Gdje je nestalo istraživanje koje je trebalo potvrditi kako cijepljeni ne prenose zarazu?

Logika političkog oportunizma kaže - ako ništa ne napravim, neću imati izgovor, a ako slijedim struku, imam izgovor, jer svi to radimo u ime znanosti.

U svim raspravama oko cijepljenja i korone, koje su zarazile i zatrovale čovječanstvo više od samog virusa, posebno se ističe jedno opće mjesto, koje je, u stvari, notorni logički oksimoron - a to je koncept “vjere u znanost”. Vjera i znanje su, bar na Zapadu, oduvijek bile dvije odijeljene i autonomne oblasti. Niti je vjeri trebalo znanje kako bi potvrdila svoju istinu, niti je znanosti trebao autoritet vjere da bi obranila svoje istine.

Ali, sada to, izgleda, više nije tako. Sada imamo znanost kojoj je, kažu nam, više od svega, potrebna vjera u znanost. Čujemo kako su danas neke znanstvene istine ugrožene zato što ima ljudi koji ne vjeruju u njih. Pa tako imamo cjepivo koje ne djeluje kako bi trebalo zato što su ljudi previše skeptični i ne vjeruju dovoljno u njegovu učinkovitost. Kada bi imali više vjere u znanost, kažu, i cjepivo bi bilo učinkovitije.

A kakvo je to, onda, čudo od znanosti koje djeluje samo kada ljudi vjeruju u nju? Zamislite kada bi polijetanje aviona ovisilo o tome vjeruju li putnici u to da avion može poletjeti, a ne o zakonima aerodinamike. Ili da izlazak sunca ovisi o našoj vjeri u to da će ono svakog jutra “izići”, a ne o zakonima gravitacije i nebeskoj mehanici. To bi bila prilično čudna znanost, zar ne? Možda bismo ga prije uvrstili u neko magijsko mišljenje, a ne u znanost.

U tom izvrtanju elementarne logike smo i dobili nešto što se naziva cjepivo, koje vas možda i neće zaštititi od zaraze, ali će vam zauzvrat garantirati ulazak u ekskluzivni klub onih koji “vjeruju u znanost”. Tako je izmijenjena i sama definicija cjepiva. Dok je nekad cjepivo štitilo organizam od zaraze, danas ono prije ima smisao pseudoreligijskog sakramenta, koji možda ne štiti tijelo, ali nam zato spašava dušu.

Zato i ne čudi što smo na kraju ovog procesa sakralizacije znanosti kao struke dobili “struku” kao oblik pseudoreligijskog obožavanja, koji se nalazi u stalnom sukobu sa znanošću. Tako nam je rečeno kako je “lockdown” dobra epidemiološka mjera koja je dovela do manje smrti od korone, a onda smo dobili apsurd da struka vodi različitu politiku od države do države, a svaki od tih različitih pristupa se pravdao pozivanjem na “znanost”.

Tako nam znanost kaže kako se virus bolje širi u zatvorenom prostoru, a onda nam struka kaže kako je najbolje zatovriti se u kuću kako bismo se zaštitili od virusa. Znanost kaže kako manjak kretanja i fizičke aktivnosti slabe imunitet, zbog čega se organizam teže nosi s posljedicama zaraze i bolesti, a struka nam kaže kako nam je najbolje zatvoriti se u kuću i ne micati kako bismo se zaštitili od virusa.

Znanost kaže kako su ljudi koji imaju prekomjernu težinu izloženi većem riziku od korone, a struka kaže kako se od virusa najbolje štiti ako se zatvorimo u kuće, jer ako si u kući i ne krećeš se, valjda, ne dobijaš na težini i smanjuješ broj svojih masnih stanica. Znanost nam kaže kako prevelika izloženost stresu slabi imunitet i može biti okidač za razvoj teških bolesti, a struka dovikuje: “Straha, straha i stresa amo, jer sigurnosti nema na slobodi!”

Isto tako nam je rečeno kako svi moraju nositi maske u zatvorenom prostoru, jer je to odluka nacionalnog stožera, a odluke stožera imaju zakonsku težinu. Mnogi su ljudi zbog nepridržavanja tih preporuka koje imaju zakonsku težinu i kažnjavani. A onda vidimo ministra iz nacionalnog stožera kako u opuštenom razgovoru i bez maske s urarom u njegovoj radnji pije kavu s mineralnom. 

Kada su ga upitali kako se to zakon ne odnosi na njega, on odgovori kako je nošenje maske samo preporuka. Znači, ja sam stožer, pa je ono što je za druge zakon za mene samo preporuka, jer je ono što ja kažem zakon? Jedne se kažnjava zato što ne nose maske, a kad sam ja u pitanju, onda se smije i onda je preporuka. Dakle, sljedeći put kad vas netko odluči kazniti jer ste se zatekli bez maske, slobodno mu recite kako ste pili mineralnu vodu.

Potom smo imali sliku zdravstvenih radnika koji su na radnom mjestu proslavljali Novu godinu bez maske. Kad god bi to netko od građana radio, bio bi opružen za “bioterorizam” i neodgovorno ponašanje zbog kojeg ljudi umiru, ali kad to rade medicinari, koji su po prirodi posla upućeni na teško bolesne i životno ugrožene, onda nam se kaže kako su oni naporno radili i smiju si dopustiti jedan dan opuštanja.

A kada to ne bude dovoljno objašnjenje, onda nam se isporuči nova nebuloza, kako je to njima dozvoljeno, jer su svi cijepljeni. Potom se priča razvije u čisto natjecanje u tome tko je veći licemjer između njih i šefice hitne, koja ih je optužila za neodgovorno ponašanje, za koju se također ispostavilo da nije poštivala mjere. Tako oni koji su struka jedni drugima služe kao izgovor, pa ispada kako su oni manji licemjeri ako je netko veći licemjer od njih.

Iz svega toga je jasno kako je pozivanje na struku i učinkovitost “mjera” koje su nam nametnute imale za motiv nešto drugo, a ne brigu za zdravlje ljudi. A to nešto drugo je skrivanje iza “znanosti” kako bi se izbjegla politička odgovornost za posljedice donešenih mjera. Logika političkog oportunizma kaže - ako ništa ne napravim, neću imati izgovor, a ako slijedim struku, imam izgovor, jer svi to radimo u ime znanosti.

U moru tih izgovora na kraju se potpuno izgubio primarni motiv brige o ljudskom zdravlju. Tu je vjerojatno najskandaloznija bila politika tzv. Covid potvrda. Iako su neki od početka upozoravali na to kako i cijepljeni jednako mogu prenijeti zarazu kao i necijepljeni, ostalo se uporno pri tome da cijepljene ne treba testirati. To je naročito pogubne posljedice imalo u bolnicama i staračkim domovima, gdje je virus unošen unatoč Covid potvrdama - ili upravo zbog njih?

Na ta su upozorenja nadležni odgovorili kako će provesti istraživanje u kojem će testirati i cijepljene kako bi utvrdili tko unosi zarazu u bolnice. A onda je došao i omikron soj, s kojim je postalo potpuno jasno kako su zarazi izloženi svi i kako i cijepljeni mogu zaraziti druge. No, Covid potvrde su i dalje na snazi, a najava istraživanja je izgleda poslužila samo kako bi se urgentni problem gurnuo pod tepih, po principu “osnuj komisiju i zaboravi”.

Zato se sada postavlja pitanje gdje je nestalo to istraživanje koje je trebalo potvrditi kako cijepljeni ne prenose zarazu? Kakve je one rezultate dalo? Tko je unosio virus u bolnice i staračke domove? Hoćemo li konačno dobiti odgovor i kada? Ili ćemo i dalje plaćati cijenu političkom oportunizmu koji svoj cinizam i dvostruke standarde krije iza odluka “struke”, dok mi i dalje plaćamo cijenu tome - u ljudskim životima?

Večernji list

Slabost se uvijek skupo plaća, jer nasilnicima pruža priliku za djelovanje

Kada lider najjače sile na svijetu danas kaže Rusima “ako napadnete, uvest ćemo vam sankcije”, to zvuči i ima težinu kao i ono “ako me udariš, zvat ću tatu”, logika koja ne prolazi ni na dječjem igralištu.

Točno je godinu dana otkako je Joe Biden doveden u Bijelu kuću. Vrijeme je to u kojem su i mediji imali priliku demonstrirati privrženost istini, ali i svoju dosljednost u primjeni načela duplih standarda. Tako smo mogli vidjeti kako je prije Bidena postojao netko tko je bio kriv za sve, dok sada imamo priliku gledati nekoga tko nije odgovoran ni za što.

