogom se kaže kako javni moral uvijek ima svoju političku svrhu, a da je moralni pobjednik gubitnik s lijepim izgovorom. Moraliziranje u politici elegantan je izgovor od preuzimanja odgovornosti. Politička moralnost posljednje je utočište neiskorištenih potencijala i želje da se ne bavimo sadržajem, već formom. To je disciplina u kojoj smo mi olimpijski prvaci.

Večernji list

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi.

Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejtnig i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih. Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, na taj način se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi.

Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena. Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu sa Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i na taj način dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti.

Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali - iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu. U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”.

Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja? Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka.

Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa?
Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba?

Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti. U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti "korisni idiot" ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu. Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na kraju, kako vidimo, umjesto političkog atenata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne oštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

Večernji list

Jugoslavenski diskurs rata napokon je poražen

Ako bismo ocjenjivali prvi dan zvaničnog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je organiziran na inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, mogli bismo reći da je prvi rezultat ostvaren na simboličnoj razini - poraz je doživio jugoslavenski diskurs, koji je dosad bio dominantan u odnosima Hrvatske i Srbije.

To je diskurs koji se, kako znamo, kretao od “bratske ljubavi” do “vjekovnih mržnji”, i koji je duboko opterećivao odnose hrvatske i srpske države i hrvatske i srpske nacije. Iako ovo nije prvi takav susret zvaničnika Hrvatske i Srbije, ovo je prvi na kome je bilo jasno da se susreću predstavnici dviju nacionalnih država, koje imaju puno problema, ali koji će biti rješavani bilateralno, u Zagrebu i Beogradu, u okviru mehanizama nacionalnih država, a ne preko nekakvih “zajedničkih platformi” i “inicijativa”, na obroncima slovenskih planina ili na plažama jadranskih otoka.

To je točno suprotno od onoga što je podrazumijevala jugoslavenska teza - a to je da se odnosi između Hrvatske i Srbije, odnosno, Srba i Hrvata, mogu regulirati ili kroz nekakav nadnacionalni projekt ili kroz međunacionalnu mržnju i sukobe. Da je ta teza doživjela debakl možemo vidjeti, primjerice, kroz reakcije hrvatske ljevice, koja je danima priželjkivala propast ove inicijative hrvatske predsjednice, kako bi potvrdila svoju tezu da nacionalne države ne mogu rješavati svoje sporove, jer su po njima nacionalne države uvijek uzrok problema.

To je promjena koja, kako smo mogli vidjeti prema signalima koji su dolazili iz Beograda, nije odgovarala niti Srbiji - iz vlastite kalkulacije odlaganja rješavanja spornih pitanja kako bi se odugovlačenjem dobilo što više za sebe - ali je pod pritiskom Vučić na nju morao pristati, kako ne bi ispao problem u očima tzv. Međunarodne zajednice. U tom smislu je naročito zadovoljstvo bilo vidjeti Aleksandra Vulina kako pred kamerama crveni i gotovo se ispričava što u Zagrebu nisu primjećene nikakve “ustaše” i “napadi”, koje je danima prije posjeta najavljivao.

Takva promjena je od izuzetnog značaja za srpsku manjinu u Hrvatskoj, čija je sudbina dosad bila u najvećoj mjeri obilježena ovim jugoslavenskim diskursom. Srbi u Hrvatskoj percipirani su kao manjina koja će biti akter “normaliziranja” Hrvatske i budna guska njenog “zastranjivanja” u “fašizam” i “ustaštvo”. Takva “specijalna misija” koja im je namijenjana, ali koju su i sami prihvaćali, bila je preteško breme i stalan katalizator konflikta između Hrvata i Srba, a ne pomirenja, kako se to smatralo.

Kao paradigmatičan, gotovo skaredan primjer problematičnosti ovakvog pristupa rješavanju problema Srba u Hrvatskoj, možemo navesti pisanje glasila srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, “Novosti”, koje su po prirodi ponajmanje srpske, a više jugoslavenske, i koje ne propuštaju nijednu priliku da sa svojih naslovnica napadaju Hrvatsku za “fašizaciju” i posvuda detektiraju “ustaštvo”. Bavljenje ideološkim temama bilo je prioritet nad, recimo, tako “prizemnim” stvarima, poput toga ima li neko srpsko selo, struju, put ili školu.

Hladnoća i distanca, koje su detektirane prilikom susreta hrvatskih i srpskih državnih zvaničnika utoliko djeluju obećavajuće i za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Za nadati se je da će se njihovi problemi odsad rješavati bez jugoslavenskih ideoloških magli, već fokusiranjem na svakodnevne životne probleme.

Večernji list

Vučiću treba uzeti mjeru za stolom

Stara mudrost kaže da kada se svi oko nečega slažu, ili kada su svi protiv nečega, tu nešto nije u redu. Kada svi pušu u isto jedro, to je prilika da zastanemo i pogledamo tamo odakle vjetar puše. Jer, kao što kaže Chesterton, ispravno je ispravno čak i kada se nitko ne ponaša u skladu s tim, a pogrešno je pogrešno i onda kada svi griješimo. To naročito treba imati u vidu kada je naša slika ispravnog i pogrešnog u dobroj mjeri medijski oblikovana.

Dugo nismo imali takvu medijsku usuglašenost kao što je to ovih dana povodnom poziva hrvatske predsjednice Grabar Kitarović predsjedniku Srbije Vučiću u službeni posjet Zagrebu. Medijski se udara u ideološke bubnjeve i tvrdi kako taj poziv nije u hrvatskom interesu, jer se radi o notornom četniku. Međutim, kada se napada Vučića za četništvo, ma koliko to bilo opravdano, nije i najpametnije, jer se tako upada u zamku onih koji stalno krive Hrvatsku za ustaštvo. Time se samo pojačava jugoslavenski ideološki diskurs, pa imamo situaciju da ljevica poziv “četniku Vučiću” pretvara u susret ustaša i četnika. Tako desni svojim optužbama pomažu onima koji stalno krive Hrvatsku za ustaštvo, jer je za potvrdu te teze u slici neophodan i jedan četnik. Umjesto o bliskoj prošlosti, koja je po Vučića nepovoljna, skreće se na teme Drugog svjetskog rata.

Vučić, sa svoje strane, koristi tu medijsku galamu kako bi plasirao svoju poruku. Vrlo lukavo u jednom hrvatskom tjedniku izlazi s prijedlogom o šestomjesečnom moratoriju na ideološke teme, a sve kako bi to mogli zabilježiti strani veleposlanici u Zagrebu. Koristeći tako intervju kao pripremu za sastanak s europskim povjerenikom za proširenje, Johannesom Hahnom, želi preko toga poslati poruku svoje okrenutosti prema budućnosti. Ali, gle čuda, on već sutradan s lanca pušta svog “ministra za Hrvatsku” koji šefov prijedlog baca u blato i u maniri labradorovskih provokatora želi podići tenzije i ostvariti očekivani efekt tvrdnjom da Vučića u Zagrebu “čekaju ustaše na trgovima” kako bi izveli “napad na njega”.

Ideja je, naravno, da mi nasjednemo na provokaciju, kako bi Vučić u očima Europe ispao pomirljiv i čovjek dijaloga. Njemu pri tome odgovara da ga nazivaju četnikom, jer se onda druga strana lakše može povezati s ustaštvom. On želi izazvati incident kako bi se druga strana mogla povezati s dalekom prošlošću, zato što mu razgovor o otvorenim problemima iz bliže prošlosti teško pada.

Vučiću ostajanje na ideološkim sporenjima odgovara iz sasvim jasne kalkulacije - ako stvar držimo na razini ideoloških svađa, odlažemo raspravu o konkretnim problemima za neku drugu priliku. On razgovore o tome čuva za sam kraj i želi stvar rastegnuti do pred sam ulazak u Uniju, jer računa da bismo mi tad bili pod pritiskom EU prisiljeni nešto i prihvatiti, kako bi Srbija manje izgubila. Kolinda Grabar Kitarović je pak poduzela ovu inicijativu i pozvala Vučića u Zagreb jer je u interesu Hrvatske da se otvorena pitanja koja imamo sa Srbijom u potpunosti riješe prije nego Srbija uđe u Europsku uniju. Ideološkim provokacijama i odlaganjem rješenja, Vučić od nas želi napraviti Slovence.

Sličnu strategiju opstrukcije i odlaganja možemo primijetiti i u Vučićevom pristupu rješavanju problema u Bosni i Hercegovini. Kako Hrvati u BiH, za razliku od ostala dva konstitutivna naroda, nemaju riješeno pitanje svog političkog statusa, u interesu je Hrvatske da se to pitanje čim prije riješi, dok Srbima i Bošnjacima odgovara odlaganje i održavanje statusa quo. Tako smo nedavno imali prilike vidjeti kako je Vučić, iako je Erdogan nedavno bio u Beogradu, odmah nakon službenog posjeta hrvatske predsjednice Ankari, i sam hitno odletio Erdoganu u posjet. U avionu je čini se bilo slobodnog mjesta, pa je sa sobom poveo i Bakira Izetbegovića, kako bi udruženim snagama sačuvali ostvarenu prednost.

Jedini pametan način vođenja države je razumom. Sada su na dnevnom redu argumenti, a ne šuplje parole. Dizanje medijske buke i pristajanje na ideološke svađe, makar ono emotivno bilo razumljivo, u ovom je trenutku na našu štetu. Kad imaš argumente na svojoj strani, onda razgovaraš i inzistiraš na dijalogu. Stoga treba zastati i zapitati se kome ovdje podgrijavanje ideologije koristi? Gotovo uvijek onomu koji je kriv. A tko je kriv? Obično onaj koji se ne ispričava.

Uostalom, Hrvatska nema ništa od Vučićeve simbolične isprike. Za stolom mu treba uzeti mjeru i uživati dok se u Zagrebu klanja hrvatskoj zastavi i pozdravlja pobjedničku hrvatsku vojsku. Zato onima koji su vas toliko puta povrijedili ne treba dozvoliti da ponovo vide vaše suze, nego se smijati njihovu očaju.

Večernji list

Ljudskopravaški kler želi svoje Vatikanske ugovore

Nedavno smo imali priliku naučiti kako je vrijeđanje drugih na račun države satira, a sve ostalo je govor mržnje. Satira je, dakle, uvreda sa zadrškom, koja dobro pazi da svinjsku glavu ne ponesu aktualni premijer ili ministri, već oporbeni zastupnici, aktivisti ili novinari koji im idu na živce ili dosađuju vlasti. To uvijek izaziva salve smijeha.

Orwell je znao da je ponižavanje bit totalitarne vlasti. Propagandni trik nije u tome da se druge uvjeri u vlastitu ideološku laž, već u pristanku drugih na tu laž. Da bi polučila uspjeh, laž uopće ne mora biti uvjerljiva, satira ne mora biti smiješna - bitan je aplauz, odobravanje publike. Bit je satire u satiranju stvarnosti, u čizmi koja gazi lice običnog čovjeka. I što je njena poruka manje uvjerljiva i ima veze sa stvarnošću, tim bolje za propagandu, jer je ponižavanje u njenom prihvaćanju tako veće.

Ako publika eventualno nema sklonosti mazohizmu ili ne kupuje tu vrstu umjetnosti, tu je uvijek prosvijećena država da nam to zadovoljstvo iz svog džepa naplati. Orwell je, doduše, svoja razmišljanja o lukavoj prirodi totalitarne propagande zapisivao više kao upozorenje, a ne kao hodogram s uputama, ali ta okolnost ne bi trebala omesti naše neshvaćene umjetnike da ustraju u pothvatu priznavanja njihove svađe sa stvarnošću za vrhunsku umjetnost.

