Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili.
Živimo u političkom poretku koji je za mnoge još donedavno predstavljao san. To je poredak koji nazivamo liberalnom demokracijom. Demokracija je sustav koji, kaže se, osigurava ljudima slobodu. Ona je poput hegelovskog “boga koji hoda zemljom”. Dovođenje u pitanje njenog savršenstva smatra se nečim svetogrdnim. Tko može sumnjati da nam demokracija nudi najbolji od svih mogućih svjetova?
Ali, kao što biva sa svakim snom, na javi sve to izgleda dosta drugačije. Svakodnevno smo okruženi apsurdima života u demokraciji zbog čega sve više ljudi gubi povjerenje u sam sustav. Demokracija kao da je postala karikatura same sebe, pa nam se, primjerice, sasvim ozbiljno sugerira kako je samo glas za vlast glas za demokraciju, dok se glasovi za oporbu smatraju glasovima za neprijatelje demokracije.
Tako imamo primjer da se u “najstarijoj demokraciji na svijetu” otvoreno sugeriralo kako treba glasati za kandidate stranke na vlasti kako bi se “spasilo demokraciju”. U Europi se oporbeni glasovi proskribiraju kao “pro-fašistički” ili, što je danas modernije, kao “pro-putinovski”. I kod nas se kritika oporbe, po istom modelu, svela na jednu žicu koja trubi kako oni koji su protiv vlasti ne žele pomoći Ukrajincima u nevolji.
Demokracija je postala paranoičan sustav u kojem neprijatelji iskaču na sve strane i kriju se ispod svakog kamena. Oni koji vide kako sustav polako klizi u ludilo, smatraju kako su krivci za to ljudi na vlasti koji djeluju na svoju ruku, da se tu radi tek o anomalijama u biti dobrog sustava. Kriva je, kaže se, “korumpirana elita na vlasti”. “Kad narod uzme stvar u svoje ruke i dovede prave ljude na vlast, sve će opet biti kako treba.”
Jedino je problem što to isto u dlaku misli o oporbi ona druga strana naroda, koja glasa za vlast. A što ako ludilo demokracije nije rezultat djelovanja luđaka na vlasti? Što ako razlog zbog kojeg demokratski zapad tone u sve veće ludilo nije u vlasti ovih ili onih, već u samoj prirodi demokracije kao sustava? Što ako su svi apsurdi na koje danas nailazimo rezultat pravila na kojima počiva sama ideja liberalne demokracije?
Ljudi su prirodno neskloni razmišljati na ovaj način, jer demokraciju smatramo nečim svetim. Glas naroda je glas boga, kaže se. Demokraciju smatramo nečim dobrim, pa tako mora biti dobro i sve što s njom stoji u vezi. Liberalna demokracija je još i bolja, jer tu imamo dvije riječi koje znače nešto dobro, pa je i dobro dvostruko veće. Praksa može zakazati, ali to ne smije dovoditi u pitanje božanstvo liberalne demokracije.
Nekad su se marksistički teoretičari jako trudili isticati proturječnosti kapitalizma. Oni su smatrali kako su ove proturječnosti nepomirljive i kako će nužno dovesti do kolapsa kapitalizma. Njihova predviđanja pokazala su se netočnima, ali to ne znači da traganje za proturječnostima u sistemu nije ispravno analitičko oruđe. Ako se sustav nalazi u sukobu s logikom, to može voditi padu čitavog sustava.
To, recimo, znaju današnji programeri. Biti programer, u stvari, znači tragati za različitim pogreškama ili “bugovima” unutar sustava. Bugovi su rezultat jednog pravila koje se nalazi u sukobu s nekim drugim pravilom. Kao krajnji rezultat dobijete situaciju u kojoj za iste podatke netko dobije jednu informaciju, dok netko drugi dobije sasvim drugu informaciju, iako bi rezultat za sve trebao biti isti. Na kraju, korisnici gube povjerenje u takav sustav.
Svaki sustav je skup pravila, a ako izgubite povjerenje u pravila, nestaje povjerenje i u čitav sustav. Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili. U tome je slična komunizmu. Komunisti su taj problem riješili tako što su stvorili “nomenklaturu”, koja je postala jedini ovlašteni tumač pravila.
Slično tome, i današnja demokracija stvara svoju “nomenklaturu”. Problem svih radikalnih ideologija je što u njihovoj osnovi stoji obećanje oslobođenja ljudi od okova nužnosti. Liberali su obećavali slobodu od političke prinude, komunisti od ekonomskih okova, nova ljevica slobodu od okova kulture. Liberalna demokracija nam, kao krajnje utjelovljenje svih radikalnih politika, obećava slobodu od svih okova.
Problem je jedino u tome što čovjek nije stvoren za takve utopijske recepte. Nama ne treba sloboda, već više stege. Ljudsko društvo ne raste u slobodi, već samo unutar dobro postavljenih pravila. Ako je čovjek društvena životinja, to znači da je biće koje je sposobno samo sebi nametati pravila. Zato ideologije koje obećavaju oslobođenje od tih okova, uništavaju temelje samog društva.
Liberalna demokracija je negacija same ideje društva. Stvaranje odnarođene nomenklature koja diktira nova pravila zadnja je stepenica u ovom samoubilačkom pothvatu.
Nema komentara:
Objavi komentar