Do jučer imali svakodnevno ismijavanje “glupog Trumpa”, dok je sada, kad imamo konstantno gubljenje dementnog Bidena, koji često ne zna pročitati ni ono što mu je napisano, takve medijske oštrine nekako nestalo. To je valjda zato što je danas svijet u sigurnim rukama.

Trump je, tako, bio tretiran kao netko tko je ubojica, odgovoran za tisuće smrti od korone. Ali, kad pogledamo brojeve vidimo kako je Trump predao upravu Bidenu s 392 000 umrlih, i to u vrijeme dok nije bilo cjepiva, dok sada u Americi ima 852 000 umrlih, tj. preko 460 000 umrlih u prvoj godini Bidenova mandata, iako ovaj ima cjepivo.

A onda su brojevi umrlih odjednom nestali s TV ekrana. I tek sada, kad su Bidenovi brojevi umrlih preskočili Trumpove, imamo otvaranje nove teme i tvrdnju kako nisu svi umrli od korone, nego su neki umrli i s koronom. Znači, kad su u pitanju naši, onda su brojevi napuhani i to više nije “teorija zavjere”.

Za Bidena nam je rečeno kako je on spasitelj američke demokracije, koji je pobijedio na najpoštenijim izborima u povijesti. Ironija je da isti oni koji su to tvrdili sada traže promjenu izbornog zakona. A na koji način to žele postići? Ukidanjem glasanja s dokumentom koji ima sliku, jer je to, kažu, diskriminacija. Prema kome? Možda onima koji nemaju pravo glasanja?

To nešto govori i o samim tim “najpoštenijim izborima”, koje su htjeli srušiti neki tamo “pučisti”. U stvarnosti smo imali pojavu na tisuće dopisnih glasova, koji nisu poslani poštom. A kad se tražila provjera otkud više dopisnih glasova u kutiji nego pisama, dobili smo ponovno prebrojavanje glasova u kutiji, kao da je to sporno, a ne kako su se oni tamo našli.

Kada ta tužba završi na Vrhovnom sudu, sud ju odbaci s argumentom kako bi provjeravanje legalnosti izbora narušilo povjerenje u demokraciju. A onda, kada kao jedini institucionalni način da se to preispita, preostane onaj preko kongresa, što se dogodi? Prosvjednici koji se okupe da traže provjeru, umjesto preispitivanja rezultata, sami nekako završe u kongresu.

Svima je jasno kako je upad na Kapitol bio jedan nemili događaj i kako se radilo o udaru na demokraciju, ali nitko ne postavlja pitanje jesu li krivi oni koji su upali ili oni koji su omogućili taj upad. Zašto bi upali u zgradu kongresa oni koji traže preispitivanje i na taj način opstruirali ono što traže? Ali u medijima se to pitanje nikad nije postavljalo, jer su već imali dežurnog krivca za sve.

Tako, umjesto preispitivanja dokaza i otkrivanja istine pred cijelim svijetom, mi dobijemo upad koji će svi tada proglasiti pokušajem puča. A sada vidimo kako je to bio jedini puč u povijesti gdje pučisti nisu bili naoružani, pa kod nikoga nije pronađen ni švicarski nožić, a usto jedine žrtve budu sami “pučisti”.

Nitko se nije pitao zašto je predsjednica Zastupničkog doma u ključnom trenutku odbila da Nacionalna garda osigurava zgradu Kongresa, iako je poslije toj istoj gardi dozvolila da spava po hodnicima Kapitola? Tako smo prvi put u povijesti imali da se pred očima cijeloga svijeta odvijala „false flag“ operacija, jer je trebalo maknuti nekoga koga se proglasilo Hitlerom, a protiv Hitlera su sva sredstva dozvoljena.

Tako na čelu zapadnog svijeta danas imamo dementnu osobu, u trenutku kada se svijet nalazi u situaciji u kojoj jedna iskra može zapaliti ogroman požar i gdje se slabost skupo plaća, jer to nasilnicima pruža priliku za djelovanje. I onda taj tip priča o „povlačenju crvene linije“? Crvena linija se povlači, o njoj se ne može razgovarati nakon što se ona već prijeđe.

Kada lider najjače sile na svijetu danas kaže Rusima „ako napadnete, uvest ćemo vam sankcije“, to je poput onog „ako me udariš, zvat ću tatu“, logika koja ne prolazi ni na dječjem igralištu, jer ako dijete zna da ga odrasli ne smije udariti, ispljuskat će mu sina. Tako i Putin ako zna koje će biti posljedice i ako ih je spreman podnijeti, lako će ostvariti ono što želi.

Još ako znamo da su cijene plina otišle u nebo, a Europa se grije na ruski plin, i kad se dogodilo ono što se dogodilo u Kazahstanu, i kad se zna kako je najveći strah za Rusiju zatvaranje koridora između Kazahstana i Ukrajine, i kada dolaze informacije kako Rusi povlače diplomatske predstavnike iz Kijeva – nije teško zbrojiti dva i dva.

Dok s jedne strane imamo okrutnog diktatora, a s druge dementnog starca, ne čudi me što u glavi stalno odzvanja ona Andrićeva: „Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svijetom, umrli bi od straha.“

Večernji list

Kako je Novak pred Australce postavio zrcalo slobodnog čovjeka

U tragikomediji oko Australian Opena nije riječ ni o Đokoviću, niti o poštovanju pravne države, već o fanatiziranom javnom mnijenju koje u njemu vidi nekoga tko ne poštuje njihov novousvojeni "način života"

Prošlo je već tjedan dana kako traje drama u Melbourneu oko toga hoće li prvi reket svijeta u ponedjeljak zaigrati na Australian Openu i imati priliku obraniti titulu ili će biti poslan prvim avionom kući. Nakon što je savezni sud dao svoj pravorijek i dozvolio Novaku Đokoviću da uđe u zemlju, presudna će biti odluka ministra za imigraciju, Alexa Hawkea, koji se još nije oglasio dok pišem ovaj tekst, ali bi to trebao učiniti tijekom dana.

Dojam je kako su australske vlasti nisu očekivale da sud presudi u korist Đokovića, pa se sad domišljaju kako sve izvesti bez prevelike političke štete u izbornoj godini. Kakva god odluka na kraju bude donešena, jasno je kako se čitava stvar pretvorila u cirkus koji više nema nikakve veze sa sportom, već samo i jedino s politikom, koja ni sama ne zna što bi učinila suočena s posljedicama vlastitih odluka.

Zbog toga ja navijam da se ova trakavica što više oduži, jer je sve postalo jako zabavno, a kako se stvar sve više zapetljava, tako sve više spoznaja da na ovom svijetu sve ima svoje granice, osim ljudske gluposti, dobija sve više potvrda. Još uvijek nema potvrda kako je ovaj virus izašao iz laboratorije, ali su svakako mjere protiv pandemije ljudsko društvo pretvorile u laboratorij u kome svjedočimo nesvakidašnjim pokusima nad ljudskom prirodom.

Znamo kako se Australija na početku pandemije odlučila za drastičan pristup i tzv. Zero-Covid strategiju, koja je skoro potpuno suspendirala prava njenih građana, a zemlju pretvorilo u “kažnjeničku koloniju”, nalik nekim od najgorih autoritarnih režima. Mnogi su se pred prizorima policijske brutalnosti pitali kako je moguće da se jedna demokratska zemlja gotovo bez ikakvog otpora preko noći pretvori u tiraniju.

Dio istine se vjerojatno krije upravo u tome što su Australci vremenom izgradili gotovo instinktivno povjerenje u sistem, jer im vlast nije pretjerano zagorčavala život, ali problem nastaje kada sistem odjednom “poludi”, dok su ostale stare navike. Tako je Australija osvanula u sustavu legaliziranog praćenja poštuju li građani mjere izolacije, a prizori policijske brutalnosti nad “prekršiteljima mjera” su postali svakodnevica.

Australija je već skoro godinu dana u potpunom “lockdownu”, dok je cijepljeno preko 90% stanovništva. Pa ipak, unatoč tome, ne uspijevaju obuzdati epidemiju, koja u ljetnim mjesecima doseže svoje vrhunce. Jasno je da samo dugo trajanje takvih mjera porazno djeluje na ljudsku prirodu, pa ljudi u jednom trenutku počnu usvajati ta pravila kao vlastito životno načelo, ma koliko neprirodna ona bila. 

Tako smo dobili situaciju u kojoj ljudi sami na sebe primjenjuju najstrože mjere, čak i kad na to nisu prinuđeni, nabožno vjerujući da će tako otjerati “zloduha” korone od sebe. Zbog svega toga je očito kako u ovoj tragikomediji oko Australian Opena nije riječ ni o Đokoviću, niti o poštovanju pravne države i pravila, već o fanatiziranom javnom mnijenju koje u Đokoviću vidi nekoga tko ne poštuje njihov novousvojeni “način života”.

O dome lijepo svjedoči promjena narativa kod zagovornika Đokovićeve deportacije. Prije nego je sud donio odluku njemu u korist, dominantna je bila priča kako se radi o Balkancu koji je prekršio pravila uljuđene demokracije, koji će sada biti suočen s konzekvencama svog ponašanja. Međutim, Đoković je na sudu uspio dokazati kako nije prekršio nijedno pravilo i da ima validnu dokumentaciju.

Suočeni s takvim razvojem, zagovornici deportacije su posegnuli za zadnjom “linijom obrane”, pa je umjesto argumenta iz pravne države u prvi plan ubrzo stupio argument iz javnog mnijenja. Tako se počelo isticati kako se u svim anketama javnog mnijenja većina Australaca izjasnila za deportaciju Đokovića. Argument je sada da “nije pravedno” da jedan “antivakser” može ući u državu u kojoj su se skoro svi cijepili.

Kao što je istaknuo kolumnist australskog “Spectatora”, James Macpherson, Novak je pred australsku naciju postavio zrcalo slobodnog čovjeka, u kojem mogu vidjeti jadno stanje u koje su doveli same sebe, podređujući se tiranskim pravilima. Problem koji australska javnost ima s Novakom Đokovićem je u tome da u njegovom držanju i borbi za svoja prava mogu vidjeti odraz vlastitog kukavičluka.

Zbog svega toga, čitav ovaj cirkus oko Australian Opena, nije u prvom redu priča o Novaku Đokoviću, već o poniženju koje su ljudi spremni prihvatiti i o traženju žrtvenog janjeta kako bi se na njemu iskalio bijes na same sebe zbog pristanka na to ponižavanje. Još uvijek ne znamo kako će ova saga završiti, ali osobno bih volio da Novak osvoji ovaj turnir. Bila bi to dobra lekcija bahatosti mediokriteta u pokušaju da zaustave boljeg od sebe.

No, bez obzira na to, već smo svi dobili veliku lekciju o tome kako se za svoja prava treba boriti, bez obzira na cijenu, i ne zaustavljati se pred preprekama, ma kako velike one mogle biti, jer samo tako možemo postati bolji od sebe. A tome svi težimo, zar ne?

Večernji list

Je li s omikronom panika zahvatila i same kreatore koronapanike?

Ako je išta pokazala ova pandemija, onda je to koliko su oni koji upravljaju nama u biti skup smušenih i nekompetentnih birokrata, koji ne vide dalje od svog nosa i koji će izgubiti kontrolu na prvoj okuci.

Na ulasku u treću godinu korone kao da polako naziremo orise jedne zanimljive situacije, koji bi mogli ukazivati na to kako se čitavom ovom teatru polako bliži kraj. Jedan od glavnih znakova koji bi mogli upućivati u tom smjeru je sve nezgrapnija koordinacija između glavnih aktera ove naše koronadrame. Dok jedni “koče” i pokušavaju slati umirujuće poruke, drugi kao da baš sad “dodaju gas” kako bi podigli paniku za oktavu više.

Tako možemo čitati sve više naslovnica kako je omikron soj virusa, navodno, puno slabiji i zarazniji od prethodnih sojeva i kako bi to mogao biti dobar znak. Samo prije mjesec dana takve bi konstatacije naišle na nepodijeljene kritike i značile bi ekskomunikaciju iz svakog ozbiljnog koronarazgovora, dok danas takve pozive na “spuštanje lopte” možemo prepoznati, recimo, i u zadnjim obraćanjima američkog predsjednika Bidena.

Ali, ne zaostaju ni oni koji bi još uvijek jahali na valu panike. Tako smo ovih dana mogli vidjeti groteskan istup francuskog predsjednika, koji je u očitom napadu histerije svojim necijepljenim sugrađanima zaprijetio kako ima plan “zagorčati im život”, što su mnogi protumačili kao Macronov pokušaj korištenja omikrona u svrhe predizborne kampanje, iako svi znamo kako planovi uvijek izgledaju dobro dok ne počne bitka.

Možda je i ova konfuzna i bizarna situacija oko nastupa Novaka Đokovića na Australian Openu najbolja ilustracija kako je sve više distrakcija među onima koji su dobili izvanrednu moć upravljanja našim sudbinama tijekom pandemije. Tako smo dobili situaciju u kojoj je medicinska struka Đokoviću dozvolila nastup na turniru, ali su na kraju presudili strahovi ili obziri političkog oportunizma, pa je sva prilika kako će biti deportiran iz Australije.

Moguće je kako je taj show priređen u svrhu javnog ponižavanja Đokovića kako bi se dokazala “poanta” da netko tko se ne želi cijepiti ne može biti uzor drugima, ali i to je trapavo izvedeno. Loše izgleda kada nekoga prvo pozovete na turnir, a onda mu zalupite vrata pred nosom. A i kako se može poniziti ili “dokazivati poantu” na nekome tko je šampion svijeta? To može samo um koji ne zna što znači pobjeđivati, netko tko je unaprijed izabrao poraz.

Sve to puno više ukazuje kako je kreatore koronapanike u zadnje vrijeme i same zahvatila panika. Omikron se, čini se, pored “živog i zdravog” cjepiva, za koje nas već godinu dana bezuspješno uvjeravaju kako će okončati pandemiju, sada pokazuje kao “prirodno cjepivo”, koje bi moglo okončati ovu agoniju. Nagovještaji skorog kraja pandemije svakako su dobra vijest, osim za one koji su od pandemije politički i ekonomski profitirali.

Za njih to znači kako bi uskoro mogli doći u situaciju da objašnjavaju svoje ponašanje i odluke koje su donosili tijekom pandemije. Zato se sada traži “izlazna strategija”. Relativno je lako bilo pokrenuti lanac koronapanike i sluditi ljude, a onda uskočiti u taj vlakić kako bi se sluđenim ljudima upravljalo, ali problem nastane kad taj vlak treba zaustaviti, a inercija te i dalje gura u smjeru u kojem si ga pokrenuo.

Očito je kako je većini političara postalo jasno kako ne smiju sebi dozvoliti još jedan lockdown, jer ekonomija ne bi izdržala još jedan takav šok, ali kako onda objasniti svoje ponašanje od prije godinu ili dvije dana, kada smo kreirali paniku kako bismo sve zatvorili? Lako je ljude slagati prvi put, ali je teško održati privid istine kada se laž susretne sa stvarnošću i postane kontradikcija.

Političari polako shvaćaju kako su stvorili “monstruma”, koji im ne dozvoljava da tako lako siđu s ovog koronavlaka. To je kao kad sjednete u šleper i date gas do daske, ali onda u nekom zavoju shvatite kako prikolica polako preuzima kontrolu, pa se vozilo “otme kontroli” i počne zanositi lijevo-desno. Sva je prilika da se upravo to događa kontrolorima naših sudbina, a i nama koji se “gombamo” u prikolici.

Sve ovo nam pokazuje koliko su teorije o tome kako postoje neki “centri moći” koji upravljaju našim ponašanjem, u stvari, ne toliko pogrešne, koliko kratkovide i ne objašnjavaju stvari do kraja. Ako je išta pokazala ova pandemija, onda je to koliko su oni koji upravljaju nama, a koje smatramo “elitom”, u biti skup smušenih i nekompetentnih birokrata, koji ne vide dalje od svog nosa i koji će izgubiti kontrolu na prvoj okuci.

Bizarne i ponižavajuće situacije u koje nas iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, guraju naše “elite”, samo pokazuju kako našim sudbinama ne upravljaju zli geniji, već kratkovidi mediokriteti, kojima u normalnim okolnostima čovjek ne bi povjerio ni da im pričuvaju dvije koze. Kaos koji su ti kratkovidi mediokriteti stvorili od naših života ne bi mogao isplanirati ni najpronicljiviji um. 

Tražiti tu nekakav dugoročniji plan značilo bi samo tuposti pridati osobine genijalnosti. A vidimo kako ta tupost ne zna ni kako zaustaviti lanac događaja koja je sama pokrenula, niti ima ikakvu izlaznu strategiju. Zato, dok gledamo kako ovi u kabini naizmjence koče i dodaju gas, trebamo se pripremiti na zadnji čin ove tragikomedije i držati se držati dobro i moliti da na kraju svi skupa ne tresnemo o zid prema kojem jurimo.

Večernji list