Očito je da smo se s objavljivanjem transkripata s Milanovićevog sastanka s predstavnicima branitelja našli na vrhuncu predizborne kampanje. Dapače, ovo bi mogla biti točka preokreta, inače prilično dosadne i isprazne kampanje, koja bi mogla utjecati i na njenu završnicu. Sve je djelovalo pomalo sterilno i usiljeno, kampanja je više služila prigušivanju demokratskog impulsa, nego bila demokratska svetkovina, kako bi elite mogle na miru i dalje od očiju javnosti odlučivati o provođenju zadanog smjera Hrvatske. Na djelu je bio plan ostvarenja velike hrvatske pomirbe, koji je trebao biti okrunjen velikom koalicijom. A onda je u kadar upao enfant terrible hrvatske političke scene, Zoran Milanović, koji se, nakon smjene Karamarka, još jedini nije uklapao u ovu idiličnu sliku svehrvatskog pomirenja. Snimka njegovih off the record izjava razbila je tu hinjenu idilu, okrenula čitavu scenu naglavce, podijelila javnost, stvari dovela do usijanja. Demokracija ponovno diše punim plućima, i svi se opet dobro zabavljamo.
Stanje u kome se našla hrvatska politička scena najbolje je opisati kao stanje kolektivne kognitivne disonance. Kognitivna disonanca je, pojednostavljeno, stanje u kome se naše predstave o nama i naši postupci nalaze u sukobu. Klasičan primjer je pušač koji zna da može dobiti rak, a ipak nastavlja pušiti. Naši postupci su u sukobu s našom željom da ostanemo zdravi. Naći se u situaciji kognitivne disonance je poput stavljanja naočala koje vam potpuno izokrenu percepciju i postave svijet naglavce. Upravo je to uradio Milanović svojim kontroverznim izjavama u tajno snimanom razgovoru s braniteljima – izokrenuo je percepciju javnosti o njemu samome, potpuno poremetio ustaljeni način gledanja na njega i politiku koju predstavlja. Svi su sada zbunjeni i u šoku i svi se bave tim njegovim izjavama. I dok smo zabavljeni sadržajem njegovih izjava, pokušavajući razriješiti taj kognitivni sukob, "iza leđa" nam se događa nešto sasvim drugo...
Prva stvar koju je Milanović ovim putem ostvario jest da je pridobio svu medijsku pozornost, da se nalazi na svim naslovnicama. Pritom je manje bitno jesu li ti napisi o njemu pozitivni ili negativni, jer je glavni dojam već ostvaren, a to je da je on "glavni igrač", da se oko njega "vrti priča", da je bitan. Manje je bitno tko je snimio razgovor i je li Milanović znao za to. Tu je puno bitnija forma, da je to bio jedan nezvaničan razgovor, daleko od očiju javnosti. Svi mi znamo da političari lažu i svi bismo voljeli znati što uistinu misle. Kada je snimak izašao u javnost, naravno da je Milanović potvrdio da je znao da ga snimaju. Time je, u stvari, poslao poruku da je rekao ono što doista misli. To se percipira kao iskrenost. I to je ono što šokira – suočeni smo s izjavama političara koje potpuno odudaraju od njegove preovlađujuće percepcije u javnosti, uz njegovu autorizaciju, makar i naknadnu. Milanović očito igra na kartu iskrenosti i šokiranja, a mi smo ti koji s tim moramo izaći na kraj.
Glavna je zabava, naravno, miješanje karata ljevice i desnice. Suočeni smo s glavnim političkim predstavnikom ljevice koji izbacuje notorne desničarske parole. Desnicu je zbunio, jer sada njihove vlažne snove ostvaruje čovjek koga najviše preziru. Nekoga koga su smatrali nepouzdanim zastupnikom nacionalnih interesa, Jugoslavenom, koji ima upitne stavove o temeljima hrvatske neovisnosti, sada vide kako nekoga tko iskreno, off the record, zastupa hrvatske interese i oran je zbog toga ući u sukob sa susjednim državama. Taj dojam pojačavaju napadi predstavnika nevladinih organizacija, Pupovca, Nikolića, beogradskih medija... Silno je zabavno da se sada hrvatska desnica našla u tom istom kolu s ljevicom i predstavnicima Srba, odakle zajedno napadaju Milanovića. Milanović je ovim potezom potpuno preuzeo i pokvario tu staru igru Beograda i HDZ-a o dizanju nacionalnih tenzija pred izbore. Sada je on taj koji kontrolira igru, a Beograd i HDZ su na suprotnoj, zajedničkoj strani...
Nitko od njih, dakle, ne može uskladiti fakt s kojim su suočeni sa svojom slikom svijeta. To stvar čini neopisivo zabavnom. Naravno, ne treba očekivati da će ovo dovesti do nekakve masovne promjene stava hrvatskih glasača. Reagirat će kao pušači koji uvijek nađu izliku za nastavak pušenja. U sukobu sa svjetonazorom stvarnost uvijek gubi bitku. HDZ i SDP imaju svoju čvrstu bazu. Milanović sada peca u u ribnjaku neodlučnih. Ovo Milanovićčevo izokretanje svijeta naglavce trebalo bi, paradoksalno, privući one koji će time svjetonazorno biti najmanje potreseni.
Večernji list
Stanje u kome se našla hrvatska politička scena najbolje je opisati kao stanje kolektivne kognitivne disonance. Kognitivna disonanca je, pojednostavljeno, stanje u kome se naše predstave o nama i naši postupci nalaze u sukobu. Klasičan primjer je pušač koji zna da može dobiti rak, a ipak nastavlja pušiti. Naši postupci su u sukobu s našom željom da ostanemo zdravi. Naći se u situaciji kognitivne disonance je poput stavljanja naočala koje vam potpuno izokrenu percepciju i postave svijet naglavce. Upravo je to uradio Milanović svojim kontroverznim izjavama u tajno snimanom razgovoru s braniteljima – izokrenuo je percepciju javnosti o njemu samome, potpuno poremetio ustaljeni način gledanja na njega i politiku koju predstavlja. Svi su sada zbunjeni i u šoku i svi se bave tim njegovim izjavama. I dok smo zabavljeni sadržajem njegovih izjava, pokušavajući razriješiti taj kognitivni sukob, "iza leđa" nam se događa nešto sasvim drugo...
Prva stvar koju je Milanović ovim putem ostvario jest da je pridobio svu medijsku pozornost, da se nalazi na svim naslovnicama. Pritom je manje bitno jesu li ti napisi o njemu pozitivni ili negativni, jer je glavni dojam već ostvaren, a to je da je on "glavni igrač", da se oko njega "vrti priča", da je bitan. Manje je bitno tko je snimio razgovor i je li Milanović znao za to. Tu je puno bitnija forma, da je to bio jedan nezvaničan razgovor, daleko od očiju javnosti. Svi mi znamo da političari lažu i svi bismo voljeli znati što uistinu misle. Kada je snimak izašao u javnost, naravno da je Milanović potvrdio da je znao da ga snimaju. Time je, u stvari, poslao poruku da je rekao ono što doista misli. To se percipira kao iskrenost. I to je ono što šokira – suočeni smo s izjavama političara koje potpuno odudaraju od njegove preovlađujuće percepcije u javnosti, uz njegovu autorizaciju, makar i naknadnu. Milanović očito igra na kartu iskrenosti i šokiranja, a mi smo ti koji s tim moramo izaći na kraj.
Glavna je zabava, naravno, miješanje karata ljevice i desnice. Suočeni smo s glavnim političkim predstavnikom ljevice koji izbacuje notorne desničarske parole. Desnicu je zbunio, jer sada njihove vlažne snove ostvaruje čovjek koga najviše preziru. Nekoga koga su smatrali nepouzdanim zastupnikom nacionalnih interesa, Jugoslavenom, koji ima upitne stavove o temeljima hrvatske neovisnosti, sada vide kako nekoga tko iskreno, off the record, zastupa hrvatske interese i oran je zbog toga ući u sukob sa susjednim državama. Taj dojam pojačavaju napadi predstavnika nevladinih organizacija, Pupovca, Nikolića, beogradskih medija... Silno je zabavno da se sada hrvatska desnica našla u tom istom kolu s ljevicom i predstavnicima Srba, odakle zajedno napadaju Milanovića. Milanović je ovim potezom potpuno preuzeo i pokvario tu staru igru Beograda i HDZ-a o dizanju nacionalnih tenzija pred izbore. Sada je on taj koji kontrolira igru, a Beograd i HDZ su na suprotnoj, zajedničkoj strani...
Nitko od njih, dakle, ne može uskladiti fakt s kojim su suočeni sa svojom slikom svijeta. To stvar čini neopisivo zabavnom. Naravno, ne treba očekivati da će ovo dovesti do nekakve masovne promjene stava hrvatskih glasača. Reagirat će kao pušači koji uvijek nađu izliku za nastavak pušenja. U sukobu sa svjetonazorom stvarnost uvijek gubi bitku. HDZ i SDP imaju svoju čvrstu bazu. Milanović sada peca u u ribnjaku neodlučnih. Ovo Milanovićčevo izokretanje svijeta naglavce trebalo bi, paradoksalno, privući one koji će time svjetonazorno biti najmanje potreseni.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar