Kolindina pobjeda i guranje Hrvatske ulijevo

Čim je sinoć prestala izborna šutnja i Mislav Bago stao čitati rezultate ankete sa birališta za prvi krug predsjedničkih izbora, paradoksalno, postalo je jasno da smo dobili pobjednika drugog kruga predsjedničkih izbora. Tako je izborna večer protekla uglavnom u komentarima za mnoge iznenađujućeg izbornog poraza aktualnog predsjednika Josipovića – unatoč tome, opet možda malo paradoksalno, što je Ivo Josipović de facto pobijedio u prvom krugu. Ali s minimalnom razlikom.

Duplo dno jedne sjajne pobjede

Kako netko iz Josipovićevog tabora sinoć, tješeći se, reče: "i sitno je bitno". Međutim, ovdje je bilo bitno to što je baš sitno. Naime, da bi mogao računati na pobjedu u drugom krugu, Josipoviću je bilo potrebno da u prvom krugu pobijedi s oko 7-8% razlike. Pobjeda od samo 1 posto razlike, međutim, vjerojatno će ga ostaviti i bez dijela glasova koje bi inače dobio.

Da je rezultat drugog kruga već odlučen u prvom krugu samo je potvrdila Kolinda Grabar-Kitarović svojim obraćanjem u izbornom stožeru HDZ-a. To je po svemu, i bez imalo usiljenosti, bio pobjednički govor. U njenom obraćanju se vidjela odlučnost, posvećenost cilju, jasna koncepcija nastavka kampanje. Ponekad se neke stvari jednostavno odluče na čisto simboličkoj razini i prije nego se stvarno dese. Onda one imaju snagu nužnosti.

S druge strane, obraćanje predsjednika Josipovića na kraju izborne večeri bilo je posve blijedo, usiljeno i neuvjerljivo. Sve, hinjene smirenosti i opuštenog tona – koji je baš tom smirenošću djelovao neprirodno u situaciji gdje je određena doza adrenalina i nervoze očekivana i normalna – pa do gubljenja u apstrakcijama, ponavljanjima fraza, bez ijedne poante, sve je govorilo o tome da Josipović ne vidi cilj, da ne vidi svoju pobjedu. U stvari, djelovalo je tako kao da je tijekom govora Josipović shvatio da je doživio poraz i njegov govor se počeo raspadati. Bio je to govor gubitnika.

Međutim, sve to i nije toliko iznenađujuće. Na koncu konca, dešava se. Ipak iza oba ova kandidata stoje dvije glavne stranke u Hrvatskoj i njima bliske stranke. Pravo iznenađenje ovih izbora i njihov pravi pobjednik jest kandidat Živog zida, Ivan Vilibor Sinčić. I tek tu stvar postaje vrlo zanimljiva i počinje se odmotavati klupko koje se u Hrvatskoj već duže vrijeme zapetljavalo. Izvjesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović očito ima duplo dno.

Bit Sinčićeve pobjede nije u iznenađujućih 16% osvojenih glasova hrvatskih građana, već u tome što će njegova antiinstitucionalna i antisistemska pozicija ovim rezultatom dobiti institucionalni legitimitet. I opet, ne samim brojem glasova, već time što će se sada srednjestrujaški politički kandidati, u borbi za glasove Sinčićevih glasača, morati preuzeti bar dio njegovog antiinstitucionalnog i antisistemskog vokabulara. U stvari, to se već desilo. I Grabar-Kitarović i Ivo Josipović su u svome sinoćnjem obraćanju spomenuli deložacije i blokirane.

Uvod u rastakanje parlamentarne demokracije

Glavni paradoks ovih izbora, tako, jest okolnost da će pobjeda kandidata desnog centra biti ostvarena istovremenim guranjem Hrvatske radikalno ulijevo. To, također, znači da će hrvatska politička scena ubuduće sve manje imati obrise tradicionalne borbe srednjestrujaških stranaka u bipartijskom sustavu, a sve više dobijati konture političkog aktivizma i ići ka jednom nestabilnom pluralnom sustavu u kome će trijumfirati amatersko bavljenje politikom i u kome ćemo imati bujanje ad-hoc političkih stranaka bez jasnih političkih programa, sklopljenih oko jednog konkretnog cilja ili projekta, koje će služiti za jednokratnu upotrebu.

