Nozickova obrana liberalnog kapitalizma

Kako nas u svojoj kolumni pod naslovom "Obljetnica ozbiljnoga političkog neoliberalizma" podsjeća Žarko Puhovski, navršilo se punih četrdeset godina kako je američki filozof, Robert Nozick (1938-2002), objavio svoju knjigu Anarhija, država i utopija (1974). Knjiga je gotovo istog trenutka postala pravi bestseller, nagrađena je Nacionalnom nagradom za knjigu, široko je komentirana, hvaljena i osporavana, što je pomalo čudno za jednu akademsku raspravu, pisanu dosta teškim stilom, punu tehničkih termina i kompliciranih teorijskih izvođenja.

Po čemu je Nozickova knjiga kontroverzna?

Iako ju Puhovski naziva "kontroverznom", ona taj epitet može ponijeti samo iz jedne ideološki prilično sužene perspektive. Da, doista je bila "kontroverzna", ali za vladajuću ljevičarsku dogmu na američkim sveučilištima, jer je u paramparčad raznijela čitav ideološki postav tadašnjeg socijalističkog intelektualnog establišmenta. Nozick je svojim prvijencem na velika vrata akademske političke filozofije ponovno uveo odatle odavno prognane autore liberalne orijentacije i povratio akademski dignitet i pravo građanstva njihovim teorijama, koje su bile potisnute pred velikom navalom socijalističkih ideja.

U ideološki veoma ostrašćenoj i netolerantnoj atmosferi američkih sveučilišta s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih, koju su diktirali šezdesetosmaši i novoljevičari, bilo je nezamislivo da netko, a pogotovu mlada zvijezda harvardskog sveučilišta, pokušava teorijski obnoviti tradiciju klasičnog liberalizma i zagovarati libertarijanske ideje. U to vrijeme Hayek i Friedman još nisu dobili Nobelovu nagradu, a u javnosti je od zagovornika ideja klasičnog liberalizma bila poznata jedino spisateljica Ayn Rand i njeni objektivisti.

Nozick je svojom knjigom svakako pogodio u živac epohe i uzburkao duhove svojih suvremenika. Samo utoliko njegovu knjigu Anarhija, država i utopija možemo nazvati "kontroverznim", ali ne i dovoditi u pitanje vrijednost toga djela. Ubrzo nakon objavljivanja Anarhije, države i utopije i njenog meteorskog uspjeha, ne samo Hayek i Friedman, već i Mises i Rothbard, postaju nezaobilazni dio seminarske literature na predmetima iz etike, prava i političke filozofije na sveučilištima koja drže do svog ugleda.

Nozick je dao domaću zadaću svim neprijateljima slobodnog društva i liberalnog kapitalizma, naročito u akademskom svijetu, koji više nisu mogli samo prezrivo odmahnuti rukom na spomen ideja slobodnog tržišta, neprikosnovenosti privatnog vlasništva ili minimalne države. Sada su se morali suočiti s argumentima iz njegove knjige.

Prethodna bilješka o neoliberalizmu i libertarijanizmu

Puhovski u svome komentaru Nozicka označava kao "neoliberala" a njegovu teoriju kao "ozbiljni politički neoliberalizam". To je jako pogrešno etiketiranje, bar ukoliko želimo izbjeći standardne zabune oko značenja ovog termina, koji ima svoju vrlo široku žargonsku upotrebnu vrijednost, ali je u toj upotrebi bez naročite eksplanatorne snage, pa bi ga u ozbiljnim raspravama trebalo izbjegavati ili bar podrobnije odrediti njegovo značenje.

Termin "neoliberalizam" je u današnjoj pomodnoj uporabi postao česta ideološka batina kojom se protivnika želi etiketirati i denuncirati, kako bi ga se otklonilo iz rasprave. To je više psovka, pojam bez ikakavog kognitivnog sadržaja. Kao što je jednom prilikom zgodno primjetio ekonomist Slaviša Tasić, "riječ neoliberalizam nije oznaka za bilo kakvu ideologiju, već lozinka koja simbolizira vašu pripadnost radikalnoj ljevici". Kada koristimo taj termin, mi više govorimo o sebi i našim ideološkim preferencijama, nego što opisujemo poziciju onoga za koga pokušavamo vezati taj termin.

Nozicka bi najtočnije bilo opisati onako kako on sam sebe opisuje – kao libertarijanca. Libertarijanizmom nazivamo pokušaj obnove ideja klasičnog liberalizma od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koji pokušaj u mnogo čemu želi ići i korak dalje od doktrine klasičnog liberalizma. Libertarijanizam bi utoliko imao ambiciju da bude teorijski čistija forma doktrine klasičnog liberalizma, neka vrsta protestantizma unutar liberalnog pokreta. Libertarijanci žele ponovno teorijski utemeljiti ideje individualnih sloboda, privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i minimalne države. Libertarijanizam bi, tako, bio ideologija laissez-faire kapitalizma.

Iako neprijatelji kapitalizma značenjski poistovjećuju libertarijanizam i neoliberalizam, neoliberalizam je nešto sasvim drugo. Naime, dok libertarijanizam pokušava, u uvjetima dominacije socijalističkih politika u zapadnom svijetu druge polovine dvadesetog stoljeća, napraviti radikalni otklon od ovih politika, neoliberalizam ima pomirljiviji ton – on želi napraviti pakt sa socijalističkim politikama, kako bi se, u povijesno nepovoljnim uvjetima, sačuvalo bar nešto od principa i tradicije klasičnog liberalizma. Prefiks "neo" u kovanici "neoliberalizam" označava odstupanje od ideja klasičnog liberalizma, a ne povratak njegovim izvornim principima.

Neoliberalizam je, tako, neka vrsta intelektualnog katolicizma u liberalnom pokretu. Imena koja se najčešće vezuju za termin "neoliberalizam" su ona bivšeg "austrijanca" Friedricha von Hayeka i monetarista Miltona Friedmana. Neoliberalizam odlikuje eksplicitno odbacivanje "ideologije laissez-faire kapitalizma", kako se o free-market kapitalizmu negativno izrazio Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo, te pokušaj pomirbe ideja tržišnog liberalizma s preovlađujućim intervencionističkim politikama. Sam termin je, ako se ne varam, prvi put upotrijebio čikaški ekonomist Henry Simons u svom spisu A Positive Program for Laissez-Faire (1934).

Neoliberali vjeruju da je čitav svijet tridesetih godina nepovratno krenuo u smjeru socijalizma (ka "putu u ropstvo"), te da se više nije moguće direktno suprotstaviti ovom ireverzibilnom procesu, već je moguće samo, unutar tog novog antiliberalnog milieua, koji se okitio imenom "države blagostanja", raditi na očuvanju bar nekih ideja liberalne tradicije, kako ne bismo potpuno potonuli u totalitarni mrak. U tom smislu je znakovit već sam naziv trećeg poglavlja Hayekove knjige Poredak slobode (1960) – koju knjigu možemo smatrati programatskim djelom neoliberalizma – "Politika slobode u državi blagostanja", u kojem Hayek usvaja veliki dio socijalističkih regulacija i redistributivnih politika.

Za ovakvu kompromisersku strategiju neoliberala možemo reći da je donekle bila i uspješna (bar u prenošenju nekadašnjeg slavnog imena liberalizma novim generacijama, ako ne uvijek i njegovog potpunog sadržaja), poglavito ako imamo u vidu da su tom strategijom dodvoravanja socijalistima uspjeli ući u mainstream (tijekom sedamdesetih i osamdesetih je većina njihovih glavnih predstavnika dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju), ali i da je pobudila veliko nezadovoljstvo među privrženicima laissez-faire kapitalizma. Naročito je ovim odricanjem od ideala klasičnog liberalizma bio negativno iznenađen Hayekov učitelj, Ludwig von Mises, koji je Poredak slobode nazvao "razočaranjem", dok ju je Rothbard u prepisci s Misesom komentirao kao "zlu knjigu" koja socijalističke politike naokolo prodaje pod firmom liberalizma.

Nazivati pak neoliberale "ekstremnim liberalima", "tržišnim fundamentalistima" i braniteljima "neobuzdanog, nereguliranog kapitalizma", kako je to uobičajeno u današnjim intelektualnim prepucavanjima, samo je dio ljevičarske strategije (vjerojatno ponikle iz neznanja, ali i tom neznanju primjerene pučke lukavštine) potiskivanja prave tradicije klasičnog liberalizma, gdje surogat nudimo kao original, kako bismo lakše izašli na kraj s idejama koje kritiziramo. Ideja je predstaviti kao krajnje zastupnike protivničke ideje one koji ne dovode u pitanje naša osnovna stajališta, kako im ne bismo morali polagati račune za njih. U logici se takav postupak naziva "gađanjem čovjeka od slame".

No, Nozick nikako nije bio čovjek od slame, već original liberal, kojeg je jako teško pomiješati s neoliberalima. Uostalom, Nozickova država je mnogo manja i od Hayekove i od Friedmanove. Zamijeniti ih nije moguće ne samo stoga što su neoliberali uglavnom bili ekonomisti, dok je Nozick bio filozof, već prije svega stoga što je njegova strategija bila direktno suprotna od one koju su usvojili neoliberali: dok su neoliberali pokušali plivati niz struju i nastojali mijenjati sustav "iznutra", Nozick se odlučio ići protiv struje i direktno se suprotstaviti vladajućem intelektualnom establišmentu – odlučio je uputiti direktan izazov socijalističkoj intelektualnoj plimi, suprotstavljajući joj izvorne principe klasičnog liberalizma. Nozick je pozvao etatiste i socijaliste da polože račune o svojim osnovnim ideološkim postavima.

Postoji li politička analogija nevidljivoj ruci tržišta?

Često se previđa da je Nozick mnogo više dugovao zastupnicima izvornog liberalizma, poput Misesa i Rothbarda, kao i intelektualnom utjecaju nezaobilazne Ayn Rand, nego neoliberalima. Na ta dugovanja podsjetio je i Nozickov prijatelj, Ralph Raico, u svom tekstu povodom Nozickove smrti. Otuda ćemo u Nozickovoj knjizi naći čitavu lepezu relevantnih političkih mislilaca, od zagovornika anarho-kapitalizma (Rothbard), preko minarhista (Ayn Rand), do klasičnih liberala (Mises), neoliberala (Hayek, Friedman) i socijalista, poput Rawlsa i Marxa. Na taj način je Nozick znatno proširio listu "obavezne literature" kada su u pitanju autori koji dolaze iz liberalne tradicije.

Čitav prvi dio njegove knjige predstavlja raspravu s anarho-kapitalističkom pozicijom, gdje on pokušava opovrgnuti značaj anarhističkih argumenata protiv države i ponuditi opravdanje svoje minimalne države (a ne "ultraminimalne", kako uporno u svom prikazu tvrdi Puhovski – niti pak Nozick igdje "kritizira ideju minimalne države", kao što on tvrdi; dapače, Nozick joj pokušava priskrbiti filozofsko opravdanje). Nozick za ishodišnu točku svog argumenta uzima, njemu i anarhokapitalistima zajedničku, pretpostavku da pojedinci imaju neka nepovrediva prava, čije je narušavanje strogo zabranjeno. Otuda on pita: Koliko ova prava pojedinaca ostavljaju mjesta državi? Može li država nastati bez povrjeđivanja ovih prava? Anarhistički odgovor je da država ne može nastati bez upotrebe nasilja i narušavanja prava pojedinaca te da, stoga, država ne može biti moralno opravdana.

Nozickov odgovor je, međutim, iznenađujuć, jer tvrdi da država – minimalna država – može nastati bez povrjeđivanja prava pojedinaca, procesom koji je analogan dobrovoljnoj razmjeni na tržištu. Ili, kako to Nozick kaže, država može nastati procesom "nevidljive ruke". To je iznenađujuća tvrdnja ne samo za anarho-kapitaliste, već i za teoretičare koji opravdavaju postojanje države. Nijedan liberal nikad nije tvrdio da bilo kakva država može nastati bez povređivanja individualnih prava. Ako su je već smatrali neophodnom iz drugih, utilitarnih razloga, uvijek bi ju nazivali "nužnim zlom". Čak ni mnogi socijalisti i etatisti ne bi tvrdili da država može nastati bez iniciranja nasilja, već bi opravdavali ovo nasilje umanjujući značaj individualnih prava.

Možemo, tako, reći da filozofsko opravdanje liberatarijanizma počinje skandalom, jednim nečuvenim etatističkim ispadom. Nozick nam nudi moralno opravdanje države, i to ne pozivanjem na utilitarni moral, već na Kantov kategorički imperativ, koji kaže da individue nikad ne smiju biti tretirane samo kao sredstva, već istovremeno i kao cilj. Nozick tvrdi da njegova država (odnosno, "entitet nalik na državu" - što je sintagma čiji je smisao to da je Nozickova država privatno vlasništvo) može nastati iz stanja prirodne anarhije, bez narušavanja autonomije pojedinaca i povrjeđivanja njihovih prava, već njihovim dobrovoljnim pristankom. Njegovo izvođenje je dosta komplicirano i uglavnom se koristi argumentima iz ekonomske teorije, kako bi pokazao kako iz konkurencije privatnih agencija za zaštitu na slobodnom tržištu, procesom nevidljive ruke, može nastati dominantna agencija za zaštitu, ultraminimalna država, te, na kraju, i njegova minimalna država.

