Cilj je postignut, svi pričaju o Milanoviću!

Očito je da smo se s objavljivanjem transkripata s Milanovićevog sastanka s predstavnicima branitelja našli na vrhuncu predizborne kampanje. Dapače, ovo bi mogla biti točka preokreta, inače prilično dosadne i isprazne kampanje, koja bi mogla utjecati i na njenu završnicu. Sve je djelovalo pomalo sterilno i usiljeno, kampanja je više služila prigušivanju demokratskog impulsa, nego bila demokratska svetkovina, kako bi elite mogle na miru i dalje od očiju javnosti odlučivati o provođenju zadanog smjera Hrvatske. Na djelu je bio plan ostvarenja velike hrvatske pomirbe, koji je trebao biti okrunjen velikom koalicijom. A onda je u kadar upao enfant terrible hrvatske političke scene, Zoran Milanović, koji se, nakon smjene Karamarka, još jedini nije uklapao u ovu idiličnu sliku svehrvatskog pomirenja. Snimka njegovih off the record izjava razbila je tu hinjenu idilu, okrenula čitavu scenu naglavce, podijelila javnost, stvari dovela do usijanja. Demokracija ponovno diše punim plućima, i svi se opet dobro zabavljamo.

Stanje u kome se našla hrvatska politička scena najbolje je opisati kao stanje kolektivne kognitivne disonance. Kognitivna disonanca je, pojednostavljeno, stanje u kome se naše predstave o nama i naši postupci nalaze u sukobu. Klasičan primjer je pušač koji zna da može dobiti rak, a ipak nastavlja pušiti. Naši postupci su u sukobu s našom željom da ostanemo zdravi. Naći se u situaciji kognitivne disonance je poput stavljanja naočala koje vam potpuno izokrenu percepciju i postave svijet naglavce. Upravo je to uradio Milanović svojim kontroverznim izjavama u tajno snimanom razgovoru s braniteljima – izokrenuo je percepciju javnosti o njemu samome, potpuno poremetio ustaljeni način gledanja na njega i politiku koju predstavlja. Svi su sada zbunjeni i u šoku i svi se bave tim njegovim izjavama. I dok smo zabavljeni sadržajem njegovih izjava, pokušavajući razriješiti taj kognitivni sukob, "iza leđa" nam se događa nešto sasvim drugo...

Prva stvar koju je Milanović ovim putem ostvario jest da je pridobio svu medijsku pozornost, da se nalazi na svim naslovnicama. Pritom je manje bitno jesu li ti napisi o njemu pozitivni ili negativni, jer je glavni dojam već ostvaren, a to je da je on "glavni igrač", da se oko njega "vrti priča", da je bitan. Manje je bitno tko je snimio razgovor i je li Milanović znao za to. Tu je puno bitnija forma, da je to bio jedan nezvaničan razgovor, daleko od očiju javnosti. Svi mi znamo da političari lažu i svi bismo voljeli znati što uistinu misle. Kada je snimak izašao u javnost, naravno da je Milanović potvrdio da je znao da ga snimaju. Time je, u stvari, poslao poruku da je rekao ono što doista misli. To se percipira kao iskrenost. I to je ono što šokira – suočeni smo s izjavama političara koje potpuno odudaraju od njegove preovlađujuće percepcije u javnosti, uz njegovu autorizaciju, makar i naknadnu. Milanović očito igra na kartu iskrenosti i šokiranja, a mi smo ti koji s tim moramo izaći na kraj.

Glavna je zabava, naravno, miješanje karata ljevice i desnice. Suočeni smo s glavnim političkim predstavnikom ljevice koji izbacuje notorne desničarske parole. Desnicu je zbunio, jer sada njihove vlažne snove ostvaruje čovjek koga najviše preziru. Nekoga koga su smatrali nepouzdanim zastupnikom nacionalnih interesa, Jugoslavenom, koji ima upitne stavove o temeljima hrvatske neovisnosti, sada vide kako nekoga tko iskreno, off the record, zastupa hrvatske interese i oran je zbog toga ući u sukob sa susjednim državama. Taj dojam pojačavaju napadi predstavnika nevladinih organizacija, Pupovca, Nikolića, beogradskih medija... Silno je zabavno da se sada hrvatska desnica našla u tom istom kolu s ljevicom i predstavnicima Srba, odakle zajedno napadaju Milanovića. Milanović je ovim potezom potpuno preuzeo i pokvario tu staru igru Beograda i HDZ-a o dizanju nacionalnih tenzija pred izbore. Sada je on taj koji kontrolira igru, a Beograd i HDZ su na suprotnoj, zajedničkoj strani...

Nitko od njih, dakle, ne može uskladiti fakt s kojim su suočeni sa svojom slikom svijeta. To stvar čini neopisivo zabavnom. Naravno, ne treba očekivati da će ovo dovesti do nekakve masovne promjene stava hrvatskih glasača. Reagirat će kao pušači koji uvijek nađu izliku za nastavak pušenja. U sukobu sa svjetonazorom stvarnost uvijek gubi bitku. HDZ i SDP imaju svoju čvrstu bazu. Milanović sada peca u u ribnjaku neodlučnih. Ovo Milanovićčevo izokretanje svijeta naglavce trebalo bi, paradoksalno, privući one koji će time svjetonazorno biti najmanje potreseni.

Večernji list

Američke nacije - može li se imigracijom izgraditi nova nacija?

U nedavnoj sam kolumni (Boluje li Amerika od jugoslavenskog sindroma?) spomenuo knjigu Colina Woodarda American Nations, pa bih ovdje iskoristio priliku da nešto više kažem o glavnoj tezi knjige o postojanju više različitih bezdržavnih "nacija" u današnjoj Americi. Jučer sam također pogledao sjajan film Kena Hughesa iz 1970. "Cromwell" o građanskom ratu u Engleskoj, s Richardom Harrisom i Alecom Guinnessom u glavnim ulogama, što me dodatno inspiriralo da napišem ovu kratku crticu. Iako Woodard govori o čak jedanaest nacija, ja ću ovdje ukratko spomenuti samo četiri glavne, u čemu, u biti, slijedim podjelu koju je napravio D. H. Fischer u svojoj studiji Albion's Seed. Kao što znamo, Engleski građanski rat i Cromwellova vladavina bili su glavni poticaj masovnoj imigraciji engleskog stanovništva u Ameriku. Za raziku od bajkovitih prikaza tog pokreta milijuna ljudi ka Obećanoj Zemlji, Woodardova i Fischerova analiza pokazuju nam stvarnost građanskog rata i iz njega proizašlih ideoloških i vjerskih sukoba kao glavni pokretački motiv ovog imigrantskog vala. Još i više, ona pokazuje da su tim valom na američko tlo preneseni svi sukobi i razlike koje su i dovele do građanskog rata u Engleskoj. Ti sukobi i razlike su kasnije oblikovale karakter različitih američkih nacija, koje su i danas žive pod tankom opnom zajedničke države i oblikuju političku stvarnost Sjedinjenih država.

