Kolindina pobjeda i guranje Hrvatske ulijevo

Čim je sinoć prestala izborna šutnja i Mislav Bago stao čitati rezultate ankete sa birališta za prvi krug predsjedničkih izbora, paradoksalno, postalo je jasno da smo dobili pobjednika drugog kruga predsjedničkih izbora. Tako je izborna večer protekla uglavnom u komentarima za mnoge iznenađujućeg izbornog poraza aktualnog predsjednika Josipovića – unatoč tome, opet možda malo paradoksalno, što je Ivo Josipović de facto pobijedio u prvom krugu. Ali s minimalnom razlikom.

Duplo dno jedne sjajne pobjede

Kako netko iz Josipovićevog tabora sinoć, tješeći se, reče: "i sitno je bitno". Međutim, ovdje je bilo bitno to što je baš sitno. Naime, da bi mogao računati na pobjedu u drugom krugu, Josipoviću je bilo potrebno da u prvom krugu pobijedi s oko 7-8% razlike. Pobjeda od samo 1 posto razlike, međutim, vjerojatno će ga ostaviti i bez dijela glasova koje bi inače dobio.

Da je rezultat drugog kruga već odlučen u prvom krugu samo je potvrdila Kolinda Grabar-Kitarović svojim obraćanjem u izbornom stožeru HDZ-a. To je po svemu, i bez imalo usiljenosti, bio pobjednički govor. U njenom obraćanju se vidjela odlučnost, posvećenost cilju, jasna koncepcija nastavka kampanje. Ponekad se neke stvari jednostavno odluče na čisto simboličkoj razini i prije nego se stvarno dese. Onda one imaju snagu nužnosti.

S druge strane, obraćanje predsjednika Josipovića na kraju izborne večeri bilo je posve blijedo, usiljeno i neuvjerljivo. Sve, hinjene smirenosti i opuštenog tona – koji je baš tom smirenošću djelovao neprirodno u situaciji gdje je određena doza adrenalina i nervoze očekivana i normalna – pa do gubljenja u apstrakcijama, ponavljanjima fraza, bez ijedne poante, sve je govorilo o tome da Josipović ne vidi cilj, da ne vidi svoju pobjedu. U stvari, djelovalo je tako kao da je tijekom govora Josipović shvatio da je doživio poraz i njegov govor se počeo raspadati. Bio je to govor gubitnika.

Međutim, sve to i nije toliko iznenađujuće. Na koncu konca, dešava se. Ipak iza oba ova kandidata stoje dvije glavne stranke u Hrvatskoj i njima bliske stranke. Pravo iznenađenje ovih izbora i njihov pravi pobjednik jest kandidat Živog zida, Ivan Vilibor Sinčić. I tek tu stvar postaje vrlo zanimljiva i počinje se odmotavati klupko koje se u Hrvatskoj već duže vrijeme zapetljavalo. Izvjesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović očito ima duplo dno.

Bit Sinčićeve pobjede nije u iznenađujućih 16% osvojenih glasova hrvatskih građana, već u tome što će njegova antiinstitucionalna i antisistemska pozicija ovim rezultatom dobiti institucionalni legitimitet. I opet, ne samim brojem glasova, već time što će se sada srednjestrujaški politički kandidati, u borbi za glasove Sinčićevih glasača, morati preuzeti bar dio njegovog antiinstitucionalnog i antisistemskog vokabulara. U stvari, to se već desilo. I Grabar-Kitarović i Ivo Josipović su u svome sinoćnjem obraćanju spomenuli deložacije i blokirane.

Uvod u rastakanje parlamentarne demokracije

Glavni paradoks ovih izbora, tako, jest okolnost da će pobjeda kandidata desnog centra biti ostvarena istovremenim guranjem Hrvatske radikalno ulijevo. To, također, znači da će hrvatska politička scena ubuduće sve manje imati obrise tradicionalne borbe srednjestrujaških stranaka u bipartijskom sustavu, a sve više dobijati konture političkog aktivizma i ići ka jednom nestabilnom pluralnom sustavu u kome će trijumfirati amatersko bavljenje politikom i u kome ćemo imati bujanje ad-hoc političkih stranaka bez jasnih političkih programa, sklopljenih oko jednog konkretnog cilja ili projekta, koje će služiti za jednokratnu upotrebu.

U prošlom tekstu o izborima sam pisao o tome da će ovi predsjednički izbori, unatoč tome što bi funkcija predsjednika trebala imati stabilizirajuću funkciju i što nijadan od kandidata koji su prošli u drugi krug nije predstavnik političkog ekstremizma, ovi izbori označiti početak rastakanja sistema parlamentarne demokracije kakav smo dosad poznavali, i upravo nam se to sada dešava. U stvari, to rastakanje je počelo osnivanjem OraH-a Mirele Holy, jedne ad hoc stranke koja je stvorena nakon izlaska Mirele Holy iz SDP-a, i koja je gotovo preko noći u anketama počela rasti, da bi u jednom trenutku i pretekla SDP, a da nikad nije dobila neku relevantnu potvrdu tih rezultata na izborima.

Očito da su se neke neformalne strukture moći u Hrvatskoj osjetile ugroženima uslijed drastičnog i kontinuiranog pada popularnosti SDP-a, bez ikakvog nagovještaja mogućeg oporavka, te su pokušale politički osigurati svoje pozicije stvaranjem još jedne stranke ljevice. Bipartijski sustav u Hrvatskoj ne osigurava više stabilan politički okvir koji bi mogao garantirati interese nereformiranih struktura, i rezultat je ugrožavanje demokratskog poretka. To što se nijedna od dvije glavne stranke nikada nije htjela suočiti sa produženim djelovanjem naslijeđa bivšeg socijalističkog poretka – dapače, vjerno su im služile i štitile njihove interese – sada se vratilo kao bumerang njima samima.

Pored naplate duga zbog nesavladanog naslijeđa komunizma, drugi važan faktor koji je doprinio rastakanju parlamentarne demokracije u Hrvatskoj jest naše članstvo u Europskoj uniji. Samo preseljenje suvereniteta iz Zagreba u Bruxelles oslabilo je demokratske institucije u Hrvatskoj. Sama okolnost da se 70% zakona po kojima živimo donosi u Bruxellesu a ne u Saboru narušila je autoritet parlamentarizma u Hrvatskoj. Hrvatska vlada je postala samo transmisija moći Europske komisije. Demokracija je prestala biti instrument pomoću kojega građani Hrvatske pokušavaju odlučivati o svojoj sudbini i postala je prazan i neobvezujući ritual. Paternalizam briselske birokracije nam se vraća u vidu infantilizacije politike i gubljenja osjećaja odgovornosti za političke odluke. Jedna od posljedica toga je i to što će nam infanti sada krojiti politiku.

O gubitnicima i ostalima

Najveći gubitnik ovih predsjedničkih izbora, pored samog Josipovića, neće biti premijer Milanović, već Mirela Holy i OraH. Milanović, u stvari, sada dobija dosta komfornu poziciju, jer će Josipovićev izborni poraz neminovno pojačati potrebu za kohezijom unutar SDP-a, što će Milanoviću olakšati borbu sa frakcijama unutar stranke, sa čime je stalno imao problema. Generator frakcionaštva u SDP-u je, u stvari, bio predsjednik Josipović. Njegova nelojalnost vlastitoj stranci je kulminirala na ovim izborima, tako što se na njima praktički pojavio kao kandidat OraH-a a ne svoje matične stranke.

To je donekle i razumljivo, pošto mu je najveći teret na ovim izborima bio katastrofalan skor rada Milanovićeve vlade, tako da je zbog distanciranja od Vlade, za svoj izborni program preuzeo ideje iz programa OraH-a. Unatoč otporima unutar vlastite stranke, Mirela Holy je pristala na sklapanje političkog braka sa Josipovićem. Međutim, sada će joj se to osvetiti. Njen prenapuhani politički balon sada će se polako ispuhati. Izgleda da ju je ponio uspjeh na anketama, pa se istrčala i povukla neoprezan potez. Tako biva često s onima koji svoj zenit dosegnu prerano, dok su još zeleni.

Drugi najveći gubitnik ovih izbora je desnica. Tu ne mislim toliko na samog Milana Kujundžića, već na to da su njegovi rezultati pokazali da je desnica znatno slabija nego što to mislimo. To je jasan signal, ali i veliki problem za HDZ i za Karamarka. Naime, predsjednik HDZ-a je u svojoj borbi za monopol u HDZ-u, kao i pretenziji da ne dobije jaku stranku desno od HDZ-a, HDZ praktički očistio od centrumaša i pozicionirao HDZ više desno, nego u centar. Izborni uspjeh HDZ-ove kandidatkinje, otuda ne znači i uspjeh HDZ-a. Ove glasove je mogla dobiti Grabar-Kitarović, jer je ona nastupila kao netipični kandidat Karamarkovog HDZ-a i pozicionirala se više prema centru, ali ih ne može dobiti i HDZ.

Tu počinju problemi za Karamarka. Naime, pošto je u stranci marginalizirao sve koji su bili bliže centru, sada se postavlja pitanje da li će HDZ imati kapacitet za uzimanje glasova na centru. Jer, glasovi su, kao što vidimo iz katastrofalnih rezultata Milana Kujundžića i uspjeha Kolinde Grabar-Kitarović, na centru a ne na desnici. Taj problem će se vjerojatno pojaviti ubrzo nakon ustoličenja nove predsjednice, kada ona u anketama bude imala veću popularnost nego HDZ. Sasvim slična situacija kakva je bila između Josipovića i SDP-a. To će neminovno dovesti do trzavica u HDZ-u i zahtjeva sada skrajnutih centrumaša da se njima da više prostora, što će Karamarku praviti probleme i suočiti ga sa jakim frakcionaštvom, koje je teškom mukom baš nekako bio obuzdao nakon izbora za Europarlament.

Mediteranski sindrom i hitna liberalno-centrumaška terapija

Dakle, još jedna od nenamjeravanih posljedica ovih po sebi beznačajnih, ali po neobičnim posljedicama jako značajnih izbora, i pomicanja cjelokupnog hrvatskog glasačkog tijela ulijevo, jest otvaranje velikog prostora na centru, koji će HDZ teško uspjeti popuniti. Sasvim je za očekivati da bi se na centru, a nakon potopa hrvatskih kvazi-liberalnih stranaka koji se desio proljetos, mogla pojaviti nova politička snaga centrumaško-tehnokratskog tipa, koja bi okupljala razočarane orahovce, liberale, marginalizirane HDZ-ovce, lidere lokalnih inicijativa, itd. U stvari, to je jedini način da se spriječi scenarij da na sljedećim parlamentarnim izborima dobijemo vladu koja bi bila još više lijevo od Milanovićeve, što bi Hrvatsku još dublje zakopalo u gospodarsku krizu i političku nestabilnost. Jer, HDZ će vjerojatno biti pobjednik sljedećih parlamentarnih izbora, ali neće moći i vladati.

Sljedeću vladu će, u slučaju da se ne formira nova stranka koja bi uzela glasove na centru, vjerojatno odlučiti Živi zid, i to puno direktnije nego što je odlučio predsjedničke izbore. Iako je Živi zid tipična ad hoc stranka, koja okuplja političke amatere i aktiviste, dakle, politički balon kratkog trajanja, koji će se vrlo brzo ispuhati, parlamentarni izbori su previše blizu da bi do tada mogli propasti. Ivan Vilibor Sinčić je već najavio da Živi zid kreće u političku kampanju za parlamentarne izbore, i s njima valja ozbiljno računati. Sasvim je sigurno da će svojim djelovanjem galvanizirati i radikalizirati političku scenu u Hrvatskoj, tako da nam predstoji vrlo burna izborna godina.

Hrvatsku je zahvatio mediteranski sindrom i ovim izborima postajemo ne samo ekonomski problematična zemlja, već ulazimo i u krizu parlamentarizma, slično Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, itd. Strahujući stalno od radikalne desnice – premijer je, eto, i sinoć ponovio tu tezu od opasnosti zdesna – stvorili smo privid da je demokracija na ljevici. Sada smo dočekali da demokracija doživi udar upravo s te strane. I ne znamo gdje će se i na koji način – osim ako se ne pojavi snažna stranka centra, koja bi zagovarala radikalne ekonomske reforme i demontažu naslijeđenog socijalističkog sustava – ta plima zaustaviti, i hoće li nas konačno potopiti.

Ako bi buduća predsjednica Hrvatske odigrala ulogu katalizatora stvaranja protuteže ovom klizanju hrvatske političke scene ulijevo, mogli bismo reći da bi time pretpostavljena stabilizirajuća uloga funkcije predsjednika Hrvatske dobila svoje opravdanje.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Predsjednički kandidati su dileri cigli sa ruševina socijalizma

Ništa toliko ne govori koliko je tržište političkih ideja u Hrvatskoj reducirano i jadno kao okolnost da je ključni problem koji tišti hrvatske građane izrazio nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj propovijedi, a ne neki od četiri predsjednička kandidata. Naime, zagrebački kardinal se u propovjedi osvrnuo na ekonomsko propadanje Hrvatske, bez okolišenja detektirajući njegovo podrijetlo u nepreboljenom i produženom djelovanju "ideologije razvaline".

"Žao mi je što to danas moram reći, no kako drukčije nego djelovanju ideologa razvaline pripisati ovo što se događa s hrvatskim gospodarstvom koje je do te mjere razrušeno da ga se sve više gleda kao nešto što je nekad bilo, a sada se samo broje i preprodaju preostale cigle iz njegove ruševine."

Da su uzroci našeg ekonomskog propadanja u nepreboljenom naslijeđu socijalističke ideologije i u svijesti političara koji još nisu raskrstili s tim naslijeđem – a ne u nekakvim objektivnim okolnostima, svjetskoj ekonomskoj krizi, što će reći, krizi liberalnog kapitalizma, i što se sve već ne navodi kao izgovor za odluku naših političara da ostanu vjerni svojim ideološkim korijenima – predstavlja temeljnu uvid od kojeg treba krenuti svaka analiza uzroka katastrofalne situacije u našoj ekonomiji.

Antikapitalistički mentalitet i stajalište zdravog razuma

Naime, dok su po drugim pitanjima, koja nazivamo svjetonazornim, primjetne razlike između pojedinih hrvatskih stranaka i političara, dotle su u ekonomskim pitanjima listom svi još uvijek poklonici socijalističkih ideja, odnosno, ideologije koju je kardinal Bozanić nazvao "ideologijom razvaline". Nema niti jednog političara u Hrvatskoj, a pogotovo među predsjedničkim kandidatima, koji bi nedvosmisleno rekao da je za liberalni kapitalizam a da naslijeđe socijalističkog ekonomskog sistema treba u potpunosti odbaciti. Dapače, svi oni zagovaraju socijalistička ekonomska rješenja.

Tome umnogome doprinosi i privid da je ekonomija nekakva opskurna i okultna stvar, u koju imaju uvid samo ekonomski eksperti, a ne stvar zdravoga razuma o kojoj može mjerodavno suditi svatko od nas. Međutim, i ekonomske odluke i politike su svjetonazorno pitanje, kao i svako drugo pitanje. Samo je mit da su naši ekonomski eksperti i njihovi politički adepti ideološki neutralni kada donose određene odluke vezane za ekonomsku politiku. Otuda je od ključne važnosti skrenuti pozornost na to da je uzrok našeg ekonomskog propadanja u tome što naši ekonomisti i političari, svi oni koji su kreirali ekonomsku politiku zadnjih dvadesetak godina, u glavama još uvijek nisu raskrstili sa socijalizmom i prihvatili liberalni kapitalizam kao institucionalni okvir za rješavanje naših ekonomskih problema.

Rimokatilička crkva je mnogo starija i mudrija institucija od hrvatske države, pa nije ni čudo da apel na zdravi razum možemo prije očekivati od crkvenih velikodostojnika, nego od državnih dužnosnika i predsjedničkih kandidata. Kardinal Bozanić je, u stvari, u svojoj božićnoj propovijedi samo izrazio socijalni nauk Rimokatoličke crkve, kako je on formuliran u poznatoj enciklici pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, u kojoj se kaže da "nastojanja da se očuva slobodno tržište, uz pomoć stabilne valute i skladnih društvenih odnosa, predstavljaju preduvjete za postojan i zdrav ekonomski rast, u kojem ljudi svojim radom mogu osigurati bolju budućnost sebi i svojim obiteljima". Svakako bi u tome trebalo poslušati njegov savjet.

Bunjište ekonomski nezrelih ideja

Na hrvatskoj političkoj sceni, na žalost, nemamo nikoga tko bi rekao da je slobodno tržište preduvjet ekonomskog blagostanja i boljeg života. Naprotiv, svi će tvrditi da su za obuzdavanje tržišta, da se bore protiv "brutalnog neoliberalnog kapitalizma", da je "kapitalizam najveće zlo", i da se takvim ekonomskim nazorima žele boriti protiv siromaštva i nezaposlenosti. A upravo nas je borba naših političara protiv slobodnog tržišta i ograničavanja ekonomskih aktivnosti ljudi i dovela na ekonomsko dno. I tu nema razlike između lijevih i desnih – ekonomski gledano svi su socijalisti, svi su zagovornici "ideologije razvaline". Očito da je antikapitalistički mentalitet još uvijek dominantna sila na našem političkom tržištu ideja.

Stoga samo s indignacijom i zabrinutošću možemo gledati kako i ovi predsjednički izbori svjedoče o tome da se tu ništa nije promijenilo, da nema nijedne nove ideje koja bi mogla ukazati da će se u tom pogledu išta promijeniti u Hrvatskoj. Možda samo beznačajnost ovih izbora štiti kandidate i političke partije koje ih podržavaju od zaključka o njihovoj tužnoj bezidejnosti, odnosno, o tome da su dobri samo u "preprodavanju preostalih cigli iz ruševina" socijalističke ideologije. U stvari, beznačajni su samo zbog toga što na njima nemamo nijednog kandidata koji bi bio zagovornik liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta.

Po nekoj prirodi stvari, najbliža idejama ekonomskog liberalizma bi trebala biti kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar-Kitarović. HDZ je, doduše, prošle godine pompezno najavljivao svoj gospodarski program, koji bi išao upravo u tom smjeru. Sjetimo se samo da su se hvalili da su im savjetnici ugledni ekonomski reformatori Jose Pinera, rodonačelnik privatizacije mirovinskog sustava u Čileu i Robin Harris, ekonomski savjetnik barunese Margaret Thatcher. Međutim, od objavljivanja njihovog gospodarskog programa prije točno godinu dana, o liberalnim reformama u HDZ-u nema niti riječi. Dapače, potpuno su se okrenuli kritici Milanovićeve vlade sa socijalističkih pozicija, a bi sve kulminiralo izlaskom Martine Dalić iz HDZ-a uz obrazloženje da "HDZ nema reformski potencijal".

Što se tiče drugog kandidata desnice, Milana Kujundžića, ne znamo puno o njegovim ekonomskim idejama, ali možemo pretpostaviti da se radi o ekonomskom protekcionizmu, socijalističkoj klopci u koju vrlo često upadaju desničari. Oni se, naime, pozivanjem na zaštitu nacionalnih ekonomija, obično odlučuju za jake protekcionističke mjere vlade, uvođenje carinskih barijera, zatvaranje eknomije u nacionalne okvire i subvencije domaćoj privredi. To su sve antitržišne mjere i obično predstavljaju predvorje narigidnijeg socijalističkog gospodarstva.

Dok su kandidati desnice uveliko samozatajni u predstavljanju svojih ekonomskih ideja, na ljevici ideja o tome kako preurediti gospodarstvo, izgleda, nikad ne fali. Tako će se aktualni predsjednik Josipović, nakon što od njegovog programa "nove pravednosti" nismo vidjeli nikakvih rezultata, sada zalagati za "ekonomiju 21. stoljeća". Ako ste pomislili da je predsjednik Josipović shvatio da je socijalizam ostao na bunjištu 20. stoljeća, a da je 21. stoljeće stoljeće liberalnog kapitalizma, prevarili ste se. Sadržaj Josipovićevih ekonomskih ideja se, u biti, poklapa s idejama o "zelenoj ekonomiji", koje zastupaju ekološki aktivisti okupljeni oko stranke OraH. To su ideje koje će Hrvatsku zacementirati za naredno desetljeće u bijedi i neimaštini, ako ugledaju svjetlost dana. A što se samog Jospipovića tiče, ove njegove ideje više svjedoče o njegovom nelojalnom distanciranju od SDP-a i vezivanju za Orah, kao novu stranku ljevice, nego što bi on doista bio nekakav ekološki osviješteni aktivist.

Da je Hrvatska postala pravo bunjište političkog aktivizma i ekonomski zelenih ideja, možda najbolje svjedoči kandidat "Živog zida", Ivan Vilibor Sinčić. Živi zid je poznat kao udruga koja se bori protiv banaka i deložacija, neka vrsta hrvatske verzije Occupy pokreta, bar što se tiče njihovih ekonomskih ideja. U biti, njihov ekonomski program se svodi na bacanje anateme na neoliberalni kapitalizam, čije oličenje vide u bankarskom sustavu, privatizaciji i sličnim ljevičarskim strašilima; također se zalažu za jaku socijalnu državu, državni intervencionizam u privredi i za socijalizaciju individualnih rizika, poglavito vezano za otplate kredita građana. Iako lider "Živog zida", Ivan Pernar, često zna reći da on nije protiv liberalnog kapitalizma, očito da su njihove ideje i aktivnosti snažno obojene antiliberalnim pathosom, te da puno više duguju Davidu Graeberu i Occupy pokretu, nego Ronu Paulu i libertarijanskim idejama.

Politička kombinatorika na ruševinama parlamentarizma

No, sve i kad biste se u ponečemu slagali sa idejama pojedinih kandidata, opet ne biste mogli biti sigurni da bi vaš glas za njih bio i glas za te politike. To je još jedna prevara ovih predsjedničkih izbora, i nema šanse da se nakon njih ne osjećate iznevjerenima. Jasno je da su ovi predsjednički izbori, zbog gotovo nikakvih ovlasti koje ima predsjednik države, interesantni samo zbog pozicioniranja prije parlamentarnih izbora, koji jedini i donose stvarnu vlast. Ali, na ovim predsjedničkim izborima ne možete biti sigurni ni ako date glas određenom kandidatu da ste doista glasali za opciju čiji su oni kandidati.

To govori o tome da je u Hrvatskoj, pored ekonomske krize, u krizi ne samo tradicionalni bipartijski sustav, već i parlamentarizam uopće. Tradicionalne stranke, HDZ i SDP, zbog nesposobnosti da se oslobode svoga socijalističkog naslijeđa, nalaze se u permanentnoj krizi. Otuda imamo distanciranje kandidata od svojih stranaka, kao i stranaka od kandidata, pa se kandidati ponašaju prije kao politički aktivisti, koji propagiraju vrlo egzotične ideje, umjesto kao političari koji bi mogli garantirati političku stabilnost sustava. I to kandidata za funkciju koja bi prije svega trebala imati stabilizirajuću političku ulogu.

Kao što smo vidjeli već na primjeru predsjednika Josipovića, glas za njega ne znači nužno i glas za stranku čiji je kandidat. Dapače, glasati za njega mirne duše mogu i svi koji se ne slažu sa politikom SDP-a i premijera Milanovića. To je vidljivo i iz potpunoga odsusta premijera iz Josipovićeve kampanje, čemu vjerojatno nije uzrok navodni dogovor da nepopularni premijer ne smeta Josipoviću u kampanji, već njihov stvarni razlaz. Tako, glas za Josipovića prije može značiti glas za Orah i blokadu rada vlade, nego podršku aktualnoj vladi. Josipovićeva pobjeda bi vjerojatno značila uvod u konačni raspad SDP-a i uvod u krizu vlade, a ne stabilizaciju sistema.

S druge strane, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, ne mora nužno značiti i podršku Karamarkovom HDZ-u, kao ni problem za Milanovića. Dapače, glas za Grabar-Kitarović mogao bi oslabiti položaj Karamarka u HDZ-u i ojačati njemu nesklone frakcije. S druge strane, glas za nju bi mogao dati vjetar u jedra posrnuloj Milanovićevoj vladi, pa čak i gotovo razbijenoga SDP-a, jer bi Josipovićev poraz prije značio poraz Oraha i opozicijskih struja u SDP-u, nego poraz Milanovićeve struje. Nakon toga bi Milanović vjerojatno uspio konsolidirati SDP oko sebe, utišati frakcionaše i relativno se relaksirano, bar što se SDP-a tiče, pripremati za naredne parlamentarne izbore i borbu za još jedan mandat pod njegovim vodstvom.

Zbog ove asimetrične aritmetike glavnih parlamentarnih stranaka, slična stvar važi i za kandidate koji imaju male šanse za prolaz u drugi krug. Tako bi eventualni dobar rezultat Milana Kujundžića povećao izglede Josipoviću da izbjegne drugi krug, i eventualno dobije izbore u prvom krugu. No, za to su realno male šanse, a Kujundžić je u prvom TV-nastupu između redova najavio da će u drugom krugu pozvati svoje glasače da daju glas Kolindi Grabar-Kitarović. To će jako otežati Josipoviću pobjedu u drugom krugu, ako u njega uđe s malom razlikom u odnosu na kandidatkinju HDZ-a. Ako imamo u vidu Kujundžićev razlaz sa Karamarkom, i taj potez se čini logičnim.

Što se tiče kandidata Ivana Vilibora Sinčića, on pravi najveće probleme Josipoviću, jer je, prema anketama, dobio puno više simpatija nego što se to očekivalo. Za kandidata koji nastupa sa (prividno, doduše) antisistemskih pozicija, u ovako razvaljenoj Hrvatskoj, to i ne bi trebalo biti neko iznenađenje. Kako sada stvari stoje, najviše zahvaljujući Sinčiću Josipović ne može računati na pobjedu u prvom krugu, a kao što su neki analitičari već upozorili, pobjeda u drugom krugu nije nimalo izvjesna. Dapače, ako se u drugi krug uđe sa malom razlikom, pobjeda Grabar-Kitarović postaje izvjesnija. To što će jedan autsajder izgleda imati možda i odlučujući utjecaj na ishod izbora, dovoljno govori o stupnju političke nestabinosti i krize parlamentarnog sustava u Hrvatskoj.

Političari će uvijek biti dileri cigli a građani nasamareni

Kako god bilo, svi koji očekuju da će ovi izbori bilo što promijeniti, ostat će izigranih nadanja. Svi koji budu glasali za "svog" kandidata, mogli bi se ugristi za jezik. Jer takva je to igra - u njoj nikad ne dobijate ono što želite, već često upravo suprotno. Samo na slobodnom tržištu možete doista dobiti ono što želite i baš to što želite. Na političkom tržištu možete samo "kupiti ciglu". Politika je antitržišna igra, igra u kojoj svojom slobodom kupujemo mačka u vreći. I uvijek će to i ostati. Zbog toga političari i ne vole kapitalizam i slobodno tržište, a naše nade da ćemo svojim učešćem na političkom tržištu uspjeti doprinijeti ekonomskom napretku, ostat će uvijek samo puste sanje. Samo ekonomija slobodna od upliva politike može donijeti boljitak, nikada u sprezi sa politikom. Čisto da se ne lažemo.

Ovi predsjednički izbori samo su potvrda tog pravila. Jedino što će ih obilježiti jest početak raspada bipolarnog političkog sustava u Hrvatskoj. Taj sustav je dugo bio samo maska za djelovanje nereformiranih neformalnih centara moći, no sada se on raspada. Očito je da tradicionalne političke stranke više nisu pouzdan alat za zaštitu njihovih interesa, i da je sad izlaz za nuždu podrška i kreiranje ad hoc političkih projekata. Politički aktivizam će sve više zamjenjivati djelovanje tradicionalnih političkih stranaka. To, međutim, ne treba pozdravljati kao doprinos pluralizmu i demokratizaciji naše političke scene, jer je to samo tužna potvrda činjenice da će se jedan sustav i političke stranke prije raspasti nego što će se osloboditi pogubnog naslijeđa socijalističkih politika. To je, uostalom, sustav u kome će najgori uvijek dolaziti na vrh i biti u službi reprodukcije lošeg.

Takav scenarij smo, uostalom, ove godine imali prilike vidjeti u Sloveniji. U Novoj neka se pripremi Hrvatska. A građanima Hrvatske još jedan ciklus ekonomskog propadanja i osiromašenja u sustavu koji kreiraju naši "ideolozi razvaline".

Panika na ljevici – Michel Foucault je neoliberal!

Da li je konačno eksplodirala "teorijska bomba" zvana Foucault, čiji je fitilj odavno bio zapaljen, kako je to jednom prilikom najavio Daniel Binswanger u tekstu "Fuko: Liberalizam je politički razum moderne"? Da ironija bude potpuna, u gotovo perverznoj fukoovskoj maniri, ta bomba je ekplodirala u ruci onoga koji je njome najviše mahao i prijetio – u ruci revolucionarno nabrijane akademske ljevice. Naime, istraživači njegova djela utvrdili su da je Michel Foucault bio veliki poklonik neoliberalnih ekonomskih politika, poštovatelj djela Hayeka i Misesa, kao i teoretičara "čikaške škole", Miltona Friedmana i, nedavno preminuloga, Garyja Beckera.

Veći užas od ovoga za prosječnog ljevičara i mrzitelja neoliberalnog kapitalizma nije moguće zamisliti. A ipak se desilo.

Obilježavanje tridesete obljetnice smrti poznatog francuskog filozofa, tako, nije moglo završiti gore po sljedbenike njegova lika i djela. Zamišljena kao prilika da se, sjećanjem na filozofa koji je na ljevičarskoj intelektualnoj sceni – što će reći, na intelektualnom mainstreamu – postao vrsta idola oko koga se razvio kult kakav je nekada imao Marx, još jednom utvrde smjernice i upute za borbu protiv "pošasti neoliberalizma", njegovi poklonici su se suočili s vrlo neugodnom činjenicom, koja sada prijeti da u prah i pepeo sruši sve njihove nade u dokončanje sustava neoliberalnog kapitalizma.

U vrlo zanimljivom intervjuu, koji je prošlog tjedna objavio Jacobin Magazine sa sociologom Danielom Zamorom, koji je sa svojim suradnicima napisao knjigu o Foucaultovoj fascinaciji neoliberalizmom – bar onim što prosječni ljevičar podrazumijeva pod rječju "neolibaralizam", što će reći, slobodno tržište i minimalna država - tako, možemo pročitati da je Foucaulta "jako privlačio ekonomski liberalizam", koji je, po njemu, stil vladanja (govermentality) koji je "mnogo manje normativan i autoritaran od socijalističkog ili komunističkog, koje je smatrao prevaziđenima". Neoliberalizam je, kaže dalje Zamora, za Foucaulta mnogo manje birokratski i disciplinirajući stil vladanja od stila vladanja koji predstavlja socijalna država, odnosno, tzv. država blagostanja, jer pojedincu nudi mnogo više slobode i autonomije u odnosu na državu. To da je Foucault, naročito u zadnjem razdoblju svoga života, inspiraciju za svoje ideje tražio u radovima autora neoliberalne provenijencije, doduše, ništa novo. Samo je ta istina dosad uspješno potiskivana od strane njegovih poklonika. Zamora također primjećuje da današnja ljevica uopće ne prati što pišu neoliberali, niti uopće razumiju što je to neoliberalizam, pa stoga niti ne čudi to što su sve dosad uspješno previđali neoliberalni štih u radovima svoga idola.

Značaj intervjua sa profesorom Zamorom je tim više u tome što je Zamora odlučio prekinuti ovu šutnju i potiskivanje kako bi, upravo kao pripadnik intelektualne ljevice, upozorio svoje istomišljenike za nekritičko preuzimanje sadržaja koji su strani marksističkoj doktrini. Prije svega, on problem vidi u tome što je ljevica napustila klasični marksistički ekonomizam i kao subjekt socijalističke revolucije prepoznala marginalne skupine, isključene, hospitalizirane, seksualne manjine, itd. Na taj način je, po njemu, radnička klasa ostala prepuštena radikalnoj desnici, koja sada doživljava svoj uspon. Fascinacija ljevice radom Michela Foucaulta po Zamori je dio ovog problema s kojim je danas suočena. Tim više što je Foucault, po njemu, ne samo napustio paradigmu ekonomskog marksizma, već i stoga što je prihvatio neoliberalnu ekonomsku paradigmu. Stoga je i odlučio upozoriti ljevicu na opasnost od ove fascinacije.

Da stvar bude gora, na to da je Foucault bio pristalica ekonomskog liberalizma, te da je njegova kritika "governmetaliteta", prije svega, bila usmjerena na kritiku socijalne države, a ne neoliberalizma, još davno je upozoravao Francois Ewald, Foucaultov asistent i najbliži suradnik, koji je i uredio njegova predavanja sa College de France, koja su i izazvala čitavu ovu zbrku. Ewald svjedoči o tome da je Foucault krajem sedamdesetih doživio "duhovni preokret", koji je bio obilježen "razočaranjem u revoluciju", nakon čega je Foucault došao na "post-revolucionarnu", čak "anti-revolucionarnu poziciju". Ewald je pod Foucaultovim mentorstvom pisao i svoju disertaciju, u kojoj je Foucaultovu analizu moći/vlasti (francuska riječ pouvoir, koju koristi Foucault, pokriva oba ova značenja) primjenio na kritiku socijalne države.

Međutim, ljevica je takvu interpretaciju Foucaulta odmah otpisala kao podmetanje. Tako je Antonio Negri Ewalda opisao kao "desnog fukoovca", koji "vjeruje da tržište može funkcionirati i bez državne regulacije", suprotstavljajući mu "pravog Foucaulta", koji je, navodno, slijedio Marxa u svojim analizama moći/vlasti. Uz to se, kao posebno inkriminirajuća okolnost, Ewaldu obično dodaje to što je devedesetih napustio akademsku karijeru i postao savjetnik francuskih osiguravajućih kompanija, te njegov angažman u pregovorima sa sindikatima, kada je ove uvjerio da radnici trebaju raskinuti kolektivne ugovore između sindikata i države i prihvatiti model individualnog pregovaranja, koje je nazvao "udarom građanskog društva protiv države". Pravi pravcati sluga kapitala i neprijatelj radničke klase, rekli bismo. Sada se pak ispostavlja da je pravi Foucault bio upravo Ewaldov "desni Foucault", a ne Negrijev tobožnji Foucault koji nastavlja Marxovo djelo.

Foucault se političkom filozofijom i analizom i kritikom institucionalne zloupotrebe moći, policijske represije i raznih sustava potčinjavanja bavio tijekom čitavog života. Stare autore je uvijek čitao s refleksijom na "analizu aktualiteta". Ono što ga je privuklo klasičnom liberalizmu, bio je neobičan zahtjev koji je ta tradicija političke misli postavila pred sebe – ideja ograničenja vlasti. Dok su sve druge tradicije političkog mišljenja – bilo da se radi o pastoralnoj vlasti ili tradiciji "državnog razloga" – razvijale različite strategije pokoravanja čovjeka i ograničavanja njegove slobode, liberalizam je tradicija koja ta ograničenja želi postaviti suverenoj vlasti.

Ono što je Kant svojom kritikom uma učinio na planu teorijskog uma – postavio mu vrlo uske granice njegove legitimne upotrebe – to su klasični liberali učinili s političkim umom: postavili su vrlo uske granice legitimnoj upotrebi političke moći. Liberalizam predstavlja "kopernikanski obrat" u političkoj teoriji. "Kako udesiti da se ne vlada suviše?" - to je glavno pitanje liberalne teorije, kako ga formulira Foucault, jedan pomalo paradoksalan stav za političku teoriju, ako imamo u vidu da je politička teorija uglavnom bila u službi pokoravanja. U tome je Foucault vidio izvanrednu prirodu liberalizma i njegov potencijal za radikalnu kritiku zloupotrebe vlasti. Isti taj oslobodilački potencijal klasičnog liberalizma je Foucault prepoznao u neoliberalizmu, koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća označavao renesansu ideala klasičnog liberalizma, a bit će utjelovljen u politikama Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Zbog toga je svojim studentima govorio da se, ako ih zanima sloboda, obrate sabranim djelima Hayeka i Misesa i drugim teoretičarima neoliberalizma, a ne Marxu i Althusseru.

Gotovo je nevjerojatno da današnji studenti, dakle, oni koji su već po naravi svojih godina zainteresirani za ideju slobode, svoje intelektualne uzore traže na ljevici, a ne u teoretičarima neoliberalizma. Na taj način oni vrlo brzo gube svoj prirodni kritički stav prema državi i njenoj moći, počnu prezirati slobodno tržište i prizivati sve veći udio onoga što bi Foucault nazvao "pastoralnom vlašću" u njihovim životima. Tako će studenti danas zahtijevati, na primjer, državno financirano školstvo (oni to nazivaju "besplatnim obrazovanjem"), ukidanje kapitalizma i sve veći upliv države u svim sferama društva, veličat će socijalističke tiranije prošlosti kao neostvarene utopije budućnosti, a prezirati slobode o kojima govore neoliberali. Jedan izuzetno štetan trend među mladima, koji je oblikovan našim obrazovnim programima i dominacijom intelektualne ljevice i nepreboljenih sljedbenika marksizma na našim akademskim institucijama. Na taj način se uništva bilo kakva kritička žica u populaciji koja bi trebala donijeti promjene i koja bi trebala oblikovati naše društvo u smjeru više slobode.

Upravo je u tome izuzetan značaj toga da se pokaže da je Foucault, koji danas predstavlja glavnu ikonu intelektualne ljevice i kod nas i u svijetu, na sasvim drukčiji način razmišljao o tim stvarima. Dok će ljevica danas, recimo, listom hvaliti socijalnu državu i to smatrati ostvarenjem humanog društva, Foucault modernu socijalnu državu analizira kao produžetak "pastoralne vlasti", koja želi kontrolirati, disciplinirati i potčinjavati svoje stanovništvo. U tom ključu treba čitati Foucaultove analize tehnika "vladanja sobom i drugima", koje on nalazi prije svega razvijene u kršćanskoj tradiciji. Foucaultova kritika je uvijek kritika socijalne države a ne neoliberalnog kapitalizma. Kao što su kršćanske asketske tehnike razvijane kako bi se pastirski moglo brinuti o duši pripadnika pastve, tako i moderna socijalna država (tzv. "nanny state") razvija svoje tehnike upravljanja stanovništvom brigom o njima "od kolijevke pa do groba". Za Foucaulta tu se, očito, ne radi ni o humanizmu, niti o oslobođenju, već o modernim tehnikama porobljavanja čovjeka, utjelovljena u današnjim institucijama socijalne države.

Svakako će okolnost da je iz ljevičarskog tabora konačno stiglo priznanje da je Michel Foucault politički bio neoliberal, imajući na umu njegov ugled među pripadnicima akademske ljevice, imati velikog utjecaja da se ovaj trend ignorantskog odnosa prema pravoj prirodi Foucaultovih političkih analiza radikalno promijeni. Mjesta za ignoriranje i paušalno odbacivanje ocjena o Foucaultovom neoliberalizmu više nema. Ako žele razumjeti Foucaulta, sada će se filozofski mainstream morati baciti na ozbiljno čitanje Misesa, Hayeka, Friedmana i Beckera kao izvora inspiracije Foucaultova djela. Na taj način će dobiti uvid u političku teoriju kojoj je jedini sadržaj sloboda.

Razbaštinjavanje ugleda ljevice se, dakle, nastavlja. Pored toga što je pretrpjela katastrofalne poraze na političkom, ekonomskom i povijesnom planu, sada je doživjela ogroman poraz u sferi duha. Ako damo za pravo Hegelu da je filozofija "svoje vrijeme obuhvaćeno u mislima", onda neoliberalizam polako postaje dominantna filozofija našega doba, a Foucault postaje jednim od njegovih glavnih promotora i tumača. Stoga, možemo uskoro očekivati navale ljevičarskih intelektualnih desperadosa na knjižnice kako bi proučili djela neoliberalnih autora. Za očekivati je i da izdavači krenu pratiti trend i batale se Žižeka, Negrija i Agambena, a late se Hayeka, Misesa i Friedmana. I Foucaulta, naravno.

Svakako, ista stvar vrijedi i za hrvatske neoliberale – treba čitati Foucaulta. U njegovim djelima možemo otkriti jednu produbljenu kritiku moderne socijalne države i dobiti značajnog saveznika u nastojanju da konačno demontiramo sustav socijalne države i napravimo značajan korak ka neoliberalnom kapitalizmu. Jedna velika bitka u svijetu duha je dobijena. Sloboda je odnijela štih etatizmu.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Ljevičarsko prekrajanje povijesti i uništenje moralne refleksije

Svako malo u Hrvatskoj se nekim povodom pusti medijski spin u cilju opravdanja komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, obično o nekim praznicima tog nikad prežaljenog sustava. Tako je bilo i ove godine povodom obljetnice 29. studenoga, bivšeg komunističkog praznika, takozvanog Dana Republike. Na taj dan se, kao što znamo, u SFRJ obilježavao dan kada su jugoslavenski komunisti oružani otpor okupaciji zemlje proglasili za socijalističku revoluciju, čime su legitimirali uspostavljanje revolucionarne diktature.

Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana". Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću, dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta, koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji, a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011. da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv po Josipu Brozu Titu.

Očito da je tekst dvojice sociologa iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a, imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."

Hrvatska predstavlja ogledni primjer ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.

No, to nije cijela istina. Ova vrsta moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi. Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.

Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon, skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma. Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.

Sa žrtvama komunističkog režima se ni na približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.

Premda su savjest i sjećanje na žrtve jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati, njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je, po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar "Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina strahovlade u SSSR-u.

Titov komunistički režim je bio poznat kao najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su, kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa slijede unutarpartijski obračuni.

Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da "Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine" znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.

Zamislimo situaciju u kojoj nacisti sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja, ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi. Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je normalizacija sustava pritisnuta silama života...

Na kraju se taj sustav nacističke Nove Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim, to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića, mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?

Bez obzira na dugotrajnu totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi  komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima; komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.

Naša moralna percepcija stvarnosti je uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost. Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i parlamentarna demokracija.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Zašto se ne bune uhljebi u Hrvatskoj, dok se u cijeloj Europi štrajka?

Konac prošlog i početak ovog mjeseca obilježili su veliki sindikalni antikapitalistički prosvjedi u Europi. Naročito je burno i s puno nasilja bilo u Italiji i Belgiji, gdje su stotine tisuća prosvjednika, predvođeni sindikatima i ljevičarskim partijama, prosvjedovali protiv najavljenih mjera štednje. U Londonu su također prosvjedovali studenti, zahtijevajući besplatno školovanje, ali i ukidanje vladinih mjera štednje, te kapitalizma uopće. Ti prosvjedi su reakcija europskih proračunskih uhljeba na odluku pojedinih europskih vlada da poduzmu ozbiljne korake ka racionaliziranju proračunskih rashoda i smanjenju deficita.

Zanimljivo je pritom primjetiti da u Hrvatskoj nema nikakvih prosvjeda, unatoč tome što je, ako gledamo zemlje EU, hrvatsko gospodarstvo u najgorem stanju. Ulazimo u sedmu godinu recesije, Hrvatska se, gledano po svim parametrima, nalazi pred socijalnom kataklizmom, a u Hrvatskoj ni traga socijalnome buntu. Kako to? Možda odgovor možemo dobiti ako samo izokrenemo prethodnu konstataciju – nije li hrvatsko gospodarstvo u najgorem stanju u EU upravo zato što se sindikati ne bune i što nema nikakvih socijalnih prosvjeda?

Mislim da ovako postavljeno pitanje omogućuje da u dobroj mjeri razumijemo uzroke socijalne katastrofe u Hrvatskoj. Da, hrvatskoj uhljebničkoj klasi je dobro, njeni interesi nisu ni na koji način ugroženi i zato nemamo prosvjeda na ulicama hrvatskih gradova, a to što je njima dobro je, istovremeno, i razlog propadanja hrvatskog gospodarstva.


Komedijanstvo uhljebničke svijesti u Hrvatskoj

Doduše, prije par dana Milanovićevoj je vladi upozorenje o mogućnosti organiziranja sindikalnih prosvjeda protiv najavljenih mjera štednje uputio i predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata, Vilim Ribić, riječima da će "biti vraga" ako vlada uvede uštede na plaćama zaposlenih u javnom sektoru. "Državni službenici neće mirno gledati kako se na njima štedi – igrate se vatrom", poručio je Ribić premijeru Milanoviću.

Naravno, kao i sve u Hrvatskoj, ovo je samo bleferski odgovor sindikata na blefersku najavu Vlade da će proračun za 2015. godinu biti smanjen. Kao što su u svojim analizama već primjetili ekonomski analitičari poput Krunoslava Gašparića i bivša HDZ-ova ministrica financija Martina Dalić, nikakvog smanjenja i rezanja proračuna neće biti. To što Vlada priča o restrikcijama i uštedama u proračunu, samo je običan računovodstveni spin, jer je do smanjenja proračunskih prihoda i rashoda za 2015. godinu došlo zbog izdvajanja HZZO-a iz proračuna. Nikakvih realnih rezanja u proračunu neće biti, pa ni tobožnjeg smanjenja plaća državnih službenika.

Smiješno je uopće i pomisliti da bi Milanovićeva ljevičarska vlada doista donijela restriktivan proračun, pogotovo ne onaj koji bi uveo uštede na plaćama državnih službenika. A poglavito neće donositi takav proračun za izbornu godinu. Dapače, možemo očekivati samo povećanje proračunskih rashoda i nekoliko novih rebalansa proračuna tijekom sljedeće godine, što će vjerojatno biti financirano novim zaduživanjima u inozemstvu.


Pohlepa i sebičnost hrvatske uhljebničke klase

A proračunska rezanja i uštede su Hrvatskoj nasušno potrebni, jer državne financije cure na sve strane a od umrle hrvatske ekonomije se nema odakle više uzimati. No, vlada i sindikati se ovdje nalaze u istom čamcu – čamcu koji napušta potonuli brod hrvatskog gospodarstva. Na brodu su ostali s njim potonuti svi ostali, tj. oni koji pune takav prenapuhani proračun: radnici u privatnom sektoru i njihovi poslodavci, nezaposleni i mladi – koji još dugo neće naći posao u državi s ovakvom rasipničkom vlašću i njihovim "socijalnim partnerima" iz sindikata s nezajažljivim apetitima za tuđim novcem – a ovom spisku svakako treba pribrojiti i tek rođenu i još nerođenu djecu, koja će morati otplaćivati dugove koje stvara naša uhljebnička klasa.

Sindikati u Hrvatskoj nemaju nikakvog razloga najavljivati sindikalne prosvjede, niti će tih prosvjeda biti, jer je njihova uhljebnička klasna borba institucionalizirana vlašću na Banskim dvorima. Predstava koja se igra samo je mazanje očiju javnosti kako se, navodno, u Hrvatskoj pokušava voditi fiskalno odgovorna politika, a sindikati tobož ne daju, dok nam zajedničkim snagama iz džepova i dalje uzimaju novac za hranjenje ogromne vojske državnih uhljeba.

I tu je razlika između Hrvatske i drugih članica EU, na čijim ulicama vidimo prosvjede njihove uhljebničke klase. EU se obračunava sa svojim uhljebima i pokušava skinuti s proračuna sve one za koje ne postoji opravdan razlog da njihove aktivnosti budu financirane iz proračuna, dok su u Hrvatskoj uhljebi na vlasti, a njihov socijalni bunt je institucionaliziran u politikama Banskih dvora. To je i razlika između ozbiljnih država i njihovih vlada koje se pokušavaju ponašati odgovorno prema vlastitoj budućnosti i hrvatske državne politike koja je svedena na džuboks, na puki servis ispunjavanja muzičkih želja pojedinih utjecajnih interesnih skupina, koje su namjerile živjeti na tuđ račun a ne od vlastitoga rada.


Džeparenje građana s mirnom savješću

Dok europske države pokazuju ozbiljnu namjeru demontiranja zastarjelog i štetnog koncepta socijalne države, takav koncept u Hrvatskoj uživa pun ugled, a njegovi zagovornici društveno uvažavanje. Dapače, taj koncept je upisan i u same temelje hrvatske države, u njen Ustav. Socijalna država, međutim, nije ništa drugo nego legalno pokriće za pljačku porezno aktivnih građana, produktivnog dijela društva, koji stvara bogatstvo, kako bi se dalo onima kojima su političari obećali da će im dati i koji vjeruju da je to što dobivaju nekakvo njihovo pravo koje im pripada. Naš ministar financija se ne razlikuje puno od džeparoša koji se zakleo da će poštivati Ustav.

Socijalna država stvara sve više socijalnih abonenata i ovisnika o proračunu. Aktualna kriza zapadnih ekonomija najvećim dijelom je uzrokovana time što je odnos porezno aktivnih građana i onih koji ovise o proračunu pola-pola. U Hrvatskoj je taj odnos znatno gori, ravan socijalnoj kataklizmi – naime, kod nas 28% porezno aktivnog stanovništva, kroz državnu pljačku i redistribuciju, financira 72% ovisnika o državnom proračunu!

Najveći živi filozof, Peter Sloterdijk, ovaj je sustav državne kleptokracije, u kome većina živi na račun manjine, nazvao sustavom "obrnute eksploatacije". On odbacuje "nemisaonu i histeričnu retoriku", koja je i u našim mas-medijima najrasprostranjenija fraza dana, kako mi danas živimo u "neoliberalnom kapitalizmu". Prema njemu, suvremena zapadna društva žive u sustavu polu-socijalizma, sa "privredom koja počiva na privatnom vlasništvu i u kome porezna država samo otima", a koja društva su za sebe uzela "sramni naziv socijalne tržišne privrede".


"Obrnuta eksploatacija" – većina eksploatira manjinu

Taj sustav se od feudalnog sustava direktne eksploatacije, gdje su bogati živjeli na račun siromašnih, razlikuje po tome što danas imamo "obrnutu eksploataciju", gdje agresivna porezna politika, legitimirana visokoparnim imenom "socijalne pravde", omogućuje neproduktivnom dijelu stanovništva neke zemlje da živi na račun njegovog produktivnog dijela.

Mi se još uvijek nalazimo u feudalizmu – živimo u društvu statusa a ne ugovora, u društvu u kojem država garantira privilegije i posebna prava, a ne jednakost građana pred zakonom. Kao i u feudalizmu, i u socijalnoj državi imamo statusna prava, kojim naši vlastodršci kupuju socijalni mir i glasače na izborima. Jedino što je socijalna baza prvilegiranog dijela stanovništva proširena do neslućenih razmjera, pa taj sustav možemo nazvati i sustavom demokratskog feudalizma. Eksploatirana manjina danas hrani i održava privilegiranu i neproduktivnu većinu.

Nedavno je naš poznati investitor i financijski analitičar, Nenad Bakić, na svom blogu objavio poražavajuće podatke o potopu malih biznisa, iz kojih možemo vidjeti kako se hrvatska država odnosi prema tvrtkama koje zapošljavaju preko polovicu ljudi u realnom sektoru. Njih je država svojim regulatornim i redistributivnim politikama dovela u ropski i neodrživ položaj, klase koja je uz to i prezrena u našem socijalistički indoktriniranom javnom mnijenju, premda osigurava posao i hrani polovicu zaposlenih u realnom sektoru, što će oko 420.000 radnika. "Dakle, mali poduzetnici, a to su skoro svi, rade kao grupa u stvari za državu i banke, kako bi isplatili plaće svojim radnicima, pri čemu gube svoj kapital i, evidentno, zdravlje. Te je od strane glasne manjine kreirana društvena atmosfera u kojoj su prezreni!"

Sasvim je izvjesno da je takav sustav potpuno neprirodan, nepravedan i neodrživ, te da mu, ukoliko drastično ne promijeni svoju filozofiju, prijeti kolaps i potpuni raspad. Nepravda i izrabljivanje koju trenutno trpi poduzetni i produktivni dio hrvatskog stanovništva, sinonim je sveopće nepravde i izrabljivačkog karaktera feudalnog sustava socijalne države.

Oni koji se vide i oni koji se ne vide

Međutim, izgledi za značajnu promjenu ovakvog parazitskog sustava socijalne države nisu veliki – ako ni zbog čega, onda zato što je socijalna država stvorila sustav u kojemu su uhljebi većina. Zbog toga su i vidljivi, zbog toga se i mogu organizirati u skupine za pritisak, prijetiti velikim prosvjedima, rušenjem vlada koje se usude dirnuti u njihove interese, koje oni nazivaju pravima, pa čak i zahtijevati ukidanje i ono malo zdravog kapitalističkog društvenog jezgra, koji jedini i proizvodi društveno bogatstvo, pa i financira njihova uhljebnička "prava".

Stvarni gubitnici ovog suvremenog feudalnog eksploatatorskog sustava socijalne države, kakav imamo u Hrvatskoj, to treba još jednom podvući, nije samo onaj njegov porezno aktivni i vidljivi dio stanovništva, onih 28%. Nisu to samo privatni poduzetnici i radnici u privatnom sektoru, kojima se otima od plaće preko 50% zarade, kako bi se nahranili državni abonenti pod zaštitom naših političara i sustava socijalne države. Istom nepravdom, besperspektivnošću i ukradenom budućnošću pogođen je i onaj socijalno nevidljivi sloj stanovništva, a koji bi imao nekakvu budućnost i šanse kada bismo se oslobodili našeg sustava feudalnih nepravdi. To je, prije svega, vojska mladih i nezaposlenih, kojih je trenutno oko 30% (ne vjerujte fingiranim državnim statistikama).

Oni su također direktne žrtve sustava socijalne države u Hrvatskoj. Njima socijalna država, zadužujući ih, otima budućnost i tjera van iz Hrvatske. Borba protiv eksploatacije produktivnog dijela stanovništva od strane pljačkaške države, stoga je borba i protiv eksploatacije i uništenja i ovog nevidljivog a vitalnog dijela hrvatskog društva. Ta borba ima obilježja univerzalnog oslobođenja od nepravednog i izrabljivačkog sustava socijalne države.

Prvi vjesnici da je Hrvatska krenula u tom smjeru bit će kada na ulicama budete vidjeli uhljebe kako doista prosvjeduju a ne blefiraju, kako pale i razbijaju automobile i izloge, a ne prijete praznom puškom i filozofiraju sa sindikalnih govornica. Neki će to tada možda nazvati socijalnim buntom ili revolucijom, no bit će to samo očajnički pokušaj restauracije i očuvanja starih privilegija. Onaj pošteni i radni dio Hrvatske na takve će prizore samo odmahnuti rukom i prijeći na drugu stranu ulice.


Izvor: Politika Plus

Nozickova obrana liberalnog kapitalizma

Kako nas u svojoj kolumni pod naslovom "Obljetnica ozbiljnoga političkog neoliberalizma" podsjeća Žarko Puhovski, navršilo se punih četrdeset godina kako je američki filozof, Robert Nozick (1938-2002), objavio svoju knjigu Anarhija, država i utopija (1974). Knjiga je gotovo istog trenutka postala pravi bestseller, nagrađena je Nacionalnom nagradom za knjigu, široko je komentirana, hvaljena i osporavana, što je pomalo čudno za jednu akademsku raspravu, pisanu dosta teškim stilom, punu tehničkih termina i kompliciranih teorijskih izvođenja.

Po čemu je Nozickova knjiga kontroverzna?

Iako ju Puhovski naziva "kontroverznom", ona taj epitet može ponijeti samo iz jedne ideološki prilično sužene perspektive. Da, doista je bila "kontroverzna", ali za vladajuću ljevičarsku dogmu na američkim sveučilištima, jer je u paramparčad raznijela čitav ideološki postav tadašnjeg socijalističkog intelektualnog establišmenta. Nozick je svojim prvijencem na velika vrata akademske političke filozofije ponovno uveo odatle odavno prognane autore liberalne orijentacije i povratio akademski dignitet i pravo građanstva njihovim teorijama, koje su bile potisnute pred velikom navalom socijalističkih ideja.

U ideološki veoma ostrašćenoj i netolerantnoj atmosferi američkih sveučilišta s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih, koju su diktirali šezdesetosmaši i novoljevičari, bilo je nezamislivo da netko, a pogotovu mlada zvijezda harvardskog sveučilišta, pokušava teorijski obnoviti tradiciju klasičnog liberalizma i zagovarati libertarijanske ideje. U to vrijeme Hayek i Friedman još nisu dobili Nobelovu nagradu, a u javnosti je od zagovornika ideja klasičnog liberalizma bila poznata jedino spisateljica Ayn Rand i njeni objektivisti.

Nozick je svojom knjigom svakako pogodio u živac epohe i uzburkao duhove svojih suvremenika. Samo utoliko njegovu knjigu Anarhija, država i utopija možemo nazvati "kontroverznim", ali ne i dovoditi u pitanje vrijednost toga djela. Ubrzo nakon objavljivanja Anarhije, države i utopije i njenog meteorskog uspjeha, ne samo Hayek i Friedman, već i Mises i Rothbard, postaju nezaobilazni dio seminarske literature na predmetima iz etike, prava i političke filozofije na sveučilištima koja drže do svog ugleda.

Nozick je dao domaću zadaću svim neprijateljima slobodnog društva i liberalnog kapitalizma, naročito u akademskom svijetu, koji više nisu mogli samo prezrivo odmahnuti rukom na spomen ideja slobodnog tržišta, neprikosnovenosti privatnog vlasništva ili minimalne države. Sada su se morali suočiti s argumentima iz njegove knjige.

Prethodna bilješka o neoliberalizmu i libertarijanizmu

Puhovski u svome komentaru Nozicka označava kao "neoliberala" a njegovu teoriju kao "ozbiljni politički neoliberalizam". To je jako pogrešno etiketiranje, bar ukoliko želimo izbjeći standardne zabune oko značenja ovog termina, koji ima svoju vrlo široku žargonsku upotrebnu vrijednost, ali je u toj upotrebi bez naročite eksplanatorne snage, pa bi ga u ozbiljnim raspravama trebalo izbjegavati ili bar podrobnije odrediti njegovo značenje.

Termin "neoliberalizam" je u današnjoj pomodnoj uporabi postao česta ideološka batina kojom se protivnika želi etiketirati i denuncirati, kako bi ga se otklonilo iz rasprave. To je više psovka, pojam bez ikakavog kognitivnog sadržaja. Kao što je jednom prilikom zgodno primjetio ekonomist Slaviša Tasić, "riječ neoliberalizam nije oznaka za bilo kakvu ideologiju, već lozinka koja simbolizira vašu pripadnost radikalnoj ljevici". Kada koristimo taj termin, mi više govorimo o sebi i našim ideološkim preferencijama, nego što opisujemo poziciju onoga za koga pokušavamo vezati taj termin.

Nozicka bi najtočnije bilo opisati onako kako on sam sebe opisuje – kao libertarijanca. Libertarijanizmom nazivamo pokušaj obnove ideja klasičnog liberalizma od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koji pokušaj u mnogo čemu želi ići i korak dalje od doktrine klasičnog liberalizma. Libertarijanizam bi utoliko imao ambiciju da bude teorijski čistija forma doktrine klasičnog liberalizma, neka vrsta protestantizma unutar liberalnog pokreta. Libertarijanci žele ponovno teorijski utemeljiti ideje individualnih sloboda, privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i minimalne države. Libertarijanizam bi, tako, bio ideologija laissez-faire kapitalizma.

Iako neprijatelji kapitalizma značenjski poistovjećuju libertarijanizam i neoliberalizam, neoliberalizam je nešto sasvim drugo. Naime, dok libertarijanizam pokušava, u uvjetima dominacije socijalističkih politika u zapadnom svijetu druge polovine dvadesetog stoljeća, napraviti radikalni otklon od ovih politika, neoliberalizam ima pomirljiviji ton – on želi napraviti pakt sa socijalističkim politikama, kako bi se, u povijesno nepovoljnim uvjetima, sačuvalo bar nešto od principa i tradicije klasičnog liberalizma. Prefiks "neo" u kovanici "neoliberalizam" označava odstupanje od ideja klasičnog liberalizma, a ne povratak njegovim izvornim principima.

Neoliberalizam je, tako, neka vrsta intelektualnog katolicizma u liberalnom pokretu. Imena koja se najčešće vezuju za termin "neoliberalizam" su ona bivšeg "austrijanca" Friedricha von Hayeka i monetarista Miltona Friedmana. Neoliberalizam odlikuje eksplicitno odbacivanje "ideologije laissez-faire kapitalizma", kako se o free-market kapitalizmu negativno izrazio Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo, te pokušaj pomirbe ideja tržišnog liberalizma s preovlađujućim intervencionističkim politikama. Sam termin je, ako se ne varam, prvi put upotrijebio čikaški ekonomist Henry Simons u svom spisu A Positive Program for Laissez-Faire (1934).

Neoliberali vjeruju da je čitav svijet tridesetih godina nepovratno krenuo u smjeru socijalizma (ka "putu u ropstvo"), te da se više nije moguće direktno suprotstaviti ovom ireverzibilnom procesu, već je moguće samo, unutar tog novog antiliberalnog milieua, koji se okitio imenom "države blagostanja", raditi na očuvanju bar nekih ideja liberalne tradicije, kako ne bismo potpuno potonuli u totalitarni mrak. U tom smislu je znakovit već sam naziv trećeg poglavlja Hayekove knjige Poredak slobode (1960) – koju knjigu možemo smatrati programatskim djelom neoliberalizma – "Politika slobode u državi blagostanja", u kojem Hayek usvaja veliki dio socijalističkih regulacija i redistributivnih politika.

Za ovakvu kompromisersku strategiju neoliberala možemo reći da je donekle bila i uspješna (bar u prenošenju nekadašnjeg slavnog imena liberalizma novim generacijama, ako ne uvijek i njegovog potpunog sadržaja), poglavito ako imamo u vidu da su tom strategijom dodvoravanja socijalistima uspjeli ući u mainstream (tijekom sedamdesetih i osamdesetih je većina njihovih glavnih predstavnika dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju), ali i da je pobudila veliko nezadovoljstvo među privrženicima laissez-faire kapitalizma. Naročito je ovim odricanjem od ideala klasičnog liberalizma bio negativno iznenađen Hayekov učitelj, Ludwig von Mises, koji je Poredak slobode nazvao "razočaranjem", dok ju je Rothbard u prepisci s Misesom komentirao kao "zlu knjigu" koja socijalističke politike naokolo prodaje pod firmom liberalizma.

Nazivati pak neoliberale "ekstremnim liberalima", "tržišnim fundamentalistima" i braniteljima "neobuzdanog, nereguliranog kapitalizma", kako je to uobičajeno u današnjim intelektualnim prepucavanjima, samo je dio ljevičarske strategije (vjerojatno ponikle iz neznanja, ali i tom neznanju primjerene pučke lukavštine) potiskivanja prave tradicije klasičnog liberalizma, gdje surogat nudimo kao original, kako bismo lakše izašli na kraj s idejama koje kritiziramo. Ideja je predstaviti kao krajnje zastupnike protivničke ideje one koji ne dovode u pitanje naša osnovna stajališta, kako im ne bismo morali polagati račune za njih. U logici se takav postupak naziva "gađanjem čovjeka od slame".

No, Nozick nikako nije bio čovjek od slame, već original liberal, kojeg je jako teško pomiješati s neoliberalima. Uostalom, Nozickova država je mnogo manja i od Hayekove i od Friedmanove. Zamijeniti ih nije moguće ne samo stoga što su neoliberali uglavnom bili ekonomisti, dok je Nozick bio filozof, već prije svega stoga što je njegova strategija bila direktno suprotna od one koju su usvojili neoliberali: dok su neoliberali pokušali plivati niz struju i nastojali mijenjati sustav "iznutra", Nozick se odlučio ići protiv struje i direktno se suprotstaviti vladajućem intelektualnom establišmentu – odlučio je uputiti direktan izazov socijalističkoj intelektualnoj plimi, suprotstavljajući joj izvorne principe klasičnog liberalizma. Nozick je pozvao etatiste i socijaliste da polože račune o svojim osnovnim ideološkim postavima.

Postoji li politička analogija nevidljivoj ruci tržišta?

Često se previđa da je Nozick mnogo više dugovao zastupnicima izvornog liberalizma, poput Misesa i Rothbarda, kao i intelektualnom utjecaju nezaobilazne Ayn Rand, nego neoliberalima. Na ta dugovanja podsjetio je i Nozickov prijatelj, Ralph Raico, u svom tekstu povodom Nozickove smrti. Otuda ćemo u Nozickovoj knjizi naći čitavu lepezu relevantnih političkih mislilaca, od zagovornika anarho-kapitalizma (Rothbard), preko minarhista (Ayn Rand), do klasičnih liberala (Mises), neoliberala (Hayek, Friedman) i socijalista, poput Rawlsa i Marxa. Na taj način je Nozick znatno proširio listu "obavezne literature" kada su u pitanju autori koji dolaze iz liberalne tradicije.

Čitav prvi dio njegove knjige predstavlja raspravu s anarho-kapitalističkom pozicijom, gdje on pokušava opovrgnuti značaj anarhističkih argumenata protiv države i ponuditi opravdanje svoje minimalne države (a ne "ultraminimalne", kako uporno u svom prikazu tvrdi Puhovski – niti pak Nozick igdje "kritizira ideju minimalne države", kao što on tvrdi; dapače, Nozick joj pokušava priskrbiti filozofsko opravdanje). Nozick za ishodišnu točku svog argumenta uzima, njemu i anarhokapitalistima zajedničku, pretpostavku da pojedinci imaju neka nepovrediva prava, čije je narušavanje strogo zabranjeno. Otuda on pita: Koliko ova prava pojedinaca ostavljaju mjesta državi? Može li država nastati bez povrjeđivanja ovih prava? Anarhistički odgovor je da država ne može nastati bez upotrebe nasilja i narušavanja prava pojedinaca te da, stoga, država ne može biti moralno opravdana.

Nozickov odgovor je, međutim, iznenađujuć, jer tvrdi da država – minimalna država – može nastati bez povrjeđivanja prava pojedinaca, procesom koji je analogan dobrovoljnoj razmjeni na tržištu. Ili, kako to Nozick kaže, država može nastati procesom "nevidljive ruke". To je iznenađujuća tvrdnja ne samo za anarho-kapitaliste, već i za teoretičare koji opravdavaju postojanje države. Nijedan liberal nikad nije tvrdio da bilo kakva država može nastati bez povređivanja individualnih prava. Ako su je već smatrali neophodnom iz drugih, utilitarnih razloga, uvijek bi ju nazivali "nužnim zlom". Čak ni mnogi socijalisti i etatisti ne bi tvrdili da država može nastati bez iniciranja nasilja, već bi opravdavali ovo nasilje umanjujući značaj individualnih prava.

Možemo, tako, reći da filozofsko opravdanje liberatarijanizma počinje skandalom, jednim nečuvenim etatističkim ispadom. Nozick nam nudi moralno opravdanje države, i to ne pozivanjem na utilitarni moral, već na Kantov kategorički imperativ, koji kaže da individue nikad ne smiju biti tretirane samo kao sredstva, već istovremeno i kao cilj. Nozick tvrdi da njegova država (odnosno, "entitet nalik na državu" - što je sintagma čiji je smisao to da je Nozickova država privatno vlasništvo) može nastati iz stanja prirodne anarhije, bez narušavanja autonomije pojedinaca i povrjeđivanja njihovih prava, već njihovim dobrovoljnim pristankom. Njegovo izvođenje je dosta komplicirano i uglavnom se koristi argumentima iz ekonomske teorije, kako bi pokazao kako iz konkurencije privatnih agencija za zaštitu na slobodnom tržištu, procesom nevidljive ruke, može nastati dominantna agencija za zaštitu, ultraminimalna država, te, na kraju, i njegova minimalna država.

Jedino što donekle može relativizirati etatističke implikacije Nozickovog moralnog opravdanja minimalne države jest spomenuta okolnost da je njegova minimalna država privatno vlasništvo, odnosno, privatna agencija za zaštitu koja je na tržištu zadobila monopolski položaj. Utoliko ona donekle podsjeća na kasnije pretpostavljanje Hansa-Hermanna Hoppea preddemokratskih državnih uređenja apsolutnih monarhija, koje su također privatno vlasništvo apsolutnog monarha, poretku modernih demokratskih država, jer su apsolutne monarhije imale mnogo manji državni aparat od modernih demokratskih država. Ali, za razliku od Nozicka, ni Hoppe nije tvrdio da su apsolutne monarhije nastale nenasilnim procesom "nevidljive ruke", već je znao da su nastale "ognjem i mačem".

Na ovaj njegov argument su promptno reagirali Rothbard i druge pristalice anarhokapitalističkog tabora, uglavnom uvjerljivo pokazujući kako Nozick pri svakom koraku svog izvođenja minimalne države narušava svoj ishodišni princip zabrane povrjeđivanja prava pojedinaca. Prema njihovom dokazu, upravo bi "nevidljiva ruka" tržišta oduzela monopol na pružanje zaštite individualnih prava Nozickovoj minimalnoj državi i "uzvratilo udarac", vraćajući čitavu stvar u stanje anarhije (tako Roy A. Childs u svom tekstu "Nevidljiva ruka uzvraća udarac"). Također, anarho-kapitalisti su ukazali na značajnu manu Nozickova argumenta, jer Nozick nigdje ne nudi garancije da njegova minimalna država neće postati maksimalna (tzv. slippery slope argument), odnosno, da na kraju tog "klizavog nagiba" totalitarna država neće promoliti svoju ružnu glavu. (Njihove reakcije je moguće naći u prvim brojevima časopisa Journal of Libertarian Studies, a u srpskom prijevodu na ovoj web-adresi.) Ova anarhistička kritika Nozicka ostala je prva i najznačajnija sustavna kritika njegove pozicije. Također, treba reći da je Nozickovo raspravljanje s anarho-kapitalističkom pozicijom u prvom dijelu njegove knjige, Rothbarda i anarhističke autore, koji su dotad bili na dubokoj margini, predstavilo akademskom svijetu, a njihovu poziciju učinilo nezaobilaznim dijelom akademskih rasprava o političkoj filozofiji.

Zašto egalitarizam nije pravedan?

Nozickova Anarhija, država i utopija vjerojatno je najpoznatija po drugom dijelu knjige ("Dalje od minimalne države?"), u kome on podrobno pretresa i kritizira glavne argumente egalitarističke teorije pravde, koju je par godina ranije, u svojoj čuvenoj monografiji Teorija pravde, iznio njegov kolega sa Odjeljenja za filozofiju Sveučilišta na Harvardu, John Rawls. Dok je u prvom dijelu knjige pokušao dati libertarijansko opravdanje minimalne države, zasnovano na Kantovom kategoričkom imperativu, u drugom dijelu on osporava bilo kakvu veću državu od minimalne.

John Rawls je pokušao ponuditi filozofsko opravdanje države blagostanja i politike širokih preraspodjela bogatstva u društvu, u skladu s načelom da oni bolje stojeći mogu unaprjeđivati svoje bogatstvo i talente samo pod uvjetom da pomažu onim lošije stojećima. Prema Rawlsu, ono što predstavlja gubitak za jednog, moguće je opravdati većim dobitkom i korišću za nekog drugog. Nejednakosti u bogatstvu i moći se mogu smatrati pravednima samo ukoliko rezultiraju određenom kompenzacijom svim ostalim članovima društva, a naročito onima najsiromašnijima, kaže Rawls.

Iako Rawls također pokušava svoju poziciju utemeljiti na kantovskom intuicionizmu i principu autonomije, očito je da je njegova pozicija utilitaristička, odnosno da je spreman tretirati (neke) ljude kao sredstvo, a ne kao cilj. Nozick u potpunosti odbacuje Rawlsovo filozofsko opravdanje preraspodjele bogatstva putem porezne politike, mimo tržišta. Oporezivanje je za njega oblik prisilnog rada, koje se ne može opravdati nikakvim moralnim principima niti načelima pravednosti koja bi predstavljala narušavanje autonomije osobe i indvidualnih prava.

Nozick svoje shvaćanje pravedne društvene redistribucije izražava lozinkom: "Od svakoga kako izabere, svakome kako bude izabran." To je princip koji vlada na slobodnom tržištu, koje je definirano "dobrovoljnim kapitalističkim razmjenama između odraslih osoba". Pravda je smislen pojam samo ukoliko ne isključuje individualnu slobodu. Svi oblici društvene redistribucije koji narušavaju ovaj princip su nepravedni, a podanike rawlsovske države blagostanja, ili bilo koje države koja bi bila veća od minimalne, možemo legitimno smatrati robovima, koje država prisiljava da rade za druge. Egalitarizam nema nikakvo moralno opravdanje.

Teorije pravde koje narušavaju individualna prava pojedinaca, Nozick naziva "šablonskim teorijama pravde", jer u svom shaćanju pravednosti polaze od nekog apriornog obrasca preraspodjele društvenog bogatstva u skladu s nekim poželjnim konačnim idealom, koji onda uz pomoć političke prinude treba primjeniti na društvo. U tako strukturiranom društvu, koje želi vršiti preraspodjelu u skladu s nekim unaprijed zadanim moralnim šablonom, nema više mjesta za ideju vlasničkih prava i individualnu slobodu, već se sve svodi na upotrebu državne prisile kako bi se takav obrazac pravde, uz narušavanje individualnih prava, ostvario.

Nasuprot tome, Nozick nudi svoju teoriju pravde koja je čisto proceduralna - on ju naziva "teorijom pravde kao ovlaštenja" - koja se zasniva na ideji vlasništva koje svaki pojedinac ima nad svojim tijelom (self-ownership), a time i svim proizvodima svoga rada ili predmetima do kojih dođe u slobodnoj razmjeni s drugim odraslim osobama. Nozickova proceduralna teorija pravde samo promatra da li je pri transakcijama između odraslih pojedinaca narušen princip vlasništva i da li su te transakcije dobrovoljne. Svaki rezultat koji proizađe iz procesa u kojem nisu narušena ova načela moralno je opravdan, odnosno, pravedan.

Možemo reći da je Nozick svojom kritikom Rawlsa i šablonskih teorija pravde uopće (on kritizira i Hayekovu teoriju pravde kao "koristi za druge"), donekle anticipirao prigovore koje će anarhisti uputiti njegovom opravdanju minimalne države. Kao što država ne može imati nikakvo moralno opravdanje, tako ni državno uplitanje u alokaciju društvenog bogatstva ne može biti moralno opravdano. Treba reći da Rawls nikad direktno nije odgovorio na Nozickove prigovore njegovoj teoriji, ali da se ni Nozick nije upuštao u polemiku sa svojim kritičarima, riječima da ne želi pisati "djecu Anarhije, države i utopije", aludirajući na Rawlsovu stalnu potrebu za ispravljanjem i dorađivanjem vlastite teorije.

Libertarijanski okvir za utopiju

Nozick u trećem dijelu knjige ("Utopija") primjećuje nešto što već jako dugo baca u očaj liberalne mislioce, a to je da, iako egalitarističke politike "pate od začuđujuće nestašice argumenata", dok liberalne teorije imaju racionalne argumente na svojoj strani, liberalnoj ideji "kao da nedostaje iskre". Iako jedino liberalizam nudi politički okvir koji ne narušava slobodu pojedinca, malo tko bi od njih "stao na barikade pod njegovim stijegom". S druge strane, socijalizam, etatizam i sve vrste egalitarnih politika ljudi često smatraju poželjnim utopijskim idealom. Ljudima kao da je više stalo do nekih drugih vrijednosti, nego do vlastite slobode.

Stoga Nozick pokušava ponuditi "libertarijanski okvir za utopiju". On se pri tome opredjeljuje za jednu zanimljivu strategiju. Naime, on ne želi nagovarati svoje potencijalne pristalice da prihvate živjeti u njegovoj minimalnoj državi, već se zalaže za međunarodni poredak u kome bi svakome bilo slobodno odabrati u kojoj će zajednici živjeti, poredak čiji je jedini uvjet to da nema "Berlinskog zida", koji bi pojedincima priječio da napuste svoju zajednicu i odu živjeti u nekoj drugoj zajednici koju slobodno izaberu. Ne bi bilo moralno dopustivo ikoga prinuditi ili prijevarom pridobiti da živi u nekoj zajednici, pa makar ona bila uređena po uzusima Nozickove minimalne države. Bila bi to vrsta rousseauovske samopobijajuće "prinude na slobodu".

Nozickova libertarijanska utopija ustvari je meta-utopija – Utopija koja se sastoji od mnogo utopija. Pritom, same te njegove utopijske zajednice uopće ne moraju biti libertarijanske. Zapravo, moguće je imati libertarijansku meta-utopiju, u kojoj niti jedna zajednica ne bi bila libertarijanska. Ovoj zanimljivoj Nozickovoj ideji se nije obraćala dovoljna pažnja, premda je ona izuzetno plodna i jako dobro komunicira s današnjim libertarijanskim teorijama separatizma, koje zagovaraju pravo svake zajednice pojedinaca kojima se ne sviđa način uređenja zajednice u kojoj trenutačno žive da osnuju svoju malu utopijsku zajednicu. Nozickova libertarijanska meta-utopija, u stvari, nudi teoriju međunarodnog poretka u kome bi odnosi između država bili uređeni na sličan način na koji su u njegovoj minimalnoj državi uređeni odnosi između pojedinaca. Bio bi to poredak zasnovan na principu dobrovoljne suradnje, koji niti jednu zajednicu ne bi prisiljavao da izabere način života koji joj nije po volji, niti da se pokorava zakonima koje njihov moral ne odobrava.

Prava eksplozija separatističkih pokreta u svijetu nakon stvarnog pada Berlinskog zida, kao da daje za pravo ovoj Nozickovoj teoriji. Krećemo li se mi danas doista u smjeru Nozikove libertarijanske Utopije?

Nozick u Hrvatskoj – promašeni susret?

Nakon što je intelektualni tornado zvani Robert Nozick poharao američka i europska sveučilišta, više ništa nije bilo isto. Nozick je svuda gdje se pojavio, kako to kaže Pierre Lemieux, natjerao etatiste u defanzivu. U najgorem slučaju, više se nije moglo odmahivati rukom na spomen laissez-faire kapitalizma, neprikosnovenosti privatnog vlasništva, minimalne države, itd. Robert Nozick je libertarijanizmu, a time i klasičnom liberalizmu, povratio ugled respektabilne i životne filozofske teorije.

Iako je njegova Anarhija, država i utopija kod nas prevedena 2002. godine, sličan proces se, na žalost, ne može konstatirati i za hrvatska sveučilišta i javno mnijenje. Ovdje još uvijek caruju socijalističke dogme praksis filozofa i njihovih kolektivističkih parnjaka sa desnice. Ideje individualne slobode, privatnog vlasništva, liberalnog kapitalizma, slobodnog tržišta i nozickovski ideal minimalne države u Hrvatskoj nemaju gotovo nikakvog ugleda.

Mi živimo u socijaldemokratskom raju u kome svemoćna država individue i njihovo vlasništvo tretira kao vlastitu imovinu, njihove slobodne transakcije guši nepodnošljivim regulacijama i poreznim opterećenjima, a plodove njihovog rada redistribuira u skladu s vlastitim potrebama. Nozickovski rečeno, živimo u vrsti legaliziranog robovlasništva. Ozbiljna literatura Nozicka može svakako pomoći da se ta dominantna kolektivistička intelektualna klima kod nas promijeni, da shvatimo svu pogubnost etatističkih politika i nepravednost sustava "države blagostanja", a onda ga i počnemo mijenjati u sustav koji bi bio primjereniji slobodnim ljudima i poštivanju temeljnih civilizacijskih vrijednosti, kao što su privatno vlasništvo, slobodno tržište i kultura življenja od svoga rada, a ne na tuđi račun.

Svakako bi bilo osvježavajuće iskustvo i kada bismo konačno bili lišeni intelektualnih tlapnji o "neobuzdanom tržištu" i "brutalnom neoliberalizmu", koje smo danas primorani slušati na svakom ćošku. I u tome literatura Nozicka može dosta pomoći.

Izvor: Večernjakova blogosfera

Riba smrdi od glave – o javnim porocima i privatnim natječajima

Za nadati se je da bruka koja prati netom završeni natječaj Ministarstva kulture RH o dodjeli nepovratnih sredstava za potporu neprofitnim medijima, koja polako prijeti prerasti u sveopći skandal, neće završiti s istjekom žalbenog roka i na onoj narodnoj: "pojeo vuk magarca". Ako bi na išta hrvatski narod trebao biti osjetljiv, poslije četvrt stoljeća bjesomučne političke pljačke naroda, onda je to bezobrazluk političke elite u rasipanju njegovog novca.

Politička redistribucija istine

I neka se ovdje radi o relativno maloj sumi novaca (3 milijuna kuna) u usporedbi s drugim oblicima pljačke hrvatskih poreznih obveznika koju upražnjavaju naši političari. Riba smrdi od glave, pa ako su nam mediji i kulturnjaci uvučeni u takve korupcionaške intrige i zavjereničke igre s političkim moćnicima, dakle, oni koji bi po definiciji trebali biti moralna savjest čitavog društva i njegova zadnja obrana – što onda očekivati od ostalih? Tko će podići glas i govoriti javno, ako su nam mediji potkupljeni "šakom dolara" od strane političara – i to ne privatnih, njihovih, već naših, narodnih?.

Naravno, to se zvanično ne zove političko potkupljivanje medija, već "potpora neprofitnim medijima". Što to znači da su neki mediji "neprofitni"? To jednostavno znači da ti mediji ne nude sadržaje koji su atratktivni dovoljnom broju ljudi, pa ne mogu opstati na tržištu, poput drugih medija, koji se financiraju reklamama i iz privatnih izvora. Sad, valjda narod krive stvari čita i krive izvore informiranja koristi, pa su se mudri vlastodršci dosjetili za kaznu ga udariti po džepu, kako bi njegov novac dali onim medijima za koje oni misle da bi narod trebao čitati.

Na taj način se u društvu vrši politička redistribucija istine od one istine koju narod želi i medijima kojima vjeruje, ka istinama i medijima kojima politička elita želi da narod vjeruje. To se drukčije još zove i državna propaganda. Jedan vid ove političke redistribucije istine vrši se putem koncepta medija u državnom vlasništvu, kao što je HRT – kojemu smo prisiljeni plaćati rentu uslijed puke činjenice da postoji nešto poput "javnog medijskog servisa" – a drugi vid je putem vladinog davanja "poticaja neprofitnim medijima"; koji se, uz to, još nazivaju i "neovisnima".

Financiranje i jednih i drugih počiva na jednom prilično zastarjelom filozofskom konceptu "objektivne istine" do koje možemo doći tek onda ako smo neovisni o bilo kakvom uplivu subjektivnosti i osobnih interesa – pri čemu se najčešće misli na neovisnost od privatnih izvora financiranja. Međutim, takva vrst "objektivnosti" ne postoji. Istina je, ako nam je dosežna, tek nešto što proizlazi kao privremeni rezultat konkurencije više subjektivnih i jednostranih istina, a ne nekakvo nirvana-stanje potpune lišenosti subjektivnosti. Samo putem tržišnog natjecanja različitih subjektivnih istina možemo se nadati da ćemo dobiti koliko-toliko objektivan uvid u neku stvar. Nema istine izvan i mimo ovog procesa.

Vjera da postoji istina koja bi bila izuzeta od ove vrste konkurencije, temporalnosti i subjektivnosti, moguća je samo u jednom zatvorenom sustavu. Drugim riječima, takav privilegirani nositelj "objektivne" istine moguć je samo u totalitarizmu. Slično tome, vjera da se državnim potporama medijima njima omogućuje privilegirani pristup istini i objektivnosti, tek je preživjeli atavizam totalitarnog razmišljanja o ulozi medija u društvu. Ono što se tako distribuira zove se jednostavno ideologija, a ne istina. Tako se stvara zatvoreni sustav vjerovanja koji se nameće društvu, a ne otvara put ka istini.

Muke po Orwellu

Očito je da se je naše Ministarstvo kulture povodilo za jednim takvim krutim ideološkim konceptom "objektivnosti" kada je koncipiralo samu ideju državnih potpora tzv. neovisnim medijima. Na taj način je ono postalo pravo orvelijansko Ministarstvo Istine. No, to nas nije zaštitilo od neminovnih pristranosti i jednostranosti. A kada ta vrsta pristranosti ima autoritet države iza sebe i kada se upražnjava o trošku svih nas, to se ne zove samo laž, već i – nepravda.

Kako su već mnoge kolege s različitih glasila ukazale, očita pristranost "stručnog povjerenstva" Ministarstva kulture – u sastavu: Đurđica Klancir, Agata Juniku, Krešimir Krolo, Zdenko Duka, Marko Pekić, Nina Ožegović, Mima Simić, Lela Vujanić i Dijana Haramina Futivić – pri dodjeli novaca hrvatskih poreznih obveznika medijima koje, inače, malo tko čita, vapi do neba. Ništa bolje od ideološki obojene pristranosti nije ni moglo proizaći kao rezultat pokušaja nametanja društvu jednog zastarjelog i lažnog totalitarnog medijskog koncepta.

Pristranost se vidi već u samom koncipiranju ključnih kriterija natječaja, pri čemu se kao neprofitni mediji definiraju oni koji "doprinose pluralizmu, promicanju slobode govora, ljudskih i građanskih prava, kritici i propitivanju moćnih". Kao što su u svom osvrtu primjetile kolege sa glazbenog portala "Potlista", ovakva odredba je potpuno izmišljena i diskriminatorna, smišljena kako bi se favoriziralo točno određene medije kojima će biti dodijeljen novac. Čak štoviše, takva diskriminatorna specifikacija se kosi s načelnom definicijom neprofitnih medija samog Ministarstva, gdje se nigdje ne navode ovakve usko ideološke odredbe "neprofitnih medija".

Jasno je da su ovakvim uskim odrebama unaprijed diskvalificira većina medija u Hrvatskoj, jer ovoj definiciji medija koji mogu dobiti potporu Ministarstva odgovara tek nekolicina. Točnije, Ministarstvo nije moralo ni raspisivati natječaj i praviti čitavu ovu zavrzlamu, već su jednostavno mogli odmah napisati koji mediji mogu dobiti novac i podijeliti im na ravne časti, a ne izmišljati nove i originalne definicije "neprofitnih medija".

Mogli su, recimo, jednostavno napisati: "Ove godine će nepovratna sredstva za poticaj neprofitnim medijima u iznosu od 3 milijuna kuna Ministarstvo kulture, svojom potpuno arbitrarnom odlukom, dodijeliti portalima i udrugama H-alter, Forum.tm, Kulturpunkt, Lupiga, Gong, VoxFeminae, Prosvjeta, Radio Student, itd." Ili, još bolje i jednostavnije, mogli su samo napisati: "I ove godine će na natječaju Ministarstva kulture novac poreznih obveznika dobiti isti oni koji su ga i lani dobili." Uz dodatak: "Pritom nećemo vršiti nikakvu valorizaciju na koji način su utrošena sredstva dodijeljena prošle godine."

No, čak ni ovako usko definirani bodovni kriteriji natječaja, da ne kažem, predvidljivi ishodi jednog namještenog natječaja, nisu bili prepreka Ministarstvu da i njih prekrši. Tako je, na osnovu svog "diskrecijskog prava" – koje pravo, usput, nije uopće definirano u uvjetima natječaja – ministrica Andrea Zlatar Violić, kako je rečeno, "uvažila molbu jednog prijavitelja", te zbog "male bodovne razlike i iznesenih argumenata", dodijelila potporu portalu "Autograf", čiji je glavni urednik Drago Pilsel. Dakle, da biste dobili potporu Ministarstva nije vam uopće potreban natječaj, ako imate dobar telefonski adresar. Realno, ovaj natječaj uopće nema nijednu osobinu javnog natječaja, osim što je novac javni, tj. novac poreznih obveznika. Po svemu drugom, ovo je jedan sasvim privatni natječaj.

Koliko je duga sjenka Lupiga.com?

Pomislili biste, od ovoga nema dalje? Ali, čini se da ima. Radi se, naime, o potpori koju je dobila Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije "Lupiga" i internetski portal pod istim imenom. Osnivač portala "Lupiga" je Ladislav Tomičić, inače, novina "Novog Lista", koji je u predstečajnoj nagodbi i pred gašenjem, pa je svakako ovaj novac dobro došao za osiguranje budućnosti – naravno, tuđim novcima. No, ne ulazeći sad dublje u arbitrarnost kriterija za dodjeljivanje nepovratnih sredstava medijima i motive za preseljenje na rezervne položaje režimskih novinara i njihovu sposobnost "snalaženja" u nevolji, već gledajući samo formalnu stranu priče, čini se da je pri dodjeli novca ovom portalu najvjerojatnije prekršen i zakon. 

Naime, ako pogledamo uvjete natječaja i ako pogledamo registar Agencije za elektroničke medije, vidjet ćemo da je dotična udruga registrirana 6. ožujka 2014. godine, dakle, prije samo šest mjeseci. Problem je što je "Lupiga", kao i većina ovogodišnjih "sretnih dobitnika", potporu Ministarstva dobio i prošle godine. Kako je jedna neregistrirana udruga mogla uopće učestvovati na natječaju Ministarstva kulture prošle godine, a nekmoli dobiti novac na tom natječaju? No, dobila je, i to, čini se, potpuno bespravno.

Prema Zakonu o elektroničkim medijima propust evidentiranja pružatelja elektroničke publikacije je kažnjiv prekršajnom novčanom kaznom od 10.000 kn do 100.000 kn za pravnu osobu, i od 20.000 do 50.000 za odgovornu osobu. U kontekstu ove priče, interesantan je također podatak da pružatelji elektroničkih publikacija imaju obvezu financirati rad Agencije za elektroničke medije, što vjerojatno Lupiga nije činio, jer do prije šest mjeseci nije bio niti registriran, i time je u dodatnom kršenju zakona. Jedini način da se "Lupiga" izvuče iz obveza prema Zakonu o elektroničkim medijima, jest da tvrde da nisu medij, ali ta tvrdnja bi izgledala neuvjerljivo, jer im je Ministarstvo kulture prošle godine dodijelilo bespovratna sredstva upravo u svojstvu medija.

Ako je sve ovo točno, odgovornost portala Lupiga.com je neupitna. Kao i Ministarstva kulture. Tim više što je i ove godine dodijelilo bespovratna sredstva portalu kome je prošle godine bespravno također dodijelilo sredstva. Kako vidimo, Ministarstvo kulture ne samo da ne poštiva propise koje samo donosi, već krši i zakon RH. Bilo bi zanimljivo i vidjeti da li je i kod drugih dobitnika potpora Ministarstva bilo sličnih nepravilnosti.

Moguće da se radi samo o previdu i pukom nemaru. No, Ministarstvo kulture bi svakako trebalo provjeriti ove nepravilnosti i preispitati svoju odluku o dodjeljivanju nepovratnih sredstava Lupiga.com, a Agencija za elektroničke medije bi trebala utvrditi odgovornost portala Lupiga.com, te ga, ako tu odgovornost utvrdi, prekršajno kazniti i spriječiti ga da ubuduće učestvuje u natječajima za dodjelu nepovratnih sredstava zbog nepoštivanja zakona.

Sve ovo, u biti, baca dugačku sjenku sumnje na sam natječaj Ministarstva kulture za dodjelu nepovratnih sredstava neprofitnim medijima, zbog koje bi Ministarstvo trebalo hitno obustaviti isplatu dodijeljenih nepovratnih sredstava, dok se sve ove nepravilnosti ne preispitaju, a zbog činjenice da su se Ministarstvu potkradali takvi krupni previdi, kao i zbog sumnji u javnosti na regularnost ovog natječaja, preispitati i mogućnost ponavljanja čitavog natječaja.
 
Izvor: Politika Plus