Nakon globalističkog babljeg ljeta dolazi nam suverenistička jesen ludih frizura

Možda se bablje ljeto malo odužilo, ali kose su kao u reklami, mekane i plave poput bebinih.

Velika Britanija se već tri godine nalazi u stanju trajne frustracije. Nakon traljavog vođenja procesa pregovora oko izlaska iz EU, Theresa May je napustila Downing Street 10, i svom nasljedniku, Borisu Johnsonu, u nasljeđe ostavila potpuni nered - podijeljenu stranku, nezadovoljne birače i zemlju dovedenu na rub kapitulacije.

Pokazalo se kako osoba koja je ne samo karijerno, već i mentalno vezana za političke postave eurokratskih elita, ne može na kompetentan način braniti nacionalne interese države kada se nađe na njenom čelu. Neritmična pčelica Maya u leopard cipelicama nije mogla zastrašiti blazirane birokrate iz briselskih hodnika, niti ih uvjeriti u nešto u što ni sama ne vjeruje. Umjesto da provede volju naroda iskazanu na referendumu i izlaska, ona je vodila politiku popuštanja i traženja “kompromisa”, pa je ispalo kao da ih izbacuju oni koji su činili sve da ih zadrže u uniji.

Europa je bila prisiljena od britanskog slučaja napraviti primjer, kako bi pokazala drugim članicama EU što ih čeka ako se i sami drznu na takav korak. Zato su zauzeli čvrst stav prema Britaniji kako bi je ne samo kaznili zbog izlaska, već i ponizili. U takvim okolnostima, ako prethodno niste zauzeli jasan stav, zalagati se za “kompromis” prirodno vodi do podređene situacije u pregovorima. May nije znala nametnuti jasan okvir, pa onda ne iznenađuje što britanski parlament nije pristajao na kompomisnu štetu.

Stoga, ima neke više pravde što u takvoj situaciji na čelo Velike Britanije dolazi autentični “brexiter”. Boris Johnson je možda najosobenija figura britanskog političkog života još od Churchilla, koji mu je i politički uzor. I baš kao što je Churchill postao premijer nakon propasti Chamberlainove politike popuštanja, koja je zemlju dovela u gotovo bezizlaznu situaciju, tako sada i Johnson postaje premijer u krizi izazvanoj politikom kompromisa i beskičmenjaštva.

U ovoj se situaciji taj novi okvir zove spremnost na izlazak iz EU bez dogovora. Za razliku od May, Boris Johnson ne oklijeva uvesti u igru i takav scenarij. Da će Johnson zauzeti oštar stav prema EU, nudeći im Armagedon kako bi zauzvrat dobio povoljan ugovor, svjedoči i vijest kako je imenovao Dominica Cummingsa, kreatora “Vote Leave” kampanje, za svoga specijalnog savjetnika. Dvojac je to koji priprema vatreno krštenje za bivšu šeficu Bundeswehra, a novu šeficu Europske komisije, Ursulu von den Leyen, u novoj “bitci za Britaniju”.

O Borisu Johnsonu uglavnom se sve zna. On je već četrdeset godina prisutan u britanskom javnom životu. Rođen je u New Yorku kao Alexander Boris de Pfeffel Johnson. U obitelji je dobio nadimak “Al”. Otac Stanley je bio pjesnik i političar, a majka Charlotte slikarica, porijeklom američka Židovka. Pradjed po ocu mu je Ali Kemal, ministar unutarnjih poslova u vladi zadnjeg turskog sultana, Mehmeda VI.

Odrastao je u Bruxellesu i na obiteljskom imanju u južnom Sussexu, školovan na Etonu i Oxfordu, regrutnim centrima za buduće premijere i ministre. Klasičnog obrazovanja, od rane mladosti piše poeziju na latinskom i grčkom. Koja ga je zarazila Periklom, atenskim državnikom, govornikom i borcem za demokraciju.

Johnsonov uspon na vrh kao da je imao zacrtan smjer. Devedesetih dopisnik iz Bruxellesa i kolumnist Telegrapha, potom urednik The Spectatora, da bi početkom milenija postao zastupnik i član konzervativne “vlade u sjeni”. Zatim kao konzervativac osvaja glavnu ljevičarsku utvrdu u Engleskoj i postaje gradonačelnik Londona u dva mandata, da bi potom dvije godine obnašao funkciju ministra vanjskih poslova.

A sada je kao novi britanski premijer na svoja leđa preuzeo ozbiljnu zadaću, povratiti osjećaj samopoštovanja naciji izloženoj seriji poniženja. U svom prvom nastupu i najavom kako “Britaniju čeka zlatno doba”, pokazuje kako razumije što mu je zadatak. Koliko god ga njegovi oponenti ismijavali i ponižavali, to što nije konvencionalan i običan političar upravo je njegova najveća prednost. Sve što napravi bit će više od njihovih očekivanja. Jer, što je ikad u povijesti učinio netko običan? Specifičnu razliku koja stvara nove vrijednosti uvijek čine pojedinci koji se ne daju uklopiti u stare kalupe.

Još u lipnju 2016., odmah nakon Brexita, napisao sam kako nam nakon babljeg ljeta globalizma predstoji suverenistička jesen ludih frizura. Onda smo vidjeli ishod američkih izbora. Možda se bablje ljeto malo odužilo, ali frizure su postojane, a kose mekane i plave poput bebinih. Svima tankoćutnima i rastrojenima, kojima već od samog pogleda na državnički dvojac plave kose naviru suze na oči, preporučuje se šampon dupli Johnson, s “no more tears formulom”, nježan za oči kao čista voda.

Večernji list

Budućnost prodanih duša

Svi izumi čovječanstva u funkciji su želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom svijeta ako ujutro nemate razloga ustati?

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama. Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove. Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima.

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna. Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša. Ukoliko on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost, nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju. Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora - onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način.

I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley. Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom.

U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se na taj način iskorijeniti svi ratovi. Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna - hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva. Huxlejev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja.

Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani. To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili. Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati?

Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije? Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša - ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Večernji list

Jesu li mogući istodobni predsjednički i parlamentarni izbori?

Postalo je jasno kako je Kolinda svojim zaokretom ka HDZ-u izvukla Plenkoviću tepih ispod nogu, jer je ovoga učinila potpuno ovisnim o sebi.

Čini se kao da je bilo jučer: Hrvatska je bila u neredu i bez ikakve nade, a onda se na nebu pojavio znak i među ovaj napaćeni narod spustila se nova politička zvijezda. Zvijezda je to koju su svi dočekali širom raširenih ruku. Kažu, on će vratiti vjerodostojnost u hrvatsku politiku i povratiti nam na široko opjevanu stabilnost.

A kako stabilnost nema cijenu, tako su korumpiranje i politička trgovina postali prihvatljivi. Sve ono prljavo što se do jučer radilo u pozadini, sada se u službi stabilnosti radilo transparentno i pred kamerama. Sve je to javno tolerirano, jer se zvijezda obećala obračunati s desničarima u vlastitim redovima i okrenuti stranku ulijevo, u taj mitski centar.

U strahu za svoj politički opstanak, poplašeni stranački zgubidani su ljubili ruku koja im je dijelila šamare. Nisu bili sretni s onim što vide, ali “sve za vlast, a vlast ni za što”, jer “od nečega se mora živjeti”. Došli su izbori i kao u svakoj obmani, sudar sa stvarnošću za njih je bio jako bolan.

Ne bi bilo teško trpjeti poniženja kada bi znali da će i dalje ostati na vlasti. Zaokret u lijevo ih je možda posvađao s bazom i otvorio probleme na desnom krilu, no to se mislilo nadoknaditi na centru. Ali, kakve razultate očekivati na centru kada svoj politički opstanak temeljiš na političkoj trgovini, nisi proveo nikakve reforme, a još su ti poput uragana iskočile korupcijske afere?

I najgora je politika prihvatljiva dok osigurava vlast, ali kada ona počne ugrožavati izglede za održavanje na vlasti, tada u tebe počnu gubiti povjerenje i oni najodaniji podanici. Tako vladajući u zadnju godinu madata ulaze s opadajućim trendom, koji ih ostavlja bez koalicijskog potencijala.

