Krajnji adresat Bidenova misterioznog posjeta Kijevu bila je elita na Zapadu

Ozbiljni ljudi u Pentagonu, koji još imaju kontakte s Moskvom, potrudili su se da Rusi saznaju za planove o Bidenovom putu znatno ranije nego što je sjeo u avion za Poljsku.

Na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu imali smo prilike gledati spektakl u režiji zapadnih globalnih elita. U središtu tog spektakla bio je, navodno opasan, i do zadnjeg trenutka obavijen najvećom tajnošću, put američkog predsjednika Bidena u Kijev. Prvo je, kažu nam, tajno doletio u Poljsku avionom na kojem su bila pogašena svjetla, a onda je devet dugih sati kroz pustare Galicije vlakom putovao za Kijev.

Medijski opisi tog puta povremeno su zvučali kao izvaci iz udžbenika povijesti o Lenjinovom putu za Petrovgrad u blindiranom vlaku prije stotinjak godina. Koliko je Bidenov put stvarno bio tajan možda najbolje govori okolnost da su društvene mreže dva dana prije romorile o Bidenovom putu i da su svi znali da ovaj putuje za Kijev. Očito je kako su i jedna i druga strana namjerno pustile informaciju u javnost.

Kao i uvijek u takvim situacijama, druga je strana pravovremeno obaviještena o tom putu. Ozbiljni ljudi u Pentagonu, koji još uvijek imaju kontakte s Moskvom, potrudili su se da Rusi saznaju za planove o Bidenovom putu puno prije nego što je sjeo u avion za Poljsku. Ti ozbiljni ljudi znaju kako Rusi ne žele ući u direktan sukob sa Zapadom, pa su po protokolu poduzete sve mjere sigurnosti kako se ništa loše ne bi dogodilo.

Netko bi se mogao pitati, kome je ovakav spektakl obavijen misterijem, koji to baš i nije, uopće bio potreban? Ako je javnost sve znala, ako su Rusi znali, kome je, onda, ovakva poruka bila upućena? Jedini odgovor koji se nadaje jest da je krajnji adresat Bidenovog misterioznog posjeta Kijevu bila sama elita na Zapadu. Taj put, kao i sam Bidenov govor, izgledali su kao samotješenje nekog kome baš ništa ne ide od ruke.

Naravno, nitko sada ne želi priznati kako je godinu dana nakon ulaska u rat s Rusijom pošlo po krivu sve što je moglo poći po krivu, i kako sve izgleda kao da će završiti katastrofom, pa zato sada elita na Zapadu sama sebi priča pričice o tome kako je Putin pred samouništenjem, a pobjeda nadomak ruke. Zato malo zlokobno zvuči trijumfalizam koji kaže kako je Bidenov put u Kijev značio kako više nema uzmicanja.

Dakle, nalazimo se na putu bez povratka, idemo iz katastrofe u katastrofu, sve do samog kraja, ma kakav taj kraj bio. Poruka je, naravno, kako taj kraj znači samo jedno - uništenje Rusije. Okej, shvatili smo. Odluke o sudbini svijeta donose ljudi koji su presjekli i zadnju sponu sa stvarnošću i još samo slijede svoje fiks-ideje o totalnom uništenju svog arhi-neprijatelja. Ništa osim tog cilja više nije bitno.

Stvari izgledaju još sumornije, ako bacimo kratak pogled na tu olako odbačenu stvarnost. A stvarnost nam kaže kako naročito Europa, kojoj, nakon samih Ukrajinaca, stiže na naplatu većina računa ovog rata. Skladišta oružja i municije zaostala iz sovjetske ere su spaljena na ukrajinskoj bojišnici. Kako svjedoči europski ministar vanjskih poslova Josep Borrell, Europa ima sve više problema u proizvodnji novog oružja.

Drugim riječima, Europa i većina članica NATO država su u godinu dana rata s Rusijom postale potpuno nesposobne snabdjevati ukrajinsko bojište. Na to je nedavno dramatično upozorio estonski ministar vanjskih poslova Reinslau: “Rusija u danu potroši municije koju Europa ne može proizvesti u mjesec dana i s trenutnim kapacitetima ćemo potrebe Ukrajine moći zadovoljiti tek za šest godina.”

U svakom slučaju, vidimo kako je Europa potpuno razoružana, pa je za očekivati kako ćemo od vojske uskoro viđati vitezove po drumovima, hajduke po šumama i berseke na drakarima. Kako ta slika stvarnosti komunicira s narativnim balonom koji su oko sebe stvorile zapadne elite, koje su nas uvele u rat s Rusijom pričom kako samo treba čekati da se Rusija pod pritiskom raspadne a onda poslati svog čovjeka vlakom u Moskvu.

Zapadna strategija u ovom ratu jako podsjeća na model boljševičke revolucije, samo što stvarnost ne sluša uvijek udžbenike iz povijesti, a pogotovo ne samotješiteljske pompe elite koja je odavno operirana od stvarnosti. Ono što vidimo u stvarnosti jest da se Zapad sve više povija pod pritiskom ratne zbilje, dok nepovjerenje ljudi u elite polako kopni, a ekonomija kleca pred iracionalnošću njihovih političkih odluka. 

Politički manuskript zapadnih elita je Fukuyamin esej “Kraj povijesti”. Za elitu je povijest ionako uvijek bila samo muka i tegoba. Fukuyamina objava kraja povijesti značila je za elitu i kraj mučenja. Oslobođeni od povijesti, sada su mogli raditi ono što su uvijek htjeli: pecati ujutro, pa malo loviti, malo čitati prije ručka, zatim dremucnuti, a za večerom pričati jedni drugima priče o uspjehu i svirati violinu. 

Nema veze što svijet odlazi dođavola. Elite će uvijek živjeti u svom balonu, iz kojeg ih ništa neće probuditi. Zabrinuta javnost će dotle debatirati o tome kada će se elite trgnuti iz sna. Tu jalovu debatu nazivamo demokracijom, za koju se borimo - do samog kraja.

Večernji list

ChatGPT se nikad neće razviti u superinteligentnog robota koji će porobiti čovječanstvo. Za to smo dovoljni sami sebi.

Najviše zabave u novoj aplikaciji pronašli su oni zločesti među nama, koji su primijetili da je jako osjetljiva na politički nepoćudna pitanja, pa je krenulo natjecanje tko će je natjerati da daje što nepoćudnije odgovore

Ako ste korisnik društvenih mreža onda vjerojatno znate kako se zadnjih mjeseci ljudi na internetu zabavljaju nečim što se zove ChatGPT. Oni koji vide dalje i bolje od nas običnih, već su ponudili svoja tumačenja toga što bi to moglo značiti za našu budućnost. Neki od njih smatraju kako će umjetna inteligencija ovim iskorakom uskoro pokoriti čovječanstvo, dok su drugi optimisti i u tome vide veliku korist za ljude.

No, koliko se moglo vidjeti, najviše su zabave u novoj aplikaciji pronašli oni zločestiji među nama, koji su ubrzo primijetili kako je aplikacija jako osjetljiva na politički nepoćudna pitanja, pa je krenulo natjecanje tko će ju natjerati da daje što nepoćudnije odgovore na neka škakljiva pitanja. Pokazalo se kako aplikacija, ako ste uporniji, popušta pred ljudskom dovitljivošću, što nam govori kako se na njoj ipak još dosta mora poraditi.

Ipak, ne može se poreći kako je s ovom aplikacijom napravljen neki napredak, koji nam pruža osjećaj kako bi “prava” umjetna inteligencija mogla izgledati, što daje povod za širu raspravu o tom problemu. Naime, sama činjenica da je napravljen software koji nam može pružiti osjećaj kao da razgovaramo sa stvarnim čovjekom jest neki napredak. Možda to nije baš futuristički “iskorak”, ali se stvar zasigurno mrdnula s mrtve točke.

U stvari, da bismo govorili o nekom iskoraku, trebao bi nam puno moćniji algoritam kako bismo izmjerili taj napredak. Za stvaranje takvog algoritma mi još nemamo dovoljno pameti, ako ćemo ju ikad i imati. Možda će to jednom biti tehnički izvodljivo, ali prethodno moramo odgovoriti na pitanje što je to uopće inteligencija. Što je to što ljude razlikuje od ostalih živih bića? To je filozofsko pitanje na koje ni filozofi nemaju odgovor.

Danas je jedna od najzanimljivijih grana filozofije i znanosti ona koja se bavi ljudskom inteligencijom, statističkim mjerenjima inteligencije određenih skupina, pitanja njenog nasljeđivanja itd. Ali, brižljivo razvijenje statističkih metoda mjerenja relativne inteligencije još uvijek nije isto što i razumijevanje prirode inteligencije. Ti podaci su korisni za razumijevanje našeg ponašanja, ali ne daju odgovor na to što je uopće inteligencija.

Razlog zbog kojeg još uvijek nemamo taj odgovor je taj što mi još uvijek ne znamo ni što je to ljudska svijest, s kojom naša inteligencija očito ima neke veze. O tome filozofi, teolozi i znanstvenici još lome koplja. Jedni će reći da smo tek prah i pepeo koji diše, a naša svijest tanak plamičak na vjetru, dok će drugi reći kako je naša svijest dokaz besmrtnosti naše duše, nevezane i samo trenutno zarobljene u tijelu.