Engleski građanski rat (1642-1651) predstavlja pupak iz koga je nastao moderni politički svijet na Zapadu, sa svim njegovim ideološkim podjelama i nijansama. Ako ste mislili da je socijalizam nastao i definiran tijekom Francuske revolucije u borbama jakobinskih sekti ili u otporu radničke klase u Engleskoj tijekom Industrijske revolucije, ili da ga je stvorio Karl Marx, ili još gore, da je nastao u Rusiji, varate se - nastao je i definiran u borbama engleskih puritanaca ("Okrugloglavaca") tijekom Engleskog građanskog rata. Ako mislite da je konzervativizam nastao u otporu poraženih snaga ancien regimea nakon Francuske revolucije, a da su njegovi ideolozi Edmund Burke ili G. W. F. Hegel, opet greška - nastao je i definiran je borbom engleskih rojalista ("Konjanika") u Engleskom građanskom ratu. Liberalizam je došao kasnije, s restauracijom monarhije, kao pokušaj artikuliranja kompromisa između ove dvije do nepomirljivosti zavađene opcije. Točnije, engleski liberalizam kao politička artikulacija društvenog kompromisa tijekom Restauracije bio je moguć tek nakon što se Engleska oslobodila ekstremnih zastupnika sukobljenih strana. To je učinjeno jednostavnim preseljenjem ideoloških zatočnika socijalizma i konzervativizma u engleske kolonije na američkom tlu. Tako je Amerika postala pribježište za fanatizirane sljedbenike zaraćenih strana Engleskog građanskog rata. Drugim riječima, Englezi su izvezli svoj građanski rat kako bi u samoj Engleskoj bilo moguće stvoriti novi društveni ugovor i osigurati stabilnost poretka, prosperitet i mir.

Pripadnici puritanske vojske i njihovi potomci, razočarani korupcijom i iskvarenošću poretka koji je nastao nakon Cromwellove vladavine, osnovali su kolonije na američkom sjeveru, kako bi ustanovili vladavinu vrline i života u predanoj pobožnosti. Drugim riječima, pobjegli su od nevolja liberalizma, tolerancije i "trulog kompromisa", koji su se prijeteći nadvili nad Engleskom kao imperativ samoočuvanja nakon pustošenja građanskog rata. Ako tražite primjer u europskoj povijesti za današnje isilovce i tekfirdžije, možete ih najlakše naći promatrajući vojnike engleske puritanske vojske. Cromwell je bio nešto kao onodobni Abu Bakr al-Baghdadi. Njihova sloboda, u stvari, nije bila ništa drugo nego radikalni egalitarizam. Zajednica je bila ta koja je slobodna, a pojednici su bili podvrgavani strogom teroru vrline, onako kako ju je definirala njihova zajednica. Njih je Rousseau zasigurno imao na pameti kada je pisao svoj Društveni ugovor, jednako bar koliko i kalviniste iz rodne Ženeve. Iako egalitaristi, puritanci su također bili i elitisti. Međutim, oni osjećaj vlastite vrijednosti i posebnosti nisu vukli iz plemenitog podrijetla, jer to, kao pripadnici nižih staleža engleskog društva, nisu ni bili, već iz svog obrazovanja, kome su, kao i svi protestanti, pridavali izuzetan značaj. To je elitizam koji se poziva na pripadnost izabranoj zajednici vrline. Radna etika, karakteristična za sve protestante, smatrala se ispunjavanjem čovjekovih dužnosti prema Bogu. Dangubica i besposličarenje bili su žigosani i kažnjavani progonom iz zajednice. Ličan odnos prema Bogu, bez institucionalnih posrednika, zahtijevao je od puritanaca osnovnu razinu pismenosti, kako bi mogli sami čitati Sveto pismo. Razina pismenosti puritanaca u 17. stoljeću daleko je nadmašivala čak i razinu pismenosti u Engleskoj, koja je tada bila najviša u Europi. Oni su uspostavili sustav javnog školstva i inzistirali na obveznom općem obrazovanju kao instituciji od centralnog značaja za uspostavljanje valjanog društva. Nisu slučajno svi glavni sveučilišni centri izgrađeni upravo na puritanskom sjeveru. Njihove zajednice poznate su po svojoj niskoj inkluzivnosti, po niskim stopama kriminala i netolerantnosti prema strancima. Trebala vam je posebna dozvola o vlastitoj pravovjernosti i čestitosti ako ste se htjeli naseliti u njihovim kolonijama. Međusobno potkazivanje i progon vještica im je bio omiljeni društveni sport, dok ta praksa nije pala pod zabranu. Njihovi nasljednici danas glasaju uglavnom za Demokrate.

Pripadnici poražene rojalističke vojske i njihovi potomci, naselili su američke kolonije u Virdžiniji i Sjevernoj Karolini, kao i na Bermudama i Barbadosu (odakle su trgovali robljem i odakle je kasnije koloniziran američki Krajnji Jug), gdje su uspostavili socijalni poredak za kakav su se borili u ratu - stroga socijalna hijerarhija, sloboda definirana kao privilegij vladajuće klase, robovlasnički sustav rigidniji nego što se ikad moglo zamisliti u feudalnoj Engleskoj. U svrhu ideološkog opravdanja takvog sustava, voljeli su se pozivati na tradiciju antičkih libertas i rimske republikanske vrline. Jednom riječju, vole slobodu a mrze jednakost. Često danas među zagovornicima klasičnog liberalizma možete pronaći pritajene obožavatelje ovih južnjačkih "republikanskih" vrlina. Njihov politički ideal se, u biti, nije razlikovao od političkog ideala bilo koje današnje autoritarne nacionalističke stranke u Europi. Njihovo shvaćanje morala, društva, politike i društvenih pririteta stoji u oštroj opreci prema shvaćanjima puritanaca na sjeveru. Pravo prvenstva u usponu u socijalnoj hijerarhiji bilo je, prije svega, definirano plemenitim podrijetlom. Obrazovanju, pa i elementarnom kućnom odgoju djece, nisu pridavali veliki značaj. Smatrali su da su dječji nestašluci i neobuzdana priroda odraz njihovog zdravlja, pa je takvo ponašanje bilo odobravano i poticano. Introvertnost i stidljivost bili su sumnjivi. Na zasadama takvog labavog odgoja i sklonosti bučnom izražavanju mišljenja kasnije je nastao Rock'n'Roll. Socijalni inženjering se, dakle, nije upražnjavao na razini kulture, već biologije. Pri nasljeđivanju se strogo poštivalo pravo primogeniture, a žensku djecu se gledalo dobro udati. Uživali su u ekonomskoj samodovoljnosti; sami su proizvodili većinu stvari koje bi im trebale. Obožavali su lov i oružje uopće. Bili su plahe i prijeke naravi, a na ulici je bilo opasno ako biste slučajno ukrstili pogled s njima. Prezirali su gradski život i običaje. Dokolicu su, poput antičkih filozofa, smatrali vrstom slobode i privilegijom ljudi plemenitog roda. Tu vrstu slobode im je, dakako, omogućavala institucija ropstva. Vještice nisu progonili, a ono malo zabilježenih slučajeva uglavnom govore o načinu na koji su bili tretirani oni koji bi vještičarenje prijavljivali a nagrađivani i poštovani oni koji bi od cinkaroša bili potkazivani. Njihovi nasljednici danas uglavnom glasaju za Republikansku stranku.

