Antifašizam i kultura zaborava zločina

Reći danas za sebe da niste antifašist, gotovo znači svjesno i namjerno se isključiti iz kruga civiliziranoga čovječanstva. Jer, ako bismo tražili najmanji zajednički nazivnik svih demokratskih i slobodarskih ideala, težnji i nadanja progresivnoga čovječanstva, antifašizam bi vjerojatno bio prvi kandidat za takvo označavanje. To je lozinka pod kojom je u Drugom svjetskom ratu pobijeđen nacizam u Europi, zajedničkim naporima savezničke koalicije, predvođene Britanijom i SAD-om, i sovjetske Crvene armije. Unatoč tome, ja mislim da je potpuno odbacivanje ideologije antifašizma uvjet bez kojega se ne može postaviti jasna razdjelnica između civilizacije i barbarstva.

Prije dva dana proslavljen je Dan pobjede nad fašizmom, koji se slavi i kao Dan Europe. Glavna proslava se pritom održala, naravno, u Moskvi. Već u ovom izjednačavanju antifašizma i Europe prisutna je ta primordijalna laž antifašističke logike, koja, pod patronatom Moskve, da je Europi jedno ideologijsko obilježje, pogotovo ako znamo da je pod tim ideologijskim obilježjem izvršena komunistička okupacija polovice Europe. Antifašizam, svakako, znači, i to ponajviše, legitimaciju ove sovjetske okupacije od Hitlera i njegovih saveznika oslobođenih teritorija. Ima nešto u antifašističkoj logici što imanentno opravdava komunizam i njegov zločinački totalitarni sustav.

Ono što je sporno u antifašističkoj ideologiji (da telegrafski nabrojim, pošto nema dovoljno mjesta za širu elaboraciju) jest: da je ta ideologija dala carte blanche komunizmu da se upiše u tabor demokratskih režima; da ona krivotvori stvarnost zamagljivanjem razlika između fašizma i nacizma, što je omogućilo da se svaki antikomunizam a priori optuži za "fašizam"; dalje, antifašistička ideologija je blokirala antitotalitarni konsenzus demokratskih nacija; također, pod zastavom antifašizma su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom, koji i danas nalaze svoje branitelje i zagovornike. Last but not least, kao rezultat svega gore rečenog, stvorena je svojevrsna antifašistička kultura, koja u sebi sadržava svojevrsnu normalizaciju komunističkih zločina, čak prešutnu zabranu njihove osude.

U Bleiburgu u Austriji obilježena je šezdesetosma godina od masovnih ubojstava koja su izvršili komunisti 1945. nad civilima i vojnicima, koji su se povlačili pred Titovim partizanima, uglavnom Hrvata, ali i Srba, Slovenaca i Crnogoraca. Procjene broja žrtava kreću se od desetak tisuća do nekoliko stotina tisuća ljudi pobijenih na najokrutniji način, pri čemu je najvjerojatnija brojka oko 50.000 žrtava. Na upit novinara premijeru Milanoviću zbog čega nije otišao na obilježavanje ovog komunističkog masovnog zločina, premijer je lakonski odgovorio da on ne želi učestvovati u tome, jer tamo "naša konkurencija širi netoleranciju", u stihu čak (citirajući grupu "Hladno pivo"): "mržnje i inata za dva-tri rata". A da bi bilo potpuno jasno dokle seže okrutnost i bezosjećajnost premijerovih ideologijskih uvjerenja, premijer nije otišao niti u Jasenovac. Vjerojatno su jedine žrtve za premijera Milanovića, koje su "neideologizirane" – antifašisti, sudionici partizanskog pokreta? Samo netko tko je ubijen kao antifašist ima pravo na pijetet i nezaborav?

Prvo pitanje koje pada na pamet, ako zanemarimo šok zbog potpunog odsustva pijeteta prema žrtvama i politiziranja čitave stvari (pozivanje na "političku konkurenciju"), jest: pa, zbog čega je hrvatska država (točnije, Sabor) odustala od sudjelovanja u organiziranju ovog memorijalnog skupa, pa je tako organizaciju skupa prepustila "konkurenciji"? Ako netko koristi takav skup da bi ga politizirao u svrhe veličanja i opravdavanja ustaškog režima, kao što, valjda, predmnijeva premijer, onda je najbolji način da tamo odeš i oduzmeš im monopol na takvu vrstu politiziranja, zar ne? Međutim, ja mislim da premijer Milanović tamo nije otišao iz drugih, ideologijskih uvjerenja, a ne zbog politiziranja od strane "konkurencije". Točnije, mislim da tamo nije otišao iz svojih antifašističkih uvjerenja, koja ga čine čvrstim prema žrtvama antifašista, a ne zbog nekakvog zazora od politizacije i veličanja ustaštva. Jedna od značajnih odlika antifašističke ideologije jest, naime, odsustvo ikakve sućuti prema žrtvama antifašista, odnosno, preciznije – komunista.

Mnogi će reći da se ne treba odricati antifašizma, nego prije, oduzeti komunistima monopol nad njime. Nisu, naime, samo komunisti bili antifašisti, nego i zapadne liberalne demokracije. Antifašizam bi, tako, trebali utopiti u jedan širi, antitotalitarni konsenzus, koji bi isključivao i osuđivao i komunizam. Antitotalitarizam bi bio svojevrsni Aufhebung (prevladavanje i očuvanje) antifašizma. No, ta dijalektička logika ovdje ne "radi", jer je antifašizam komunistički ideologijski koncept (skuhan u kominternovskoj kuhinji), totalitarni koncept koji isključuje i demokraciju i liberalizam – odnosno, i njih, zapadne demokratske režime, u krajnjoj liniji, podvodi pod "fašizam".

Antifašizam je samo lijepa i dobro skrojena rukavica za totalitarnu komunističku ruku. Danas je on drugo ime za ideološko sljepilo i zaborav. Žalosno je da je takav koncept danas vladajući koncept u Hrvatskoj.

Izvor: Republika