Filozofi skloniji empirizmu i materijalizmu će reći kako je naša svijest samo čudan sklop međudjelovanja nekih nesvjesnih čimbenika. Oko toga su se razvile i zanimljive teorije, od darvinizma, psihoanalize, pa do fizikalizma, ali nekako je dojam da nijedna od ovih filozofija ne uspijeva objasniti zagonetku svjesnog života. Narodnim rječnikom rečeno, ovi filozofi u svojim objašnjenjima guraju kola ispred konja.

Druga vrsta filozofije, koju možemo nazvati idealističkom, kao da ozbiljnije uzima problem svijesti. Oni svijest ne smatraju pukim rezultatom nesvjesnih silnica, već ju shvaćaju kao djelatni princip. Neki idu toliko daleko pa kažu kako su fizički objekti u našem svijetu oblikovani djelovanjem naše svijesti. Takvo viđenje može djelovati čudno, ali njega potvrđuju i neki uvidi, pa čak i eksperimenti, iz oblasti suvremene fizike.

To još uvijek ne znači da živimo u nekakvom matrixu, već samo da naša svijest nije tek jedan sofisticirani proizvod fizičkog svijeta u kojem živimo. To bi značilo kako zadatak naše svijesti nije da nam daje najpouzdaniju sliku toga svijeta, već da nam pomogne da se nekako uklopimo u njega i oblikujemo ga. To ne znači da je svijet iluzija, već samo da za našu svijest nije toliko bitno je li naša percepcija svijeta istinita ili ne.

Ako se vratimo problemu stvaranja umjetne inteligencije, to nas vodi zaključku kako je vjerojatnost stvaranja umjetne inteligencije, koja bi bila nalik ili čak mogla zamijeniti našu svjesnu inteligenciju, toliko niska da možda i nije vrijedna ozbiljne rasprave. Možda bismo do tog cilja prije stigli ako ne bismo zamišljali nekakav superinteligentni stroj koji ima odgovore na sva pitanja, već neku manju pamet, koja bi se tek čudila svemu.

Ono što nazivamo inteligencijom i što nas razlikuje od drugih živih bića nije nešto što bi ličilo na superkompjuter koji matematičkim kombinacijama upravlja materijalnim podacima kako bi stvorio inteligentne odgovore na probleme koji nas okružuju. ChatGPT je samo fina zabava, koju je smiješno uspoređivati s ljudskom inteligencijom. On se nikad neće razviti u superinteligentnog robota koji će porobiti čovječanstvo. Za to smo dovoljni sami sebi.

Večernji list

Demokracija je postala paranoična, neprijatelji iskaču na sve strane

Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili.

Živimo u političkom poretku koji je za mnoge još donedavno predstavljao san. To je poredak koji nazivamo liberalnom demokracijom. Demokracija je sustav koji, kaže se, osigurava ljudima slobodu. Ona je poput hegelovskog “boga koji hoda zemljom”. Dovođenje u pitanje njenog savršenstva smatra se nečim svetogrdnim. Tko može sumnjati da nam demokracija nudi najbolji od svih mogućih svjetova?

Ali, kao što biva sa svakim snom, na javi sve to izgleda dosta drugačije. Svakodnevno smo okruženi apsurdima života u demokraciji zbog čega sve više ljudi gubi povjerenje u sam sustav. Demokracija kao da je postala karikatura same sebe, pa nam se, primjerice, sasvim ozbiljno sugerira kako je samo glas za vlast glas za demokraciju, dok se glasovi za oporbu smatraju glasovima za neprijatelje demokracije.

Tako imamo primjer da se u “najstarijoj demokraciji na svijetu” otvoreno sugeriralo kako treba glasati za kandidate stranke na vlasti kako bi se “spasilo demokraciju”. U Europi se oporbeni glasovi proskribiraju kao “pro-fašistički” ili, što je danas modernije, kao “pro-putinovski”. I kod nas se kritika oporbe, po istom modelu, svela na jednu žicu koja trubi kako oni koji su protiv vlasti ne žele pomoći Ukrajincima u nevolji.

Demokracija je postala paranoičan sustav u kojem neprijatelji iskaču na sve strane i kriju se ispod svakog kamena. Oni koji vide kako sustav polako klizi u ludilo, smatraju kako su krivci za to ljudi na vlasti koji djeluju na svoju ruku, da se tu radi tek o anomalijama u biti dobrog sustava. Kriva je, kaže se, “korumpirana elita na vlasti”. “Kad narod uzme stvar u svoje ruke i dovede prave ljude na vlast, sve će opet biti kako treba.”