Individualističku američku kulturu, ono što bismo mogli nazvati amarikanstvom, specifično "američkim" nacionalnim identitetom, formirali su, pak, kolonisti s pograničnog područja Engleske i Škotske i iz Irske, koji su pobjegli od ratova i bijede koji su potresali taj dio Commonwealtha. Za njih se sloboda sastojala u bijegu od bilo kakve vlasti, jer su vlast upoznali samo kao tiraniju, razaranje i pljačku. Karaktera ogrubjelih od životnih nedaća, glasni i prijeke naravi, podozrivi prema bilo kakvom poretku, neskloni plaćanju poreza, ovi Gorštaci ili Krajišnici, naseljavajući Ameriku odlazili su što dalje od Obale i administrativnih centara, krčili šume u Appalachijanskom gorju, a odatle dalje na zapad, skroz dolje prema Teksasu. Dok su drugi kolonisti čekali da američka konjica osigura nove teritorije od prijetnje Indijanaca, ovi gorštaci su se sami odlučivali na taj poduhvat. Oni su pravi američki pioniri. Njima na leđa uglavnom pada počinjeni genocid nad Indijancima. Prvi predsjednik iz njihovog tabora, Andrew Jackson, poznat je, tako, po tome što je odmah po ustoličenju pokrenuo veliku kampanju etničkog čišćenja Cherokee indijanaca, poznatu po krajnjoj brutalnosti. Ovi Škoti i Irci su bili ti koji su, odmah po dolasku u Ameriku, spremno odlučili odbaciti vlastito naslijeđe i ponosno sebe nazvali Amerikancima. Kretali su od nule i nisu željeli imati nikakvo sjećanje na svoj prethodni život ispunjen patnjama. Oni su formirali kulturu čije ideale slave neki današnji libertarijanci, poput Rona Paula, kao što su individualna sloboda i otpor centralnim vlastima. Nisu htjeli imati ništa s državom i zahtjevali su da ih se pusti na miru. Kanili su se politike, pa su i rijetko kad imali svog tipičnog predstavnika u američkom političkom životu. No, njihova uloga je bila veoma značajna, jer je ona strana kojoj bi se oni priklonili uglavnom pobjeđivala. Oni su i tijekom čitave američke povijesti bili poput tasa na vagi – njihovo priklanjanje pobunjenim kolonijama odlučilo je ishod američkog rata za neovisnost, ishod puča u Philadelphiji i formiranju centralne vlade u Washingtonu, ishod Američkog građanskog rata, itd. I u današnjim američkim ratovima oni čine okosnicu američkih marinaca (iako uglavnom ne dijele ciljeve zbog kojih se bore - vodi ih samo njihov amerikanizam). Uglavnom, zbog ove njihove ključne pozicije unutar međusobnih obračuna potomaka Konjanika s Juga i Okrugloglavaca sa Sjevera je i formirana ta iluzija o individualističkoj, libertarijanskoj američkoj kulturi, i "američkim vrijednostima", jer su se i oni na Sjeveru i oni na Jugu pozivali na te vrijednosti u nadi da će pridobiti njihovu naklonost. No, da su to nekakve "američke vrijednosti" samo je korisna politička iluzija, mrkva kojom se htjelo namamiti ovog nepokornog i divljeg gorštačkog konja u svoj tor.

Pored njih, tu su još svakako i kvekeri iz Pennsylvanije, kojima su se pridružili njemački i skandinavski kalvinisti i luterani, koloniju koju je od kralja Charlesa II kupio sin Cromwellova admirala Williama Penna, koji se prvo borio na strani Cromwella, da bi kasnije postao zagovornik restauracije monarhije. Iako pripadnik poznate i utjecajne obitelji, sin William Jr. postao je otpadnik od anglikanske crkve koji se, na užas svih, preobratio na kvekerizam i veliko obiteljsko bogatstvo investirao u svoj projekt u Pennsylvaniji, ponudivši kvekerima da se nastane ondje kako bi ostvarili svoju socijalnu utopiju, svoj "sveti eksperiment". Bio je to, dakle, pravi libertarijanski poduhvat – država Pennsylvanija bila je privatno vlasništvo Williama Penna. Nešto poput onog što bi htio Čeh Vit Jedlička s Liberlandom kod nas, samo što bi on to htio besplatno. Penn je svoju koloniju zamislio kao zemlju u kojoj ljudi različitog etničkog podrijetla i različitih vjerovanja mogu živjeti u miru i harmoniji. Nesposobni za uspostavu bilo kakve efikasne vladavine, ograničeni vlastitim religijskim principima, koji im zabranjuju svaki oblik nasilja i nalažu strogo poštivanje moralnog zakona, oni su u svijetu koji ne poznaje ništa od tih moralnih naloga, dane provodili u beskrajnim filozofskim raspravama i teoretskom sitničarenju. Na tu vrstu slobodoumnosti poticala ih je njihova religija. Iz istih razloga vlastite inhibiranosti pri obnašanju vlasti, bili su nepovjerljivi prema bilo kakvoj vlasti, željeli su da ona bude maksimalno ograničena, da se vlada što manje petlja u njihove živote i da porezi za srednju klasu sitnih obrtnika i trgovaca, kojoj su sami pripadali, budu što manji. Bili su vješte zanatlije, jer su tehnologiju i umijeća sa sobom donijeli njemački kolonisti. Kolonija je, uglavnom, sjajno ekonomski napredovala, ali im principi vladavine nikako nisu polazili za rukom, tako da se nisu znali zaštititi od opasnosti izvanjskog svijeta. Ubrzo su se među kvekere, privučeni njihovim bogatstvom, doselili Škoti i Irci, te kasnije Slaveni i narodi s europskog juga, nakon čega su, prirodno, morali uvoditi sve više zakona, policiju i čitav represivni aparat. Skandinavski luterani su se ubrzo odvojili i otišli ka sjevernijim krajevima, prema granici s današnjom Kanadom. Njih danas također mogu pridobiti republikanci politikom niskih poreza, ali su generalno vrijednosno bliži Jenkijima sa sjevera, premda im je odiozna sjevernjačka intolerantnost, navika da drugima propovijedaju vrlinu i nameću svoje demokratske vrijednosti, čak i nasilnim sredstvima. Iz sličnih razloga kao i u slučaju pridobijanja Gorštaka na svoju stranu, u američki politički mainstream se uvukla ideologija multikulturalizma, pacifistički izolacionizam i doktrina tolerancije, a u današnje vrijeme pokreti za legalizaciju svega i svačega, od prostitucije do kanabisa. I slično kao i u slučaju Gorštaka, to su vrijednosti samo ove populacije u Americi (C. Woodard bi rekao "nacije"), ne i vrijednosti svih američkih nacija. Njihov tipični predstavnik bi danas bio vođa Libertarijanske stranke Gary Johnson, koji vjerojatno ne puši travu, ali zagovara legalizaciju ove biljke čija upotreba je štetna za mentalno zdravlje. Na Woodstocku je 99% učesnika bilo sastavljeno od potomaka ove populacije. To su američki lockeovski liberali, ili bar njihovo slobodoumnije krilo.

Radi preglednosti, ovdje je mapa iz kojih krajeva Engleske su išli glavni migracijski tokovi prema Americi.

Još samo završna bilješka. Ova Woodardova teza mi je dragocjena za dokazivanje povijesne superiornosti, ako tako mogu reći, ideje etničke nacionalnosti nad idejom političke nacije. Naime, ako je točno da je 1989. predstavljala godinu u kojoj je pobjedu nad komunističkim internacionalizmom odnijela ideja etničkog nacionalizma, a ne liberalne demokracije, ako je raspad bivše Jugoslavije ponudio prvi ukus XXI stoljeća, a ne nekakvu regresiju u XIX stoljeće – o čemu svjedoči i današnji uspon etničkog nacionalizma u Europi – onda današnji politički trenutak trebamo promatrati po osi nacionalnoga, a ne ideološkog. Glavna opreka današnjeg svijeta je tada opreka nacionalno-nadnacionalno, nacionalizam-globalizam, a ne ideološke opreke socijalizam-liberalizam, koje su bile karakteristične glavne ideološke opreke XX stoljeća. Dakle, ako ta teza važi za današnju Europu, što je relativno lako dokazati, onda to mora važiti i za Sjedinjene Države, što je malo teže dokazati. Naime, Sjedinjene Države i danas važe kao krucijalni dokaz uspješnosti jednog nadnacionalnog projekta, pred kojim moraju pasti ničice svi etnički nacionalizmi i svi nacionalni pokreti u Europi, na koje se i dalje gleda s prezirom, kao na nekakvo iskakanje iz glavnog povijesnog ležišta. Taj nadnacionalni američki identitet se naziva još i političkom nacijom, kako bi se napravila razlika prema "njemačkom" modelu nacionalizma shvaćenog u smislu etniciteta i kulture. Europska unija danas predstavlja pokušaj da se na europskom tlu izgradi jedna nova, europska politička nacija, po modelu Sjedinjenjih Američkih Država, koja bi potisnula partikularne etničke identitete i nacionalizme. Po tome je taj projekt umnogome sličan i neuspjelom pokušaju uspostavljanja jugoslavenske političke nacije kod nas. Kao i Woodard, smatram da jugoslavenski primjer može dobro poslužiti kao rukovodno načelo pri pogledu na budućnost i jednog i drugog nadnacionalnog eksperimenta – i Europske Unije i Sjedinjenih Država.

Večernjakova blogosfera

Boluje li Amerika od jugoslavenskog sindroma?

Ovih dana se u medijima pojavilo zanimljivo svjedočenje o prisluškivanom razgovoru iz 1984. godine između Franje Tuđmana i izvjesnog Amerikanca G. Ginsburga, u kome je on svome sugovorniku na sljedeći način objašnjavao razliku između tadašnje Jugoslavije i Sjedinjenih Država, uvjeravajući ga u nužnost stvaranja hrvatske nacionalne države: “Američka nacija je stvorena na anglosaksonskim kulturnim tradicijama, jeziku i drugome. Mi ovdje imamo nekih razlika, Srbija i Hrvatska do 1918. nikad nisu živjele skupa. To su Istok i Zapad, Bizant i katolicizam...” Prvi hrvatski predsjednik ovdje, dakle, želi reći da je tadašnja Jugoslavija bila loše konstituirana i nefunkcionalna država, jer Srbi i Hrvati ne dijele zajedničku tradiciju, za razliku od Amerikanaca, koji takvu tradiciju posjeduju.

Poznato je, međutim, da su Amerikanci malo tvrđi na ušima kada se susretnu s europskim etničkim nacionalizmom, jer oni sebe doživljavaju političkom nacijom, utemeljenom na Američkoj revoluciji, pa je za pretpostaviti da Tuđmanu nije bilo lako svoga sugovornika uvjeriti u poželjnost stvaranja hrvatske nacionalne države. Njima je, uostalom, ideološki bio bliži koncept višenacionalne zajedničke države i stvaranja jedinstvene jugoslavenske političke nacije. To su i pokazali svojim dugim inzistiranjem na kakvom-takvom očuvanju Jugoslavije i diplomatskim akcijama koje su poduzimali u predvečerje samog Domovinskog rata i tijekom njega. Na kraju krajeva, i Sjedinjene Države su jedna takva višenacionalna politička zajednica, utemeljena revolucionarnom političkom voljom, a ne zajedničkom tradicijom i kulturom, kako je mislio Tuđman.

Sjedinjene Države smatraju se izuzetnim primjerom uspješnosti stvaranja političke nacije, koji se potpuno razlikuje od koncepta etničkih nacionalnih država kakav imamo na europskom kontinentu, poglavito na istoku Europe. Taj etnički koncept nacije još i danas se iz nekog razloga smatra retrogradnim i prevaziđenim, pukim atavizmom prošlosti. Tako je preovlađujuće mnijenje da je raspad bivše Jugoslavije skrivio jedan izrazito nazadan proces buđenja etničkog nacionalizma, za koji se na Zapadu često koristi pogrdan izraz "balkanizacija". Bila je to slika davne prošlosti, greškom zalutala u našu sadašnjost. Budućnost je, mislilo se, u prevazilaženju ograničenosti etničkih identiteta, u ujedinjavanju u šire nadnacionalne zajednice. Budućnost pripada političkim a ne etničkim nacijama, mislilo se. I sami smo prihvatili to viđenje. Odmah nakon osvajanja neovisnosti i konstituiranja hrvatske nacionalne države, slikom naše budućnosti je, tako, pomalo paradoksalno, kao svojevrsna zamjena za netom propalu Jugoslaviju, postala Europska unija. Nalog dana je postalo usvajanje novog europskog političkog identiteta.

Međutim, nisu svi gledali na buđenje etničkog nacionalizma i stvaranje nacionalnih država krajem prošlog stoljeća kao na iracionalni prodor prošlosti u jasno definiranu sliku budućnosti kao prevladavanja nacionalnih idiosinkrazija. Tako je jedan drugi Amerikanac, Colin Woodard, koji je devedesetih godina bio dopisnik "Christian Science Monitora" iz Zagreba, promatrajući izbliza raspad Jugoslavije vidio u njemu sliku američke budućnosti. Bilo mu je jasno da Amerika ima jako puno sličnosti s bivšom Jugoslavijom i pati od sličnih strukturnih slabosti. Znao je da je američka nacija samo apstrakcija, koju na okupu drži tek tanka ideološka opna, ispod koje bujaju etničke, regionalne i kulturne nesumjerljivosti bezdržavnih nacija, koje bi jednog dana mogle zatražiti svoju neovisnost. O tome je kasnije napisao knjigu pod nazivom "American Nations", u kojoj pokazuje da u Americi postoji jedanaest različitih nacija i regionalnih kultura, koje na okupu drži ne jedinstvo, već hegemonija i smjena dominacija nekih od tih nacija. Sasvim slično iskustvu bivše Jugoslavije, američko jedinstvo počiva na krhkim, kompromisnim i kompliciranim ustavnim rješenjima, a politički je definirano pobjedom Sjevera u građanskom ratu i pokoravanjem neposlušnih nacija Juga.

Za razliku od Franje Tuđmana, pak, naša politička elita sklona je često tumačiti i koristiti ideju hrvatske nacije u njenom političkom a ne etničkom značenju. U tome se Hrvatska, kaže se, želi ugledati na Ameriku. To je, međutim, sasvim krivo. Koncept političke nacije prevaziđena je slika prošlosti, koja nema velikih izgleda u budućnosti. Treba se držati onog iskustva kada smo svojim primjerom ocrtavali sliku budućnosti onima koji još uvijek nisu razriješili sa svojom prošlošću.

Večernji list

Komentar: Debata je pokazala prijetvornost i izbjegavanje pravih odgovora

Možda bismo bolji odgovor na pitanje tko je u debati bio bolji ako bismo pitanje izokrenuli, pa pitali tko je od njih dvojice bio gori? Bili su jednako loši.

Debata je bila katastrofa, pravi fijasko. Bolje da nije ni održana. Bilo je to antisučeljavanje, a ne debata. Nije bilo iskre, žara, nije se vidjela želja za pobjedom. Nijedna dobra poruka nije poslana, nijedna kotroverza nije raspravljena, nijedno novo pitanje nije otvoreno. Bilo je to jedno dvosatno naporno, neinteresantno, neinspirativno i besadržajno natezanje, na kojem kao da su obojica više gledali sakriti svoje mane, nego raskrinkati slabosti onog drugog i izaći kao pobjednici. Bilo je puno promašenih poentiranja, čak i kad se radilo o zicerima i nabacivanju na volej. Više je bilo zaobilaženja pravih pitanja, nego argumentirane rasprave o stvarnim problemima. S nestrpljenjem se čekao kraj, samo da ta agonija prijetvorstva i glumatanja prođe, kaže kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

– Milanović je dugo gradio svoj imidž fajtera i oštrog polemičara izazivajući svoje protivnike na TV-debate i skupljao poene na njihovom odbijanju sučeljavanja. Sada se, međutim, ispostavilo da njemu sučeljavanje baš i ne odgovara toliko. Bio je više nervozan nego oštar, više trom nego efikasan. U nekoliko navrata je čak ostao bez riječi ili slijegao ramenima, kao da pokazuje nemoć. Da ne govorimo o tome da je čak i pomagao protivniku u nevolji, kao kad je napao HDZ da je srušio vlastitu Vladu, da bi onda Plenkoviću nabacio na volej kako je on, eto, pisao pismo podrške Vladi te da nije osobno kriv za njen pad. To inzistiranje Milanovića na razlici između Plenkovića i HDZ-a, iako je jasno koji je efekt time htio ostvariti, jako je loše izvedeno. Na kraju je to Plenković i iskoristio u svoju prednost, zahvaljujući mu se na komplimentima. Napad u kome postavljate svome protivniku jastuk za spasavanje više liči na samoranjavanje, nego na potez nekakvog fajtera, tvrdi Ristić i nastavlja.

– Plenković pak, kao političar čiji su stavovi relativno nepoznati široj publici, nije iskoristio ovo sučeljavanje za vlastito profiliranje i slanje par jednostavnih i jakih poruka. Njegov najveći propust je upravo u tome da ni nakon ove debate svojim potencijalnim glasačima nije uspio objasniti vlastitu poziciju. To nije uglađenost, već bljedilo, i problem je ako znamo da upravo njegovi glasači, zbog burnih promjena u stranci, imaju veći motivacijski problem oko izlaska na izbore od glasača oporbe. Ovim nastupom ih sigurno nije uspio uvjeriti da je važno izaći na izbore. On se također nije pokazao kao vrstan politički napadač. Dok je Milanović ostajao bez riječi i počinjao štucati kad je trebao uzvratiti na napad, Plenković je uzmicao i štucao kad je trebao napadati. Obojica su bili jako nervozni i u prvih pet minuta debate popili su svu vodu. Jako frustrirajuće, sve u svemu. Njegovo nekoliko puta ponovljeno “ja, kao novi predsjednik HDZ-a” kao da je dodatno podvlačilo dojam da on tu samo glumi lidera HDZ-a u dodijeljenoj mu ulozi, da on i nije lider, da to nije nešto za pravo.