Početak je nečijeg kraja kada sam za sebe pomisli kako je postao nedodirljiv. Tada u svojoj samodopadnosti počini greške koje se kasnije ne mogu ispraviti. Povjerovati u sliku o sebi koju stvaraju ulizivački mediji, znači upasti u rupu. I umjesto da se iz nje izvučeš, ti nastaviš kopati u nezasluženim pohvalama. A kada te nezasluženo hvale, nije to zbog tebe nego zbog njihova cilja. Što postaje jasno sada, kad te oni isti koji su te hvalili zatrpavaju zemljom i blatom.

Gundulić je opisao situaciju u kojoj se sada nalazi Plenković: "Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje." Naime, još jučer smo slušali najave o obračunu s labudovima koji šalju SMS-ove, a već danas vidimo kako od toga nema ništa, jer svaki obračun znači dodatno slabljenje. HDZ je u konstantnom padu pa ga sustiže čak i bezidejni Bernardićev SDP.

Što ti u takvim okolnostima preostaje, osim da konačno odustaneš od branjenja neobranjivog? Pa onda u posljednjoj godini mandata, u pokušaju da narodu zamažeš oči, ipak pristaneš na rekonstrukciju vlade. Vlada je to u kojoj ćemo imati nove ministre - Trku, Frku i Paniku. O kakvoj se frci radi dovoljno govori pristanak na javno poniženje u kojemu ti korumpirani kaolicijski partneri smjenjuju ministre i najavljuju napuštanje većine. Nije to neki veliki problem, jer nema tog poniženja na koje nisi spreman kada ti je jedini cilj sačuvati vlastitu poziciju, jer si sve podredio ambiciji da kao premijer predsjedavaš Europskom unijom.

Kolosijek kojim se voziš pokazuje da je jedino skretanje koje ti jamči opstanak i zadržavanje na vlasti - velika koalicija. Možete onda samo zamisliti kolika je konsternacija nastala u trenutku kada su mediji počeli pisati da bi nas Plenković mogao napustiti. Među HDZ-ovcima je zavladala opća panika, jer nisu imali spremnu alternativu.

Ali ideja o Plenkovićevu odlasku otvorila je jednu drugu mogućnost - da se sve razjedinjene HDZ-ove stranačke frakcije okupe oko Kolinde Grabar Kitarović. Tada bi se odškrinula mogućnost da stranka kao svog predsjedničkog kandidata podrži Miroslava Škoru, što bi ovome osiguralo pobjedu, možda već u prvom krugu.

U zamjenu za tu podršku, od desnice bi se očekivalo da se okupi oko Kolinde i HDZ-a. Iskoristila bi se prilika da se skupa s predsjedničkim organiziraju i parlamentarni izbori. Takav bi potez konkurenciju ostavio nespremnu, dok bi na desnici i u stranačkoj bazi probudio ogroman entuzijazam, koji bi otvorio put za samostalno formiranje buduće vlade.

U tome grmu navodno leži zec Plenkovićevog nervoznog požurivanja objave Kolindine predsjedničke kandidature. Postalo je jasno kako je Kolinda svojim zaokretom ka HDZ-u izvukla Plenkoviću tepih ispod nogu, jer je ovoga učinila potpuno ovisnim o sebi. Sada bi njezin poraz na predsjedničkim izborima značio njegov kraj, dok se njegova slabost sada pokazuje kao njezina velika prednost i prilika.

Večernji list

Mali će napoleoni skakutati kroz velike koalicije

Ulazimo u doba personalizirane, a ne više stranačke demokracije. Ono što nam treba, međutim, nije novi oblik demokracije, već nove politike.

Ovotjedna bizarna briselska trakavica oko izbora novih čelnih ljudi EU, sa svim svojim melodramatskim obratima, otkrila nam je jadno stanje u kojem se nalazi demokracija danas. Bila je to prije parada malih napoleona, koji su po briselskim hodnicima jurili svoje karijere, nego pregovori u kojima su se sučeljavali različiti politički programi i principi.

Glasno proklamirana ideja “spitzenkandidata”, koja je europskoj politici trebala povratiti nešto od starog sjaja parlamentarne demokracije i držanja stranačkih programskih načela, neslavno je odbačena nakon što je iskorištena samo kao sitna moneta za druge, karijerne svrhe. Ta je funkcija, po prirodi stvari, trebala pripasti špickandidatu pučana, Manfredu Weberu, a ideja je bila da se na taj način ojača parlamentarna demokracija, za koju i sami eurokrati priznaju kako je u dubokoj krizi.