U prošlom tekstu o izborima sam pisao o tome da će ovi predsjednički izbori, unatoč tome što bi funkcija predsjednika trebala imati stabilizirajuću funkciju i što nijadan od kandidata koji su prošli u drugi krug nije predstavnik političkog ekstremizma, ovi izbori označiti početak rastakanja sistema parlamentarne demokracije kakav smo dosad poznavali, i upravo nam se to sada dešava. U stvari, to rastakanje je počelo osnivanjem OraH-a Mirele Holy, jedne ad hoc stranke koja je stvorena nakon izlaska Mirele Holy iz SDP-a, i koja je gotovo preko noći u anketama počela rasti, da bi u jednom trenutku i pretekla SDP, a da nikad nije dobila neku relevantnu potvrdu tih rezultata na izborima.

Očito da su se neke neformalne strukture moći u Hrvatskoj osjetile ugroženima uslijed drastičnog i kontinuiranog pada popularnosti SDP-a, bez ikakvog nagovještaja mogućeg oporavka, te su pokušale politički osigurati svoje pozicije stvaranjem još jedne stranke ljevice. Bipartijski sustav u Hrvatskoj ne osigurava više stabilan politički okvir koji bi mogao garantirati interese nereformiranih struktura, i rezultat je ugrožavanje demokratskog poretka. To što se nijedna od dvije glavne stranke nikada nije htjela suočiti sa produženim djelovanjem naslijeđa bivšeg socijalističkog poretka – dapače, vjerno su im služile i štitile njihove interese – sada se vratilo kao bumerang njima samima.

Pored naplate duga zbog nesavladanog naslijeđa komunizma, drugi važan faktor koji je doprinio rastakanju parlamentarne demokracije u Hrvatskoj jest naše članstvo u Europskoj uniji. Samo preseljenje suvereniteta iz Zagreba u Bruxelles oslabilo je demokratske institucije u Hrvatskoj. Sama okolnost da se 70% zakona po kojima živimo donosi u Bruxellesu a ne u Saboru narušila je autoritet parlamentarizma u Hrvatskoj. Hrvatska vlada je postala samo transmisija moći Europske komisije. Demokracija je prestala biti instrument pomoću kojega građani Hrvatske pokušavaju odlučivati o svojoj sudbini i postala je prazan i neobvezujući ritual. Paternalizam briselske birokracije nam se vraća u vidu infantilizacije politike i gubljenja osjećaja odgovornosti za političke odluke. Jedna od posljedica toga je i to što će nam infanti sada krojiti politiku.

O gubitnicima i ostalima

Najveći gubitnik ovih predsjedničkih izbora, pored samog Josipovića, neće biti premijer Milanović, već Mirela Holy i OraH. Milanović, u stvari, sada dobija dosta komfornu poziciju, jer će Josipovićev izborni poraz neminovno pojačati potrebu za kohezijom unutar SDP-a, što će Milanoviću olakšati borbu sa frakcijama unutar stranke, sa čime je stalno imao problema. Generator frakcionaštva u SDP-u je, u stvari, bio predsjednik Josipović. Njegova nelojalnost vlastitoj stranci je kulminirala na ovim izborima, tako što se na njima praktički pojavio kao kandidat OraH-a a ne svoje matične stranke.

To je donekle i razumljivo, pošto mu je najveći teret na ovim izborima bio katastrofalan skor rada Milanovićeve vlade, tako da je zbog distanciranja od Vlade, za svoj izborni program preuzeo ideje iz programa OraH-a. Unatoč otporima unutar vlastite stranke, Mirela Holy je pristala na sklapanje političkog braka sa Josipovićem. Međutim, sada će joj se to osvetiti. Njen prenapuhani politički balon sada će se polako ispuhati. Izgleda da ju je ponio uspjeh na anketama, pa se istrčala i povukla neoprezan potez. Tako biva često s onima koji svoj zenit dosegnu prerano, dok su još zeleni.

Drugi najveći gubitnik ovih izbora je desnica. Tu ne mislim toliko na samog Milana Kujundžića, već na to da su njegovi rezultati pokazali da je desnica znatno slabija nego što to mislimo. To je jasan signal, ali i veliki problem za HDZ i za Karamarka. Naime, predsjednik HDZ-a je u svojoj borbi za monopol u HDZ-u, kao i pretenziji da ne dobije jaku stranku desno od HDZ-a, HDZ praktički očistio od centrumaša i pozicionirao HDZ više desno, nego u centar. Izborni uspjeh HDZ-ove kandidatkinje, otuda ne znači i uspjeh HDZ-a. Ove glasove je mogla dobiti Grabar-Kitarović, jer je ona nastupila kao netipični kandidat Karamarkovog HDZ-a i pozicionirala se više prema centru, ali ih ne može dobiti i HDZ.

Tu počinju problemi za Karamarka. Naime, pošto je u stranci marginalizirao sve koji su bili bliže centru, sada se postavlja pitanje da li će HDZ imati kapacitet za uzimanje glasova na centru. Jer, glasovi su, kao što vidimo iz katastrofalnih rezultata Milana Kujundžića i uspjeha Kolinde Grabar-Kitarović, na centru a ne na desnici. Taj problem će se vjerojatno pojaviti ubrzo nakon ustoličenja nove predsjednice, kada ona u anketama bude imala veću popularnost nego HDZ. Sasvim slična situacija kakva je bila između Josipovića i SDP-a. To će neminovno dovesti do trzavica u HDZ-u i zahtjeva sada skrajnutih centrumaša da se njima da više prostora, što će Karamarku praviti probleme i suočiti ga sa jakim frakcionaštvom, koje je teškom mukom baš nekako bio obuzdao nakon izbora za Europarlament.

Mediteranski sindrom i hitna liberalno-centrumaška terapija

Dakle, još jedna od nenamjeravanih posljedica ovih po sebi beznačajnih, ali po neobičnim posljedicama jako značajnih izbora, i pomicanja cjelokupnog hrvatskog glasačkog tijela ulijevo, jest otvaranje velikog prostora na centru, koji će HDZ teško uspjeti popuniti. Sasvim je za očekivati da bi se na centru, a nakon potopa hrvatskih kvazi-liberalnih stranaka koji se desio proljetos, mogla pojaviti nova politička snaga centrumaško-tehnokratskog tipa, koja bi okupljala razočarane orahovce, liberale, marginalizirane HDZ-ovce, lidere lokalnih inicijativa, itd. U stvari, to je jedini način da se spriječi scenarij da na sljedećim parlamentarnim izborima dobijemo vladu koja bi bila još više lijevo od Milanovićeve, što bi Hrvatsku još dublje zakopalo u gospodarsku krizu i političku nestabilnost. Jer, HDZ će vjerojatno biti pobjednik sljedećih parlamentarnih izbora, ali neće moći i vladati.

Sljedeću vladu će, u slučaju da se ne formira nova stranka koja bi uzela glasove na centru, vjerojatno odlučiti Živi zid, i to puno direktnije nego što je odlučio predsjedničke izbore. Iako je Živi zid tipična ad hoc stranka, koja okuplja političke amatere i aktiviste, dakle, politički balon kratkog trajanja, koji će se vrlo brzo ispuhati, parlamentarni izbori su previše blizu da bi do tada mogli propasti. Ivan Vilibor Sinčić je već najavio da Živi zid kreće u političku kampanju za parlamentarne izbore, i s njima valja ozbiljno računati. Sasvim je sigurno da će svojim djelovanjem galvanizirati i radikalizirati političku scenu u Hrvatskoj, tako da nam predstoji vrlo burna izborna godina.

Hrvatsku je zahvatio mediteranski sindrom i ovim izborima postajemo ne samo ekonomski problematična zemlja, već ulazimo i u krizu parlamentarizma, slično Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, itd. Strahujući stalno od radikalne desnice – premijer je, eto, i sinoć ponovio tu tezu od opasnosti zdesna – stvorili smo privid da je demokracija na ljevici. Sada smo dočekali da demokracija doživi udar upravo s te strane. I ne znamo gdje će se i na koji način – osim ako se ne pojavi snažna stranka centra, koja bi zagovarala radikalne ekonomske reforme i demontažu naslijeđenog socijalističkog sustava – ta plima zaustaviti, i hoće li nas konačno potopiti.

Ako bi buduća predsjednica Hrvatske odigrala ulogu katalizatora stvaranja protuteže ovom klizanju hrvatske političke scene ulijevo, mogli bismo reći da bi time pretpostavljena stabilizirajuća uloga funkcije predsjednika Hrvatske dobila svoje opravdanje.

Izvor: Večernjakova blogosfera