Ako bismo ocjenjivali prvi dan zvaničnog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je organiziran na inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, mogli bismo reći da je prvi rezultat ostvaren na simboličnoj razini - poraz je doživio jugoslavenski diskurs, koji je dosad bio dominantan u odnosima Hrvatske i Srbije.
To je diskurs koji se, kako znamo, kretao od “bratske ljubavi” do “vjekovnih mržnji”, i koji je duboko opterećivao odnose hrvatske i srpske države i hrvatske i srpske nacije. Iako ovo nije prvi takav susret zvaničnika Hrvatske i Srbije, ovo je prvi na kome je bilo jasno da se susreću predstavnici dviju nacionalnih država, koje imaju puno problema, ali koji će biti rješavani bilateralno, u Zagrebu i Beogradu, u okviru mehanizama nacionalnih država, a ne preko nekakvih “zajedničkih platformi” i “inicijativa”, na obroncima slovenskih planina ili na plažama jadranskih otoka.
To je točno suprotno od onoga što je podrazumijevala jugoslavenska teza - a to je da se odnosi između Hrvatske i Srbije, odnosno, Srba i Hrvata, mogu regulirati ili kroz nekakav nadnacionalni projekt ili kroz međunacionalnu mržnju i sukobe. Da je ta teza doživjela debakl možemo vidjeti, primjerice, kroz reakcije hrvatske ljevice, koja je danima priželjkivala propast ove inicijative hrvatske predsjednice, kako bi potvrdila svoju tezu da nacionalne države ne mogu rješavati svoje sporove, jer su po njima nacionalne države uvijek uzrok problema.
To je promjena koja, kako smo mogli vidjeti prema signalima koji su dolazili iz Beograda, nije odgovarala niti Srbiji - iz vlastite kalkulacije odlaganja rješavanja spornih pitanja kako bi se odugovlačenjem dobilo što više za sebe - ali je pod pritiskom Vučić na nju morao pristati, kako ne bi ispao problem u očima tzv. Međunarodne zajednice. U tom smislu je naročito zadovoljstvo bilo vidjeti Aleksandra Vulina kako pred kamerama crveni i gotovo se ispričava što u Zagrebu nisu primjećene nikakve “ustaše” i “napadi”, koje je danima prije posjeta najavljivao.
Takva promjena je od izuzetnog značaja za srpsku manjinu u Hrvatskoj, čija je sudbina dosad bila u najvećoj mjeri obilježena ovim jugoslavenskim diskursom. Srbi u Hrvatskoj percipirani su kao manjina koja će biti akter “normaliziranja” Hrvatske i budna guska njenog “zastranjivanja” u “fašizam” i “ustaštvo”. Takva “specijalna misija” koja im je namijenjana, ali koju su i sami prihvaćali, bila je preteško breme i stalan katalizator konflikta između Hrvata i Srba, a ne pomirenja, kako se to smatralo.
Kao paradigmatičan, gotovo skaredan primjer problematičnosti ovakvog pristupa rješavanju problema Srba u Hrvatskoj, možemo navesti pisanje glasila srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, “Novosti”, koje su po prirodi ponajmanje srpske, a više jugoslavenske, i koje ne propuštaju nijednu priliku da sa svojih naslovnica napadaju Hrvatsku za “fašizaciju” i posvuda detektiraju “ustaštvo”. Bavljenje ideološkim temama bilo je prioritet nad, recimo, tako “prizemnim” stvarima, poput toga ima li neko srpsko selo, struju, put ili školu.
Hladnoća i distanca, koje su detektirane prilikom susreta hrvatskih i srpskih državnih zvaničnika utoliko djeluju obećavajuće i za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Za nadati se je da će se njihovi problemi odsad rješavati bez jugoslavenskih ideoloških magli, već fokusiranjem na svakodnevne životne probleme.
Večernji list
To je diskurs koji se, kako znamo, kretao od “bratske ljubavi” do “vjekovnih mržnji”, i koji je duboko opterećivao odnose hrvatske i srpske države i hrvatske i srpske nacije. Iako ovo nije prvi takav susret zvaničnika Hrvatske i Srbije, ovo je prvi na kome je bilo jasno da se susreću predstavnici dviju nacionalnih država, koje imaju puno problema, ali koji će biti rješavani bilateralno, u Zagrebu i Beogradu, u okviru mehanizama nacionalnih država, a ne preko nekakvih “zajedničkih platformi” i “inicijativa”, na obroncima slovenskih planina ili na plažama jadranskih otoka.
To je točno suprotno od onoga što je podrazumijevala jugoslavenska teza - a to je da se odnosi između Hrvatske i Srbije, odnosno, Srba i Hrvata, mogu regulirati ili kroz nekakav nadnacionalni projekt ili kroz međunacionalnu mržnju i sukobe. Da je ta teza doživjela debakl možemo vidjeti, primjerice, kroz reakcije hrvatske ljevice, koja je danima priželjkivala propast ove inicijative hrvatske predsjednice, kako bi potvrdila svoju tezu da nacionalne države ne mogu rješavati svoje sporove, jer su po njima nacionalne države uvijek uzrok problema.
To je promjena koja, kako smo mogli vidjeti prema signalima koji su dolazili iz Beograda, nije odgovarala niti Srbiji - iz vlastite kalkulacije odlaganja rješavanja spornih pitanja kako bi se odugovlačenjem dobilo što više za sebe - ali je pod pritiskom Vučić na nju morao pristati, kako ne bi ispao problem u očima tzv. Međunarodne zajednice. U tom smislu je naročito zadovoljstvo bilo vidjeti Aleksandra Vulina kako pred kamerama crveni i gotovo se ispričava što u Zagrebu nisu primjećene nikakve “ustaše” i “napadi”, koje je danima prije posjeta najavljivao.
Takva promjena je od izuzetnog značaja za srpsku manjinu u Hrvatskoj, čija je sudbina dosad bila u najvećoj mjeri obilježena ovim jugoslavenskim diskursom. Srbi u Hrvatskoj percipirani su kao manjina koja će biti akter “normaliziranja” Hrvatske i budna guska njenog “zastranjivanja” u “fašizam” i “ustaštvo”. Takva “specijalna misija” koja im je namijenjana, ali koju su i sami prihvaćali, bila je preteško breme i stalan katalizator konflikta između Hrvata i Srba, a ne pomirenja, kako se to smatralo.
Kao paradigmatičan, gotovo skaredan primjer problematičnosti ovakvog pristupa rješavanju problema Srba u Hrvatskoj, možemo navesti pisanje glasila srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, “Novosti”, koje su po prirodi ponajmanje srpske, a više jugoslavenske, i koje ne propuštaju nijednu priliku da sa svojih naslovnica napadaju Hrvatsku za “fašizaciju” i posvuda detektiraju “ustaštvo”. Bavljenje ideološkim temama bilo je prioritet nad, recimo, tako “prizemnim” stvarima, poput toga ima li neko srpsko selo, struju, put ili školu.
Hladnoća i distanca, koje su detektirane prilikom susreta hrvatskih i srpskih državnih zvaničnika utoliko djeluju obećavajuće i za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Za nadati se je da će se njihovi problemi odsad rješavati bez jugoslavenskih ideoloških magli, već fokusiranjem na svakodnevne životne probleme.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar