"Ovaj svijet odlazi k vragu!" – razmišljao sam slušajući kako Zlatko Hasanbegović objašnjava HDZ-ov slogan "Vjerodostojno" kao sklad misli, riječi i djela, dok mu je Bojan Glavašević oponirao ironično potvrđujući da je on svakako vjerodostojan, misleći pritom na zao glas filofašista koji Hasanbegovića prati od trenutka kad je sjeo u ministarsku fotelju. Svi se sjećamo antifašističkog "toplog zeca" kroz koji je prošao zbog svoje izjave da je antifašizam "floskula", unatoč tome što se radi o konstataciji za koju se vrlo lako može naći potvrda kako u povijesnim dokumentima, tako i u teorijama o totalitarizmu. Međutim, to nije značilo ništa pred žestinom napada koji su uveliko prešli granice lokalne hrvatske svađe, a iza kojih je stajao kanon političke korektnosti, koji kaže da svak onaj koji ne daje prisegu antifašističkoj ideologiji zacijelo mora biti fašist.
Kroz sličnog toplog zeca proteklih je dana prolazio i Zoran Milanović zbog svojih izajava o političkim suparnicima i susjednim državama danih na zatvorenom sastanku s braniteljima, koje su procurile u javnost. Iako se on branio da nije rekao ništa pogrešno, mašinerija političke korektnosti i moralna osuda zbog širenja netrpeljivosti i nacionalizma brzo su zaglušile čitav javni prostor, a pozivanje na istinosnu provjeru izrečenoga nailazilo je samo na podsmjeh, sličan onome koji je Glavašević uputio Hasanbegoviću povodom njegovog pozivanja na vjerodostojnost. Ne moramo se složiti ni s Hasanbegovićevim stavom, niti pak s Milanovićem, da bismo primijetili kako jezik političke korektnosti sve više prijeti zasjeniti svaki odbljesak istine na hrvatskom političkom nebu. Discipliniranje hrvatskog političkog uma u skladu s nalozima političke korektnosti, koje smo dosad možda bili pošteđeni, ulazi nam ove sezone na velika vrata i u ovoj predizbornoj kampanji očito doživljava svoje zvjezdane trenutke.
Engleski spisatelj Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, jednom je zgodno primijetio da je žargon političke korektnosti posve nalik propagandi komunističkih režima po stvaranju kulture laži. Po njemu, komunistička propaganda nema za cilj ni uvjeriti, niti pak informirati, već poniziti. Ako smo, pod prijetnjom političkog progona ili socijalnog isključivanja, prisiljeni govoriti i pristajati uz očigledne laži, to je destruktivno po naš moralni integritet i samopoštovanje, a društvo takvih preplašenih lažljivaca i licemjera savršeno je lako kontrolirati. Svjedoci smo da je danas jedna od najučestalijih optužbi u javnom prostoru ona koja vas etiketira kao fašista, rasista ili nacionalista. To uzima razmjere histerije, posve sličnim onima u vrijeme komunizma, s tom razlikom što danas zbog takvih optužbi možda nećete završiti iza rešetaka ili na prinudnom radu, ali možete izgubiti posao ili se oprostiti od karijere, ako ste političar ili javni djelatnik.
I to nije slučaj samo kod nas. Mi smo tu tek novaci. Tiranija političke korektnosti je potpuno ovladala zapadnim demokracijama. Treba samo vidjeti kroz kakvog toplog zeca prolazi Trump u Americi. Hillary Clinton je nedavno održala govor koji je gotovo u cjelosti bio postvaćen Alt-right pokretima, što je nova etiketa za fašizam i rasizam. Cilj takvog govora nije ni uvjeravanje, niti informiranje, već moralna osuda, koja bi svakoga tko bi podržao Trumpa automatski osudila kao rasista ili fašista. Slično je i s Orbanom u Europi ili Putinom na globalnoj razini. Bilo tko tko ne pristane uz laži službene propagande elita na Zapadu automatski, čak i kad su one očigledne, automatski će biti osumnjičen za rasizam ili fašizam. Dokle ide ludilo političke korektnosti svjedoci smo i pri nedavnim terorističkim napadima radikalnih islamista u Europi i Americi, kada su ti napadi bili pripisivani ludilu izoliranih pojedinaca ili pak slobodnoj prodaji oružja. Politička korektnost nas želi potpuno odvojiti od stvarnosti, kako ne bi bila dovedena u pitanje vladajuća ideologija.
Nesumnjiva popularnost koju su političari poput Hasanbegovića, Milanovića, Orbana ili Trumpa osvojili kod javnosti, u velikoj mjeri proistječe iz revolta ljudi da ih se vuče za nos. Propaganda koja udara na zdrav razum ljudi i uvjerenja većine građana svrstava u fijoke političke nepodobnosti mora kod njih izazvati revolt. Kao što je rekao jedan američki politički komentator, glas za Trumpa je u biti glas za stari dobri srednji prst, koji ljudi upućuju političkim elitama umorni od njihove propagande. To je vrsta tihe pobune masa protiv ludila političke korektnosti. Dok vjera u zdrave temelje američke demokracije još može pružiti izvjesnu nadu da će Trumpova pobuna protiv političke korektnosti na kraju ipak uspjeti spasiti nešto od zdravog razuma danas, mislim da ćemo u Hrvatskoj sve rjeđe imati prilike susretati se s političarima koji bi bili spremni staviti svoju karijeru pred iskušenja političke korektnosti. Ljudi vole slobodu, ali prednost ipak daju sigurnosti. Sigurnost pak daju oni koji pristaju na diktat političke korektnosti, koji govore o uključivosti, dijalogu, toleranciji i sličnim otrcanim frazama operiranim od smisla. Stara dobra inercija i sklonost pokoravanju kaže da je jednostavnije i lakše ne izazivati političku korektnost koju nam isporučuje europska politička elita. To će biti naš siguran smjer i naša nova vjerodostojnost.
Večernji list
Kroz sličnog toplog zeca proteklih je dana prolazio i Zoran Milanović zbog svojih izajava o političkim suparnicima i susjednim državama danih na zatvorenom sastanku s braniteljima, koje su procurile u javnost. Iako se on branio da nije rekao ništa pogrešno, mašinerija političke korektnosti i moralna osuda zbog širenja netrpeljivosti i nacionalizma brzo su zaglušile čitav javni prostor, a pozivanje na istinosnu provjeru izrečenoga nailazilo je samo na podsmjeh, sličan onome koji je Glavašević uputio Hasanbegoviću povodom njegovog pozivanja na vjerodostojnost. Ne moramo se složiti ni s Hasanbegovićevim stavom, niti pak s Milanovićem, da bismo primijetili kako jezik političke korektnosti sve više prijeti zasjeniti svaki odbljesak istine na hrvatskom političkom nebu. Discipliniranje hrvatskog političkog uma u skladu s nalozima političke korektnosti, koje smo dosad možda bili pošteđeni, ulazi nam ove sezone na velika vrata i u ovoj predizbornoj kampanji očito doživljava svoje zvjezdane trenutke.
Engleski spisatelj Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, jednom je zgodno primijetio da je žargon političke korektnosti posve nalik propagandi komunističkih režima po stvaranju kulture laži. Po njemu, komunistička propaganda nema za cilj ni uvjeriti, niti pak informirati, već poniziti. Ako smo, pod prijetnjom političkog progona ili socijalnog isključivanja, prisiljeni govoriti i pristajati uz očigledne laži, to je destruktivno po naš moralni integritet i samopoštovanje, a društvo takvih preplašenih lažljivaca i licemjera savršeno je lako kontrolirati. Svjedoci smo da je danas jedna od najučestalijih optužbi u javnom prostoru ona koja vas etiketira kao fašista, rasista ili nacionalista. To uzima razmjere histerije, posve sličnim onima u vrijeme komunizma, s tom razlikom što danas zbog takvih optužbi možda nećete završiti iza rešetaka ili na prinudnom radu, ali možete izgubiti posao ili se oprostiti od karijere, ako ste političar ili javni djelatnik.
I to nije slučaj samo kod nas. Mi smo tu tek novaci. Tiranija političke korektnosti je potpuno ovladala zapadnim demokracijama. Treba samo vidjeti kroz kakvog toplog zeca prolazi Trump u Americi. Hillary Clinton je nedavno održala govor koji je gotovo u cjelosti bio postvaćen Alt-right pokretima, što je nova etiketa za fašizam i rasizam. Cilj takvog govora nije ni uvjeravanje, niti informiranje, već moralna osuda, koja bi svakoga tko bi podržao Trumpa automatski osudila kao rasista ili fašista. Slično je i s Orbanom u Europi ili Putinom na globalnoj razini. Bilo tko tko ne pristane uz laži službene propagande elita na Zapadu automatski, čak i kad su one očigledne, automatski će biti osumnjičen za rasizam ili fašizam. Dokle ide ludilo političke korektnosti svjedoci smo i pri nedavnim terorističkim napadima radikalnih islamista u Europi i Americi, kada su ti napadi bili pripisivani ludilu izoliranih pojedinaca ili pak slobodnoj prodaji oružja. Politička korektnost nas želi potpuno odvojiti od stvarnosti, kako ne bi bila dovedena u pitanje vladajuća ideologija.
Nesumnjiva popularnost koju su političari poput Hasanbegovića, Milanovića, Orbana ili Trumpa osvojili kod javnosti, u velikoj mjeri proistječe iz revolta ljudi da ih se vuče za nos. Propaganda koja udara na zdrav razum ljudi i uvjerenja većine građana svrstava u fijoke političke nepodobnosti mora kod njih izazvati revolt. Kao što je rekao jedan američki politički komentator, glas za Trumpa je u biti glas za stari dobri srednji prst, koji ljudi upućuju političkim elitama umorni od njihove propagande. To je vrsta tihe pobune masa protiv ludila političke korektnosti. Dok vjera u zdrave temelje američke demokracije još može pružiti izvjesnu nadu da će Trumpova pobuna protiv političke korektnosti na kraju ipak uspjeti spasiti nešto od zdravog razuma danas, mislim da ćemo u Hrvatskoj sve rjeđe imati prilike susretati se s političarima koji bi bili spremni staviti svoju karijeru pred iskušenja političke korektnosti. Ljudi vole slobodu, ali prednost ipak daju sigurnosti. Sigurnost pak daju oni koji pristaju na diktat političke korektnosti, koji govore o uključivosti, dijalogu, toleranciji i sličnim otrcanim frazama operiranim od smisla. Stara dobra inercija i sklonost pokoravanju kaže da je jednostavnije i lakše ne izazivati političku korektnost koju nam isporučuje europska politička elita. To će biti naš siguran smjer i naša nova vjerodostojnost.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar