Stara i nova hrvatska desnica

Protekla godina ostat će u Hrvatskoj upamćena kao godina koja izazvala pravo tektonsko pomjeranje hrvatske političke scene. Počela je u znaku gotovo potpune dominacije ljevice i Kukurikavaca, da bi se, već samo nakon godinu dana, stvar ne samo preokrenula u korist desnice, već i izazvala kvalitativnu promjenu na samoj desnici. Ta promjena same desnice, a ne tek puko pomicanje političkog klatna udesno, jest ono što se naziva "konzervativnom revolucijom" u Hrvatskoj. 

Potekao prvo kao reakcija na veoma ambiciozne planove ljevičarske vlade Zorana Milanovića o sveobuhvatnom kulturnom preustroju hrvatskog društva – ambiciji oličenoj u pokušaju nametanja novog programa zdravstvenog obrazovanja – hrvatski konzervativni pokret je sve iznenadio svojom snagom i zrelošću, nadrastavši svoju prvobitnu intenciju. Polučivši pak nevjerojatan uspjeh na referendumu o braku, postao je ne samo nezaobilazan činilac hrvatskog političkog života, već ga je i trajno dubinski promijenio. To nije bila puka restauracija, već zaista revolucija.

Ta promjena se pokazuje prije svega u tome što, kao što pokazuju istraživanja javnog mnijenja, unatoč tome što SDP, kao najjača stranka ljevice, konstantno pada i približava se povijesnom minimumu na kome već dvije godine tavori HDZ, sam HDZ nikako ne raste. Dakle, otvoren je ogroman prostor na hrvatskoj političkoj desnici, za koji HDZ više nema kapaciteta da ga popuni. Zbog toga se i pojavila koalicija manjih stranaka hrvatske desnice, pod nazivom Savez za Hrvatsku, koje će, ako uspiju artikulirati zajedničku političku platformu, pokušati popuniti prostor koji se otvorio na hrvatskoj desnici.

No, svakako, puki uspjeh u stvaranju desnog političkog saveza još uvijek neće polučiti i stvarni politički uspjeh. Naime, ako nova hrvatska desnica ne shvati da je konzervativna revolucija ponajvećma promijenila i redefinirala samu hrvatsku desnicu, od političke kapitalizacije uspjeha konzervativne revolucije neće biti ništa. Stoga će odlučujuća stvar biti da nova hrvatska desnica za svoj političk projekt pridobije glavne aktere i ideologe konzervativne revolucije, gđu Markić, ali i Stjepu Bartulicu i Vica Batarela. Ne samo zbog njihove trenutne političke snage – što je stvar, kao što znamo, vrlo promjenjiva – već i zbog njihovog redefiniranja ideoloških postava desne politike u Hrvatskoj. U stvari, hrvatska desnica mora shvatiti da je konzervativna revolucija u Hrvatskoj polučila uspjeh upravo zbog toga što je uspješno redefinirala osnovne ideološke postave hrvatske desnice.

U čemu se sastoji ova promjena? Kratko rečeno, u tome što je Hrvatska konačno dobila pravu desnicu, a to znači – potpuno očišćenu od snažnih ljevičarskih elemenata, koji su dosad predstavljali uteg o nogama stare hrvatske desnice, a čiji je očevidni rezultat današnji katastrofalni rejting HDZ-a, gotovo potpuna neraznatljivost razlika politike HDZ-a od politike SDP-a, kao i evidentna nemoć HDZ-a da se na bilo koji način emancipira od nasljeđa svojih ljevičarskih politika. HDZ je, zajedno sa SDP-om, u dvadesetak godina hrvatske neovisnosti uspio Hrvatsku zacementirati u ekonomski socijalizam, politički klijentelizam, uništiti snagu hrvatskog društva korupcijom i stvaranjem njegove potpune ovisnosti o državi, da bi na kraju takvoj Hrvatskoj odrekao i nacionalnu neovisnost, utapajući je u promašeni nadnacionalni socijalistički projekt zvani Europska unija.

Nova hrvatska politička desnica, stoga, ako želi polučiti bilo kakav uspjeh, mora napraviti snažan odmak od lažne HDZ-ovske desnice i njenih socijalističkih politika, i reflektirati ovu novu političku svijest. To znači da ona mora biti ekonomski protržišna, da mora smanjiti ulogu politike u društvenom životu Hrvatske, da se mora oslanjati na revitalizirano i snažno društvo i njegove posredničke institucije, kao i da mora težiti povratku svih atributa hrvatskog suvereniteta. Kao što je u nastupu u emisiji "Treća runda" rekao Vice Batarelo, desna politika u Hrvatskoj znači povratak načelima političkog konzervativizma kako su ona definirana u zapadnom civilizacijskom krugu (Batarelo je spomenuo velikog britanskog konzervativnog ideologa i političara, Edmunda Burkea), odnosno, načelima tržišne ekonomije, minimalne vlade, snažnog društva i neovisnog pojedinca.

Desna konzervativna politika se uvijek oslanjala na snagu građanskog društva i njegovih institucija, kao što su obitelj, crkva, tradicionalne i povijesnim iskustvom osvjedočene vrijednosti, nasuprot ambicioznim pokušajima ljevice da to društvo promijene nametanjem nekih novih, anti-tradicionalnih vrijednosti političkom akcijom "odozgo". Otuda je desničarska politika uvijek antietatistička i nepovjerljiva prema vladinim politikama, koje žele mijenjati društvo. Konzervativci vjeruju da samo u okružju tradicionalnih institucija i vrijednosti koje one čuvaju i promiču, može stasati slobodan i neovisan pojedinac. Ljevičarske politike, nasuprot tome, nasrćući na obitelj, religiju, na spontane društvene snage i njene vrijednosti, uništava prirodno okružje za rast slobodne individue. Ljevičar je državni abonent i ovisnik o državnoj pomoći, jer nema oslonca u svom prirodnom okruženju; desničar je slobodan i neovisan pojedinac, koji prezire državu i njene politike, i koji je sposoban da, urastao u svoje prirodno okružje, sam sebi krči put kroz život.

Ono što će naročito biti potrebno novoj desnici u Hrvatskoj jest da preispita i redefinira svoj odnos prema nacionalizmu. U Hrvatskoj to znači da desnica mora redefinirati odnos prema Srbima, točnije, da se hrvatski nacionalizam pozitivno definira, a ne u odnosu prema srpskom nacionalizmu, kao što je bilo do sada. Na taj način će hrvatski nacionalizam, kao pozitivna i pobjedonosna snaga povijesti, skinuti ljevičarsku kletvu sa nacionalizma. Stari hrvatski nacionalizam je u velikoj mjeri pretrpio ljevičarska iskrivljavanja i reinterpretacije. To se vidi na primjeru vladajuće interpretacije rata u Hrvatskoj. Ljevičarska interpretacija rata kaže da je to bio autohtoni hrvatsko-srpski sukob, čak građanski rat, izraz nekakve anti-povijesne i predpovijesne plemenske borbe zaostalih balkanskih nacija.

Prihvaćajući ovakvu interpretaciju, i definirajući hrvatski nacionalizam prvenstveno u odnosu prema srpskom nacionalizmu, hrvatska desnica je kompromitirala vlastitu poziciju i dovela se u nezahvalan položaj da se ljevica pojavljuje kao povijesna snaga nekakvog oslobođenja i nacionalne emancipacije od predpovijesnih snaga nacionalizma i plemenskih borbi. To se najbolje vidjelo u nedavnim događajima povodom ćiriličnih ploča u Vukovaru, kada je ljevičarski hrvatski nacionalizam, koji sebe vidi kao snagu obrane hrvatskog identiteta od srpskog nacionalizma, došao u poziciju da postane sitna moneta u političkim igrama koje su trebale pred hrvatskom javnošću pokazati da je ljevičarski politički koncept, politička agenda Europske unije i nametanje njenih vrijednosti hrvatskom društvu, jedini izlaz iz navodnog nacionalističkog ćorsokaka od kojeg se hrvatsko društvo ne može nikako samostalno emancipirati.