Jedino što donekle može relativizirati etatističke implikacije Nozickovog moralnog opravdanja minimalne države jest spomenuta okolnost da je njegova minimalna država privatno vlasništvo, odnosno, privatna agencija za zaštitu koja je na tržištu zadobila monopolski položaj. Utoliko ona donekle podsjeća na kasnije pretpostavljanje Hansa-Hermanna Hoppea preddemokratskih državnih uređenja apsolutnih monarhija, koje su također privatno vlasništvo apsolutnog monarha, poretku modernih demokratskih država, jer su apsolutne monarhije imale mnogo manji državni aparat od modernih demokratskih država. Ali, za razliku od Nozicka, ni Hoppe nije tvrdio da su apsolutne monarhije nastale nenasilnim procesom "nevidljive ruke", već je znao da su nastale "ognjem i mačem".

Na ovaj njegov argument su promptno reagirali Rothbard i druge pristalice anarhokapitalističkog tabora, uglavnom uvjerljivo pokazujući kako Nozick pri svakom koraku svog izvođenja minimalne države narušava svoj ishodišni princip zabrane povrjeđivanja prava pojedinaca. Prema njihovom dokazu, upravo bi "nevidljiva ruka" tržišta oduzela monopol na pružanje zaštite individualnih prava Nozickovoj minimalnoj državi i "uzvratilo udarac", vraćajući čitavu stvar u stanje anarhije (tako Roy A. Childs u svom tekstu "Nevidljiva ruka uzvraća udarac"). Također, anarho-kapitalisti su ukazali na značajnu manu Nozickova argumenta, jer Nozick nigdje ne nudi garancije da njegova minimalna država neće postati maksimalna (tzv. slippery slope argument), odnosno, da na kraju tog "klizavog nagiba" totalitarna država neće promoliti svoju ružnu glavu. (Njihove reakcije je moguće naći u prvim brojevima časopisa Journal of Libertarian Studies, a u srpskom prijevodu na ovoj web-adresi.) Ova anarhistička kritika Nozicka ostala je prva i najznačajnija sustavna kritika njegove pozicije. Također, treba reći da je Nozickovo raspravljanje s anarho-kapitalističkom pozicijom u prvom dijelu njegove knjige, Rothbarda i anarhističke autore, koji su dotad bili na dubokoj margini, predstavilo akademskom svijetu, a njihovu poziciju učinilo nezaobilaznim dijelom akademskih rasprava o političkoj filozofiji.

Zašto egalitarizam nije pravedan?

Nozickova Anarhija, država i utopija vjerojatno je najpoznatija po drugom dijelu knjige ("Dalje od minimalne države?"), u kome on podrobno pretresa i kritizira glavne argumente egalitarističke teorije pravde, koju je par godina ranije, u svojoj čuvenoj monografiji Teorija pravde, iznio njegov kolega sa Odjeljenja za filozofiju Sveučilišta na Harvardu, John Rawls. Dok je u prvom dijelu knjige pokušao dati libertarijansko opravdanje minimalne države, zasnovano na Kantovom kategoričkom imperativu, u drugom dijelu on osporava bilo kakvu veću državu od minimalne.

John Rawls je pokušao ponuditi filozofsko opravdanje države blagostanja i politike širokih preraspodjela bogatstva u društvu, u skladu s načelom da oni bolje stojeći mogu unaprjeđivati svoje bogatstvo i talente samo pod uvjetom da pomažu onim lošije stojećima. Prema Rawlsu, ono što predstavlja gubitak za jednog, moguće je opravdati većim dobitkom i korišću za nekog drugog. Nejednakosti u bogatstvu i moći se mogu smatrati pravednima samo ukoliko rezultiraju određenom kompenzacijom svim ostalim članovima društva, a naročito onima najsiromašnijima, kaže Rawls.

Iako Rawls također pokušava svoju poziciju utemeljiti na kantovskom intuicionizmu i principu autonomije, očito je da je njegova pozicija utilitaristička, odnosno da je spreman tretirati (neke) ljude kao sredstvo, a ne kao cilj. Nozick u potpunosti odbacuje Rawlsovo filozofsko opravdanje preraspodjele bogatstva putem porezne politike, mimo tržišta. Oporezivanje je za njega oblik prisilnog rada, koje se ne može opravdati nikakvim moralnim principima niti načelima pravednosti koja bi predstavljala narušavanje autonomije osobe i indvidualnih prava.

Nozick svoje shvaćanje pravedne društvene redistribucije izražava lozinkom: "Od svakoga kako izabere, svakome kako bude izabran." To je princip koji vlada na slobodnom tržištu, koje je definirano "dobrovoljnim kapitalističkim razmjenama između odraslih osoba". Pravda je smislen pojam samo ukoliko ne isključuje individualnu slobodu. Svi oblici društvene redistribucije koji narušavaju ovaj princip su nepravedni, a podanike rawlsovske države blagostanja, ili bilo koje države koja bi bila veća od minimalne, možemo legitimno smatrati robovima, koje država prisiljava da rade za druge. Egalitarizam nema nikakvo moralno opravdanje.

Teorije pravde koje narušavaju individualna prava pojedinaca, Nozick naziva "šablonskim teorijama pravde", jer u svom shaćanju pravednosti polaze od nekog apriornog obrasca preraspodjele društvenog bogatstva u skladu s nekim poželjnim konačnim idealom, koji onda uz pomoć političke prinude treba primjeniti na društvo. U tako strukturiranom društvu, koje želi vršiti preraspodjelu u skladu s nekim unaprijed zadanim moralnim šablonom, nema više mjesta za ideju vlasničkih prava i individualnu slobodu, već se sve svodi na upotrebu državne prisile kako bi se takav obrazac pravde, uz narušavanje individualnih prava, ostvario.

Nasuprot tome, Nozick nudi svoju teoriju pravde koja je čisto proceduralna - on ju naziva "teorijom pravde kao ovlaštenja" - koja se zasniva na ideji vlasništva koje svaki pojedinac ima nad svojim tijelom (self-ownership), a time i svim proizvodima svoga rada ili predmetima do kojih dođe u slobodnoj razmjeni s drugim odraslim osobama. Nozickova proceduralna teorija pravde samo promatra da li je pri transakcijama između odraslih pojedinaca narušen princip vlasništva i da li su te transakcije dobrovoljne. Svaki rezultat koji proizađe iz procesa u kojem nisu narušena ova načela moralno je opravdan, odnosno, pravedan.

Možemo reći da je Nozick svojom kritikom Rawlsa i šablonskih teorija pravde uopće (on kritizira i Hayekovu teoriju pravde kao "koristi za druge"), donekle anticipirao prigovore koje će anarhisti uputiti njegovom opravdanju minimalne države. Kao što država ne može imati nikakvo moralno opravdanje, tako ni državno uplitanje u alokaciju društvenog bogatstva ne može biti moralno opravdano. Treba reći da Rawls nikad direktno nije odgovorio na Nozickove prigovore njegovoj teoriji, ali da se ni Nozick nije upuštao u polemiku sa svojim kritičarima, riječima da ne želi pisati "djecu Anarhije, države i utopije", aludirajući na Rawlsovu stalnu potrebu za ispravljanjem i dorađivanjem vlastite teorije.

Libertarijanski okvir za utopiju

Nozick u trećem dijelu knjige ("Utopija") primjećuje nešto što već jako dugo baca u očaj liberalne mislioce, a to je da, iako egalitarističke politike "pate od začuđujuće nestašice argumenata", dok liberalne teorije imaju racionalne argumente na svojoj strani, liberalnoj ideji "kao da nedostaje iskre". Iako jedino liberalizam nudi politički okvir koji ne narušava slobodu pojedinca, malo tko bi od njih "stao na barikade pod njegovim stijegom". S druge strane, socijalizam, etatizam i sve vrste egalitarnih politika ljudi često smatraju poželjnim utopijskim idealom. Ljudima kao da je više stalo do nekih drugih vrijednosti, nego do vlastite slobode.

Stoga Nozick pokušava ponuditi "libertarijanski okvir za utopiju". On se pri tome opredjeljuje za jednu zanimljivu strategiju. Naime, on ne želi nagovarati svoje potencijalne pristalice da prihvate živjeti u njegovoj minimalnoj državi, već se zalaže za međunarodni poredak u kome bi svakome bilo slobodno odabrati u kojoj će zajednici živjeti, poredak čiji je jedini uvjet to da nema "Berlinskog zida", koji bi pojedincima priječio da napuste svoju zajednicu i odu živjeti u nekoj drugoj zajednici koju slobodno izaberu. Ne bi bilo moralno dopustivo ikoga prinuditi ili prijevarom pridobiti da živi u nekoj zajednici, pa makar ona bila uređena po uzusima Nozickove minimalne države. Bila bi to vrsta rousseauovske samopobijajuće "prinude na slobodu".

Nozickova libertarijanska utopija ustvari je meta-utopija – Utopija koja se sastoji od mnogo utopija. Pritom, same te njegove utopijske zajednice uopće ne moraju biti libertarijanske. Zapravo, moguće je imati libertarijansku meta-utopiju, u kojoj niti jedna zajednica ne bi bila libertarijanska. Ovoj zanimljivoj Nozickovoj ideji se nije obraćala dovoljna pažnja, premda je ona izuzetno plodna i jako dobro komunicira s današnjim libertarijanskim teorijama separatizma, koje zagovaraju pravo svake zajednice pojedinaca kojima se ne sviđa način uređenja zajednice u kojoj trenutačno žive da osnuju svoju malu utopijsku zajednicu. Nozickova libertarijanska meta-utopija, u stvari, nudi teoriju međunarodnog poretka u kome bi odnosi između država bili uređeni na sličan način na koji su u njegovoj minimalnoj državi uređeni odnosi između pojedinaca. Bio bi to poredak zasnovan na principu dobrovoljne suradnje, koji niti jednu zajednicu ne bi prisiljavao da izabere način života koji joj nije po volji, niti da se pokorava zakonima koje njihov moral ne odobrava.

Prava eksplozija separatističkih pokreta u svijetu nakon stvarnog pada Berlinskog zida, kao da daje za pravo ovoj Nozickovoj teoriji. Krećemo li se mi danas doista u smjeru Nozikove libertarijanske Utopije?

Nozick u Hrvatskoj – promašeni susret?

Nakon što je intelektualni tornado zvani Robert Nozick poharao američka i europska sveučilišta, više ništa nije bilo isto. Nozick je svuda gdje se pojavio, kako to kaže Pierre Lemieux, natjerao etatiste u defanzivu. U najgorem slučaju, više se nije moglo odmahivati rukom na spomen laissez-faire kapitalizma, neprikosnovenosti privatnog vlasništva, minimalne države, itd. Robert Nozick je libertarijanizmu, a time i klasičnom liberalizmu, povratio ugled respektabilne i životne filozofske teorije.

Iako je njegova Anarhija, država i utopija kod nas prevedena 2002. godine, sličan proces se, na žalost, ne može konstatirati i za hrvatska sveučilišta i javno mnijenje. Ovdje još uvijek caruju socijalističke dogme praksis filozofa i njihovih kolektivističkih parnjaka sa desnice. Ideje individualne slobode, privatnog vlasništva, liberalnog kapitalizma, slobodnog tržišta i nozickovski ideal minimalne države u Hrvatskoj nemaju gotovo nikakvog ugleda.

Mi živimo u socijaldemokratskom raju u kome svemoćna država individue i njihovo vlasništvo tretira kao vlastitu imovinu, njihove slobodne transakcije guši nepodnošljivim regulacijama i poreznim opterećenjima, a plodove njihovog rada redistribuira u skladu s vlastitim potrebama. Nozickovski rečeno, živimo u vrsti legaliziranog robovlasništva. Ozbiljna literatura Nozicka može svakako pomoći da se ta dominantna kolektivistička intelektualna klima kod nas promijeni, da shvatimo svu pogubnost etatističkih politika i nepravednost sustava "države blagostanja", a onda ga i počnemo mijenjati u sustav koji bi bio primjereniji slobodnim ljudima i poštivanju temeljnih civilizacijskih vrijednosti, kao što su privatno vlasništvo, slobodno tržište i kultura življenja od svoga rada, a ne na tuđi račun.

Svakako bi bilo osvježavajuće iskustvo i kada bismo konačno bili lišeni intelektualnih tlapnji o "neobuzdanom tržištu" i "brutalnom neoliberalizmu", koje smo danas primorani slušati na svakom ćošku. I u tome literatura Nozicka može dosta pomoći.

Izvor: Večernjakova blogosfera