Međutim, kako nije bilo dogovora, dio pučana je tu funkciju nudio špickandidatu oporbenih socijalista, dok su drugi odustali od same ideje špickandidata kako bi novi predsjednik komisije ipak bio iz redova pučana. Ta je univerzalna zamjenjivost paradoks postdemokratskog rastakanja parlamentarne demokracije u kojem je nestala svaka razlika između stranaka. Sada se sve svodi na izbor određene persone, pri čemu je glavni uvjet potpuno odsustvo bilo kakvih stranačkih uvjerenja.

Nekada je politika izgledala drugačije. Stranke su imale jasno definirane programe i unutar njih su se vodile rasprave koje su imale za svrhu definiranje agende za provođenje stranačkog programa. Onaj tko je htio biti u nekoj stranci morao je usvojiti određena načela i pokoravati se stranačkoj stezi. Stranke su bile hijerarhijski organizirane, a kada bi osvojile vlast provodile bi svoj program. Bio je očuvan smisao demokratske ideje po kojoj postoje neki interesi koji su opći i koji po važnosti nadrastaju iosobne interese.

Ali, danas to više nije tako. Ako pogledamo današnje stranke vidjet ćemo da su one postale samo instrument u rukama promjenjivih osobnih interesa, gdje se ljudi okupljaju oko osoba a ne principa. Ta promjena je vidljiva ne samo na primjeru izbora za institucije EU, već i na razini nacionalne politike. Stranke postaju sekundarne, eventualno instrument razvoja personalnog kulta oko određene ličnosti. Sustav koji je zamišljen da bude na suprotnoj strani od autoritarizma, danas postaje njegova funkcija.

Tako, danas nikoga nije briga kako se zove Macronova stranka s kojom je osvojio izbore, jer je ona bila samo sredstvo njegova uspona na vlast. Slično situaciju imamo i u Njemačkoj, gdje oni koji žele biti blizu vlasti sebe jednostavno smatraju “merkelistima”, bez određenih stranačkih uvjerenja. U Engleskoj imamo Farageovu ad-hoc stranku, Corbynov kult, a uskoro i Borisovu stranku, pod uvjetom da se ponaša i ne mlati djevojku, barem dok ga ne izaberu.

Ako bacimo oko na Ameriku, vidjet ćemo i tamo sličan trend. Republikanci već odavno nemaju kontrolu nad porukama koje šalju i neki jedinstven program. Stoga i ne čudi što im je stranku preuzeo “outsider”, koji je nastupio protiv stranačke nomenklature. Trump danas ima više problema kada pokuša oživjeti i provesti nešto od starih republikanskih politika, nego zbog politika koje je sam proklamirao kada je osvojio vlast. GOP je, u biti, postao Trumpova MAGA stranka.

Nije drukčije ni s demokratima. Ako je suditi prema njihovoj prvoj stranačkoj debati, oni su bliži raspadu na sukobljena plemena, nego ideji da kroz argumentiranu raspravu dođu do zajedničkog predsjedničkog kandidata. Ne bi trebalo čuditi ako na kraju nominiraju nekog nestranačkog kandidata, jer nije razvidno oko kojeg bi se od postojećih kandidata mogli okupiti.

Ako pogledamo situaciju i kod nas, primijetit ćemo sličnu situaciju. Dvije velike stranke polako se pretvaraju u vlastite sjene, a klanovi okupljeni oko pojedinih ličnosti, a ne stranke, vode glavnu riječ. SDP je još u vrijeme Milanovića potpuno odustao od programskih načela ljevice, dok Plenković dovršava sličan proces u HDZ-u. Poput samoispunjavajućeg proročanstva ozbiljuju se njegove riječi o “stranci koja je postala talac političke sudbine jednog čovjeka”.

Slika “velike koalicije” na europskoj razini, koja je potpuno obesmislila obrazac demokracije čiji su glavni akteri stranke, sve više će se prelijevati i na nacionalnu razinu. Slika naše demokracije sve više će biti slika malih napoleona koji će skakutati kroz “velike koalicije”. Ulazimo u doba personalizirane, a ne više stranačke demokracije. Ipak, ono što nama treba nije novi oblik demokracije, već nove politike. A one će, izgleda, morati sačekati neke druge ljude.

Večernji list