Kolindina pobjeda i guranje Hrvatske ulijevo

Čim je sinoć prestala izborna šutnja i Mislav Bago stao čitati rezultate ankete sa birališta za prvi krug predsjedničkih izbora, paradoksalno, postalo je jasno da smo dobili pobjednika drugog kruga predsjedničkih izbora. Tako je izborna večer protekla uglavnom u komentarima za mnoge iznenađujućeg izbornog poraza aktualnog predsjednika Josipovića – unatoč tome, opet možda malo paradoksalno, što je Ivo Josipović de facto pobijedio u prvom krugu. Ali s minimalnom razlikom.

Duplo dno jedne sjajne pobjede

Kako netko iz Josipovićevog tabora sinoć, tješeći se, reče: "i sitno je bitno". Međutim, ovdje je bilo bitno to što je baš sitno. Naime, da bi mogao računati na pobjedu u drugom krugu, Josipoviću je bilo potrebno da u prvom krugu pobijedi s oko 7-8% razlike. Pobjeda od samo 1 posto razlike, međutim, vjerojatno će ga ostaviti i bez dijela glasova koje bi inače dobio.

Da je rezultat drugog kruga već odlučen u prvom krugu samo je potvrdila Kolinda Grabar-Kitarović svojim obraćanjem u izbornom stožeru HDZ-a. To je po svemu, i bez imalo usiljenosti, bio pobjednički govor. U njenom obraćanju se vidjela odlučnost, posvećenost cilju, jasna koncepcija nastavka kampanje. Ponekad se neke stvari jednostavno odluče na čisto simboličkoj razini i prije nego se stvarno dese. Onda one imaju snagu nužnosti.

S druge strane, obraćanje predsjednika Josipovića na kraju izborne večeri bilo je posve blijedo, usiljeno i neuvjerljivo. Sve, hinjene smirenosti i opuštenog tona – koji je baš tom smirenošću djelovao neprirodno u situaciji gdje je određena doza adrenalina i nervoze očekivana i normalna – pa do gubljenja u apstrakcijama, ponavljanjima fraza, bez ijedne poante, sve je govorilo o tome da Josipović ne vidi cilj, da ne vidi svoju pobjedu. U stvari, djelovalo je tako kao da je tijekom govora Josipović shvatio da je doživio poraz i njegov govor se počeo raspadati. Bio je to govor gubitnika.

Međutim, sve to i nije toliko iznenađujuće. Na koncu konca, dešava se. Ipak iza oba ova kandidata stoje dvije glavne stranke u Hrvatskoj i njima bliske stranke. Pravo iznenađenje ovih izbora i njihov pravi pobjednik jest kandidat Živog zida, Ivan Vilibor Sinčić. I tek tu stvar postaje vrlo zanimljiva i počinje se odmotavati klupko koje se u Hrvatskoj već duže vrijeme zapetljavalo. Izvjesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović očito ima duplo dno.

Bit Sinčićeve pobjede nije u iznenađujućih 16% osvojenih glasova hrvatskih građana, već u tome što će njegova antiinstitucionalna i antisistemska pozicija ovim rezultatom dobiti institucionalni legitimitet. I opet, ne samim brojem glasova, već time što će se sada srednjestrujaški politički kandidati, u borbi za glasove Sinčićevih glasača, morati preuzeti bar dio njegovog antiinstitucionalnog i antisistemskog vokabulara. U stvari, to se već desilo. I Grabar-Kitarović i Ivo Josipović su u svome sinoćnjem obraćanju spomenuli deložacije i blokirane.

Uvod u rastakanje parlamentarne demokracije

Glavni paradoks ovih izbora, tako, jest okolnost da će pobjeda kandidata desnog centra biti ostvarena istovremenim guranjem Hrvatske radikalno ulijevo. To, također, znači da će hrvatska politička scena ubuduće sve manje imati obrise tradicionalne borbe srednjestrujaških stranaka u bipartijskom sustavu, a sve više dobijati konture političkog aktivizma i ići ka jednom nestabilnom pluralnom sustavu u kome će trijumfirati amatersko bavljenje politikom i u kome ćemo imati bujanje ad-hoc političkih stranaka bez jasnih političkih programa, sklopljenih oko jednog konkretnog cilja ili projekta, koje će služiti za jednokratnu upotrebu.

U prošlom tekstu o izborima sam pisao o tome da će ovi predsjednički izbori, unatoč tome što bi funkcija predsjednika trebala imati stabilizirajuću funkciju i što nijadan od kandidata koji su prošli u drugi krug nije predstavnik političkog ekstremizma, ovi izbori označiti početak rastakanja sistema parlamentarne demokracije kakav smo dosad poznavali, i upravo nam se to sada dešava. U stvari, to rastakanje je počelo osnivanjem OraH-a Mirele Holy, jedne ad hoc stranke koja je stvorena nakon izlaska Mirele Holy iz SDP-a, i koja je gotovo preko noći u anketama počela rasti, da bi u jednom trenutku i pretekla SDP, a da nikad nije dobila neku relevantnu potvrdu tih rezultata na izborima.

Očito da su se neke neformalne strukture moći u Hrvatskoj osjetile ugroženima uslijed drastičnog i kontinuiranog pada popularnosti SDP-a, bez ikakvog nagovještaja mogućeg oporavka, te su pokušale politički osigurati svoje pozicije stvaranjem još jedne stranke ljevice. Bipartijski sustav u Hrvatskoj ne osigurava više stabilan politički okvir koji bi mogao garantirati interese nereformiranih struktura, i rezultat je ugrožavanje demokratskog poretka. To što se nijedna od dvije glavne stranke nikada nije htjela suočiti sa produženim djelovanjem naslijeđa bivšeg socijalističkog poretka – dapače, vjerno su im služile i štitile njihove interese – sada se vratilo kao bumerang njima samima.

Pored naplate duga zbog nesavladanog naslijeđa komunizma, drugi važan faktor koji je doprinio rastakanju parlamentarne demokracije u Hrvatskoj jest naše članstvo u Europskoj uniji. Samo preseljenje suvereniteta iz Zagreba u Bruxelles oslabilo je demokratske institucije u Hrvatskoj. Sama okolnost da se 70% zakona po kojima živimo donosi u Bruxellesu a ne u Saboru narušila je autoritet parlamentarizma u Hrvatskoj. Hrvatska vlada je postala samo transmisija moći Europske komisije. Demokracija je prestala biti instrument pomoću kojega građani Hrvatske pokušavaju odlučivati o svojoj sudbini i postala je prazan i neobvezujući ritual. Paternalizam briselske birokracije nam se vraća u vidu infantilizacije politike i gubljenja osjećaja odgovornosti za političke odluke. Jedna od posljedica toga je i to što će nam infanti sada krojiti politiku.

O gubitnicima i ostalima

Najveći gubitnik ovih predsjedničkih izbora, pored samog Josipovića, neće biti premijer Milanović, već Mirela Holy i OraH. Milanović, u stvari, sada dobija dosta komfornu poziciju, jer će Josipovićev izborni poraz neminovno pojačati potrebu za kohezijom unutar SDP-a, što će Milanoviću olakšati borbu sa frakcijama unutar stranke, sa čime je stalno imao problema. Generator frakcionaštva u SDP-u je, u stvari, bio predsjednik Josipović. Njegova nelojalnost vlastitoj stranci je kulminirala na ovim izborima, tako što se na njima praktički pojavio kao kandidat OraH-a a ne svoje matične stranke.

To je donekle i razumljivo, pošto mu je najveći teret na ovim izborima bio katastrofalan skor rada Milanovićeve vlade, tako da je zbog distanciranja od Vlade, za svoj izborni program preuzeo ideje iz programa OraH-a. Unatoč otporima unutar vlastite stranke, Mirela Holy je pristala na sklapanje političkog braka sa Josipovićem. Međutim, sada će joj se to osvetiti. Njen prenapuhani politički balon sada će se polako ispuhati. Izgleda da ju je ponio uspjeh na anketama, pa se istrčala i povukla neoprezan potez. Tako biva često s onima koji svoj zenit dosegnu prerano, dok su još zeleni.

Drugi najveći gubitnik ovih izbora je desnica. Tu ne mislim toliko na samog Milana Kujundžića, već na to da su njegovi rezultati pokazali da je desnica znatno slabija nego što to mislimo. To je jasan signal, ali i veliki problem za HDZ i za Karamarka. Naime, predsjednik HDZ-a je u svojoj borbi za monopol u HDZ-u, kao i pretenziji da ne dobije jaku stranku desno od HDZ-a, HDZ praktički očistio od centrumaša i pozicionirao HDZ više desno, nego u centar. Izborni uspjeh HDZ-ove kandidatkinje, otuda ne znači i uspjeh HDZ-a. Ove glasove je mogla dobiti Grabar-Kitarović, jer je ona nastupila kao netipični kandidat Karamarkovog HDZ-a i pozicionirala se više prema centru, ali ih ne može dobiti i HDZ.

Tu počinju problemi za Karamarka. Naime, pošto je u stranci marginalizirao sve koji su bili bliže centru, sada se postavlja pitanje da li će HDZ imati kapacitet za uzimanje glasova na centru. Jer, glasovi su, kao što vidimo iz katastrofalnih rezultata Milana Kujundžića i uspjeha Kolinde Grabar-Kitarović, na centru a ne na desnici. Taj problem će se vjerojatno pojaviti ubrzo nakon ustoličenja nove predsjednice, kada ona u anketama bude imala veću popularnost nego HDZ. Sasvim slična situacija kakva je bila između Josipovića i SDP-a. To će neminovno dovesti do trzavica u HDZ-u i zahtjeva sada skrajnutih centrumaša da se njima da više prostora, što će Karamarku praviti probleme i suočiti ga sa jakim frakcionaštvom, koje je teškom mukom baš nekako bio obuzdao nakon izbora za Europarlament.

Mediteranski sindrom i hitna liberalno-centrumaška terapija

Dakle, još jedna od nenamjeravanih posljedica ovih po sebi beznačajnih, ali po neobičnim posljedicama jako značajnih izbora, i pomicanja cjelokupnog hrvatskog glasačkog tijela ulijevo, jest otvaranje velikog prostora na centru, koji će HDZ teško uspjeti popuniti. Sasvim je za očekivati da bi se na centru, a nakon potopa hrvatskih kvazi-liberalnih stranaka koji se desio proljetos, mogla pojaviti nova politička snaga centrumaško-tehnokratskog tipa, koja bi okupljala razočarane orahovce, liberale, marginalizirane HDZ-ovce, lidere lokalnih inicijativa, itd. U stvari, to je jedini način da se spriječi scenarij da na sljedećim parlamentarnim izborima dobijemo vladu koja bi bila još više lijevo od Milanovićeve, što bi Hrvatsku još dublje zakopalo u gospodarsku krizu i političku nestabilnost. Jer, HDZ će vjerojatno biti pobjednik sljedećih parlamentarnih izbora, ali neće moći i vladati.

Sljedeću vladu će, u slučaju da se ne formira nova stranka koja bi uzela glasove na centru, vjerojatno odlučiti Živi zid, i to puno direktnije nego što je odlučio predsjedničke izbore. Iako je Živi zid tipična ad hoc stranka, koja okuplja političke amatere i aktiviste, dakle, politički balon kratkog trajanja, koji će se vrlo brzo ispuhati, parlamentarni izbori su previše blizu da bi do tada mogli propasti. Ivan Vilibor Sinčić je već najavio da Živi zid kreće u političku kampanju za parlamentarne izbore, i s njima valja ozbiljno računati. Sasvim je sigurno da će svojim djelovanjem galvanizirati i radikalizirati političku scenu u Hrvatskoj, tako da nam predstoji vrlo burna izborna godina.

Hrvatsku je zahvatio mediteranski sindrom i ovim izborima postajemo ne samo ekonomski problematična zemlja, već ulazimo i u krizu parlamentarizma, slično Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, itd. Strahujući stalno od radikalne desnice – premijer je, eto, i sinoć ponovio tu tezu od opasnosti zdesna – stvorili smo privid da je demokracija na ljevici. Sada smo dočekali da demokracija doživi udar upravo s te strane. I ne znamo gdje će se i na koji način – osim ako se ne pojavi snažna stranka centra, koja bi zagovarala radikalne ekonomske reforme i demontažu naslijeđenog socijalističkog sustava – ta plima zaustaviti, i hoće li nas konačno potopiti.

Ako bi buduća predsjednica Hrvatske odigrala ulogu katalizatora stvaranja protuteže ovom klizanju hrvatske političke scene ulijevo, mogli bismo reći da bi time pretpostavljena stabilizirajuća uloga funkcije predsjednika Hrvatske dobila svoje opravdanje.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Predsjednički kandidati su dileri cigli sa ruševina socijalizma

Ništa toliko ne govori koliko je tržište političkih ideja u Hrvatskoj reducirano i jadno kao okolnost da je ključni problem koji tišti hrvatske građane izrazio nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj propovijedi, a ne neki od četiri predsjednička kandidata. Naime, zagrebački kardinal se u propovjedi osvrnuo na ekonomsko propadanje Hrvatske, bez okolišenja detektirajući njegovo podrijetlo u nepreboljenom i produženom djelovanju "ideologije razvaline".

"Žao mi je što to danas moram reći, no kako drukčije nego djelovanju ideologa razvaline pripisati ovo što se događa s hrvatskim gospodarstvom koje je do te mjere razrušeno da ga se sve više gleda kao nešto što je nekad bilo, a sada se samo broje i preprodaju preostale cigle iz njegove ruševine."

Da su uzroci našeg ekonomskog propadanja u nepreboljenom naslijeđu socijalističke ideologije i u svijesti političara koji još nisu raskrstili s tim naslijeđem – a ne u nekakvim objektivnim okolnostima, svjetskoj ekonomskoj krizi, što će reći, krizi liberalnog kapitalizma, i što se sve već ne navodi kao izgovor za odluku naših političara da ostanu vjerni svojim ideološkim korijenima – predstavlja temeljnu uvid od kojeg treba krenuti svaka analiza uzroka katastrofalne situacije u našoj ekonomiji.

Antikapitalistički mentalitet i stajalište zdravog razuma

Naime, dok su po drugim pitanjima, koja nazivamo svjetonazornim, primjetne razlike između pojedinih hrvatskih stranaka i političara, dotle su u ekonomskim pitanjima listom svi još uvijek poklonici socijalističkih ideja, odnosno, ideologije koju je kardinal Bozanić nazvao "ideologijom razvaline". Nema niti jednog političara u Hrvatskoj, a pogotovo među predsjedničkim kandidatima, koji bi nedvosmisleno rekao da je za liberalni kapitalizam a da naslijeđe socijalističkog ekonomskog sistema treba u potpunosti odbaciti. Dapače, svi oni zagovaraju socijalistička ekonomska rješenja.

Tome umnogome doprinosi i privid da je ekonomija nekakva opskurna i okultna stvar, u koju imaju uvid samo ekonomski eksperti, a ne stvar zdravoga razuma o kojoj može mjerodavno suditi svatko od nas. Međutim, i ekonomske odluke i politike su svjetonazorno pitanje, kao i svako drugo pitanje. Samo je mit da su naši ekonomski eksperti i njihovi politički adepti ideološki neutralni kada donose određene odluke vezane za ekonomsku politiku. Otuda je od ključne važnosti skrenuti pozornost na to da je uzrok našeg ekonomskog propadanja u tome što naši ekonomisti i političari, svi oni koji su kreirali ekonomsku politiku zadnjih dvadesetak godina, u glavama još uvijek nisu raskrstili sa socijalizmom i prihvatili liberalni kapitalizam kao institucionalni okvir za rješavanje naših ekonomskih problema.

Rimokatilička crkva je mnogo starija i mudrija institucija od hrvatske države, pa nije ni čudo da apel na zdravi razum možemo prije očekivati od crkvenih velikodostojnika, nego od državnih dužnosnika i predsjedničkih kandidata. Kardinal Bozanić je, u stvari, u svojoj božićnoj propovijedi samo izrazio socijalni nauk Rimokatoličke crkve, kako je on formuliran u poznatoj enciklici pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, u kojoj se kaže da "nastojanja da se očuva slobodno tržište, uz pomoć stabilne valute i skladnih društvenih odnosa, predstavljaju preduvjete za postojan i zdrav ekonomski rast, u kojem ljudi svojim radom mogu osigurati bolju budućnost sebi i svojim obiteljima". Svakako bi u tome trebalo poslušati njegov savjet.

Bunjište ekonomski nezrelih ideja

Na hrvatskoj političkoj sceni, na žalost, nemamo nikoga tko bi rekao da je slobodno tržište preduvjet ekonomskog blagostanja i boljeg života. Naprotiv, svi će tvrditi da su za obuzdavanje tržišta, da se bore protiv "brutalnog neoliberalnog kapitalizma", da je "kapitalizam najveće zlo", i da se takvim ekonomskim nazorima žele boriti protiv siromaštva i nezaposlenosti. A upravo nas je borba naših političara protiv slobodnog tržišta i ograničavanja ekonomskih aktivnosti ljudi i dovela na ekonomsko dno. I tu nema razlike između lijevih i desnih – ekonomski gledano svi su socijalisti, svi su zagovornici "ideologije razvaline". Očito da je antikapitalistički mentalitet još uvijek dominantna sila na našem političkom tržištu ideja.

Stoga samo s indignacijom i zabrinutošću možemo gledati kako i ovi predsjednički izbori svjedoče o tome da se tu ništa nije promijenilo, da nema nijedne nove ideje koja bi mogla ukazati da će se u tom pogledu išta promijeniti u Hrvatskoj. Možda samo beznačajnost ovih izbora štiti kandidate i političke partije koje ih podržavaju od zaključka o njihovoj tužnoj bezidejnosti, odnosno, o tome da su dobri samo u "preprodavanju preostalih cigli iz ruševina" socijalističke ideologije. U stvari, beznačajni su samo zbog toga što na njima nemamo nijednog kandidata koji bi bio zagovornik liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta.

Po nekoj prirodi stvari, najbliža idejama ekonomskog liberalizma bi trebala biti kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar-Kitarović. HDZ je, doduše, prošle godine pompezno najavljivao svoj gospodarski program, koji bi išao upravo u tom smjeru. Sjetimo se samo da su se hvalili da su im savjetnici ugledni ekonomski reformatori Jose Pinera, rodonačelnik privatizacije mirovinskog sustava u Čileu i Robin Harris, ekonomski savjetnik barunese Margaret Thatcher. Međutim, od objavljivanja njihovog gospodarskog programa prije točno godinu dana, o liberalnim reformama u HDZ-u nema niti riječi. Dapače, potpuno su se okrenuli kritici Milanovićeve vlade sa socijalističkih pozicija, a bi sve kulminiralo izlaskom Martine Dalić iz HDZ-a uz obrazloženje da "HDZ nema reformski potencijal".

Što se tiče drugog kandidata desnice, Milana Kujundžića, ne znamo puno o njegovim ekonomskim idejama, ali možemo pretpostaviti da se radi o ekonomskom protekcionizmu, socijalističkoj klopci u koju vrlo često upadaju desničari. Oni se, naime, pozivanjem na zaštitu nacionalnih ekonomija, obično odlučuju za jake protekcionističke mjere vlade, uvođenje carinskih barijera, zatvaranje eknomije u nacionalne okvire i subvencije domaćoj privredi. To su sve antitržišne mjere i obično predstavljaju predvorje narigidnijeg socijalističkog gospodarstva.

Dok su kandidati desnice uveliko samozatajni u predstavljanju svojih ekonomskih ideja, na ljevici ideja o tome kako preurediti gospodarstvo, izgleda, nikad ne fali. Tako će se aktualni predsjednik Josipović, nakon što od njegovog programa "nove pravednosti" nismo vidjeli nikakvih rezultata, sada zalagati za "ekonomiju 21. stoljeća". Ako ste pomislili da je predsjednik Josipović shvatio da je socijalizam ostao na bunjištu 20. stoljeća, a da je 21. stoljeće stoljeće liberalnog kapitalizma, prevarili ste se. Sadržaj Josipovićevih ekonomskih ideja se, u biti, poklapa s idejama o "zelenoj ekonomiji", koje zastupaju ekološki aktivisti okupljeni oko stranke OraH. To su ideje koje će Hrvatsku zacementirati za naredno desetljeće u bijedi i neimaštini, ako ugledaju svjetlost dana. A što se samog Jospipovića tiče, ove njegove ideje više svjedoče o njegovom nelojalnom distanciranju od SDP-a i vezivanju za Orah, kao novu stranku ljevice, nego što bi on doista bio nekakav ekološki osviješteni aktivist.

Da je Hrvatska postala pravo bunjište političkog aktivizma i ekonomski zelenih ideja, možda najbolje svjedoči kandidat "Živog zida", Ivan Vilibor Sinčić. Živi zid je poznat kao udruga koja se bori protiv banaka i deložacija, neka vrsta hrvatske verzije Occupy pokreta, bar što se tiče njihovih ekonomskih ideja. U biti, njihov ekonomski program se svodi na bacanje anateme na neoliberalni kapitalizam, čije oličenje vide u bankarskom sustavu, privatizaciji i sličnim ljevičarskim strašilima; također se zalažu za jaku socijalnu državu, državni intervencionizam u privredi i za socijalizaciju individualnih rizika, poglavito vezano za otplate kredita građana. Iako lider "Živog zida", Ivan Pernar, često zna reći da on nije protiv liberalnog kapitalizma, očito da su njihove ideje i aktivnosti snažno obojene antiliberalnim pathosom, te da puno više duguju Davidu Graeberu i Occupy pokretu, nego Ronu Paulu i libertarijanskim idejama.

Politička kombinatorika na ruševinama parlamentarizma

No, sve i kad biste se u ponečemu slagali sa idejama pojedinih kandidata, opet ne biste mogli biti sigurni da bi vaš glas za njih bio i glas za te politike. To je još jedna prevara ovih predsjedničkih izbora, i nema šanse da se nakon njih ne osjećate iznevjerenima. Jasno je da su ovi predsjednički izbori, zbog gotovo nikakvih ovlasti koje ima predsjednik države, interesantni samo zbog pozicioniranja prije parlamentarnih izbora, koji jedini i donose stvarnu vlast. Ali, na ovim predsjedničkim izborima ne možete biti sigurni ni ako date glas određenom kandidatu da ste doista glasali za opciju čiji su oni kandidati.

To govori o tome da je u Hrvatskoj, pored ekonomske krize, u krizi ne samo tradicionalni bipartijski sustav, već i parlamentarizam uopće. Tradicionalne stranke, HDZ i SDP, zbog nesposobnosti da se oslobode svoga socijalističkog naslijeđa, nalaze se u permanentnoj krizi. Otuda imamo distanciranje kandidata od svojih stranaka, kao i stranaka od kandidata, pa se kandidati ponašaju prije kao politički aktivisti, koji propagiraju vrlo egzotične ideje, umjesto kao političari koji bi mogli garantirati političku stabilnost sustava. I to kandidata za funkciju koja bi prije svega trebala imati stabilizirajuću političku ulogu.

Kao što smo vidjeli već na primjeru predsjednika Josipovića, glas za njega ne znači nužno i glas za stranku čiji je kandidat. Dapače, glasati za njega mirne duše mogu i svi koji se ne slažu sa politikom SDP-a i premijera Milanovića. To je vidljivo i iz potpunoga odsusta premijera iz Josipovićeve kampanje, čemu vjerojatno nije uzrok navodni dogovor da nepopularni premijer ne smeta Josipoviću u kampanji, već njihov stvarni razlaz. Tako, glas za Josipovića prije može značiti glas za Orah i blokadu rada vlade, nego podršku aktualnoj vladi. Josipovićeva pobjeda bi vjerojatno značila uvod u konačni raspad SDP-a i uvod u krizu vlade, a ne stabilizaciju sistema.

S druge strane, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, ne mora nužno značiti i podršku Karamarkovom HDZ-u, kao ni problem za Milanovića. Dapače, glas za Grabar-Kitarović mogao bi oslabiti položaj Karamarka u HDZ-u i ojačati njemu nesklone frakcije. S druge strane, glas za nju bi mogao dati vjetar u jedra posrnuloj Milanovićevoj vladi, pa čak i gotovo razbijenoga SDP-a, jer bi Josipovićev poraz prije značio poraz Oraha i opozicijskih struja u SDP-u, nego poraz Milanovićeve struje. Nakon toga bi Milanović vjerojatno uspio konsolidirati SDP oko sebe, utišati frakcionaše i relativno se relaksirano, bar što se SDP-a tiče, pripremati za naredne parlamentarne izbore i borbu za još jedan mandat pod njegovim vodstvom.

Zbog ove asimetrične aritmetike glavnih parlamentarnih stranaka, slična stvar važi i za kandidate koji imaju male šanse za prolaz u drugi krug. Tako bi eventualni dobar rezultat Milana Kujundžića povećao izglede Josipoviću da izbjegne drugi krug, i eventualno dobije izbore u prvom krugu. No, za to su realno male šanse, a Kujundžić je u prvom TV-nastupu između redova najavio da će u drugom krugu pozvati svoje glasače da daju glas Kolindi Grabar-Kitarović. To će jako otežati Josipoviću pobjedu u drugom krugu, ako u njega uđe s malom razlikom u odnosu na kandidatkinju HDZ-a. Ako imamo u vidu Kujundžićev razlaz sa Karamarkom, i taj potez se čini logičnim.

Što se tiče kandidata Ivana Vilibora Sinčića, on pravi najveće probleme Josipoviću, jer je, prema anketama, dobio puno više simpatija nego što se to očekivalo. Za kandidata koji nastupa sa (prividno, doduše) antisistemskih pozicija, u ovako razvaljenoj Hrvatskoj, to i ne bi trebalo biti neko iznenađenje. Kako sada stvari stoje, najviše zahvaljujući Sinčiću Josipović ne može računati na pobjedu u prvom krugu, a kao što su neki analitičari već upozorili, pobjeda u drugom krugu nije nimalo izvjesna. Dapače, ako se u drugi krug uđe sa malom razlikom, pobjeda Grabar-Kitarović postaje izvjesnija. To što će jedan autsajder izgleda imati možda i odlučujući utjecaj na ishod izbora, dovoljno govori o stupnju političke nestabinosti i krize parlamentarnog sustava u Hrvatskoj.

Političari će uvijek biti dileri cigli a građani nasamareni

Kako god bilo, svi koji očekuju da će ovi izbori bilo što promijeniti, ostat će izigranih nadanja. Svi koji budu glasali za "svog" kandidata, mogli bi se ugristi za jezik. Jer takva je to igra - u njoj nikad ne dobijate ono što želite, već često upravo suprotno. Samo na slobodnom tržištu možete doista dobiti ono što želite i baš to što želite. Na političkom tržištu možete samo "kupiti ciglu". Politika je antitržišna igra, igra u kojoj svojom slobodom kupujemo mačka u vreći. I uvijek će to i ostati. Zbog toga političari i ne vole kapitalizam i slobodno tržište, a naše nade da ćemo svojim učešćem na političkom tržištu uspjeti doprinijeti ekonomskom napretku, ostat će uvijek samo puste sanje. Samo ekonomija slobodna od upliva politike može donijeti boljitak, nikada u sprezi sa politikom. Čisto da se ne lažemo.

Ovi predsjednički izbori samo su potvrda tog pravila. Jedino što će ih obilježiti jest početak raspada bipolarnog političkog sustava u Hrvatskoj. Taj sustav je dugo bio samo maska za djelovanje nereformiranih neformalnih centara moći, no sada se on raspada. Očito je da tradicionalne političke stranke više nisu pouzdan alat za zaštitu njihovih interesa, i da je sad izlaz za nuždu podrška i kreiranje ad hoc političkih projekata. Politički aktivizam će sve više zamjenjivati djelovanje tradicionalnih političkih stranaka. To, međutim, ne treba pozdravljati kao doprinos pluralizmu i demokratizaciji naše političke scene, jer je to samo tužna potvrda činjenice da će se jedan sustav i političke stranke prije raspasti nego što će se osloboditi pogubnog naslijeđa socijalističkih politika. To je, uostalom, sustav u kome će najgori uvijek dolaziti na vrh i biti u službi reprodukcije lošeg.

Takav scenarij smo, uostalom, ove godine imali prilike vidjeti u Sloveniji. U Novoj neka se pripremi Hrvatska. A građanima Hrvatske još jedan ciklus ekonomskog propadanja i osiromašenja u sustavu koji kreiraju naši "ideolozi razvaline".

Panika na ljevici – Michel Foucault je neoliberal!

Da li je konačno eksplodirala "teorijska bomba" zvana Foucault, čiji je fitilj odavno bio zapaljen, kako je to jednom prilikom najavio Daniel Binswanger u tekstu "Fuko: Liberalizam je politički razum moderne"? Da ironija bude potpuna, u gotovo perverznoj fukoovskoj maniri, ta bomba je ekplodirala u ruci onoga koji je njome najviše mahao i prijetio – u ruci revolucionarno nabrijane akademske ljevice. Naime, istraživači njegova djela utvrdili su da je Michel Foucault bio veliki poklonik neoliberalnih ekonomskih politika, poštovatelj djela Hayeka i Misesa, kao i teoretičara "čikaške škole", Miltona Friedmana i, nedavno preminuloga, Garyja Beckera.

Veći užas od ovoga za prosječnog ljevičara i mrzitelja neoliberalnog kapitalizma nije moguće zamisliti. A ipak se desilo.

Obilježavanje tridesete obljetnice smrti poznatog francuskog filozofa, tako, nije moglo završiti gore po sljedbenike njegova lika i djela. Zamišljena kao prilika da se, sjećanjem na filozofa koji je na ljevičarskoj intelektualnoj sceni – što će reći, na intelektualnom mainstreamu – postao vrsta idola oko koga se razvio kult kakav je nekada imao Marx, još jednom utvrde smjernice i upute za borbu protiv "pošasti neoliberalizma", njegovi poklonici su se suočili s vrlo neugodnom činjenicom, koja sada prijeti da u prah i pepeo sruši sve njihove nade u dokončanje sustava neoliberalnog kapitalizma.

U vrlo zanimljivom intervjuu, koji je prošlog tjedna objavio Jacobin Magazine sa sociologom Danielom Zamorom, koji je sa svojim suradnicima napisao knjigu o Foucaultovoj fascinaciji neoliberalizmom – bar onim što prosječni ljevičar podrazumijeva pod rječju "neolibaralizam", što će reći, slobodno tržište i minimalna država - tako, možemo pročitati da je Foucaulta "jako privlačio ekonomski liberalizam", koji je, po njemu, stil vladanja (govermentality) koji je "mnogo manje normativan i autoritaran od socijalističkog ili komunističkog, koje je smatrao prevaziđenima". Neoliberalizam je, kaže dalje Zamora, za Foucaulta mnogo manje birokratski i disciplinirajući stil vladanja od stila vladanja koji predstavlja socijalna država, odnosno, tzv. država blagostanja, jer pojedincu nudi mnogo više slobode i autonomije u odnosu na državu. To da je Foucault, naročito u zadnjem razdoblju svoga života, inspiraciju za svoje ideje tražio u radovima autora neoliberalne provenijencije, doduše, ništa novo. Samo je ta istina dosad uspješno potiskivana od strane njegovih poklonika. Zamora također primjećuje da današnja ljevica uopće ne prati što pišu neoliberali, niti uopće razumiju što je to neoliberalizam, pa stoga niti ne čudi to što su sve dosad uspješno previđali neoliberalni štih u radovima svoga idola.

Značaj intervjua sa profesorom Zamorom je tim više u tome što je Zamora odlučio prekinuti ovu šutnju i potiskivanje kako bi, upravo kao pripadnik intelektualne ljevice, upozorio svoje istomišljenike za nekritičko preuzimanje sadržaja koji su strani marksističkoj doktrini. Prije svega, on problem vidi u tome što je ljevica napustila klasični marksistički ekonomizam i kao subjekt socijalističke revolucije prepoznala marginalne skupine, isključene, hospitalizirane, seksualne manjine, itd. Na taj način je, po njemu, radnička klasa ostala prepuštena radikalnoj desnici, koja sada doživljava svoj uspon. Fascinacija ljevice radom Michela Foucaulta po Zamori je dio ovog problema s kojim je danas suočena. Tim više što je Foucault, po njemu, ne samo napustio paradigmu ekonomskog marksizma, već i stoga što je prihvatio neoliberalnu ekonomsku paradigmu. Stoga je i odlučio upozoriti ljevicu na opasnost od ove fascinacije.

Da stvar bude gora, na to da je Foucault bio pristalica ekonomskog liberalizma, te da je njegova kritika "governmetaliteta", prije svega, bila usmjerena na kritiku socijalne države, a ne neoliberalizma, još davno je upozoravao Francois Ewald, Foucaultov asistent i najbliži suradnik, koji je i uredio njegova predavanja sa College de France, koja su i izazvala čitavu ovu zbrku. Ewald svjedoči o tome da je Foucault krajem sedamdesetih doživio "duhovni preokret", koji je bio obilježen "razočaranjem u revoluciju", nakon čega je Foucault došao na "post-revolucionarnu", čak "anti-revolucionarnu poziciju". Ewald je pod Foucaultovim mentorstvom pisao i svoju disertaciju, u kojoj je Foucaultovu analizu moći/vlasti (francuska riječ pouvoir, koju koristi Foucault, pokriva oba ova značenja) primjenio na kritiku socijalne države.

Međutim, ljevica je takvu interpretaciju Foucaulta odmah otpisala kao podmetanje. Tako je Antonio Negri Ewalda opisao kao "desnog fukoovca", koji "vjeruje da tržište može funkcionirati i bez državne regulacije", suprotstavljajući mu "pravog Foucaulta", koji je, navodno, slijedio Marxa u svojim analizama moći/vlasti. Uz to se, kao posebno inkriminirajuća okolnost, Ewaldu obično dodaje to što je devedesetih napustio akademsku karijeru i postao savjetnik francuskih osiguravajućih kompanija, te njegov angažman u pregovorima sa sindikatima, kada je ove uvjerio da radnici trebaju raskinuti kolektivne ugovore između sindikata i države i prihvatiti model individualnog pregovaranja, koje je nazvao "udarom građanskog društva protiv države". Pravi pravcati sluga kapitala i neprijatelj radničke klase, rekli bismo. Sada se pak ispostavlja da je pravi Foucault bio upravo Ewaldov "desni Foucault", a ne Negrijev tobožnji Foucault koji nastavlja Marxovo djelo.

Foucault se političkom filozofijom i analizom i kritikom institucionalne zloupotrebe moći, policijske represije i raznih sustava potčinjavanja bavio tijekom čitavog života. Stare autore je uvijek čitao s refleksijom na "analizu aktualiteta". Ono što ga je privuklo klasičnom liberalizmu, bio je neobičan zahtjev koji je ta tradicija političke misli postavila pred sebe – ideja ograničenja vlasti. Dok su sve druge tradicije političkog mišljenja – bilo da se radi o pastoralnoj vlasti ili tradiciji "državnog razloga" – razvijale različite strategije pokoravanja čovjeka i ograničavanja njegove slobode, liberalizam je tradicija koja ta ograničenja želi postaviti suverenoj vlasti.

Ono što je Kant svojom kritikom uma učinio na planu teorijskog uma – postavio mu vrlo uske granice njegove legitimne upotrebe – to su klasični liberali učinili s političkim umom: postavili su vrlo uske granice legitimnoj upotrebi političke moći. Liberalizam predstavlja "kopernikanski obrat" u političkoj teoriji. "Kako udesiti da se ne vlada suviše?" - to je glavno pitanje liberalne teorije, kako ga formulira Foucault, jedan pomalo paradoksalan stav za političku teoriju, ako imamo u vidu da je politička teorija uglavnom bila u službi pokoravanja. U tome je Foucault vidio izvanrednu prirodu liberalizma i njegov potencijal za radikalnu kritiku zloupotrebe vlasti. Isti taj oslobodilački potencijal klasičnog liberalizma je Foucault prepoznao u neoliberalizmu, koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća označavao renesansu ideala klasičnog liberalizma, a bit će utjelovljen u politikama Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Zbog toga je svojim studentima govorio da se, ako ih zanima sloboda, obrate sabranim djelima Hayeka i Misesa i drugim teoretičarima neoliberalizma, a ne Marxu i Althusseru.

Gotovo je nevjerojatno da današnji studenti, dakle, oni koji su već po naravi svojih godina zainteresirani za ideju slobode, svoje intelektualne uzore traže na ljevici, a ne u teoretičarima neoliberalizma. Na taj način oni vrlo brzo gube svoj prirodni kritički stav prema državi i njenoj moći, počnu prezirati slobodno tržište i prizivati sve veći udio onoga što bi Foucault nazvao "pastoralnom vlašću" u njihovim životima. Tako će studenti danas zahtijevati, na primjer, državno financirano školstvo (oni to nazivaju "besplatnim obrazovanjem"), ukidanje kapitalizma i sve veći upliv države u svim sferama društva, veličat će socijalističke tiranije prošlosti kao neostvarene utopije budućnosti, a prezirati slobode o kojima govore neoliberali. Jedan izuzetno štetan trend među mladima, koji je oblikovan našim obrazovnim programima i dominacijom intelektualne ljevice i nepreboljenih sljedbenika marksizma na našim akademskim institucijama. Na taj način se uništva bilo kakva kritička žica u populaciji koja bi trebala donijeti promjene i koja bi trebala oblikovati naše društvo u smjeru više slobode.

Upravo je u tome izuzetan značaj toga da se pokaže da je Foucault, koji danas predstavlja glavnu ikonu intelektualne ljevice i kod nas i u svijetu, na sasvim drukčiji način razmišljao o tim stvarima. Dok će ljevica danas, recimo, listom hvaliti socijalnu državu i to smatrati ostvarenjem humanog društva, Foucault modernu socijalnu državu analizira kao produžetak "pastoralne vlasti", koja želi kontrolirati, disciplinirati i potčinjavati svoje stanovništvo. U tom ključu treba čitati Foucaultove analize tehnika "vladanja sobom i drugima", koje on nalazi prije svega razvijene u kršćanskoj tradiciji. Foucaultova kritika je uvijek kritika socijalne države a ne neoliberalnog kapitalizma. Kao što su kršćanske asketske tehnike razvijane kako bi se pastirski moglo brinuti o duši pripadnika pastve, tako i moderna socijalna država (tzv. "nanny state") razvija svoje tehnike upravljanja stanovništvom brigom o njima "od kolijevke pa do groba". Za Foucaulta tu se, očito, ne radi ni o humanizmu, niti o oslobođenju, već o modernim tehnikama porobljavanja čovjeka, utjelovljena u današnjim institucijama socijalne države.

Svakako će okolnost da je iz ljevičarskog tabora konačno stiglo priznanje da je Michel Foucault politički bio neoliberal, imajući na umu njegov ugled među pripadnicima akademske ljevice, imati velikog utjecaja da se ovaj trend ignorantskog odnosa prema pravoj prirodi Foucaultovih političkih analiza radikalno promijeni. Mjesta za ignoriranje i paušalno odbacivanje ocjena o Foucaultovom neoliberalizmu više nema. Ako žele razumjeti Foucaulta, sada će se filozofski mainstream morati baciti na ozbiljno čitanje Misesa, Hayeka, Friedmana i Beckera kao izvora inspiracije Foucaultova djela. Na taj način će dobiti uvid u političku teoriju kojoj je jedini sadržaj sloboda.

Razbaštinjavanje ugleda ljevice se, dakle, nastavlja. Pored toga što je pretrpjela katastrofalne poraze na političkom, ekonomskom i povijesnom planu, sada je doživjela ogroman poraz u sferi duha. Ako damo za pravo Hegelu da je filozofija "svoje vrijeme obuhvaćeno u mislima", onda neoliberalizam polako postaje dominantna filozofija našega doba, a Foucault postaje jednim od njegovih glavnih promotora i tumača. Stoga, možemo uskoro očekivati navale ljevičarskih intelektualnih desperadosa na knjižnice kako bi proučili djela neoliberalnih autora. Za očekivati je i da izdavači krenu pratiti trend i batale se Žižeka, Negrija i Agambena, a late se Hayeka, Misesa i Friedmana. I Foucaulta, naravno.

Svakako, ista stvar vrijedi i za hrvatske neoliberale – treba čitati Foucaulta. U njegovim djelima možemo otkriti jednu produbljenu kritiku moderne socijalne države i dobiti značajnog saveznika u nastojanju da konačno demontiramo sustav socijalne države i napravimo značajan korak ka neoliberalnom kapitalizmu. Jedna velika bitka u svijetu duha je dobijena. Sloboda je odnijela štih etatizmu.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Ljevičarsko prekrajanje povijesti i uništenje moralne refleksije

Svako malo u Hrvatskoj se nekim povodom pusti medijski spin u cilju opravdanja komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, obično o nekim praznicima tog nikad prežaljenog sustava. Tako je bilo i ove godine povodom obljetnice 29. studenoga, bivšeg komunističkog praznika, takozvanog Dana Republike. Na taj dan se, kao što znamo, u SFRJ obilježavao dan kada su jugoslavenski komunisti oružani otpor okupaciji zemlje proglasili za socijalističku revoluciju, čime su legitimirali uspostavljanje revolucionarne diktature.

Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana". Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću, dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta, koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji, a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011. da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv po Josipu Brozu Titu.

Očito da je tekst dvojice sociologa iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a, imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."

Hrvatska predstavlja ogledni primjer ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.

No, to nije cijela istina. Ova vrsta moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi. Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.

Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon, skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma. Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.

Sa žrtvama komunističkog režima se ni na približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.

Premda su savjest i sjećanje na žrtve jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati, njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je, po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar "Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina strahovlade u SSSR-u.

Titov komunistički režim je bio poznat kao najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su, kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa slijede unutarpartijski obračuni.

Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da "Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine" znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.

Zamislimo situaciju u kojoj nacisti sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja, ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi. Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je normalizacija sustava pritisnuta silama života...

Na kraju se taj sustav nacističke Nove Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim, to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića, mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?

Bez obzira na dugotrajnu totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi  komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima; komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.

Naša moralna percepcija stvarnosti je uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost. Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i parlamentarna demokracija.

Izvor: Večernjakova blogosfera