Umjetnički talent policijskih isljednika odavno je registriran, priznat i opisan od strane komunističkih disidenata. Ali, danas je stvar toliko dovedena do savršenstva da ne stradaju samo politički neistomišljenici. Sama je stvarnost postala disidentska. Tako imamo prilike vidjeti kako danas pred pokušajem feministica da zaštite žene od muškog šovinizma stradaju nedužne grid-djevojke, kojima je Formula 1 dala otkaze, jer je njihova ljepota postala oblikom političke nekorektnosti.

Slično je i s pokretom #MeToo, koji želi skrenuti pozornost na seksualno uznemiravanje žena. Međutim, stvar se ubrzo otela kontroli, tako da je malo što u odnosima muškaraca i žena ostalo što ne bi imalo predznak seksualnog uznemiravanja. Umjesto stvarnog cilja ostvarenja jednakosti, izaziva se kontraefekt. Najveće žrtve takve ekstremne političke korektnosti, kako su to osjetile grid-djevojke na primjeru Formule 1, bit će same žene, koje će zbog straha od optužbi dobivati sve manje poslova.

Politička korektnost u svojoj borbi protiv ekstremnih oblika ponašanja danas gura samu stvarnost u ekstrem zato što predstavlja pokušaj ideološkog preoblikovanja čitavog društva, a ne samo osude nasilja i ekstremizma. Nijedan element stvarnosti ne smije umaknuti njenoj ambiciji. Ta holistička ambicija jest ono što ju čini ideologijom.

To je vidljivo i ako pogledamo aktualne rasprave oko Istanbulske konvencije. U čitavom dokumentu sporna su, koliko se moglo vidjeti, tek dva članka, u kojima se spominju elementi ideologije roda. To što njeni predlagači inzistiraju na tome da se Konvencija mora prihvatiti u cijelosti, bez ikakvih izmjena, lijepo oslikava tu njezinu ideološku prirodu. Ugovor na koji se ne mogu staviti rezerve na neki njegov članak više ima prirodu ucjene nego ugovora.

Dakle, predlagači usvajanje tog važnog dokumenta, koji bi u našem društvu dodatno zaštitio žene od nasilja, uvjetovali su prihvaćanjem dviju prilično bizarnih odredbi, koje bi, primjerice, zaštitile nekog muškarca, koji bi od nekoga dobio batina, u slučaju da se on izjasni kao žena. Diskusija se ne drži u sferi racionalne rasprave, jer bit ideologije i nije u prihvaćanju njenih argumenata zato što su snažni, već u ponižavanju čitavog društva prihvaćanjem ideoloških besmislica.

Žene bi svakako trebalo zaštititi od ideologije koja im nameće što moraju postati kako bile žene. Ovako ćemo na kraju dobiti ljudskopravaški kler, koji se bori protiv Vatikanskih ugovora kako bi na njihovo mjesto uveli one istanbulske, a poznato je da je Istanbul sa svojim haremima kroz stoljeća bio simbol ženskih prava i sloboda. Pritom ovi zagovornici “hanuma deklaracije”, dok se kod kuće, navodno, bore za prava svih onih koji se osjećaju ženama, uredno okreću glavu za stvarnu borbu žena u Iranu, poput prosvjeda Vide Mohaved, koja je danima stajala skinutog hijaba na ulicama Teherana.

Tu šutnju naših zapadnih ljudskopravaša nije omelo ni njezino uhićenje, zajedno s 29 drugih žena koje su joj se pridružile u prosvjedu. To je tek ponižavajuća stvarnost žena u Iranu, koja se nikako ne uklapa u postave njihove trenutne ideološke borbe na Zapadu. Rodni kler ne želi imati ništa s prizemnim potvrđivanjem dostojanstva vlastitog biološkog identiteta.

Večernji list