Hrvatska desnica mora izmaknuti ovakvim ljevičarskim smicalicama i svoj nacionalizam definirati u odnosu na povijesnu snagu koja doista predstavlja opasnost za hrvatski nacionalni identitet i tradicionalne vrijednosti hrvatskoga društva. A to je, prije svega, Europska unija i njene vrijednosti, koje se hrvatskom društvu nameću preko njene otuđene političke elite. Nacionalna država, demokracija i liberalni kapitalizam su vrijednosti koje su, upravo zahvaljujući hrvatskome nacionalizmu, odnjele povijesnu prevagu nad najvećim izazovom pred kojim je stajalo hrvatsko društvo u dvadesetom stoljeću – a to je komunizam. Nova hrvatska konzervativna desnica mora se svjesno postaviti prema ovim civilizacijskim vrijednostima i oduprijeti se izazovu koji pred hrvatsko društvo predstavlja novi nadnacionalni – i antinacionalni – socijalistički projekt dvadesetiprvog stoljeća, a to je Europska unija i europske vrijednosti. Samo tako ona može polučiti politički benefit od konzervativne revolucije u Hrvatskoj i – što je najvažnije – učiniti Hrvatsku društvom slobodnih ljudi, snažnog građanskog društva i jakih individua.

Izvor: Republika

Dr. Linić i Mr. Hyde, ili: Dokle će političari krasti a mi im uporno vjerovati?

Portal Index.hr, pod naznakom "skandalozno", prenio je jednu izjavu ministra Linića iz 2001., u kojoj on, s dirljivom iskrenošću, priznaje kako bi svakako krao, pod uvjetom da bude siguran da ga ne bi uhvatilo i otjeralo na robiju. Sada, kada je dospio do političke funkcije koja mu omogućuje gotovo neometanu vlast, uz njegovo ime se vezuju različite koruptivne afere, od kojih je najnoviji "slučaj pomoćnik", koji se tiče dodjeljivanja kredita HBOR-a Linićevom pomoćniku Branku Šegonu, samo jedan u nizu.

Tako se slučaj pomoćnika Šegona gotovo prirodno nadovezuje na već pomalo zaboravljeni ljetošnji slučaj sporne privatizacije Jadranskog pomorskog servisa i prijave gđe Mirje Tomas da je ministru Liniću tom prilikom na njegov račun uplaćeno 27 000 dolara, a koje trenutačno istražuje talijansko pravosuđe. Da ne spominjemo gotovo potpunu indolentnost Ministarstva financija povodom slučaja Hypo banke i odljeva 15,2 milijardi dolara hrvatskih poreznih obveznika, o čemu je "Republika" već pisala.

No, u ovoj Linićevoj izjavi nema ništa sporno, niti skandalozno – osim same iskrenosti. On je, naime, samo iskreno iznio jednu notornu antropološku činjenicu, a to je da svi mi, pa tako i političari na vlasti, volimo nekažnjeno uzeti tuđe. Ono što je sporno jest naša vjera da se političari na vlasti nekim čudom pretvaraju u nesebične i neiskvarene anđele – naša vjera da političari imaju neku dvostruku prirodu, poput dr. Jekylla i mr. Hydea – pa tako uvijek na vlast biramo one za koje vjerujemo da su pošteni i anđeoliki, te da neće krasti. Kada se, pak, ispostavi da smo bili u zabludi, da su i političari ljudi od krvi i mesa i da ih ne vodi ništa drugo osim pohlepe, onda se čudimo i padamo u očajanje.

Ta vjera u poštene političare nije samo zabluda običnog i naivnog svijeta. Cjelokupna tradicionalna politička filozofija se naslanja na tu dvogubu antropološku teoriju o dobrim i poštenim vladarima, koje vodi opći interes, i zlim i srebroljubivim pojedincima, koje vodi samo privatni interes i pohlepa. Uostalom, na toj logici se zasniva i povjerenje ljudi u socijalizam i državnu kontrolu nad tržištem. Ta logika kaže, pošto je tržište navodno vođeno golim privatnim interesom i pohlepom, trebaju nam političari, koji će obuzdati tu pohlepu i prirodnu ljudsku sebičnost, kako bi je pretvorili u opće dobro. Zbog toga ljudi vjeruju da je socijalizam nešto dobro i da donosi korist svima, a da je kapitalizam nešto zlo, od čega imaju koristi samo pojedinci.

Ali, što ćemo sad, kad nam i sami političari iskreno priznaju da su i oni samo ljudi, da su gramzivi i vole tuđe? Linić kaže, a s tim bi se složio i dobar broj građana, da su nam potrebni mehanizmi kontrole samih političara. No, što ćemo kada shvatimo da su i sami ti kontrolori opet ljudi od krvi i mesa, dakle, skloni lopovluku, poput Linića? Tko će kontrolirati kontrolore? Postoji li rješenje ovog rebusa ili smo kao društvo osuđeni na sanadere i liniće i njihovu nezasitnu i nekontroliranu pohlepu?

Pa, postoji rješenje, a njega su smislili pametni ljudi koji su se otarasili ove opasne predrasude o anđelolikoj prirodi političara, poput Humea, Kanta i američkih Očeva utemeljitelja, a koje kaže – oduzmite političarima bilo kakvo pravo miješanja u ekonomske stvari! Ukinite ministarstva financija, ministarstva gospodarstva, ministarstva trgovine, ukinite centralne banke, ukinite nadzorne odbore u poduzećima i privatizirajte sve! Vlada treba biti ograničena na sudstvo, policiju i vojsku, a sve drugo prepustite privatnoj inicijativi ljudi i onemogućite političarima da se miješaju u taj proces. 

Sve nacije koje su prihvatile ovu nauku o minimalnoj i ograničenoj vladi, poput nekada Velike Britanije i Sjedinjenih Država, a danas Hong Konga, Singapura i Novog Zelanda, prosperirale su i nemaju problema sa korupcijom. Sve nacije koje su se oglušile o tu ideju i povjerovale u priču o dr. Jekillu i mr. Hydeu, nazadovale su, ogrezle u socijalizam i korupciju. Pritom, ljudi koji su prihvatili ideju minimalne vlade i kapitalizma nisu ništa pošteniji i bolji od nas koji se i dalje davimo u blatu korupcije i socijalizma. Samo su razvlastili političare od upliva u ekonomiju, otjerali ih od svojih novčanika.

Ako želimo riješiti problem korupcije i problem "kontrole kontrolora", tu nam, dakle, ne mogu pomoći niti razne inspekcije, niti uskoci i poskoci, a niti dragi Bog, koji nas je stvorio ovakve pohlepne, srebroljubive i vlastoljubive – maknimo političare od naših novčanika, ne dajmo im da upravljaju našim novcima, ukinimo im tu polugu da nikad ne mogu doći u iskušenje da nas kradu kao djeca susjedove voćnjake i vinograde.

Jedan američki humorist je rekao: "Onoga tko tvrdi da će jastoge naučiti letjeti nazivamo luđakom i smještamo ga u mentalnu instituciju, a onaj pak tko vjeruje da se ljudi pobjedom na izborima pretvaraju u anđele smatran je reformatorom i ostaje na slobodi." (Cit. prema: N. Sesardić, "Iz desne perpektive") Pa, hajde da onda prestanemo biti nacija luđaka koja vjeruje da jastozi imaju krila, odrežimo krila ovima koji su uzletjeli i napravimo državu koja neće ličiti na Lepoglavu, nego na pristojno društvo u kojem nas političari neće praviti pobožnim budalama koje vjeruju u ovozemaljske anđele i džepariti nas i našu djecu. 

Ukinimo socijalizam u Hrvatskoj i stvorimo državu po ugledu na normalne i prosvjećene zemlje sa ograničenom vladom i slobodnim tržištem. Tako ćemo se riješiti i Linića i svih budućih linića.

Izvor: Republika

Predstoji li Hrvatskoj socijalni bunt – i kakav?

Prema Indeksu ekonomskih sloboda za 2014. Haritage fondacije, koji je za regiju objavio njihov strateški partner, Adriatic institut iz Rijeke, Hrvatska je pala za devet mjesta u odnosu na prošlu godinu, i sada je na 87 mjestu, iza Rumunjske, Bugarske, Albanije i Makedonije.

Hrvatska je prolaznu ocjenu dobila na području monetarne slobode, slobode trgovine, te slobode ulaganja, dok je najlošije ocjene dobila na području vlasničkih prava, korupcije i radne slobode.

Pritom treba imati u vidu da su prolazne ocjene dobivene na područjima koje su manje-više izvan domašaja ove vlade, dok je pala u onim oblastima na koja ima odlučujući utjecaj. To je relna ocjena učinka vlade Zorana Milanovića – Hrvatska stoji relativno dobro u oblastima u koje su se najmanje miješali, a katastrofa je tamo gdje nešto pokušavaju. Stoga je za Hrvatsku najbolje da ima vladu koja najmanje ili uopće ne vlada. Tako bismo se riješili i korupcije i osigurali poštivanje vlasničkih prava, a bome i smanjili nezaposlenost. Što se manje vlada bude uplitala u poslove ljudi, građanima Hrvatske će biti bolje a Hrvatska slobodnija zemlja.

Naravno, nije nikakva tajna da je Hrvatska odavno već u ekonomskom i socijalnom glibu i da tone sve dublje. Realni pokazatelj toga je što svakim danom sve više raste broj nezaposlenih a nezadovoljstvo građana socijalnom situacijom je sve veće, dapače, postaje alarmantno i na ivici je socijalnog bunta. Pet najvećih sindikata su se udružila i prijete generalnim štrajkom zbog stavljanja u proceduru izmjena Zakona o radu (ZOR), koji je u Hrvatskoj glavni socijalni (socijalistički) uteg, koji nas vuče na samo dno.

Te najavljene izmjene su, inače, puka kozmetika i ne bi mnogo toga promijenile ako bi bile usvojene, osim što bi, možda, naknadno sanirale štetu koju je ova vlada napravila privredi. Što bi se drugo i moglo očekivati od premijera koji se, ne tako davno, a u sličnoj prigodi, proslavio izjavom da poslodavci "žele tretirati radnike kao stvari", na što su mu čak i sindikalisti odgovorili da je to jedan zastario ideološki rječnik, "koji bi odavno trebao biti iza nas".

Može djelovati malo čudno da sindikati sada najavljuju štrajk upravo zbog pokušaja kakvog-takvog relaksiranja jednog represivnog i štetnog zakona, koji je glavni generator siromaštva i nezaposlenosti u Hrvatskoj. No to nije nikakvo čudo ako shvatimo da su sindikati zapravo predstavnici povlaštenog sloja građana Hrvatske, onih koji su zaposleni u državnim poduzećima, koje ekonomska kriza uopće nije ni dotakla i koji kao da ne žive u ovoj ekonomski iscrpljenoj i ojađenoj zemlji, nego negdje na Marsu. Problem leži u njihovoj snazi, naime, u tome što u Hrvatskoj ima jako puno tih vanzemaljaca i što su oni dio problema a ne dio rješenja.

Toj organiziranoj grupi predstavnika armije socijalnih i političkih uhljeba u Hrvatskoj odgovara represivno radno zakonodavstvo i socijalizam. Oni nisu u sukobu sa Vladom, nego sa radnicima i poduzetnicima iz ojađenog realnog sektora, koji ove socijalne uhljebe i izdržava i koji je podnio sav teret ekonomske krize u koju su Hrvatsku uvalile socijalističke politike svih prethodnih vlada. Oni su u sukobu sa stvarnošću Hrvatske. Oni se ne žele odreći svojih privilegija, svojih božićnica, uskršnjica i nezarađenih plaća. Točnije, plaća koje za njih zarađuje netko drugi.

Oni su, također, u sukobu sa rastućom vojskom nezaposlenih. Naime, notorna je stvar da je broj nezaposlenih u obrnutoj proporciji sa moći sindikata i represivnošću radnog zakonodavstva u jednoj zemlji. Pogledajmo radno zakonodavstvo ekonomski najslobodnijih zemalja, poput Hong Konga, Novog Zelanda ili Čilea i shvatit ćemo svu laž sindikalne halabuke i vladajuće socijalističke ideologije u Hrvatskoj. To je jučer otvoreno i rekao predsjednik Ujedinjenih radničkih sindikata Hrvatske, Damir Jakuš, izjavivši da nezaposleni nisu njihova briga, nego briga poslodavaca, koji se svojom sposobnošću moraju izboriti za otvaranje novih radnih mjesta. Ovaj sindikalist vjerojatno nikad u životu nije stvorio ništa, kamoli omogućio posao nekom drugom, pa mu i nije zamjeriti ako ne zna o čemu govori. No, njegova iskrenost je bila dirljiva i svakako vrijedna za zabilježiti.

Kapitalizam i ekonomske slobode su dobre za radnike, a socijalizam i sindikalne družine sa njihovom navodnom skrbi za socijalna prava radnika su njihov najveći neprijatelj. Kapitalizam je zastava svih onih poduzetnih i radnih ljudi, koji nešto žele stvoriti u životu, socijalizam je ideologija rentijera i socijalnih puzavica, koji žele živjeti na račun drugih. Nekada smo imali nepravde feudalizma i feudalce sa njihovim privilegijama, danas imamo sindikate i vladajuću socijalističku ideologiju kao oblik refeudalizacije hrvatskog društva.

Otuda se slobodno može reći da od najavljenog "generalnog štrajka" neće biti ništa. Sindikati će, kao "socijalni partner" i interesna skupina ovisna o vladinoj socijalističkoj (u stvari, feudalnoj) politici, već naći zajednički interes s Vladom da se ne mijenja ništa. Cijenu će opet platiti radnici u realnom sektoru i nezaposleni, kojih će biti sve više.

Najveći živi filozof, Peter Sloterdijk, opisao je našu situaciju kao narastajuću nepravdu socijalne države, u kojoj je Marksov nauk o ekspoatiranima i eksploatatorima ima potpuno obrnut smisao. Socijalna država je država socijalnog kanibalizma, gdje se klasni rat vodi između "ruke koja daje" i "ruke koja uzima". Ruka koja uzima je ruka socijalne države, ruka sindikata, ruka vojske socijalnih abonenata i ovisnika o proračunu. To je ruka koja jede ne samo socijalnu supstancu produktivnog dijela stanovništva, nego i budućnost tog društva, zadužujući našu djecu i unuke. Ruka koja daje je ruka produktivnog i radnog dijela stanovništva, radnici i kapitalisti.

U Hrvatskoj je ovaj socijalni kanibalizam već odavno zadavio i pojeo aktivnu socijalnu supstancu i naši socijalistički kanibali su sada krenuli da jedu budućnost naše djece, a sve da bi očuvali svoje fotelje i nezarađene plaće. Filozof Sloterdijk predviđa da će se, uslijed ovakvih neodrživih i nepravednih socijalnih odnosa, uskoro desiti "revolucija ruke koja daje". Da će se podići oni koji stvaraju bogatstvo jedne zemlje – radnici i poduzetnici – da bi skinuli sa svoje grbače naše suvremene feudalce i njihovu socijalnu državu, u ime budućnosti naše djece.

I to je jedina socijalna revolucija koja treba Hrvatskoj i jedini socijalni bunt kome se treba nadati za spas Hrvatske. Sve drugo je samo puka tlapnja i socijalna demagogija.

Izvor: Republika

Rasprava o totalitarizmu danas

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SIMPOZIJ

Na Filozofskom fakultetu u Osijeku sljedeća dva dana, 17. i 18. siječnja, održat će se međunarodni znanstveni simpozij pod nazivom "Totalitarizam danas", a u okviru 2. Dana praktičke filozofije. Organizatorima skupa – prof. Željku Senkoviću i prof. Marijanu Krivaku, svakako treba zahvaliti na poduzetnosti i hrabrosti da oko jedne teme, koja još uvijek izaziva brojne kontroverze, na jednom mjestu okupe ljude iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i BiH, ali i Sjedinjenih Država, kako bi razgovarali o toj osjetljivoj temi.

Teorije o totalitarizmu nastaju tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao pokušaj odgovora filozofa, sociologa i književnika na izazove koje je pred njih postavilo iskustvo fašističkih i komunističkih režima, koji su se odlikovali dotad neviđenom i u literaturi neopisanom brutalnošću, neviđenim terorom i ideološkom i policijskom kontrolom društva. Za teorije o totalitarizmu važi jednadžba: komunizam = fašizam. Teorijski je sličnost ova dva režima prvi artikulirao Eli Halevy u knjizi "Era tiranija: socijalizam i rat", no on tada još uvijek ne koristi termin totalitarizam. Nakon WW2 nastaju djela poput "Izvora totalitarizma" Hannah Arendt ili "Puta u ropstvo" Friedricha A. von Hayeka, istovremeno kada Orwell objavljuje svoju literarnu viziju totalitarnog društva u "Životinjskoj farmi" i "1984.", ili kasnije Solženjicinov "Arhipelag Gulag" i Grossmanov "Život i sudbina". Sva ova djela pobuđuju velike rasprave o sličnostima i razlikama komunizma i fašizma. 

Sve ovo se, da podsjetim, događa u vrijeme velike popularnosti socijalističke ideje i uspona komunizma u svijetu, kao i svojevrsne, gotovo općeprihvaćene, političke amnestije komunizma zbog učestvovanja na strani Saveznika u pobjedi nad Silama osivine i fašizmom u Europi. Zbog toga su mnogi bili spremni oprostiti komunizmu brutalnost i zločine koje su počinjeni u njegovo ime i dati mu čak moralni kredit humanijeg i višeg oblika društvenog uređenj čak i od liberalnog kapitalizma. Općeprihvaćena lozinka tijekom čitvog Hladnog rata i zapadne politike detanta prema komunizmu jest "antifašizam" a ne "antitotalitarizam". Teorije o totalitarizmu se, u takvoj konstelaciji, nikada nisu do kraja uspjele izboriti za pravo građanstva. Tek sa slomom komunizma u Rusiji i Europi, krajem osamdesetih, otvara se novi krug polemika o totalitarnom komunističkom naslijeđu, ovaj put, bilo je za pretpostaviti, sa nešto više uspjeha. Tijekom devedesetih reizdaju se knjige o totalitarizmu, koje su već pale u zaborav, a pojavljuju se i nove studije, poput "Prošlosti jedne iluzije" Francoisa Fureta i "Crne knjige komunizma" grupe autora pod uredničkom palicom Stephanea Courtoisa.

Politički gledano, sve bivše komunističke zemlje prihvaćaju liberalni kapitalizam i tržišnu privredu, i nema izgleda da će se komunizam ikada obnoviti. Iza njega su ostale samo ruševine, kao što je rekao Furet. Presuda se čini konačnom – komunizam je jednako anticivilizacijsko zlo kao i fašizam. Neke od bivših komunističkih zemalja sprovode lustraciju, po ugledu na denacifikaciju u Njemačkoj nakon 2. Svj. rata. Vijeće Europe 2006. donosi Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, a 2008. nekoliko istaknutih europskih političara donosi Prašku deklaraciju, kojom se osuđuju komunistički zločini, a koju su potpisali mnogi istaknuti intelektualci i bivši politički zatvorenici, nakon čega 409 članova Europskog parlamenta potpisuje izjavu o potrebi uspostavljanja Dana sjećanja na zločine komunizma. Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj u razdoblju1945-1990. Hrvatska vlada 2011. donosi odluku, po ugledu na druge europske zemlje, o tome da se 23. kolovoza (dan potpisivanja sporazuma Molotov – Ribbentrop) obilježava kao državni praznik, Spomendan.

No, unatoč tome, stvar oko osude komunizma kao totalitarnog sistema još uvijek ne stoji sjajno. Stavovi su tu podijeljeni a odnos prema komunnizmu ambivalentan. Hrvatska je jedna od zemalja koje su imale tu nesretnu sudbinu da prođe kroz iskušenja i lijevog i desnog totalitarizma. No, kod nas još uvijek kao da je na snazi vrsta čudne logike i gotovo moralne ucjene po kojoj ovo civilizacijsko osuđivanje zločina i izjednačavanje komunizma i fašizma kao da automatski znači davati moralnu prednost jednom nad drugim. Ako osudimo komunizam, kao da time po nekom automatizmu, kaže optužnica, veličamo i hvalimo ustaštvo. Predsjednik Josipović se neće libiti da se, u više navrata, slika pored komunističkih simbola, čak da priziva komunističko naslijeđe kao još uvijek aktualan odgovor na krizu liberalnog kapitalizma. Aktualna političko-sudska rašomonijada oko izručenja šefa bivše komunističke Udbe u Hrvatskoj, Josipa Perkovića, također govori u prilog tome da komunističko totalitarno naslijeđe u Hrvatskoj još uvijek nije prevladano, a njihovi zločini nedvosmisleno osuđeni. O eventualnoj lustraciji bivših komunističkih dužnosnika da i ne govorimo.

Nije bolja situacija ni na akademskoj sceni danas. Kao što je poznato, sam termin "totalitarizam" – kojim se želi obuhvatiti zajednička specifična priroda komunizma i fašizma – još uvijek ne nailazi na sveopće odobravanje, kako kod akademske zajednice, tako i u široj javnosti, naročito kod akademske ljevice. Tako, recimo, današnji filozofski papa ljevice, Slavoj Žižek, ovaj pojam proglašava "ideološkim". Naime, ono što se njemu ne sviđa kod ovog termina jest upravo moralno izjednačavanje lijevog i desnog totalitarizma, fašizma i komunizma, a tendenciozan bi, navodno, bio po tome što se tim pojmovnim izjednačavanjem daje prednost i sugerira poželjnost liberalnog kapitalizma, kao sustava kojeg su oba ova totalitarna pokreta smatrala svojim zajedničkim neprijateljem. Čak štoviše, po njemu ovakvo jednačenje fašizma i komunizma u totalitarnoj jednadžbi može značiti samo izražavanje ideološke prisnosti sa fašizmom. U tome će ga, gotovo od riječi do riječi i u stopu, slijediti hrvatska akademska zajednica.

Otuda je od izuzetnog značaja održavanje znanstvenog skupa na temu totalitarizma od izuzetnog značaja, koji prevazilazi okvire akademske zajednice i interesa. Još jednom treba pohvaliti organizatore za njihov trud i odlučnost da Osijek bude domaćinom ovako značajnog skupa, a zainteresiranu publiku pozvati da se priključi skupu sutra na Filozofskom fakultetu.

Izvor: Republika

Slučaj Index.hr. - gušenje medija u režiji političke pornografije

Još od Platona je znano da se država i glazba lijepo rimuju. Naime, Platon je u svojoj viziji totalitarne države istaknuto mjesto dodijelio glazbi, kao izuzetnom odgojnom i obrazovnom mehanizmu za usmjeravanje duša podanika prema Istini i Dobru. Moglo bi se reći da je kontrola glazbene produkcije najkraći put do kontrole duša podanika u jednom društvu. 

U Hrvatskoj ova totalitarna simbioza države i glazbe nosi pomalo rogobatno, ali sasvim primjereno, ime ZAMP, a filozofski koncept na kome on počiva zove se intelektualno vlasništvo, ili, kako se to ljepše hrvatski kaže DZIV. Jasno je da ovakve institucije imaju svoje mjesto samo u totalitarnim filozofskim maštarijama o "zdravom društvu", dok su sasvim apsurdne, izopačene i štetne za bilo koje društvo koje pretendira na to da bude demokratsko i slobodno. Zadnjih dana dvije su, naizgled nepovezane, vijesti ponovo aktualizirale ovo pitanje oko besmislenosti ZAMP-a i, uopće, koncepta intelektualnog vlasništva.

Prva je vezana za najavu ljudi iz Ministarstva financija da će, u okviru smanjenja parafiskalnih nameta, smanjiti i naknade za glazbena i autorska prava koja su se plaćala ZAMP-u. Još uvijek nije jasno da li je ovo samo slatka osveta premijera Milanovića predsjedniku Josipoviću zbog toga što se ovaj drugi, u svom već prepoznatljivom stilu, herojski povukao i ostavio partijskog druga na cjedilu kada se zakuhalo oko "slučaja Perković", no država je, izgleda, odlučila zategnuti obilnu financijsku pipu predsjednikovim ljudima oko ZAMP-a i njegova bliskog prijatelja Marka Vojkovića iz "Emporiona". Na ove najave su iz ZAMP-a promptno odgovorili kako "autorska prava nisu parafiskalni namet", nego da je to "privatno vlasništvo tvorca autorskog djela".

Vidjet ćemo kako će se ova stvar još razvijati, kada se predsjednik Josipović vrati sa bolovanja zbog operacije oka, no ovo je vjerojatno kraj ZAMP-ove imperije. To je vjerojatno i najava kraja Josipovićevim maštarijama o lakom prolazu u borbi za drugi predsjednički mandat. Jedino što je još uvijek pod sumnjom jest i to da je država namislila stati na kraj i protupravnoj i protuprirodnoj instituciji autorskih prava i intelektualnog vlasništva uopće. Najvjerojatnije će pravo korištenja te financijeske pipe dobiti neki drugi ljudi, samo ne Josipovićevi, nego Milanovićevi i Linićevi prijatelji, na primjer.

Za ovo pravo da preuzme štafetnu palicu od ZAMP-a i postane kraljica koncepta intelektualnog vlasništva u Hrvata, zasad je najozbiljniju kandidaturu istakla pjevačica Severina Vučković. Naime, kao što je poznato, Severina je tužila portal Index.hr zbog povrede autorskih prava u vezi njenog video uratka, odnosno, kućnog pornića, a krajem prosinca je, kako prenose mediji, zabilježila ovrhu nad žigom Index.hr u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, jer joj ovaj portal nije platio nadoknadu od 100.000 kuna na ime odštete zbog objavljivanja vijesti da je Severina snimila pornić.

Već sama ova vijest pokazuje koliko je sam koncept autorskih prava i intelektualnog vlasništva ne samo besmislen, nego i štetan i opasan po demokratsko društvo. U ovom slučaju se vidi koliko je taj koncept pogodan instrument u rukama države za kontrolu i kažnjavanje neposlušnih medija. Samo što se to danas u hrvatskoj kvazi-demokraciji ne radi direktnom zabranom i kontrolom nepoćudnih medija, nego njihovim ekonomskim uništavanjem i ovrhama na imenom. Nakon što je kontroverni dokument ACTA u svijetu izazvao bujicu prosvjeda, ova sprega koncepta intelektualnih prava i kršenja medijskih sloboda postala je sasvim bjelodana, osim u Hrvatskoj, gdje su državni mediji prenosili uglavnom stavove predsjednika Josipovića, kao jednog od najvatrenijih pobornika ACTA-e. No, nakon ovog napada na Index.hr i pokušaja ekonomskog devastiranja jednog neovisnog portala u Hrvatskoj, možda ova sprega postane i nama jasnija.

Zbog čega je koncept intelektualnog vlasništva uopće besmislen? Pa, prije svega, zbog toga što intelektualno vlasništvo uopće nije vlasništvo u striktnom smislu riječi. Koncept vlasništva može postojati i postoji samo u svijetu fizičkih stvari, zbog toga što vlasništvo definira kontrola i upotreba nad oskudnim resursima. Kada bi naš fizički svijet bio beskonačan i kada bi bilo svega u izobilju, koncept vlasništva ne bi postojao. O tome govori priča o Edenskom vrtu. Tek sa čovjekovim progonom iz raja i odlaskom u ovu našu prirodnim resursima oskudnu i ograničenu Dolinu suza, koncept vlasništva dobiva na značaju. Tu je važno znati što je Moje a što Tvoje, jer možemo oboje željeti istu stvar, ali zbog njene oskudnosti je neophodno definirati tko može polagati legitimna prava na posjedovanje te stvari.

U svijetu ideja nije tako. Ideje su, kao što je pokazao Platon, beskonačne, vječne, nepropadljive, savršene, itd. U svijetu ideja nema oskudice, tu vlada savršeni komunizam. Ja mogu imati istu ideju kao i netko drugi, a da to uopće ne bude neproturječno, niti da time narušavam ičija prava. Ideje se mogu reproducirati u beskonačnost a da time ne izgube ništa od svoje savršenosti, cijelosti i izvornosti. Dapače, cjelokupna naša civilizacija, kao i sva umjetnost, počiva na ovom mimesisu (oponašanju) ideja. Ideje su naša kopča sa Onostranošću, ono što nas izbavlja iz oskudnosti. Kao što kaže filozof K. Popper, kada bi ovaj naš svijet bio uništen u kakvom novom Potopu, zahvaljujući svijetu ideja bismo ga vrlo brzo rekonstruirali. No, kada bi svijet materijalnih stvari ostao nedirnut, a nastupio nekakav intelektualni Potop, vrlo brzo bismo pali u barbarstvo.

Koliki je civilizacijski značaj ideja i toga da se tom svijetu ne nameću nikakva vještačka i posve barbarska ograničenja, poput koncepta intelektualnog vlasništva, možda najbolje pokazuje iskustvo komunizma. Komunisti su, naime, bili najdosljedniji zagovornici intelektualnog vlasništva, upravo zato što su tako najbolje mogli kontrolirati umove svojih podanika. Tu je bilo veoma važno naglasiti da su neku stvar zagovarali Marx, Lenjin, Staljin ili Tito, a ne neki buržujski dekadentni mislilac. Bilo je važno tko je autor, a ne toliko sadržaj ideje. Dosljedno poštivanje koncepta intelektualnog vlasništva, kao što pokazuje neslavna povijest komunizma, vodi ravno u barbarstvo, dogmu i gušenje slobode mišljenja, dok je taj koncept nespojiv sa bilo kakvom idejom civiliziranog i slobodnog društva. Čovjek kojemu je sloboda bila mnogo više na srcu od naših zakonodavaca i cenzora, Thomas Jefferson, govorio je kako su ideje kao plamen svijeće koja se neće ugasiti ako njome upalim drugu svijeću. Naš predsjednik, a za njim i njegovi seizi iz ZAMP-a, naprotiv, uspoređuje svijet ideja sa čokoladicama u samoposluzi, pa veli da, kao što ne možemo nekažnjeno uzeti čokoladicu sa police a da je ne platimo, tako ne možemo koristiti djelo nekog autora a da ne platimo autorska prava.

Kakva je autorska prava Severine Vučković uopće prekršio Matija Babić objavivši na svom portalu: "Ljudi, imamo Seveinin pornić!"? Da li je time oduzeo inteligibilni sadržaj CD-a autorici Severini Vučković? Nipošto. Tom objavom je učinio upravo suprotno – omogućio je da se onaj Jeffersonov "plamen svijeće" razgori još više i prenese dalje, a da time ni na koji način ne bude oštećen niti najmanji djelić izvornog sadržaja Severininog pornića. Dakle, nikakva vlasnička, a ponajmanje autorska prava nisu tu ničim narušena. Dapače, Severina Vučković je objavom na Indexu, a potom i u drugim medijima, postala još poznatija kao autorica – takoreći autorica sa velikim A – inkriminiranog sadržaja tog CD-a.

Stoga raniju odluku Trgovačkog suda o kažnjavanju Indexa, kao i ovaj najnoviji smiješni ovršni postupak nad žigom Indexa, koji je naredio DZIV, možemo promatrati samo kao sudsko kreiranje krimena tamo gdje nikakvog prijestupa nije ni bilo, odnosno, samo kao sudski udar na slobodu medija i progon slobode mišljenja u Hrvatskoj u režiji politike – samo kao još jedan prilog hrvatskoj političkoj pornografiji. Čini mi se, stoga, nekako i posve primjerenim da baš Severina preuzme od ZAMP-a tu palicu mentalne inkvizicije i gušenja slobode misli u Hrvatskoj. Ono Platonovo totalitarno proročanstvo o glazbenoj potki idealne države pokazalo bi time svoje pravo naličje – monotoni apolonski klasicizam predsjednika Josipovića doživio bi novi uzlet u raspojasanoj dioniskoj epifaniji "sladunjavih, blagih i sentimentalnih" lidijskih i jonskih napjeva.

Izvor: Republika

O kršćanskom marksizmu fra Ante Tomića

Najnoviji tekst Ante Tomića u "Jutarnjem", pod naslovom "Papa je postao komunističko čudovište", u kome je autor odlučio napisati panegirik papi Franji, sve braneći ga od optužbi za marksizam koje stižu zdesna, predstavlja pravi mali ideološki bukvar predrasuda i gluposti prosječnog hrvatskog ljevičara. 

Prosječni hrvatski ljevičar, naime, najvećma prezire Ameriku, mrzi kapitalizam i voli mladog Marxa, a nadasve je uvjeren u to da mu njegova ljevičarska uvjerenja pružaju krajnju garanciju njegove nesumnjive inteligencije i prosvijećenosti – za razliku od "imbecilnosti desničara", kako to tankoćutno veli Tomić – a time, naravno, i njihova uzvišena humanizma i moralnosti.

Ameriku on sebi predstavlja kao društvo "stravične socijalne nejednakosti" i slika ga uopće u postapokaliptičnim bojama. Marxa i Engelsa vidi kao humaniste koji stoje uz bok Isusu Kristu u njihovoj brizi za siromašne i potlačene slojeve društva, dok je kapitalizam, naravno, "glavno zlo današnjice", koje simbolizira "besramnu pohlepu kapitalističkih elita". Sve to je je uvijek začinjeno nekakvom moralističkom i srceparajućom brigom za "gladnu djecu Indije" i osjećajem snažnog revolta pred "neimaštinom i nepravdom koju mnogi na svijetu trpe", što će reći, nabijeno žestokim emotivnim sadržajima, koje nas lišava potrebe da svoje tvrdnje potkrijepimo takozvanim racionalnim argumentima, što Tomić ni u jednom trenutku ni ne pokušava. To je ono što je filozof Nietzsche posprdno nazvao "dokazivanjem po snazi". 

Dokazivanje po snazi se poziva na dubinu i snagu emocija, a ne na logiku i snagu argumenata kao glavni kriterij istine. To je ona situacija, kaže Nietzsche, kada nas naše "univerzalno osjećanje navodi na slabašno mišljenje", a kultura koja je zasnovana na takvim temeljima ne temelji se na istini, nego na pukoj obmani i laži. Ako je suditi po količini emotivnih lučevina koje je u svom tekstu iscijedio Ante Tomić, moglo bi se s razlogom posumnjati u istinosnu vrijednost njegovih stavova, a kultura i javno mnijenje koje formiraju dileri ideja poput Tomića mora u sebi nositi tu naglašenu sklonost ka lijepom prividu i averziji prema istini.

Stoga, provjerimo ima li traga istine u tim ljevičarskim predodžbama i pogledajmo ima li mjesta ovakvoj pizmi naših ljevičara na kapitalizam i Ameriku, ili se tu, pak, radi samo o običnoj neobaviještenosti, ideološkoj zatucanosti i intelektualnom nemaru, tj. o već rečenoj "slabašnosti mišljenja".

Prvo o nejednakosti u Americi. Tomić pominje onu famoznu brojku o tome kako 1% najbogatijih Amerikanaca posjeduje 40% ukupnog bogatstva, kako bi "dokazao" kako u SAD vlada "stravična socijalna nejednakost". No, svakome tko ima bar neku predstavu o Americi, ova konstatacija o "stravičnim nejednakostima" u najbogatijoj zemlji svijeta, koja i dan-danas predstavlja poželjnu destinaciju za život milijuna ljudi, mora djelovati malkoc nategnuto i neuvjerljivo. Otkud u Americi tolike razlike u bogatstvu? Tko su ti bogati Amerikanci, tko čini tih američkih 1% i kako oni dolaze do 40% ukupnog američkog bogatstva? Je li to neka stabilna i nepromjenjiva klasa, koja do svog bogatstva dolazi guljenjem sirotinje i iskorištvanjem njihovog teškog rada? Hm, ne baš. Sve su to mahom bogataši prve generacije, ljudi poput Gatesa, Zuckeberga ili pokojnog Jobsa, koji svoje bogatstvo nisu stekli političkim vezama – poput raznih todorića i pavića u Hrvatskoj – nego su se za njega izborili svojim inovacijama i sposobnostima na tržištu, često se do te pozicije uzdižući sa dna socijalne ljestvice. Američko gospodarstvo još uvijek je najdinamičnije na svijetu, tako da se među tim bogatašima jedni uzdižu a drugi padaju, pri čemu o njihovoj sudbini ne odlučuju nikakvi politički ili financijski centri moći, već potrošači, naime, onih 99%, koji na tržištu nagrađuju ili kažnjavaju one koji im nude svoje proizvode. 

Dakle, nitko se tamo ne bogati "na grbači siromašnih", kako vjeruju naši ljevičari, nego tako što nudi proizvod koji unaprjeđuje kvalitet života "siromašnih". A tko su ti siromašni? Tko čini, na primjer, onih 20% najsiromašnijih u Americi – siromašnih po američkim mjerenjima siromaštva, što je oko 2000 dolara mjesečno za četvoročlanu obitelj? Je li to neka stabilna, društveno pauperizirana klasa, kao što nas je uvjeravao Marx – i jesu li to oni koji "postaju sve siromašniji"? Ne, naravno. U tu grupu siromašnih u Americi – nad čijom sudbinom patetično žali Ante Tomić, želeći nam ogaditi kapitalizam kao "društvo stravičnih nejednakosti" – spadaju uglavnom mladi, novozaposleni i novi imigranti. Oni, svakako, neće postati sve siromašniji. Naprotiv, mnogi od njih će ubrzo pronaći posao, završiti koledž, osnovati obitelj, posvetiti se karijeri i postati dio imućne srednje klase. Tako to biva u tom "surovom kapitalizmu" i "društvu stravičnih nejednakosti". 

Ništa, dakle, od famoznog "klasnog sukoba" i socijalne revolucije u Americi, koju Tomić priziva. "Stravična nejednakost" koju on kudi kao najveće zlo, samo je socijalna refleksija zadovoljnih kupaca, spremnih da svojim novcem nagrade one koji im na tržištu pružaju usluge koje oni žele. Društvo materijalne jednakosti, pak, može postojati samo kao jednakost u siromaštvu, u nekakvoj špilji ili u komunističkom logoru. Tomićevo plašenje naroda Amerikom kao društvom nejednakosti prije spada u sferu literarne fantazmagorije ili podgrijavanja praznovjernog straha, nego u racionalnu analizu društva.

Otkud, uopće, ta povika na kapitalizam, koju Ante Tomić uzima tako zdravo za gotovo, hvaleći sve usput papu Franju, kada se i on pridružuje toj ljevičarskoj hajci na kapitalizam kao "ekonomskog ubicu"? Pa, i današnji prosječni Hrvat živi bolje i ugodnije od nekog socijalističkog funkcionera u socijalističkoj Jugoslaviji, a čak i najsiromašniji Hrvat živi bolje i ugodnije od nekog srednjovjekovnog grofa.Što je omogućilo takav napredak i rast standarda? Kapitalizam. Što je omogućilo takav izuzetan tehnološki napredak i razvoj znanosti, koji je život danas učinio nemjerljivo ugodnijim, sigurnijim i humanijim? Kapitalizam, naravno. Što to milionima ljudi danas u Kini i Indiji omogućuje da se izvuku iz krajnjeg siromaštva i beskrajne bijede, i unaprijedi svoj život (samo u Kini pola milijarde ljudi u zadnjih 20 godina!)? Opet kapitalizam. Kapitalizam je taj koji je čovječanstvo izvukao, i dan-danas izvlači, ljude iz krajnje bijede i siromaštva, u koje ga uporno žele vratiti humanisti Tomićevog kova. Ta povika kako je kapitalizam "glavno zlo današnjice" i jal prema svekolikoj civilizaciji, stoga, može imati samo svoje ideologijske korijene i ideologijsko opravdanje – zdravorazumsko i racionalno nikako. 

Tu ideologijsku podršku svojoj mržnji prema kapitalizmu i civilizaciji, naš fra Tomić će potražiti u nekim izjavama pape Franje, i u kršćanskom nauku uopće. On, naime, tvrdi da su kršćanstvo i komunizam jednaki po inspiraciji, da je to isto, da su Marx i Isus ispovijedali isto učenje. To ne tvrdi čak ni papa Franjo. I on kaže da je marksizam pogrešna ideologija. Isus Krist je znao govoriti u metaforama da bi ga lakše razumjeli, no, čini se da to nije uvijek bilo i najsretnije rješenje, jer mnogi ni slike i usporedbe ne mogu razumjeti. Slikovit način predstavljanja koristi se, na primjer, predstavama iz realnog života kako bi se objasnili neki apstraktni koncepti, na primjer dešavanja u duhovnom životu. Tomić je pisac, on bi svakako trebao biti verziraniji u te jezičke nijanse. No, u ovom tekstu iz njega ionako manje progovara pisac, a više nekakav neobičan spoj fratra i socijalnog revolucionara, u jednoj, samo za ovu priliku skrpljenoj i adaptiranoj verziji kršćanskoga marksizma, tako da tu prije treba biti pedagoški strpljiv i obazriv, nego strog.

Kada, na primjer, Isus govori o siromaštvu, on tu govori o "duhovnom siromaštvu", dakle, siromaštvu u navodnicima, odnosno, o duhovnom pročišćenju, jednoj mističnoj preobrazbi duše. Kada poziva bogataše da ostave svoje bogatstvo, ako žele poći za njim, onda ga samo teška bukva tu može shvatiti doslovno. Tko je "siromašan duhom", taj je "čiste duše". Zamisliti Isusa kao socijalnog revolucionara koji želi ljude izjednačili u materijalnom smislu, znači ne razumjeti kršćanstvo i Kristovu poruku. Pogotovo je nekršćanski pozivati državu da upotrijebi svoje instrumente prinude kako bi redistribuirala bogatstvo i ljude izjednačila u materijalnom smislu. Naime, Krist je govorio o "kraljevstvu nebeskom", a prema državi nije gajio nikakve simpatije, pa tako nije vjerovao niti u njene redistributivne socijalističke politike. On je govorio da caru treba dati carevo, a Bogu božje, pri čemu mu je, dakako, bilo važno samo ono božje, a cara, tj. državu, gledao je držati na pristojnoj distanci. 

Zar nije, uostalom, upravo zbog ovog Kristovog podozrenja prema "caru", Crkva bila ta snaga koja je kroz stoljeća pružala najžešći otpor samovolji raznih državnih autoriteta? Zar nije Crkva bila ta koja je govorila da su svi ljudi jednaki, djeca božja, bez obzira na njihov društveni status, bili oni siromašni ili bogati? Zar nije to bit socijalnoga učenja kršćanstva, revolucionarno samo po sebi, naime, da smo pred Bogom svi jednaki, siromašni kao i bogati? Zar nije upravo to kršćansko učenje ponajvećma utjecalo na to da se stvori društvo slobodnih i jednakih individua na Zapadu, stvarajući tako pretpostavke da se baš na Zapadu stvori društveni sustav koji je čitav svijet htio kopirati i koji i danas smatramo najpoželjnim društvenim sustavom – sustav liberalnog kapitalizma? 

Po Tomiću očevidno nije. Po njemu je komunizam bio prije izraz i ispunjenje najviših kršćanskih stremljenja i nada, ostvarenje Kraljevstva Božjeg na Zemlji. Autentično kršćansko potcjenjivanje pitanja materijanoga blagostanja na uštrb duhovne jednakosti smatrao bi posve ciničnim i farisejskim objašnjenjem, neadekvatnim odgovorom na vapijuće socijalne nepravde. Po njemu, tek "mnogo korjenitija promjena", socijalna revolucija po marksističkom receptu, može "spasiti duše svih nas". Na njegovu žalost, između historijskog materijalizma i kršćanskog nauka još uvijek zjapi nepregledna provalija, jednaka onoj između Neba i Zemlje, pa mu ni prizivanje pape Franje kao svjedoka njegove ad hoc revolucionarne teorije o kršćanskim korijenima marksizma ne može biti od velike pomoći. Kao što ni njegovo opanjkavanje kapitalizma nije ništa drugo do samo njegova intrinsična literatrna fantazmagorija, bez neke naročite veze sa pravim stanjem stvari. Problem nastaje, međutim, kada takve fantazmagorije napuste domen literarnoga i pokušaju se naseliti u nekoj kulturi kao očevidne istine.

Izvor: Republika

Postaje li papa Franjo ikona lijevo-liberalne javnosti?

Papa Franjo je, bez sumnje, osoba koja je obilježila godinu koju smo upravo ispratili. On je čovjek koji je, kako se vjeruje, unio jedan sasvim novi duh i stil ophođenja u jednu od najvažnijih, najstarijih i, po prirodi, najkonzervativnijih institucija na svijetu, Rimokatoličku Crkvu, koja broji preko milijardu i 200 milijuna sljedbenika.

Očevidno je da je papa Franjo danas napopularnija osoba na planeti zahvaljujući njegovoj izuzetnoj sposobnosti obraćanja srcu običnog čovjeka. To nije vidljivo samo iz njegovog prilično neformalnog stila u ophođenju prema ljudima iz marginaliziranih grupa, kao što su izbjeglice, prijestupnici, gubavci, siromašni, itd. To je vidljivo i iz njegove enciklike Evangelii Gaudium, koja je puna izraza njegove osobne vjere, njegove posvećenosti životu kršćanske skrbi za slabije, suosjećanju sa unesrećenima, samopožrtvovanosti i nesebičnom davanju. Pri tome je rimski biskup oštro kritizirao "samodovoljnost" i "uskogrudost" crkvenih institucija. Po tom stilu i sposobnosti da se običnim rječnikom obrati ljudima papa Franjo se, primjećeno je, umnogome razlikuje od prilično akademskog tona svoga prethodnika, pape Benedikta XVI.

No, njegova popularnost je uzela pomalo neuobičajen smijer i naišla je na "odjeke i reagovanja" kod prilično čudne publike i iz prilično neobičnih, čak bizarnih razloga. Naime, na najbolji prijem ovaj novi stil novog pontifa Katoličke Crkve je naišao kod sekularne, lijevo-liberalne javnosti. Tako ga je za osobu godine proglasio magazin Time, nazivajući u svom obrazloženju papa Franju "superstarom" i "narodnim papom" koji mijenja Crkvu. Titulu "osobe godine" je, recimo, papi dodijelio i vodeći američki gay magazin "Advocate", ocjenjujući papu kao osobu koja je najviše doprinijela tome da se promijeni odnos javnosti prema homoseksualcima. Ako bismo nastavili ovaj prilično neobičan titularni niz, mogli bismo spomenuti i da je magazin Esquire papi dodijelio titulu najbolje odjevenog muškarca u 2013. godini, zbog njegove sklonosti ka jednostavnosti u odijevanju.

S druge strane, konzervativni katolički krugovi ne dijele sasvim ovu oduševljenost novim stilom, kao i sadržajem nekih izjava pape Franje. Tako je papa Franjo još u rujnu, u svom obraćanju nezaposlenim radnicima u Cagliariju, rekao da je njihova nesreća "rezultat globalnog ekonomskog sustava, koji vodi do ove tragedije; ekonomski sustav koji se zasniva na idolatriji novca". Najviše sporenja su, pak, izazvali papini stavovi o globalizaciji i tržišnom kapitalizmu iz spomenute enciklike Evangelii Gaudium, u kojem papa Franjo dosta direktno optužuje kapitalizam kao izvor siromaštva u svijetu, zbog čega ga je, recimo, poznati američki voditelj Rush Limbaugh optužio da je "čisti marksista". Da podsjetimo, pape je, naime, izrazio sumnju "da će ekonomski rast ohrabren slobodnim tržištem neizbježno donijeti veću socijalnu pravdu u svijetu", nazvavši takvu ekonomsku filozofiju "ekonomijom kapanja", ali i "ekonomijom koja ubija". "Obećano je da će se puna čaša preliti u korist siromašnih. Ali umjesto toga, puna čaša se čudesno povećava i nikad ništa ne dolazi do siromašnih", rekao je dalje papa.

Ovakve i slične papine izjave o "divljem kapitalizmu", "diktaturi ekonomije" i "idolatriji novca", shvaćene su kao eminentno antikapitalističke i pro-socijalističke, pa su veoma dobro i toplo primljene u ljevičarskim krugovima, gdje Rimski biskup postaje sve popularniji i njihova nova ikona. U akademskim katoličkim krugovima su, pak, sa priličnim rezervama primili papinu encikliku, izražavajući zabrinutost da se time značajno mijenja socijalni nauk Katoličke Crkve, kako je on formuliran u poznatoj enciklici pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, u kojoj se, glede slobodnog tržišta, na primjer, kaže da "nastojanja da se očuva slobodno tržište, uz pomoć stabilne valute i skladnih društvenih odnosa, predstavljaju preduvjete za postojan i zdrav ekonomski rast, u kojem ljudi svojim radom mogu osigurati bolju budućnost sebi i svojim obiteljima". Podsjeća se i da je papa Wojtyla neumorno ponavljao da samo demokratsko društvo i slobodno tržište mogu sačuvati ljudsko dostojanstvo i slobodu, a da socijalizam neumitno vodi u tiraniju, ropstvo i uništavanje ljudskog dostojanstva. Naravno, uz stalno podsjećanje da demokratski i kapitalistički institucionalni aranžman pružaju samo neophodan okvir za ljudsku slobodu, čija bit je prevashodno etička i religijska.

Moje laičko mišljenje je da antikapitalistički stavovi pape Franje u velikoj mjeri po duhu i slovu odstupaju od ranijih jasnih i razboritih stavova pape Ivana Pavla II, te da zabrinutost svakako ima mjesta. Evangelizacija puka i privlačenje agnostika i ateista Katoličkoj Crkvi su svakako dobra i pohvalna stvar, no ona se ne bi trebala odvijati na račun mijenjanja socijalnog nauka Crkve i podilaženja ideologiji ljevičarskih aktivista i svjetonazorima koji su u oštrom sukobu s crkvenim dogmama – a na prvom mjestu neprijatelja Crkve i njenog socijalnog, moralnog i religijskog nauka je, svakako, socijalizam, kao istinska idolatrija države.

Crkva mora očuvati svoju tradicionalnu ulogu čuvara moralnih vrijednosti i zaštitnika poretka koji omogućuje civilizaciju. Najveća opasnost za slobodu čovječanstva nisu toliko narastajući moralni relativizam i ateizacija društva, kojemu, čini se, svojim nedogmatskim i reformatorskim svjetonazorima želi doskočiti papa Franjo, nego u mnogo većoj mjeri podrivanje temelja crkvenog učenja iznutra i nihilistička popustljivost i moralno nagrizanje samih temelja vjere. Umjesto da se snažno odupre svakom pomodarstvu i od svojih sljedbenika traži dosljedno poštivanje crkvenih moralnih svjetonazora i dogmi, Katolička Crkva se pod novim pontifom, izgleda, sve više pretvara u pravi mali ljevičarski aktivistički NGO, koja povlađuje pomodnoj političkoj korektnosti i dominantnim ljevičarskim svjetonazorima gomile, pokušavajući da svojim otvorenim politiziranjem i dodvoravanjem "evangelizira" bezbožničku javnost.

Na žalost, papa Franjo daje prilično relativističke i zbunjujuće izjave tamo gdje treba biti sasvim jasan i nedvosmislen, kao u pitanju homoseksualnih brakova, abortusa, vjere i grijeha, a nedvosmislen i jasan je samo u osudi kapitalizma i bogaćenja, malne kao izvora svekolike bijede u svijetu, poput kakvog socijalističkog narodnog tribuna. Stoga nije čudno da ga ljevičarski tisak proglašava "narodnim papom" i "superstarom", odajući mu počasti kao "osobi godine", a ljudskopravaški aktivisti mu šalju tople zahvalnice kao svom istomišljeniku. No, takve pohvale dolaze od ljudi koji sa Crkvom i njenom ulogom čuvara vjere i moralnog dostojanstva ljudi nemaju puno toga zajedničkog. Dapače, oni time pozdravljaju moralni sunovrat i dalje urušavanje autoriteta Crkve, ovoga puta od strane njenog prvog čovjeka.

Izvor: Republika