Sve u svemu, sami učesnici u debati kao da su namjerno srušili smisao sučeljavanja. Vidjelo se da su si oni dobri, a da im je sve ovo natezanje oko političkih razlika malo naporno, nametnuto i izlišno. Glavni dojam je bljedilo, bezidejnost, neautentičnost. Da se gledatelji ne bi pogubili oko raspoznavanja kandidata, dosta je pomogla ona hipnotizirajuća plava i crvena pozadina u studiju. Da nije bilo toga, teško da bismo razlikovali tko je tu tko, tko desno a tko lijevo, tko HDZ a tko SDP. Dapače, Milanović je više djelovao kao kandidat desnice, koristio je desnu frazeologiju, par puta istaknuo svoje hrvatstvo, dok je Plenković više govorio o Europskoj uniji nego o Hrvatskoj, nastupao više s jedne građanske a ne nacionalne pozicije. Kao da su jedan i drugi htjeli zahvatiti u biračko tijelo onog drugog. To bi možda imalo smisla da se radilo o završnom sučeljavanju, gdje treba pokupiti koji postotak glasova neopredijeljenih, ali na prvom sučeljavanju, gdje se utvrđuje vlastita pozicija i motiviraju svoji glasači, to baš i ne djeluje kao strategija, već više kao promašena igra pobrkanih lončića, kaže naš sugovornik.

 – Ako je i bila pokoja dobra replika, to je bilo, kao i većina stvari kod nas, više stvar talenta i improvizacije, a ne ozbiljne pripreme i izgrađene strategije. U stvari je najjači dojam ostavilo to koliko nijedan od njih ne vlada supstancom problema koji tište Hrvatsku. Ostali su na demagoškim parolama i floskulama, natječući se u nabacivanju brojevima ljudi koje će jedan ili drugi zaposliti ili koje ćemo mjesto zauzeti na Doing Business listi, često i tada ne ulazeći dublje u raspravu, kao da ne vladaju pravim podatcima i nemaju uvid u stvarno stanje stvari. Tako su i jedan i drugi imali gafove oko činjenica, ali to ovaj drugi nije znao iskoristiti jer i sam očito nema pojma o tome. Svoje nepoznavanje problema hrvatskog društva i svoje odsustvo vizije pokušali su nadomjestiti upotrebom opskurnih termina i stranih izraza, očito želeći verbalnim trikovima zasjeniti vlastito neznanje. Pokazana nekompetentnost pomalo plaši, jer se radi o ljudima koji ne samo imaju šanse postati premijeri, već je jedan bio premijer, a drugi u svom brielskom uredu ima direktan priključak na sveznajuću eurokratsku mašineriju, ističe Ristić i zaključuje.

– Možemo reći da je ovakvo loše sučeljavanje dobra slika stanja demokracije u Hrvatskoj. Jer, kod nas ne postoji kultura javne rasprave o važnim društvenim problemima, već kultura intriga, afera, zaplotnjaštva, rješavanja problema iza zatvorenih vrata. Političke podjele su više klanovskog, plemenskog tipa, nego proizašle iz argumentiranog i artikuliranog političkog stava. Otuda se sučeljavanjima više prijeti, nego što se na njima pobjeđuje. Otuda se na njih izlazi da bi se stvari izgladile i maskirale, a ne da bi se očitovalo o krucijalnim temama. Naša politika je obiteljska stvar, pa i problemi ostaju unutar obitelji, a ne iznose se van. Politika je kod nas samo simulacija ideje parlamentarizma i republikanske brige o javnoj stvari. S nama, takvi kakvi smo, možda drukčije i ne može biti. Naši političari su slika nas samih. To je možda jedina spoznaja koju treba ponijeti s ovog loše odglumljenog sučeljavanja, ma koliko ona poražavajuća bila, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

Preobrazba HDZ-a kao samoporicanje desnice

Svi znamo Kafkinu priču o nesretnom Gregoru Samsi, koji se jednog jutra probudio preobražen u golemog kukca. Slično tome se hrvatska desnica, svjedočili smo ovog ljeta, jednog lijepog jutra probudila i shvatila da se, nakon košmarne noći, preobrazila u nešto čudno i neprepoznatljivo. HDZ je zaspao s Tomislavom Karamarkom a probudio se s Andrejem Plenkovićem, i to je bilo to – proces je mogao početi. Svi su bili zbunjeni tom iznenadnom promjenom, kako njene pristalice, tako i protivnici. Jedni tvrde da je riječ o bolesti, drugi da se radi o ozdravljenju; jedni u nevjerici gunđaju, drugi takav proces glasno pozdravljaju. Jedino je sigurno da se tu više ne radi o istom entitetu, već o jednom sasvim drugom biću. Nije izvjesno čak ni da se tu još uvijek radi o desnici.

Ako pogledamo bliže vidjet ćemo da se HDZ ponaša sasvim suprotno od onoga kako se do jučer ponašao. Ako je do jučer bio osuđivan za fašizam, sada je HDZ taj koji prvi osuđuje fašizam; ako je do jučer bio smatran desnicom nalik onima u zemljama Višegradske skupine, sada je on taj koji se distancira od Višegradske skupine; ako je do jučer smatran euroskeptičnim i rugao se "briselskim budalama", sada apsolutno na sebi ima žig i potpis briselskih eurokrata. Preobrazba kroz koju prolazi HDZ nije tako rijetka i već je detektirana, a ja bih je nazvao procesom aktivnog samoporicanja desnice, tj. njene ideološke adaptacije na uvjete života u globaliziranom svijetu u kojem glavnu riječ imaju lijevoliberalne elite i njihov globalistički ideološki postav.

U stvari, mislim da su kategorije "lijevo" i "desno" već zastarjele i da ih treba izbjegavati, jer je glavni politički sukob danas onaj između globalizma i nacionalizma, a ne ljevice i desnice. Globalizam je ideologija elita, nacionalizam je opijum masa. Glavno oružje globalista u tom sukobu jest moralna optužba nacionalista za fašizam, zaostalost, ksenofobiju i rasizam. Globalisti smatraju da postoje samo individue i njihove sudbine, nikakvi kolektivni identiteti, da ljude ne možemo dijeliti prema njihovoj pripadnosti naciji, rasi, spolu ili seksualnoj opredjeljenosti. Sve nacije i kulture su jednake i među njima nema razlike. Nacionalisti pak smatraju da nema ničeg lošeg i neprirodnog u davanju prednosti svojoj naciji pred drugima, da je povišena doza solidarnosti s ljudima s kojima dijelimo isto podrijetlo, kulturu, religiju i običaje sasvim prirodna stvar.

Bilo kakvo isticanje nacionalne ili kulturne posebnosti smatra se nazadnim i parohijalnim, izrazom zaostalosti i neprosvijećenosti. Ako se naiđe na otpor, tome slijedi spremna optužba za fašizam, već dobro uigrana shema globalista. Imali smo je prilike vidjeti na djelu ovog proljeća, primijenjenu u Hrvatskoj na vladu desnog centra. Sa svih strana svijeta pljuštale su optužbe za fašizaciju Hrvatske. Sličan model smo vidjeli primijenjen u slučaju berxitovaca u Britaniji ili danas Trumpa u Americi, da ne spominjemo već notorne "fašiste" poput Orbana ili Putina. Svatko tko stavlja svoju naciju i njene interese ispred ostalih automatski dobija etiketu fašista, rasista i inače zlog i naopakog mračnjaka. Nešto što je stoljećima bilo sasvim normalno, da na čelu neke zemlje bude lider koji interese svoje nacije stavlja na prvo mjesto, danas se u našem globaliziranom svijetu smatra najvećim političkim zločinom i razlogom za političku ekskomunikaciju.

Ali, nije samo dovoljno odstraniti takve globalistički inovjerne političke lidere. Potrebno je i dubinski promijeniti tvrdokorno nacionalističku svijest masa. Nema bolje terapije za to nego na čelo desnice dovesti poklonika globalističkog vjeruju. Takva operacija globalističkog pelcanja desnice premijerno je izvedena u Njemačkoj, kada je Angela Merkel u potpunosti prihvatila ideologiju globalizma kako bi izbrisala povijesnu optužnicu za nacizam. Sličnu stvar vidimo i u pobuni dijela republikanskog establišmenta protiv Trumpa, gdje oni prihvaćaju sve optužbe protiv Trumpa koje stižu iz tabora demokrata i nude sebe kao uglađenu desnu alternativu. Ista se stvar dogodila i kod nas s Plenkovićevim preuzimanjem HDZ-a - desnica je postala glavni promotor globalističke ideologije. Ne znam hoće li taj trik promijeniti svijest naroda, mada sumnjam. Takav eksperiment nije uspio ni pod komunističkom stegom, pa ne vidim razloga da uspije i pod ovom globalista. Tako se jedino produbljuje jaz između elita i naroda, a svijet ostaje bez alternative. A znamo da kad nestane političke alternative, stvari ne izlaze na dobro.

Večernji list

Pa što ako Perković propjeva?

Najveći problem komunizma uvijek je bila prošlost, a njegov najveći neprijatelj neokrznuti fragmenti sjećanja na tu prošlost. Komunizam je pokušaj organizirane amnezije društva. Zaboraviti prošlost, zaboraviti i taj zaborav, i okrenuti se budućnosti – to je bila krilatica komunizma. Budućnost uvijek počinje zaboravom. Međutim, zaborav je i ono što prošlosti omogućuje život u sadašnjosti. Sjećanje je ono koje nas dijeli od prošlosti, ne zaborav. Ove dijalektike zaborava nije pošteđen ni sam komunizam, jednom kad prođe. To je problem s kojim se suočavaju sva postkomunistička društva – ona jako teško uspostavljaju odnos prema svojoj komunističkoj prošlosti. To sjećanje je ambivalentno, uvijek pomalo iskrivljeno i naknadno konstruirano. Ako se nešto i pamti, pamte se nekomunistički fragmenti komunističke prošlosti. Sjećanje na komunističku prošlost trauma je, slijepa mrlja, svih postkomunističkih društava. Jedini lijek koji je do danas izumljen protiv kolektivne amnezije komunističke prošlosti zove se lustracija. Ona je poput lijeka za SIDU – ne nudi izlječenje, ali svakako olakšava život s bolešću.

Prvostupanjska presuda Visokog zemaljskog suda u Münchenu protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića jedan je od takvih fragmenata komunističke prošlosti koji se uspio probiti u naše sjećanje neokrznut iskrivljavanjima i relativizacijama. Otuda je i učinak te presude, premda je ovakav ishod bio očekivan i izvjestan, primljen s primjetnim nesnalaženjem i neskrivenom zbunjenošću. Ne mislim tu toliko ni na čuđenje i iznenađenost Zorana Milanovića, ni na mlaku reakciju Andreja Plenkovića na presudu. Oni su samo simptom stanja duha nacije. Većina medija uopće nije znala kako se postaviti i što reći, pa su prve analize presude dolazile iz Slovenije. Koliko je naše društvo bilo nespremno za ovakav proces protiv bivših šefova Udbe, dovoljno govori ne samo to što je naše pravosuđe prethodno odbacilo tužbu protiv Perkovića, već i okolnost da suđenje nije obavljeno pred hrvatskim, već pred njemačkim sudom. Koliko smo daleko od bilo kakvog suočavanja s prošlošću svjedoči i to da nismo imali dovoljno kvalificiranog povjesničara koji bi mogao odgovoriti zahtjevima njemačkog suda, nego su kao vještaci na suđenje pozvani povjesničari iz Danske i Njemačke.

Moguće je predvidjeti dvije vrste reakcija na ovu presudu u službi iskrivljavanja sjećanja i zaborava zločina komunističkog režima. Jedna, koja će pokušati relativizirati čitavu stvar, i druga, koja će ju pokušati histerizirati. Notorni primjer relativiziranja presude Perkoviću i Mustaču s vidnim elementima histeriziranja jest izjava bivšeg predsjednika Ive Josipovića (koji još uvijek njihovu krivnju stavlja pod znak upitnika) da bi moglo doći do destabilizacije društva "ako Perković propjeva". Kao da bi nam istina o prošlosti nekako mogla naštetiti? Mogla bi naštetiti našoj konstruiranoj slici o nama samima, svakako, ali to i nije nešto što je vrijedno očuvanja. To je zaborav protiv koga se treba boriti, a ne sjećanje. Reakcija iznenađenosti presudom bivšeg premijera Milanovića također je znakovita – on je čitavu stvar odmah premjestio na razinu politike, optužujući HDZ da su Perković i Mustač bili njihovi osnivači. No, onda se postavlja pitanje zbog čega ih je on štitio od izručenja njemačkom sudu? To što je štitio sada osuđene ubojice moglo bi ga stajati političke karijere ukoliko ne bude dao odgovor na to pitanje. Odgovor da su oni imali zasluga u Domovinskom ratu, pa čak ni pozivanje na Tuđmana, svakako ne može biti zadovoljavajuće.

Jedini primjeren odgovor u ovoj situaciji bilo bi zalaganje za otvaranje arhiva CK SKH, čiji je SDP pravni sljednik, i iniciranje političkog procesa koji bi doveo do donošenja zakona o lustraciji. Samo tako bi svome iznenađenju presudom mogao bar naknadno dati privid vjerodostojnosti. S druge strane, ne treba puno očekivati ni od desnice. Tema lustracije nije tema iza koje bi mogao stati Andrej Plenković. To je tema koju je inicirao Tomislav Karamarko, koja ga je na kraju politički i stajala glave, jer je bio oglašen za nekoga tko time unosi razdor i sukobe u hrvatsko društvo. U stvari, treba očekivati da će desnica sada odigrati ključnu ulogu u ublažavanju posljedica šoka i anesteziranju hrvatskog društva nakon osuđujuće presude Perkoviću i Mustaču. Krilatica će opet biti da se ne treba baviti prošlošću, već se okrenuti budućnosti. Bolja budućnost je kod nas izgleda samo funkcija zaborava, kako bismo lošoj prošlosti osigurali udobnost neometanoga trajanja.

Večernji list

Komentar: Zoran Milanović treba odgovoriti zašto je štitio "hadezeovce"

Prvostupanjska presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču Visokog zemaljskog suda u Muenchenu u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, kojom su ova dvojica osuđena na doživotne kazne zatvora trebala bi, prije svega, vratiti osjećaj povjerenja u pravdu obiteljima žrtava komunističkog sustava, ali i djelovati katarzično na čitavo hrvatsko društvo. Međutim, ako pogledamo okolnosti pod kojima je ova presuda donešena, prije svega, da je presudu donio njemački a ne hrvatski sud, a da je hrvatska država učinila skoro sve kako bi zaštitila osuđeni dvojac od isporučivanja sudu, stvari su daleko od ohrabrujućih. Bez jasne političke volje i lustracije pravosudnog sustava u Hrvatskoj, velika je vjerojatnoća da će ova presuda ostati usamljeni slučaj, prije traumatično podsjećanje da nismo imali smjelosti suočiti se sa svojom prošlošću, nego kao trenutak početka katarze. Sada ne treba, dakle, biti euforičan. Zvijer je ranjena, ali još uvijek opasna, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Jasno je da je ova presuda vrlo neugodna za našu političku elitu. Tako, skandaliziranje Zorana Milanovića nad spoznajom o presudi okrivljenog dvojca želi prikriti jedan drugi skandal, odnosno spoznaju da je njegova politička volja odlučno stala u zaštitu sada osuđenih ubojica od izručenja i suđenja. To je velika mrlja u njegovom političkom djelovanju, koja ga može stajati i političke karijere, jer bi bio pravi skandal ako bi on sada, s tim političkim crimenom za vratom, recimo, postao premijer. Stoga, njegov pokušaj prebacivanja krivnje na HDZ, da su, naime, Perković i Mustač ljudi koji su stali uz HDZ, predstavlja samo pokušaj kontrole štete, kojim će teško teško uspjeti umanjiti svoju krivnju. Jer, ako su oni bili među utemeljiteljima HDZ-a, što nije daleko od istine, postavlja se pitanje zašto ih je on onda štitio? Jedino što bi Milanovića u ovom slučaju moglo iskupiti jest da se sada založi za potpuno otvaranje i kompletiranje arhiva, tj. da SDP, kao pravna sljednica SKH, učini dostupnim arhiv CK SKH, kojim bi građanima Hrvatske bili stavljeni svi dokumenti bivše države na uvid. Uostalom, Centralni komitet je i bio taj koji je izdavao naloge za sve ovakve akcije bivše Udbe, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Zanimljive su i reakcije koje stižu iz HDZ-a. Naime, kao što je i očekivano, Andrej Plenković je u svojoj reakciji na presudu Perkoviću i Mustaču akcent stavio na donošenje tzv. Lex Perković i Milanovićevo sukobljavanje s Europskom unijom tim povodom, kao da je to ključna stvar u ovoj presudi. Ključno je da ova presuda govori o nužnosti provođenja lustracije u Hrvatskoj, te da bez reforme hrvatskog pravosuđa, koje je prethodno odbacilo tužbu protiv Perkovića, ne možemo krenuti dalje. Ne treba očekivati da će Plenkovićev HDZ puno učiniti na tom planu, jer su sve političke strukture duboko uvezane nitima Udbe i nose teret naslijeđa bivšeg komunističkog režima. Uz to, lustracija je bila politička agenda Karamarkovog HDZ-a, pa za njega politički nije dobro previše inzistirati na tome. Vjerojatnije je da će se čitava stvar oko presude politički pokušati amortizirati i marginalizirati pričom o pomirbi i porukom da mi ne trebamo voditi bitke naših očeva, nego se trebamo okrenuti budućnosti, ističe naš sugovornik i zaključuje.

- Najveći benefit ove presude za hrvatsko društvo je u tome što je njome skinuta dugogodišnja politička stigma s teme lustracije. Pitanje lustracije je ovom presudom zadobilo pravo građanstva. Sada to više nije tema koja navodno priziva osvetu i razdor u hrvatskom društvu, već pitanje njegovog moralnog ozdravljenja i pitanje pravde za žrtve komunističkih progona. Jer, kao što je i njemački sud više puta podvukao, ovdje se radi o čitavom sustavu, o zločinu koji je počinio komunistički sustav, o zločinu "starih struktura", da je to bila politička odluka, a ne o nekakav marginalni incident ili ispad. Ono što je bitno jest sada ohrabriti obitelji žrtava tog sustava da podnesu tužbe pred hrvatskim pravosuđem. Međutim, to ne treba očekivati dok ne vidimo jasnu političku volju za lustracijom sustava, čemu treba prethoditi otvaranje arhiva, a prve reakcije političara na ovu presudu ne ohrabruju. Stoga će pritisak javnosti na političare biti od presudne važnosti da pitanju lustracije i otvaranja arhiva daju prvorazredan politički značaj. Ako njega ne bude i ako taj pritisak ne bude dovoljno jak i ustrajan, onda ne treba očekivati ni pravdu za žrtve, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus