Na pragu smo novog hladnog rata - rata protiv ideologije tehnomarksizma

Obračun s Kinom znači, prije svega, obračun sa samima sobom, protiv zamamnih totalitarnih nota koje ponovno sviraju i na Zapadu.

Mi koji smo svjedočili jednom hladnom ratu sada ponovno imamo priliku ustvrditi kako živimo u zanimljivim vremenima. Vremena su to u kojima se probuđeni kineski zmaj drznuo izazvati velikog američkog orla. Probudio se orao, pa počeo testirati izazivača. Nakon geoekonomskih i geotehnoloških, na red došle i geopolitičke konfrontacije. U jeku najvećih tenzija između dviju svjetskih ekonomija, u srijedu su dva američka ratna broda uplovila u Tajvanski tjesnac.

Zanimljiva je to poruka Kini, koja osim što je kopnena, želi postati i pomorska sila. Da bi se postalo pomorskom silom potrebna je snažna flota, ali sama po sebi ona ne znači puno, ako ju ne prati mreža sigurnih luka. Ključ je uvijek u saveznicima i prijateljima, a upravo je to najslabija kineska karika. Jer ako pogledamo pobliže, kineski vojni brodovi ne mogu ulaziti niti u okolne japanske i vijetnamske luke.

Biti pomorska sila znači da svi s vama žele surađivati i ostati u dobrim odnosima. Ali, umjesto da stvaraju saveznike, Kinezi su svojim proglašenjem suvereniteta u Južnom kineskom moru, pogoršali odnose sa svim susjedima. Svojom su jednostranom akcijom sve potencijalne prijatelje pretvorili u neprijatelje. Tako je sada koalicija država protiv Kine čak  mnogoljudnija od nje. Okolnosti su to u kojima Kina ne može postati pomorska sila.

Simbol kineskog iskoraka trebala je biti izgradnja umjetnih otoka. Ali kad netko nad vašim teritorijem leti i plovi ne konzultirajući vas, kao što to rade Amerikanci i druge zemlje, jasno je da je vaš suverenitet samo simboličan. Umjetni otoci čak ni vojno gledano nemaju nikakav značaj, jer su toliko izloženi da bi u slučaju bilo kakvog sukoba nestali u prvom napadu. Ispada kako vam je simbolika važnija od sadržaja, jer ne samo da ismijava vaše ambicije, nego kroz svađu sa susjedima umanjuje vaš utjecaj.

U svojoj poznatoj knjizi “Stogodišnji maraton” Michael Pillsbury dokumentirao je kineski tajni plan kako da do 2049., na stogodišnjicu komunističkog preuzimanja vlasti u Kini, postanu vodeća supersila. Prema Pillsburyju, Kinezi vide Amerikance kao neuke divljake koji rade na vlastitoj propasti. Ako pogledamo unazad, možemo vidjeti kako je Amerika svojim potezima jako pridonijela ostvarenju “kineskog sna”. Pouka je knjige kako Amerika mora promijeniti pristup i stvoriti novu strategiju prema Kini.

Na 19. kongresu KP Kine krajem prošle godine, predsjednik Xi je promoviran u neprikosnovenog vođu i čvrsto je preuzeo vlast u svoje ruke, kršeći pratijsko pravilo o rotaciji na vrhu svakih deset godina. Time su raspršene sve liberalne iluzije o političkoj liberalizaciji režima kao nužnoj posljedici ekonomske liberalizacije. Kina je snažno na putu totalitarizma. oslonjenog na tehnologiju, koja treba usavršiti sve aspekte kontrole ljudskog života. Orvelijanska distopija ulazi u fazu nepojmljivog i potpune strave. Kineski su komunisti otkrili nešto gore od planske kontrole ekonomije - planiranje i kontrolu života u svim njegovim segmentima.

Zanimljivo je što nam nešto slično obećava progresivna tehnokratska elita na Zapadu. Kažu, moramo nastupati više “lijevo i planski”. Ono što nije uspjelo na nacionalnom planu, podignuto je na internacionalnu razinu, pa nam odatle dolaze poruke kako, u ime budućnosti našeg planeta, moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima. A o kakvoj se intelektualnoj oholosti radi dovoljno govori kako se, u ime održivog razvoja, apelira da se elite dogovore “koliko ljudi treba živjeti na Zemlji”.

Izvana zelena, iznutra crvena, prava lubeničarska vizija svijeta, u kojoj ljudi više nisu samo oni koji stvaraju otpad, već su i sami postali otpad. Stoga vidimo kako zelena teologija zapadnih tehnokrata ne favorizira Kinu samo ekonomski, time što teškim regulacijama zapadne industrije stavlja ovu u bolji položaj, već tu postoji i ideološko suglasje o imperativu kontrole ljudskog života na samoj biološkoj razini. Novi hladni rat otuda nije samo ekonomski, tehnološki i geopolitički sukob s Kinom, već i rat protiv ideoloških postava tehnomarksizma.

Tehnokrati će u ime budućnosti učiniti sve da nas spase od nas samih, jer oni su pametni i imaju plan – znaju što svi ljudi trebaju. Tako ispada kako obračun s Kinom znači, prije svega, obračun sa samima sobom, protiv zamamnih totalitarnih nota koje ponovno sviraju i na Zapadu.

Kinezima je možda išlo sve za rukom dok su bili u sjeni, ali sada, kada je zmaj konačno izašao iz špilje na sunce, i orao je raširio krila. Tako jauk kineskog predsjednika da se spreme za teška vremena jest ono što i nama slijedi ako razum ne dobije ovu bitku protiv ideološke koalicije kineskih i zapadnih tehnomarksista.

Večernji list

Hrvatska za generacije uhljeba

Mladi ne odlaze iz Hrvatske zato što ju ne vole, nego zato što im je dosta nepravde, da pored nesposobnih partijskih uljeba oni sposobni nikako ne dolaze na red.

Mali pogled preko ramena, jer kao da je bilo jučer, mediji su nam bili puni sveopćeg oduševljenja Kinom i Kinezima. Na valu toga oduševljenja čak je i Pelješki most prozvan “kineskom investicijom”, iako financiran iz hrvatskog i europskog proračuna. Svakog dana gledali smo izvjesnu gospođu Yu koja je obećavala obnovu neke od iluzija o ex-Yu. Činilo se kao da se nalazimo u kakvoj sobi obmana, pa je bio red da im uzvratimo otvaranjem muzeja iluzija u Šangaju.

Ali kao u svakoj reklami, to nije bilo sve - spašavaju Kinezi i Uljanik. Zamislite prilog u kojemu sav ispijen radnik Uljanika izjavljuje: “Nitko nas nije izrabljivao kao ovi kineski komunisti.” Došli komunisti da naše socijaliste i etatiste poduče kapitalizmu, i da ništa nije besplatno, osim sira u mišolovci.

Na rastanku su se naši demokršćani, valjda u ime europskih vrijednosti, potpisom obvezali kineskom komunističkom režimu izručivati disidente. Dragi Kinezi, ako vas kineski režim bude proganjao samo zato što ste katolik i mislite se spasiti smrtne kazne bijegom u Hrvatsku, bolje ne dolazite, jer su naši potpisali da će vas izručiti nazad, u smrt. Ali sve potpisano je opravdano europskom mašnicom - pregledala Komisija.

Toliko istine ima u onoj šali koja kruži internetom, u kojoj Juncker izjavljuje kako će uskoro početi cenzurirati internet, na što mu Xi drugarski odgovara “Bravo druže, sad slijedi premlaćivanje i zatvaranje svakoga tko te kritizira!”, na što se nadovezuje Macron opaskom kako on to već radi. Kada imamo u vidu ovo drugarstvo u globalističkom svemiru, lakše nam je razumjeti i smjer u kojem nas vode sljedbenici tehnomarksističkog eurofederalizma.

No, izgleda kako sreću toj slozi kvare vlade na istoku Europe, koje uporno pružaju otpor stvaranju jednog takvog uređenja. Vjerojatno zato što ih ono neodoljivo podsjeća na čari kakve su upoznali u bivšem Sovjetskom Savezu. Kao što im je tada pod doktrinom “ograničenog suvereniteta” iz Moskve javljano koje su “smjernice” i što se smije a što ne, tako i sada nova politička klasa odlazi u Bruxelles po mišljenje i odlučno provodi direktive i naputke “iz centrale”. Obnova jedne takve totalitarne matrice kod ljudi u Europi izaziva otpor.

To je nešto što se uvijek događa kada se vlast iz ruku naroda preda u ruke birokrata, koji onda mare samo za svoje interese i interese korporacija kojima takva vlast odgovara. U takvoj situaciji profitiraju samo oni najveći, koji su najbliži centrima odlučivanja, dok su ostali samo klimavci i promatrači za stolom. Da bi se provela takva jedna agenda potrebno je dokinuti sve sadašnje standarde, pa nam već dolaze glasovi kako za donošenje odluka u EU više neće biti potreban konsenzus. To je nastavak sunovrata demokratskih institucija koji je započeo ignoriranjem referendumske volje građana kod donošenja Lisabonskog sporazuma.

Sve se ovo odvijalo u vrijeme kada je Europskom unijom svoju gotovo neograničenu vlast provodila gospođa Merkel. Vremenom je postajalo sve jasnije da se na taj način uništava EU, a ne jača. Kako je njezin utjecaj u EU jačao, tako je njezina samovolja nailazila na sve više otpora, pa ju je na kraju ta svojeglavost i došla glave. Zato je sve više glasova pobune protiv novog briselskog unitarizma, koji umjesto reformi u smjeru jačanja demokratskog odlučivanja gura Uniju u centralističku propast.

Pod bremenom takvog naslijeđa odlazeća Merkel dolazi u Zagreb. Kao što se do jučer podrškom hvalio Sanader, Merkel dolazi prvenstveno kako bi podržala svog kandidata za novog šefa europučana Webera, a ne zbog Plenkovića. Ali opet se Plenković trudi pokazati pravim domaćinom, pa priprema doček na kojem svaka podružnica na skup u Ciboni mora dovesti određen broj ljudi. Čini se kako u kriznom stožeru nisu čuli za onu Fullerovu - “onaj koji te se boji kad si prisutan, mrzi te kada si odsutan”.

Dok se naši prisutni hvale velikim brojkama i ulaganjima, do tada radno aktivno i obrazovano stanovništvo odlazi iz zemlje. Stoga se glavni slogan vladajućih za ove izbore čini nedovršen. Kao da bi bio potpuniji kada bi glasio - “Hrvatska za generacije uhljeba”, jer mladi ne odlaze iz Hrvatske zato što ju ne vole, nego zato što im je dosta nepravde, da pored nesposobnih partijskih uljeba oni sposobni nikako ne dolaze na red.

A da apsurd bude veći, što ih više ode, to je glas uhljeba vrijedniji, odnosno, što vlasti više potjeraju onih koji nisu njihovi glasači, to će duže vladati. Zbog toga im i odgovara manja izlaznost na svake sljedeće izbore. Dok živimo tu komediju, u umu mi odzvanja jedna misao - trebalo bi zabraniti sve političke govore i pustiti neka svatko uradi ono što je htio da kaže.

Večernji list

Hoće li s Macronom Europa konačno podjetinjiti ili pozelenjeti od muke?

Nakon Angelinog nametanja politike nekontrolirane imigracije, sada nam novi europski Napoleon nudi zelenu ideologiju kao recept vlastite političke zrelosti.

Čini se kako su nepovratno prošla ona vremena kada smo, siti naopakosti i ekstremizma domaće politike, mogli baciti čežnjiv pogled na Europu kao na svojevrsno pribježište umjerenosti i zdravog razuma u politici. Pod komunizmom Europa je budila vjeru i nadu da i mi jednom možemo postati demokratsko društvo. Tijekom tranzicije nadali smo se kako i mi jednom možemo postati društvo u kojem neće carevati korupcija i najgori dolaziti na vrh. Pogled na Europu nudio je utjehu da stvari ne moraju biti tako nepopravljivo loše i da politika nije nužno zadnje utočište svih hulja.

To zasigurno nije bila samo iluzija, ali u zadnjih dvadesetak godina svjedočimo tome kako europska politička elita sve više klizi u ideološki ekstremizam koji prkosi svemu što zdravi razum može prihvatiti kao normalnu politiku. Kako je jačala Unija tako je slabila demokracija i porađala se europska politička nomenklatura koja je živjela u nekom svom svijetu, odvojenom od realnosti. Ideološki ekstremizam je otuda bio prirodna posljedica te odvojenosti i gubitka kontakta sa stvarnom svijetom. Prihvaćane su sve luđe i luđe ideologije koje su nailazile na sve veći otpor kod običnih ljudi.

Svaka izborna sezona tako je imala jednu političku agendu, koja je onda trebala poslužiti kao svojevrsna “smjernica” za naredno razdoblje. Tako se sjećamo da je u prethodnoj sezoni takva agenda europske nomenklature bila liberalna imigracijska politika, koja je dovela do Brexita i oštrih podjela između jugoistoka i sjeverozapada Europe, što je uzdrmalo same temelje Europske unije. Ta je agenda politički došla glave njemačkoj kancelarki, koja odlazi na čuveno smetlište povijesti s negativnim skorom, kao donositeljica loših vijesti koju prati glas kako je uspjela uništiti sve što je pred sebe postavila kao cilj.

Od kancelarke u odlasku skiptar europske politike preuzeo je njen francuski parnjak Macron. On je odmah po svome “okrunjenju” iznio svoju agendu i “smjernice” europske politike za naredno razdoblje. Da bi svojoj agendi dao i službenu potvrdu on je u Pariz pozvao svjetske lidere kako bi ratificirali Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Kako je poznato da ideje koje iznjedri politička elita prvo udare po sirotinji, tako je odmah po implementaciji prvih mjera iz tog sporazuma Macron dobio prosvjede “žutih prsluka”, koji su se pobunili protiv poskupljenja goriva. Ironijom političke sudbine ispostavilo se da su njegovi Parižani prvi odbacili Pariški sporazum.

Ali, kako je poznato da se ideologije ne ponašaju po prirodnim zakonima, tako ni ovaj sudar sa stvarnošću nije usporio ili zaustavio Macronovu “zelenu” ideologiju, već joj je samo dao na ubrzanju. Tako je ovih dana, kao svojevrsna politička platforma za predstojeće euroizbore, objavljena zajednička izjava osam europskih članica, predvođenih Francuskom, o borbi protiv klimatskih promjena. Nju je Macron u četvrtak predstavio na summitu europskih lidera u Rumunjskoj kao jednu od ključnih “smjernica” europske politike u narednih pet godina.

Prema ovoj platformi ubuduće će 25% europskog proračuna odlaziti na borbu protiv klimatskih promjena. Ambicija tog plana je da se “najkasnije do 2050 godine” emisija plinova u atmosferu smanji na nulu. U njoj se govori kako će ove politike imati “ogroman utjecaj na budućnost čovječanstva”, upozorava se na “toplinske valove i požare od prošlog ljeta” , a kao demokrataska legitimacija ovakvih radikalnih mjera uzima se “nedavna mobilizacija mladih ljudi” - čime se aludira na politički organizirano masovno bježanje djece iz škola, navodno u znak prosvjeda protiv klimatskih promjena.

Europski lideri, dakle, na ove izbore izlaze s platformom vlastitog ekonomskog samouništenja u ime jedne sumnjive paraznanstvene ideologije. Koliko je sumnjiva i loše potkrijepljena dovoljno govori to što se za njene glavne protagoniste uzimaju navodno ekološki osviještena djeca, čiji je lider postala djevojčica iz Švedske, Greta. Takvu brutalnu manipulaciju djecom u političke svrhe Europa ne pamti još od vremena Hitler-jugenda i Titovih pionira. Možda računaju da će im ta djeca poslužiti kao štit od njihovih roditelja kada ovi budu prosvjedovali zbog novih udara politike na kućni budžet?

Europa se već odavno valja u političkoj bezidejnosti koju može nahraniti još samo ideološki ekstremizam. Nakon Angelinog nametanja politike nekontrolirane imigracije, sada nam novi europski Napoleon nudi zelenu ideologiju, valjda kao recept vlastite političke zrelosti. Čisti rezultat takve politike mogao bi biti da ljudi pozelene od muke, a prizori s pariških ulica se presele diljem Europe. Ako prije toga svi ne podjetinjimo.

Večernji list

Dr. Ivo Josipović je plastični primjer fašista u profesorskom odijelu

Ubijanje ratnih zarobljenika nikad ne može biti legitiman vojni cilj. Onaj tko misli da je to normalno daje opravdanje za Ovčaru, Srebrenicu i Ahmiće.

Prije pisanja ove kolumne pitao sam se koliko uopće ima smisla davati na važnosti nekome tako nevidljivom i politički potpuno beznačajnom? O njegovom značaju dovoljno govori kako je toliko bitan da s njim kavu ne želi popiti čak ni Dalija Orešković, ona koja sa svakim pije kavu. Njega je to toliko pogodilo da ju je, poput kakve uvrijeđene frajle, nazvao “ženskom inačicom Pernara”. Nije tu toliko bitna ni Dalija koliko je napad na nju obrazac koji se stalno ponavlja i jedan od mnogih primjera kako ovaj naš kavalir svoju muškost dokazuje ad hominem napadima na slabiji spol.

Njegovi opetovani pokušaji da se izvuče iz vlastite nebitnosti ponekad znaju biti toliko tragikomični da je postao predmet sveopće sprdnje. Dovoljno se samo prisjetiti predizbornog spota s udaraljkama u obliku hrenovki. Bila je to “budnica” od koje Hrvatska danima nije mogla doći k sebi - od smijeha. Prije nego smo se prestali smijati - ili, što bi se reklo, prije nego su hrenovke prokuhane - “Naprijed Hrvatska” se vratila “natrag u garažu”.

A s njegovim je povratkom u garaži zavladalo opće oduševljenje, jer tko se bolje od njih sjeća činjenice kako je ovaj u politici toliko uspješan da je sve čega se dohvatio ubrzo propalo? U tom kontekstu treba gledati na njegov nedavni povratak u SDP, kao na misiju. Misija je to u kojoj je on, čak i pored bezličnog Bere potpuno nevidljiv, kao filadendron kojeg nitko ne želi zalijevati.

Možda je ta nevidljivost bila razlog što se naš “dragi Ivo” osjetio isfrustriranim, pa je u tom očaju zapao u ekstremizam. Mrtav hladan je izjavio kako su likvidirani, pa u neoznačenu jamu bačeni, širokobriješki franjevci bili - legitiman vojni cilj.

Kada sam to prvi put pročitao trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su pak sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad pak jedan pravnik, čak profesor kaznenog prava, izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj - to je da ti pamet stane. Pravni tim Ratka Mladića sigurno žali što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića, jer bi tvrdnja o ratnim zarobljenicima kao legitimnom vojnom cilju njihova branjenika oslobodila svih optužbi za genocid.

Prije nego sam se uopće odlučio na reakaciju sačekao sam dežurne ljudskopravaše, da vidim hoće li regirati netko od onih kojima su puna usta humanizma i koji se olako razmeću humanitarnim frazama. Ali je sve bilo prekriveno velom šutnje, a šutnja uvijek znači odobravanje. Takav humanizam je samo poza, a oni koji šute dok se ovako skandalozne teze lansiraju u javni prostor postaju prešutni odobravatelji zla. Ako se naše zlo pravda onim tuđim, rezultat takve ekvilibristike zla može biti samo taj da smo svi manje ili više zli.

Sve žrtve nisu iste, ali zato ubojice jesu. Samo zli ljudi opravdanje traže u nijansama zla i zločin pravdaju zločinom. Mi nećemo biti bolji ljudi ako se uspoređujemo s lošijima od nas, jer su onda oni samo izgovor za naše nečinjenje. Valjda bi stvar trebala biti obrnuta - možemo naprijed samo ako se uspoređujemo s onima boljima.

Ubijanje ratnih zarobljenika nikad ne može biti legitiman vojni cilj. Onaj tko misli da je to normalno daje opravdanje za Ovčaru, Srebrenicu i Ahmiće.

Zato sam dobio potrebu braniti civilizacijski minimum od ovog ideološkog egzekutora. Ali pored svega toga nekoga takvoga ne treba osuđivati nego žaliti, jer se radi o očitom moralnom invaliditetu. Ratni zarobljenik postaje “legitimna meta” samo ako ga prvo dehumaniziramo, pa onda kada on više nije čovjek, za njega ne vrijede civilizacijske norme. Netko tko tako nešto zagovara daje opravdanje za neki budući zločin.

Što ljude tjera na opravdavanje zla? Obično raskorak u svijesti uzrokovan vlastitom teškom savješću. Tako i imamo situaciju u kojoj oni koji u društvu glume dežurne humaniste i antifašiste već 75 godina obiteljima ubijenih i protjeranih Židova ne vraćaju stanove, znate one “Titove besplatne”.

Ubijanje ratnih zarobljenika nije legitiman vojni cilj, osim za studente u Mladićevoj, Šljivančaninovoj, Delićevoj, Blaškićevoj ili Norčevoj vojnoj akademiji. Svatko onaj koji svijet mjeri prema toj ljestvici, nikako ne može biti humanist. Štoviše, radi se o lažnom humanizmu, odnosno stavu koji može biti opisan samo kao novi oblik fašizma. Utoliko gori jer se krije iza humanističke fraze.

Dr. Ivo Josipović je plastični primjer fašista u profesorskom odijelu, a svatko onaj koji se u javnom prostoru slaže s njegovom “ars diaboli” tezom kako je ubijanje ratnih zatvorenika legitiman vojni cilj ne može biti drukčije opisan nego kao moderni fašist.

Večernji list