Milanovićev put u Valhalu

Prethodnoga tjedna bilo je mnogo zafrkavanja na račun premijera Milanovića i njegovih bitaka protiv aveti prošlosti, kojima je on dao skupno geopolitičko ime «Bizanta». «Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant» - rekao je Milanović. 

Od Klauškog do Jergovića, svi su se okomili na te njegove riječi, ne bi li kako obranili drevni Bizant od hrvatskoga premijera, odlučnog, čini se, da nas zauvijek izbavi iz barbarstva. No nije meni tu toliko zanimljiv taj premijerov negativan stereotip o nacionalističkim i balkanskim avetima prošlosti. O tome koliko je taj negativan stereotip o Balkanu samo jedan oblik progresivističkoga kulturnoga rasizma ili metarasizma, možda i problematičnijega od izravnoga i «naivnoga» rasizma, već je dovoljno rečeno u literaturi. A i ne bih zvučao kao Žižek ili neki domaći antirasistički i antifašistički nastrojeni egzorcist.

Meni je ovdje mnogo zanimljiviji – ili sumnjiviji, kako god – a i opasniji, rekao bih, njegov pozitivan stereotip – onaj o «nordijskom putu» Hrvatske. Naime, premijera se ovdje samo polovično citiralo i vadilo iz konteksta. Cijeli premijerov iskaz glasi: «Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant; ja hoću Hrvatsku povesti nordijskim putem.» Taj je mit, kao što rekoh, mnogo sumnjiviji i opasniji od njegova negativnoga stereotipa o Balkanu i Bizantu.

Što premijer misli pod «nordijskim putem»? Naravno, misli na tzv. skandinavski model socijalne države ili države blagostanja, koji se često naziva i «trećim putem» - naime, putem između «ekstrema» socijalističke komandne privrede i nereguliranoga liberalnoga kapitalizma. Kad god neki ljevičar pokuša ponuditi primjer «superiornosti» socijalizma nad sustavom slobodnog tržišta, on uvijek posegne za tim mitom o navodnom nordijskom, skandinavskom ili, najčešće, švedskom «socijalizmu». Obično se to radi tako što se za primjer nereguliranoga, «divljeg kapitalizma», uzimaju SAD – unatoč tomu što su nordijske zemlje mahom ekonomski slobodnije od SAD-a – pa se kaže: «Eto, vidite da socijalizam može biti uspješniji od kapitalizma!»

Naravno da je takav tip argumentacije smiješan iako ga upotrebljava premijer jedne države, koja je u debelom čabru upravo zbog održavanja nereformiranoga socijalističkoga sustava i forsiranja državnog upliva u ekonomiju. Stoga je opasno kada netko lovi nacionalističke aveti prošlosti, dok svoju ekonomsku politiku gradi na mitskim predodžbama o ekonomskoj politici. Još je opasnije kada je taj stereotip gotovo općeprihvaćen – kao što je to slučaj u Hrvatskoj – gdje je on zajednički Milanoviću i njegovim kritičarima, ali i njegovim političkim suparnicima. Toliko općeprihvaćen da ga nitko i ne smatra stereotipom, niti je ijedan kritičar to notirao kao problematično u premijerovoj izjavi. Svi kao da bi, izgleda, zajedno s Milanovićem krenuli na taj nordijski «treći put». Kada taj put, naravno, ne bi bio samo bajka  ili premijerova predizborna saga.

Što je onda realističnija slika tog «nordijskog puta», kojim bi trebala krenuti Hrvatska? Nordijske zemlje su, općenito govoreći, kada je u Europi ponestalo plijena za pljačku, potonule u viševjekovno siromaštvo i bijedu. Ljudi su bježali od te bijede u emigraciju, uglavnom u Ameriku. Potom su, krajem devetnaestoga stoljeća, nordijske zemlje krenule putem kapitalizma i ubrzanoga ekonomskoga razvoja. Te zemlje gotovo punih 70 godina (negdje do WWII) bilježe najviše stope industrijskoga razvoja. Niču tvrtke poput Volva, Tetra Paka i IKEA-e.

Krajem tridesetih Švedska i ostale skandinavske zemlje pridružuju se sveopćem trendu prihvaćanja socijaldemokratskih politika – čiji su glavni predlagatelji Mussolini, Roosevelt i Hitler – i kreće putem uvođenja sve snažnije socijalne države. Pošteđene ratnih razaranja, dugo su uspijevale održati se na visokoj razini, dosegnutoj za vrijeme zlatnog doba laissez-faire kapitalizma. Upravo je to vrijeme kada nastaje spomenuti mit o skandinavskom ili švedskom modelu socijalizma. No već sedamdesetih, a posebice osamdesetih godina prošloga stoljeća, za vrijeme vladavine Ulofa Palmea, Švedska i ostale skandinavske zemlje ulaze u duboku recesiju, izazvanu socijaldemokratskim politikama visokih poreza i redistributivnih modela.

Tada socijaldemokrati gube vlast, a dolazi vlada desnog centra, koja početkom devedesetih, počevši s vladom Karla Bildta u Švedskoj, počinje s provođenjem obuhvatnih ekonomskih reformi i privatizacije. Dakle, nisu samo bivše socijalističke zemlje prolazile kroz razdoblje ekonomske liberalizacije devedesetih. Tim su putem krenule i skandinavske zemlje koje su polako demolirale mnogohvaljeni sustav socijalne države. U Švedskoj je, tako, privatiziran školski sustav, gdje je uveden friedmanovski model vaučera. Slično se dogodilo i sa zdravstvenim sustavom, a djelomice je privatiziran i mirovinski sustav. Milton Friedman danas stanuje u Stochkolmu, prije nego u Washingtonu, kao što se nedavno zgodno izrazio novinar Economista. Slične friedmanovske modele privatizacije primijenile su i druge skandinavske zemlje, poput Danske, Finske i Islanda.

Ostali su još problemi vrlo visoke redistribucije i visokih socijalnih davanja. Slično Hrvatskoj, na primjer, u Švedskoj postoji vrlo visok stupanj prikrivene nezaposlenosti, gdje gotovo jedna petina radno sposobnoga stanovništva prima neki oblik socijalne pomoći. Taj je sustav, također, i vrlo veliki problem glede imigracijske politike jer ljudi sve manje dolaze u Švedsku da bi radili, već da bi postali abonenti socijalne pomoći.

No unatoč tim problemima, jasno je da je Švedska, zajedno s ostalim skandinavskim zemljama, na putu k liberalnom kapitalizmu – sustavu koji ih je nekoć izdigao iz barbarstva i siromaštva. U nordijskim su zemljama golim okom vidljivi benefiti koje donosi liberalizacija gospodarstva i demontaža socijalne države. Nordijski put nije treći put, kako to umišlja premijer Milanović. Nordijci su na vlastitoj koži osjetili da ne postoji «treći put». Postoje samo dva puta – put u liberalni kapitalizam i socijalistički «put u ropstvo». Jasno je kojim je od tih dvaju putova Milanović naumio voditi Hrvatsku. To nije «nordijski put», već prije put u Valhalu.

Izvor: Republika

Demokracija – ima li izbora?

Današnji izborni dan, kada je već na snazi ta nedemokratska institucija predizborne šutnje, možda je najprimjereniji za razmišljanje o tome što je uopće demokracija, kakve koristi imamo od nje, treba li nam uopće takav sustav?

Takva se pitanja najčešće uopće ne postavljaju, a i kada se postave, ljudi obično reagiraju slijeganjem ramena, ne videći alternativu. To je jednostavno tako. Ne postoji ništa bolje što bi zamijenilo demokratski sustav, osim nekakve tiranije, diktature ili totalitarnoga sustava. Često se može čuti i citat W. Churcilla – koji je u stvari Aristotelov – da je «demokracija najbolji od svih loših sustava». 

No, dok je Aristotel demokraciju kao sustav odbacivao u korist boljih sustava, Churchill ga je koristio, a i mi danas ga tako koristimo, kako bismo dali ultimativno opravdanje demokracije. Danas je demokracija jedina i isključiva politička religija. Samo jedanaest zemalja danas svoj sustav ne naziva demokratskim. Francis je Fukuyama netom prije pada Berlinskog zida objavio svoje proročanstvo da se nalazimo na «kraju povijesti», da je demokracija «konačni oblik ljudske vlasti». Složili se mi s njim ili ne, bjelodano je da se svi ponašamo kao da zaista vjerujemo u to proročanstvo. Za sve probleme koji postoje u današnjem društvu, ljudi će optuživati kapitalizam, tržište, nedostatak demokracije, pokvarenost političara, ali nikada ne će reći da je problem u demokraciji i demokratskom sustavu vlasti. Dapače, rješenje svih problema bit će formulirano u apelu za «više demokracije».

Očevidno je da ljudi još uvijek o demokraciji sude na normativan način, pripisujući demokratskom sustavu gotovo božanske atribute («Glas naroda – glas Boga»), a ne promatrajući ga funkcionalno, tek kao jedan od sustava vladavine. Demokracija je samorazumljiva, obogotvorena činjenica naših života i stoga je teško, gotovo bogohulno, razmišljati o alternativi takvomu sustavu. No, ima li alternative? Je li demokracija naš jedini i ultimativni izbor? Nisu li to opasne misli, uostalom?

Na takva me pitanja potaknula knjiga koju sam nedavno dobio. Riječ je o knjizi dvaju nizozemskih autora, Beyond Democracy (Onkraj demokracije), koju je izdala poznata novosadska libertarijanska izdavačka kuća «Global Book». Pozornost na nju mi je privukao događaj koji se prije nekoliko dana zbio na promociji te knjige na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Naime, tamo je grupa studenata komunista i anarhosindikalista na nasilan način prekinula tribinu povodom te knjige, uzvikujući «fašisti, fašisti», «završit ćete u Gulagu» i slične prigodne ljevičarske parole. Pomislio sam, mora da je to nešto dobro, čim ovi totalitarci dižu toliku buku oko toga.

I nisam se prevario. Knjigu otvara citat Ive Andrića o tome kako dugotrajna „rđava“ vladavina kvari ljudski karakter te oni više nisu u stanju razlikovati dobro od zla, pa ni svoju korist od štete. Podijeljena je u tri cjeline: prva se bavi razdiobom trinaest mitova o demokraciji, druga sagledava aktualnu krizu demokracije, dok treća nudi alternativno rješenje za probleme koje proizvodi demokratski sustav. Knjiga se u dobroj mjeri oslanja na schumpeterovsku funkcionalnu teoriju demokracije, čije je uvide kasnije razvila public choice teorija. No dok ovi teoretičari nisu vidjeli alternativu demokraciji i smatrali ju «našom sudbinom», a moguća rješenja za probleme demokracije tražili u konstitucijskim ograničenjima demokratskog odlučivanja, ovi autori smatraju da demokratski sustav ima alternativu i da rješenja treba tražiti u napuštanju sustava centraliziranih nacionalnih demokracija. U tome slijede uvide suvremenog libertarijanskog filozofa Hansa-Hermanna Hoppea iz njegove već klasčne studije Democracy – The God That Failed (2001.), koju bi svakako trebalo prevesti na hrvatski.

Na normativnoj ravni autori demokratskim vrijednostima suprotstavljaju vrijednosti individualne slobode. Institucijski aranžman koji ne bi vodio ugrožavanju individualnih sloboda i jačanju centralizirane države, oni vide u politici decentralizacije, regionalizma i u spuštanju odlučivanja na što nižu razinu – sve do razine općina i mjesnih zajednica. Centralizacija odlučivanja, do koje dovodi sustav suvremenih parlamentarnih demokracija, najveća je opasnost za slobodu i dovodi do društvenih sukoba, umjesto da ih pacificira. 

Švicarski sustav kantona dobar je primjer kako jedna država može uspješno funkcionirati iako je najveći dio odlučivanja spušten na razinu općinske i kantonalne vlasti. Konkurencija različitih malih političkih jedinica dovodi do mnogo boljeg sustava nego centralizirani sustav na velikoj teritoriji. Uspjeh grčkih gradova-država ili srednjovjekovnih slobodnih gradova i renesansnih republika, povijesni su primjer takve uspješne političke organizacije društva. Veliki ekonomski uspjeh i politička stabilnost malih državica, poput Hong Konga, Monaca, Lichtensteina, Dubaija, koje nisu parlamentarne demokracije, pokazuju put u budućnost. Decentralizacija vlasti i usitnjavanje teritorija na male i funkcionalne jedinice, mogla bi biti bolja budućnost koja bi opovrgla tezu da se povijest završava parlamentarnom demokracijom kao savršenim sustavom.

A ako pogledamo i današnje lokalne i regionalne izbore, svakako ćemo primijetiti da je veća zainteresiranost ljudi za te izbore i za sudjelovanje na njima od nedavnih izbora za Europarlament ili za državne izbore. Ljudi su svjesni toga da otuđena birokracija u Zagrebu ili Bruxellesu malo brine o njihovoj dobrobiti i da ne donosi odluke u interesu građana, nego u interesu političke birokracije. Na lokalnoj razini ljudi imaju kontrolu vlasti, lakše s njom komuniciraju, imaju mnogo više informacija – a i lakše ju je smijeniti, ako ne radi dobro. Sve su to za sad male, gotovo nevidljive, pukotine na ogromnom tijelu parlamentarno-demokratskog centralizma, kroz koje je moguće izboriti veću slobodu za pojedinca. Za nadati se je da će te pukotine u budućnosti postajati sve veće i vidljivije.

Uzvor: Republika

Njemačko ekonomsko čudo i poduke za Hrvatsku

Iz povijesti je poznato da su se ljudi, narodi i čitave civilizacije razvijale i napredovale oponašanjem i slijeđenjem uspješnih primjera drugih ljudi, naroda i civilizacija, a ne slijeđenjem apstraktnih teorijskih koncepata i utopija. Vjerovanje u utopije i apstraktne koncepte, bilo duhovnika, političkih revolucionara ili raznih eksperata, češće je vodilo k neuspjehu i nazadovanju, a nerijetko i u barbarstvo.

Problem je kod takvoga pristupa što takvi primjeri često dožive svoje naknadno tumačenje, u skladu s nekom apstraktnom teorijom ili ideologijskim postavom, čime se onemogućuje pristup njegovu pravomu razumijevanju. Primjer poslijeratnoga gospodarskoga oporavka Njemačke, koji se često naziva "njemačkim ekonomskim čudom", nije lišen tih interpretacijskih problema i ideologijskih zamagljivanja i iskrivljavanja. Zar nas nisu u školi učili da je njemački poslijeratni privredni bum rezultat sretnog spoja gotovo fanatične radišnosti njemačkoga naroda i ekonomske pomoći Zapada, tzv. Marshalova plana, sretan spoj antropologije i ekonomskoga planiranja? Tomu se, posebice u posljednje vrijeme, dodaje i oprost dugova. No, kako onda, može se netko upitati, da se takav bum nije odigrao i u Istočnoj Njemačkoj, nego samo u Zapadnoj – i tamo je bio isti taj radišni narod i tamo je bilo ekonomskoga planiranja, a Istočna Njemačka nije, također, bila opterećena nikakvim dugovanjima, kao ni ratnim reparacijama. Uostalom, Marshalov je plan na svom vrhuncu, 1948. - 1949., dostizao tek oko 5 % BDP Njemačke, a druge zemlje koje su primale istu stranu pomoć nisu toliko napredovale. Očigledno je da se nešto drugo dogodilo. 

Njemačka je iz rata izišla kao poražena i ratom razorena zemlja. Preko 20 % stambenih objekata bilo je uništeno, velik je dio radno sposobnoga stanovništva stradao u ratu, industrijska je proizvodnja pala za 50 % u odnosu na razdoblje prije rata, proizvodnja je hrane također bila prepolovljena u odnosu na prijeratno razdoblje, a hrana se dijelila na bonove. Zbog politike racionalizacije prehrane i kontrole cijena – mjere koje je uveo još Hitler tridesetih, a tu su politiku nastavile provoditi i okupacijske vlasti – vladala je velika nestašica i glad. Magazini i police u trgovina bili su prazni. Ljudi su organizirano odlazili u pohode na selo u potrazi za hranom, nerijetko pri tom pljačkajući seosko stanovništvo. Njemačko je stanovništvo bilo potpuno ovisno o stranoj pomoći kako bi uopće preživjelo. 

Takva je situacija trajala do 1948. godine. Dvadeset godina nakon toga, Zapadna je Njemačka bila ekonomski gospodarski div. Što se dogodilo? Ukratko, dogodio se kapitatalizam i slobodno tržište. Istočna je Njemačka ostala ekonomski patuljak, u režimu pod kojim su ljudi živjeli na ivici gladi i neimaštine. Zašto? Njoj su se dogodili socijalizam i planska ekonomija. 

Priča o njemačkom ekonomskom čudu (za koje mnogi kažu da i nije "čudo", ništa nadnaravno, naime) ide ovako. U njenom se središtu nalazi jedan čovjek, Ludwig Erhard, ekonomist i učenik Friedricha A. Von Hayeka, bavarski ministar financija i savjetnik vojnoga upravitelja američke zone, kasnije ministar u saveznoj vladi kršćanskih demokrata (CDU) Konrada Adenauera, da bi šezdesetih sam postao kancelarom SR Njemačke. Kao sljedbenik Hayeka (kasnije nobelovca), Erhard je bio izrazito protržišno usmjeren i shvaćao je da su brojne regulacije u ekonomiji i socijalističke politike, koje je u Njemačku uveo Hitler, a okupacijske vlasti ostavile netaknutim, kamen o vratu Njemačke i preprjeka njezinu oporavku. Za tržišne reforme nije imao suglasnost okupacijskih vlasti. Protiv liberalizacije sustava i za zadržavanje vladinog miješanja u gospodarstvo bili su i oporbenjaci iz SDP-a. Ludwig Erhard razmišljao je što napraviti, a onda je jednog lipanjskog dana, u petak popodne, kada su svi otišli na vikend, izdao naredbu kojom je ukinuo državnu kontrolu cijena i sustav racionalizacije, odnosno, planske podjele hrane. 

To je pokrenulo lavinu. Dok su se vojni upravitelji vratili na radna mjesta, stvar je već daleko odmakla, tržište je živnulo. Do ponedjeljka su se magazini napunili hranom, u utorak je na tržnicama i u trgovinama bilo svježega voća i povrća, mesa i drugih potrepština u dovoljnoj mjeri. Vojni upravitelji više ništa nisu mogli napraviti, situacija se nije mogla vratiti na staro. Zabilježen je razgovor između vojnoga upravitelja, generala Luciusa Claya i Erharda: 

Clay: Gospodine Erhard, moji mi savjetnici kažu da je ono što ste učinili ogromna pogrješka. Što imate reći na to?

Erhard: Gospodine Clay, ne obraćajte pozornost na njih! I meni moji savjetnici govore to isto. 

Nakon ukidanja kontrole cijena i uspješnih reformi u Bavarskoj, što je dovelo do mnogo bolje opskrbljenosti tržišta životnim potrepštinama, Adenauer je imenovao Erharda za saveznoga ministra financija, odakle je Erhard pokrenuo radikalnu i složenu monetarnu reformu, koja je na svijet donijela dojčmarku. Stoga je deregulaciju tržišta cijena pratila i monetarna reforma, a potom i drastično rezanje poreza. Smanjeni su porezi na dohodak, korporativni porezi, razna davanja i regulacije su ukinute – država je prestala biti smetnjom biznisu. Privreda se pokrenula. Od lipnja, kada je reforma krenula, do prosinca 1948., industrijska proizvodnja, koja je bila na 50 % prijeratne proizvodnje, skočila je na 78 %. Lišen starateljske brige države, njemački je privredni div počeo slobodno disati i rasti. 

Hrvatska se, dvadeset godina nakon rata, na žalost, ne može pohvaliti takvim bumom. Hrvatska je imala umjetan i prividan razvoj, koji se hranio stranom pomoći i zaduživanjem. Političke su se elite odlučile za socijalističke politike, a protiv tržišnih reformi. Hrvatska danas stagnira i već je petu godinu u recesiji, poput Istočne Njemačke. Zašto? Upravo zato što nije imala svog Erharda, što je zadržala socijalističke politike prethodnog režima i državnu kontrolu nad ekonomijom. Ako prošetate danas Osijekom ili bilo kojim slavonskim gradom, vidjet ćete još uvijek tragove rata na pročeljima zgrada. Točnije, točno ćete pogoditi koje su zgrade privatne, a koje državne po tim pročeljima. Država je uvijek loš staratelj. 

Ono što Hrvatskoj – a pogotovo Slavoniji i ratom pogođenim područjima – danas treba, nije državno starateljstvo i financijska pomoć, bilo Zagreba, bilo Bruxellesa. Slavoniji nisu potrebne donacije i velike državne investicije. Nije potreban nikakav državni Plan, nikakav novi grozomorni, fašistički New Deal, kako najavljuju današnji upravitelji Hrvatskom. Slavoniji je potrebno samo da joj se država skine s grbače, potrebna je porezna – i svaka druga – deregulacija i, još više – porezna – i svaka druga – decentralizacija. Novci ne trebaju ići u Zagreb ili Bruxelles iz Slavonije, da bi nam se odande "velikodušno" vraćali u vidu kakvoga glomaznoga i najčešće nepotrebnoga državnoga projekta ili investicije. Novci ne trebaju nikamo ići, posebice ne političarima. Što više novca treba ostati u džepu slavonskoga seljaka i građanina, a on će sam, putem tržišnih transakcija i alokacija resursa, najmudrije odlučiti kamo taj novac treba usmjeriti. Druga mu pomoć ili milostinja tad ne će biti potrebna. 

Njemačka je postala ekonomski velika i snažna, a Nijemci radni narod, zahvaljujući tomu što im se država maknula s puta i pustila ih da rade i sami donose odluke. Upravo je to potrebno i građanima Hrvatske – a posebice ratom razorenoj Slavoniji – da dvadeset godina poslije rata ne bi izgledala kao da je rat jučer završio. I to je jedino čudo koje nam je potrebno. Drugih čuda i nema.

Izvor: Republika

Antifašizam i kultura zaborava zločina

Reći danas za sebe da niste antifašist, gotovo znači svjesno i namjerno se isključiti iz kruga civiliziranoga čovječanstva. Jer, ako bismo tražili najmanji zajednički nazivnik svih demokratskih i slobodarskih ideala, težnji i nadanja progresivnoga čovječanstva, antifašizam bi vjerojatno bio prvi kandidat za takvo označavanje. To je lozinka pod kojom je u Drugom svjetskom ratu pobijeđen nacizam u Europi, zajedničkim naporima savezničke koalicije, predvođene Britanijom i SAD-om, i sovjetske Crvene armije. Unatoč tome, ja mislim da je potpuno odbacivanje ideologije antifašizma uvjet bez kojega se ne može postaviti jasna razdjelnica između civilizacije i barbarstva.

Prije dva dana proslavljen je Dan pobjede nad fašizmom, koji se slavi i kao Dan Europe. Glavna proslava se pritom održala, naravno, u Moskvi. Već u ovom izjednačavanju antifašizma i Europe prisutna je ta primordijalna laž antifašističke logike, koja, pod patronatom Moskve, da je Europi jedno ideologijsko obilježje, pogotovo ako znamo da je pod tim ideologijskim obilježjem izvršena komunistička okupacija polovice Europe. Antifašizam, svakako, znači, i to ponajviše, legitimaciju ove sovjetske okupacije od Hitlera i njegovih saveznika oslobođenih teritorija. Ima nešto u antifašističkoj logici što imanentno opravdava komunizam i njegov zločinački totalitarni sustav.

Ono što je sporno u antifašističkoj ideologiji (da telegrafski nabrojim, pošto nema dovoljno mjesta za širu elaboraciju) jest: da je ta ideologija dala carte blanche komunizmu da se upiše u tabor demokratskih režima; da ona krivotvori stvarnost zamagljivanjem razlika između fašizma i nacizma, što je omogućilo da se svaki antikomunizam a priori optuži za "fašizam"; dalje, antifašistička ideologija je blokirala antitotalitarni konsenzus demokratskih nacija; također, pod zastavom antifašizma su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom, koji i danas nalaze svoje branitelje i zagovornike. Last but not least, kao rezultat svega gore rečenog, stvorena je svojevrsna antifašistička kultura, koja u sebi sadržava svojevrsnu normalizaciju komunističkih zločina, čak prešutnu zabranu njihove osude.

U Bleiburgu u Austriji obilježena je šezdesetosma godina od masovnih ubojstava koja su izvršili komunisti 1945. nad civilima i vojnicima, koji su se povlačili pred Titovim partizanima, uglavnom Hrvata, ali i Srba, Slovenaca i Crnogoraca. Procjene broja žrtava kreću se od desetak tisuća do nekoliko stotina tisuća ljudi pobijenih na najokrutniji način, pri čemu je najvjerojatnija brojka oko 50.000 žrtava. Na upit novinara premijeru Milanoviću zbog čega nije otišao na obilježavanje ovog komunističkog masovnog zločina, premijer je lakonski odgovorio da on ne želi učestvovati u tome, jer tamo "naša konkurencija širi netoleranciju", u stihu čak (citirajući grupu "Hladno pivo"): "mržnje i inata za dva-tri rata". A da bi bilo potpuno jasno dokle seže okrutnost i bezosjećajnost premijerovih ideologijskih uvjerenja, premijer nije otišao niti u Jasenovac. Vjerojatno su jedine žrtve za premijera Milanovića, koje su "neideologizirane" – antifašisti, sudionici partizanskog pokreta? Samo netko tko je ubijen kao antifašist ima pravo na pijetet i nezaborav?

Prvo pitanje koje pada na pamet, ako zanemarimo šok zbog potpunog odsustva pijeteta prema žrtvama i politiziranja čitave stvari (pozivanje na "političku konkurenciju"), jest: pa, zbog čega je hrvatska država (točnije, Sabor) odustala od sudjelovanja u organiziranju ovog memorijalnog skupa, pa je tako organizaciju skupa prepustila "konkurenciji"? Ako netko koristi takav skup da bi ga politizirao u svrhe veličanja i opravdavanja ustaškog režima, kao što, valjda, predmnijeva premijer, onda je najbolji način da tamo odeš i oduzmeš im monopol na takvu vrstu politiziranja, zar ne? Međutim, ja mislim da premijer Milanović tamo nije otišao iz drugih, ideologijskih uvjerenja, a ne zbog politiziranja od strane "konkurencije". Točnije, mislim da tamo nije otišao iz svojih antifašističkih uvjerenja, koja ga čine čvrstim prema žrtvama antifašista, a ne zbog nekakvog zazora od politizacije i veličanja ustaštva. Jedna od značajnih odlika antifašističke ideologije jest, naime, odsustvo ikakve sućuti prema žrtvama antifašista, odnosno, preciznije – komunista.

Mnogi će reći da se ne treba odricati antifašizma, nego prije, oduzeti komunistima monopol nad njime. Nisu, naime, samo komunisti bili antifašisti, nego i zapadne liberalne demokracije. Antifašizam bi, tako, trebali utopiti u jedan širi, antitotalitarni konsenzus, koji bi isključivao i osuđivao i komunizam. Antitotalitarizam bi bio svojevrsni Aufhebung (prevladavanje i očuvanje) antifašizma. No, ta dijalektička logika ovdje ne "radi", jer je antifašizam komunistički ideologijski koncept (skuhan u kominternovskoj kuhinji), totalitarni koncept koji isključuje i demokraciju i liberalizam – odnosno, i njih, zapadne demokratske režime, u krajnjoj liniji, podvodi pod "fašizam".

Antifašizam je samo lijepa i dobro skrojena rukavica za totalitarnu komunističku ruku. Danas je on drugo ime za ideološko sljepilo i zaborav. Žalosno je da je takav koncept danas vladajući koncept u Hrvatskoj.

Izvor: Republika

Ljevičarska kultura jest kultura korisnih idiota

U današnjem potpuno dezorijentiranom i sluđenom hrvatskom društvu, u kojem ne znamo ni odakle dolazimo – osim iz kakvoga pretpotopnoga raja na Zemlji – ni kamo idemo – osim „u Europu“ – sasvim je normalno da se lude i nevjerojatne stvari, kao vjerni odraz ove izvorne civilizacijske zbrke, svakodnevno odvijaju pred našim očima. A današnji je dan, izgleda, bio nekako rezerviran za takve neobičnosti i bizarnosti.

Htio sam, u stvari, pisati o proslavi 33 godine od smrti J. B. Tita i o tome kako je u Kumrovcu održana komemoracija kojoj su, pored grupice fanatičnih sljedbenika komunističkoga diktatora, nazočili i pod njegovu bistu položili cvijeće i predstavnici vladajuće koalicije. Ali, ne ću o tome. "Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve", kaže Evanđelje. Htio bih pisati o jednoj načelnijoj temi – naime, o uzrocima žilavosti ljevičarske kulturne hegemonije danas, o ukorijenjenosti komunističkih ideja i ideala u nas. Možda ste primijetili da je dominantna kulturna paradigma u Hrvatskoj – unatoč tomu što je komunizam kao alternativa kapitalističkom društvenom sustavu tako sjajno i tragično propao, ima tomu dva desetljeća – još uvijek ljevičarska? I to nema mnogo veze s time što je danas na vlasti SDP. Nije drukčije bilo ni pod HDZ-om. Usuprot. Mediji, film, glazba, književnost, filozofija – sve su kulturne institucije ovoga društva mahom ljevičarske. 

No, nije to tako samo u Hrvatskoj. Od Hollywooda do modnih pista i filozofskih katedri, na svim meridijanima, naći ćete istu situaciju – svuda ćete nailaziti na ljude koji su jako kritični prema tržištu i kapitalizmu, dok će se vrlo pohvalno izražavati o socijalizmu. Dapače, što su više na društvenoj ljestvici, što su se bolje snašli u sustavu, to će njihova uvjerenja biti radikalnija. Tako se ne treba čuditi ako burzovni mešetar i milijunaš George Soros napiše knjigu u kojoj kritizira kapitalizam i hvali socijalnu državu, gdje traži veći upliv države u ekonomiju. Ili kada Bill Gates ili Warren Buffet traže veće poreze. Ili, kada Madonna ili Keith Moss obuku majice s likom Che Guevare. Ili kada skoro cijeli Hollywood glasa za Obamu. Ili kada Noam Chomsky kritizira američki imperijalizam i podržava sve moguće bjelosvjetske diktatore, od Chavesa i Lukašenka, do Miloševića ili Saddama, a od svjetske publike bude slavljen kao progresivac i intelektualni lučonoša progresivnoga i mislećega čovječanstva. Ili kada svjetski filozofski „superstar“ Slavoj Žižek nazove Kubu i Sjevernu Koreju jedinim "slobodnim teritorijima" (slobodnim od mrskoga kapitalizma i američke dominacije, naravno), a Ameriku "Imperijem Zla".

Zašto je tomu tako? Kako je moguće da u svijetu u kojem je kapitalizam odnio potpunu prevagu nad socijalizmom i postao globalan, čitav svijet, prvenstveno zapadne kulture, dominantno antikapitalistički i nagnut ulijevo? Kako objasniti taj paradoks? Bilo je nekoliko pokušaja objašnjavanja toga "subverzivnoga" karaktera, odnosno antikapitalističkoga mentaliteta zapadne kulture i njenih djelatnika. Od E. Burkea i J. Schumpetera, von Misesa i von Hayeka, pa do R. Nozicka, filozofi su na to različito pokušali odgovoriti. No, svi su se slagali da je riječ o neobičnoj pojavnosti. Kako, naime, uopće opstaje kapitalizam, ako je čitava kulturna scena ljevičarska, ako su kreatori javnoga mnijenja antikapitalistički nastrojeni radikali? 

Mislim da odgovor leži u interesnom savezu klase političara, krupnih kapitalista i intelektualaca te njihovoj zavjeri protiv interesa naroda. Političarima i krupnim kapitalistima odgovaraju socijalističke politike – političarima zato što socijalizam političkoj eliti obećava moć i utjecaj, a krupnim kapitalistima zato što ih socijalističke politike lišavaju straha od konkurencije i ne moraju se brinuti za ugrozu svoje pozicije na tržištu. Svima njima odgovara da se obuzdaju kapitalizam i konkurencija, a da se poveća utjecaj države u ekonomiji. Otuda taj interesni savez politike i krupnoga kapitala potrebuje – kao neku vrstu korisnih idiota – razne progresivce, kulturne kritičare, buntovne glazbenike, ljevičarske profesore, radikalne aktiviste i tako dalje, kako bi među ljudima širili antikapitalističko raspoloženje. Iz toga će razloga uvijek krupni kapitalisti iz vlastitih fondova financirati razne ljevičarske ljudskopravaške udruge i građanske inicijative, a političari će njihove aktivnosti protiv "neoiliberalnog kapitalizma" izdašno poduprijeti novcima poreznih obveznika. Novce nikada ne će dobiti protržišne grupe, libertarijanci, "neoliberali" i slični, koji bi promovirali kapitalizam i slobodno tržište – oni će uvijek biti na margini – nego uvijek i samo ljevičari, koji će zahtijevati da država obuzda "divlji kapitalizam" i da regulira "neobuzdano tržište", maskirajući to visokoparnim humanističkim idealima i ideologijskim floskulama iz naftalina. A eto zašto.

Vratimo se opet u Hrvatsku. Upravo je otvoren ovogodišnji Subversive Festival u Zagrebu, šesti po redu. Kao što su javili preko svog Twitter računa: „Na današnji dan umro je drug Tito. Na današnji dan, 33 godine kasnije, otvaramo 6. Subversive Festival!" Kad pođete od same stranice Festivala, pa preko organizacije i broja gostiju (preko 300!) iz svih dijelova svijeta, prvo što shvatite jest da se tako što ne može organizirati bez mnogo novca. Na dnu stranice portala stoji impresivan popis državnih institucija koje su dale potporu tomu projektu, privatnih sponzora i medijskih pokrovitelja. Od Ivice Mudrinića i ekipe Hrvatske udruge poslodavaca, preko nacionalnih i višenacionalnih kompanija, do Milana Bandića i Andreje Zlatar, svi su potegnuli, što svoje, što tuđe (tj. naše) novce, kako bi sponzorirali veliku ljevičarsku konferenciju u Zagrebu, na kojoj će oni reciklirati komunistički totalitarni ideologijski otpad i prodavati nam to kao subverzivnu filozofiju utopijske budućnosti bez kapitalizma i sličnih burgija. Ako biste, pak, Srećka Horvata, pitali da objasni taj paradoks da se jedan po nazivu subverzivbni ljevičarski festival financira korporacijskim i državnim novcima, i što tu, onda, ima subverzivno, ako znamo da svi igraju kako svira onaj koji plaća, on bi se vjerojatno samo nasmijao i cinično odgovorio da bi on rado od kapitalista uzeo konopac o koji bi ih potom objesio. 

No, od vješanja, naravno, nema ništa. Jedini koji su tu obješeni o konopce, i to one iz lutkarskog kazališta, naši su ljevičari i subverzivci. Deal je ovakav: "Dečki, evo vam lova, pa vi lijepo obmanjujte javnost i lajte protiv "neoliberalnoga kapitalizma", uvjerite sve u to da je slobodno tržište najgore zlo na svijetu i fašizam našega doba (imat ćete punu medijsku pokrivenost za to, naravno), kako bismo mi i dalje mogli ovjekovječiti taj rasklimatani i nereformirani, korumpirani socijalistički sustav, koji tako odgovara našim ekonomsko-političkim interesima." "Ok, šefe. I ja sam socijalist. Evo ruka." Svi sretni, i financijeri i subverzivci. Stara je interesna koalicija klase intelektualaca, krupnih kapitalista i političara protiv naroda ponovo potvrđena i očuvana. 

Isplativo je biti korisni idiot. Isplativo je i financirati ih. U toj transakciji subverzija posuđuje ime očuvanju statusa quo.

Izvor: Republika

Prvosvibanjski sindikalni prosvjedi su vjetar u leđa protureformskoj politici Milanovićeve vlade

Možda je najupečatljivija stvar, premda ne i iznenađujuća, u vezi današnjeg sindikalnog prosvjeda u Zagrebu, u organizaciji pet sindikalnih središnjica, a povodom obilježavanja Međunarodnog praznika rada, to što njihovi zahtjevi izgleda uživaju potporu svih slojeva hrvatskoga društva.

Naime, kada pogledamo tko je sve dao podršku sindikatima i njihovim zahtjevima – od RKC u Hrvatskoj, do branitelja, nevladinih udruga i oporbenih stranaka na čelu sa HDZ-om i Laburistima – reklo bi se da je posrijedi gotovo sveopći nacionalni konsenzus oko osnovnih vrijednosti hrvatskoga društva. Zahtjeve sindikata je podržao čak i predsjednik Josipović iz vladajuće stranke. Premijer Milanović, pak, također je pozdravio zahtjeve sindikata, ali je odgovornost za loše ekonomsko stanje u društvu protumačio kao naslijeđe prethodne Vlade.

Ipak, mada toga možda nismo dovoljno svjesni, ti zahtjevi, kao i sama skupa i pompozna organizacija prosvjeda, samo su ostatak totalitarnog načina razmišljanja i totalitarnih ideja, koje, na žalost, izgleda još uvijek uživaju visoki ugled u hrvatskom društvu. Sveopći društveni konsenzus o opravdanosti sindikalnih zahtjeva stoga je veoma opasna stvar za jedno društvo i predstavlja jasan znak da se ono nalazi na totalitarnoj socijalističkoj nizbrdici, bez mogućnosti preokreta i povratka na zdravi i neideologizirani način mišljenja.

Hrvatska je danas izrazito socijalno orijentirana država, u kojoj se radnicima garantiraju sva moguća prava, a sindikalne organizacije, kao što vidimo, uživaju izuzetan društveni ugled. No, izgleda da garantiranje radničkih prava ne stvara radna mjesta. Naprotiv, radnika je sve manje i manje, nezaposlenost akutna, naročito nezaposlenost mladih i nekvalificiranih radnika. Ovdje bi trebalo napraviti još jedan korak i reći da su nezaposlenost i gubitak radnih mjesta u izravnoj vezi sa konceptom socijalne države u Hrvatskoj i garantiranja prava radnika, kao i sa snagom sindikata i uvažavanjem njihovih zahtjeva. Ta navodna „prava radnika“ i politika socijalne države upravo vode ka sve većoj nezaposlenosti i najveći su neprijatelji stvarnih interesa radnika.

Kao što znamo, Prvi svibnja se slavi u spomen na nasilne sindikalne prosvjede koji su se na ovaj dan odigrali u Chicagu 1886. Ako promatramo kasniju sudbinu Chicaga, to nam može biti dobra ilustracija politike koju vode sindikalne organizacije. Naime, kao rezultat sindikalnog nasilja u Chicagu, teška industrija, koja je tu bila koncentrirana, preselila se u susjedni Detroit. Chicago je za sljedećih pedeset godina ostao u rukama sindikata i socijalista. Takva sindikalno-politička koalicija je od Chicaga, pak, načinila leglo korupcije i kriminala, što je kulminiralo dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, kada je radom vladao Al Capone i njegova mafija.

Na isti način se stvari odvijaju i u Hrvatskoj. Snažan utjecaj sindikata i sveopće pomjeranje političke scene ulijevo, dovodi do bijega kapitala u susjedne zemlje, dok u Hrvatskoj ostaju samo oni koji imaju neku „štelu“, odnosno, oni koji su spremni plaćati „reket“ sindikatima i vlastima. Visoka korupcija u zemlji rezultat je upravo tih socijalističkih politika. Hrvatska je u punom smislu riječi postala Chicago 21. stoljeća. A radnici, naravno, od toga najviše trpe. Točnije, oni – budući da ne vide zdravu alternativu ovakvoj politici – „glasaju nogama“ ka susjednom Detroitu, u kojem sindikati nemaju moć a socijalizam ne uživa toliki ugled.

Iako najavljeni kao antivladini prosvjedi – pod nazivom „Mijenjajte smjer ili mi mijenjamo vas!“ – jasno je da ovi prosvjedi ne predstavljaju nikakvu opasnost po politiku ove vlade. Vlada je već rekla da uopće ne namjerava provoditi reforme i smanjivati rasipničku državnu birokraciju i nepodnošljiva socijalna davanja. Orijentacija Vlade je, kao što je premijer u više navrata izjavio, očuvanje svih postojećih privilegija koje u Hrvatskoj uživaju privilegirane socijalne grupe i pokretanje velikih državnih projekata, ne iz realnih izvora i privatnim novcem, nego na račun zaduživanja budućnosti. Ovi prosvjedi mogu joj samo dati vjetar u leđa i dodatno je utvrditi na tim nereformskim pozicijama.

Stoga su se danas u Zagrebu na sindikalnim prosvjedima i okupili predstavnici tih privilegiranih socijalnih grupa hrvatskog društva. Oni ne predstavljaju nikoga osim sebe i svojih interesa, koje žele po svaku cijenu očuvati. A tu cijenu će plaćati svi građani Hrvatske. Stoga tamo neće biti ni radnika, ni nezaposlenih, niti mladih, niti onih najugroženijih. Tamo neće biti ni naše budućnosti, koju smo do grla zadužili. Oni sanjaju o kupnji karte za Detroit u jednom pravcu. Ako nisu već otišli.

Izvor: Republika