Jedino je problem što to isto u dlaku misli o oporbi ona druga strana naroda, koja glasa za vlast. A što ako ludilo demokracije nije rezultat djelovanja luđaka na vlasti? Što ako razlog zbog kojeg demokratski zapad tone u sve veće ludilo nije u vlasti ovih ili onih, već u samoj prirodi demokracije kao sustava? Što ako su svi apsurdi na koje danas nailazimo rezultat pravila na kojima počiva sama ideja liberalne demokracije? 

Ljudi su prirodno neskloni razmišljati na ovaj način, jer demokraciju smatramo nečim svetim. Glas naroda je glas boga, kaže se. Demokraciju smatramo nečim dobrim, pa tako mora biti dobro i sve što s njom stoji u vezi. Liberalna demokracija je još i bolja, jer tu imamo dvije riječi koje znače nešto dobro, pa je i dobro dvostruko veće. Praksa može zakazati, ali to ne smije dovoditi u pitanje božanstvo liberalne demokracije.

Nekad su se marksistički teoretičari jako trudili isticati proturječnosti kapitalizma. Oni su smatrali kako su ove proturječnosti nepomirljive i kako će nužno dovesti do kolapsa kapitalizma. Njihova predviđanja pokazala su se netočnima, ali to ne znači da traganje za proturječnostima u sistemu nije ispravno analitičko oruđe. Ako se sustav nalazi u sukobu s logikom, to može voditi padu čitavog sustava.

To, recimo, znaju današnji programeri. Biti programer, u stvari, znači tragati za različitim pogreškama ili “bugovima” unutar sustava. Bugovi su rezultat jednog pravila koje se nalazi u sukobu s nekim drugim pravilom. Kao krajnji rezultat dobijete situaciju u kojoj za iste podatke netko dobije jednu informaciju, dok netko drugi dobije sasvim drugu informaciju, iako bi rezultat za sve trebao biti isti. Na kraju, korisnici gube povjerenje u takav sustav.

Svaki sustav je skup pravila, a ako izgubite povjerenje u pravila, nestaje povjerenje i u čitav sustav. Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili. U tome je slična komunizmu. Komunisti su taj problem riješili tako što su stvorili “nomenklaturu”, koja je postala jedini ovlašteni tumač pravila.

Slično tome, i današnja demokracija stvara svoju “nomenklaturu”. Problem svih radikalnih ideologija je što u njihovoj osnovi stoji obećanje oslobođenja ljudi od okova nužnosti. Liberali su obećavali slobodu od političke prinude, komunisti od ekonomskih okova, nova ljevica slobodu od okova kulture. Liberalna demokracija nam, kao krajnje utjelovljenje svih radikalnih politika, obećava slobodu od svih okova.

Problem je jedino u tome što čovjek nije stvoren za takve utopijske recepte. Nama ne treba sloboda, već više stege. Ljudsko društvo ne raste u slobodi, već samo unutar dobro postavljenih pravila. Ako je čovjek društvena životinja, to znači da je biće koje je sposobno samo sebi nametati pravila. Zato ideologije koje obećavaju oslobođenje od tih okova, uništavaju temelje samog društva.

Liberalna demokracija je negacija same ideje društva. Stvaranje odnarođene nomenklature koja diktira nova pravila zadnja je stepenica u ovom samoubilačkom pothvatu.

Večernji list

Vraćaju nas na provjerenu agendu klimatskog alarmizma. Evo i Grete

Nema tog rješenja za koje globalna elita neće smisliti problem i stvoriti globalnu paniku. U tome su električni automobili jako slični maskama i cjepivu za vrijeme korona-panike.

Prema najavama, danas je, u petak, Svjetska zdravstvena organizacija trebala proglasiti kraj pandemije korone, čime bi bilo ukinuto izvanredno stanje i sve mjere koje su poduzimane tim povodom. Ali, izgleda, ništa od toga. O razlozima promjene stava SZO-a teško je nagađati, jednako kao što je bilo teško nagađati o razlozima zbog kojih su htjeli proglasiti kraj pandemije, kad vidimo kako ljudi i dalje obolijevaju i umiru od korone.

Uostalom, što će reći SZO malo koga uopće i zanima. Njihov narativ oko pandemije korone i sve ono što je govorila “struka”, kao i mjere koje su poduzimali, raspadalo se pred demantijem stvarnosti kao mjehur od sapunice. Od zatvaranja ljudi u kuće, nošenja maski, pa sve do cjepiva, koja nas nisu zaštitila od korone, ali smo dobili pandemiju miokarditisa i karcinoma, bilo je pogubno i vapi u nebo za objašnjenjem protagonista takvih mjera.

Takva bi objašnjenja svakako interesirala javnost, ali njih nema. Umjesto objašnjenja i traženja odgovora na probleme uvijek je bolja politika guranja problema pod tepih proizvođenjem novih problema. Činilo se kako Putinov rat u Ukrajini pruža zaštitu od neugodnih pitanja oko korona-politike, ali je jasno kako je to samo kratkotrajni predah. Da bismo zaboravili koronu potrebna je neka nova i jača katastrofa.

Tako vidimo kako se mediji i politika polako prebacuju na provjerenu agendu klimatskog alarmizma. Tijekom korone zaboravljena Greta polako se vraća. Stranice ponovno pune proizvođači električnih automobila i uredbe Europske komisije oko smanjenja emisije ugljičnog dioksida. Kažu nam kako je situacija oko spašavanja planete urgentna i kako se poduzimaju mjere kako bismo čim prije uspostavili balans s prirodom.

Približava se godina 2030. I, kažu, svi moramo zapeti kako bismo se uskladili s proklamiranim ciljem ostvarivanja plana za “klimatski neutralnu EU” do 2050. Svi ti “rokovi i planovi” pomalo zlokobno podsjećaju na čuvene sovjetske petoljetke, i jednako kao i oni sovjetski i ovi europski će doživjeti neuspjeh, no, prije toga će, isto kao i oni sovjetski, baciti ekonomiju Europske unije na koljena i proizvesti kolaps čitavog društva.

To se može vidjeti već sada, jer je sve oko industrije zelene energije čista magla u sukobu sa stvarnošću, glupost koja će puno koštati društvo i od koje će se obogatiti uska manjina. Prva je glupost sama ideja da postoji takvo što poput “obnovljive energije”. Postoji samo efikasan ili manje efikasan način da se dođe do upotrebljivog izvora energije. Najefikasniji je onaj koji ima veze s jezgrom atoma, a najneefikasniji su oni koje nudi zelena industrija.

Tako je, recimo, puka prodaja magle svaka priča kako su električni automobili na bilo koji način bolji od običnih automobila. Skuplji su, njihovo održavanje je skupo, njihovo korištenje zahtijeva nenormalne resurse, što ih čini nepraktičnima, a o troškovima koje plaća čitavo društvo, pa i ekosistem, za njihovu upotrebu ne treba ni trošiti riječi. Pomislimo samo na proizvodnju, održavanje i odlaganje baterija za električne automobile.

Električni automobili nisu rješenje za problem koji muči čovječanstvo, već proizvodnja problema tamo gdje je čovječanstvo već pronašlo rješenje. Električni automobili će zauvijek ostati nepraktični za većinu ljudi. Pomislite samo na milijarde koje trebaju biti uložene u infrastrukturu kako bi se električni automobili počeli masovno koristiti, pa će vam biti jasno zbog čega do toga, unatoč proklamiranoj agendi, nikada neće doći.

No, u jednoj stvari su električni automobili dobri - oni nam nude iluziju rješenja za navodni problem, koji zahtjeva hitno rješenje. Dobri su, naime, za industriju panike čijim nas blagodatima svako malo izvrgava globalna politička elita. Nema tog rješenja za koje globalna elita neće smisliti problem i stvoriti globalnu paniku. U tome su, kako je to već netko primijetio, električni automobili jako slični maskama i cjepivu za vrijeme korona-panike. 

Sjećamo se indukcije panike na početku pandemije. Prvo su proklamirali kako će virus ubiti stotine milijuna ljudi, pa su nam, nakon što je ta kombinacija loše matematike i zločeste moralne ucjene prošla, naredili da ostanemo kod kuće, pa su nam onda preko lica navukli maske, da bi nas na kraju sve cijepili. Isto tako se sada ide na podizanje moralne panike kako bi nas uvjerili kako će se klima promijeniti ako svi ne budemo vozili električne aute.

Naravno, nema veze što ništa od toga nije bilo korisno, ni djelotvorno. Doduše, možda je bilo djelotvorno, ali u negativnom smislu. Ni maske, ni cjepiva nisu pomogli da steknemo imunitet, ali jesu u tome da dobijemo miokarditis ili rak. Elon Musk se našao na meti globalnih elita na vratima nove globalne panike. Neki novi Musk već smišlja način kako da pokupi monetarno vrhnje od industrije zelene histerije koja nam se smješka.

Večernji list