Sretna Nova godINA!

Dobitnik Plenkovićevog božićnog spinanja je i sadašnji drugi čovjek države, Božo Petrov, koji je uspio politički preživjeti upravo na otvaranju afere “Konzultantica” i rušenju bivšeg čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka

Kada je premijer Plenković na sam Badnjak sazvao presicu kako bi nam priopćio lošu vijest o gubitku arbitražnog spora s Mađarima oko Ine, na trenutak je djelovalo kao da se zločesti Grinč spustio s planine kako bi narodu pokvario božićno veselje. Ali samo na trenutak, jer je čitava stvar prikazana ne kao gubitak, već kao nova šansa, gotovo kao pobjeda. 

Premijer je, naime, hrvatskom narodu za Božić odlučio pokloniti Inu nazad. Neki su taj njegov potez protumačili kao odličan marketinški trik, neki pak kao ciničnu makijavelističku zloupotrebu božićnih blagdana, ali stvar je, izgleda, sasvim lijepo "sjela" između kolača i vina. Dakle, kako se ne bi pričalo o milijunskim gubitcima prešlo se na priču o milijardama. 

Plenković je ovim potezom pokazao značajnu sklonost PR-ovskom stilu upravljanja državom koji je inaugurirala Milanovićeva vlada. Nije to nekakav uzor, jer nam posljedice takvog stila vladavine stalno stižu na naplatu – pored ove koju smo upravo izgubili, sjetimo se, recimo, i arbitraže oko banaka koja nas tek čeka.

Ako izuzmemo gunđanje naroda, koji zna da će takav poklon skupo platiti iz svog džepa, čak bismo mogli reći da sve prolazi vrlo glatko, bez značajnijih političkih trzavica. Gubitak arbitraže kao da je ujedinio čitavu političku elitu iza Plenkovićeva prijedloga. Čak i oni koji se stalno napadaju, sada pokazuju iznenađujući stupanj suglasnosti. 

Prvi je, tako, premijerovom prijedlogu da nakon ovakvog epiloga arbitraže idemo u otkup dionica Ine od Mađara, dao Ivan Vrdoljak, koji je kao ministar gospodarstva u Milanovićevoj vladi i pokrenuo arbitražu. On je svakako jedan od onih kojima bi najmanje odgovaralo da se u ovo blagdansko vrijeme sada priča o uzrocima izgubljenog spora. 

Drugi neto dobitnik Plenkovićevog božićnog spinanja je i sadašnji drugi čovjek države, Božo Petrov, koji je uspio politički preživjeti upravo na otvaranju afere "Konzultantica" i rušenju bivšeg čelnika HDZ-a Tomislava Karamarka. Lakše je pričati o čuvenom nacionalnom interesu, pa makar nas to koštalo milijardi, ako nas izgubljeni milijuni podsjećaju na to da smo poradi političkog probitka stavili na kocku narodne milijune.

Kako god bilo, u svom tom jednoglasnom božićnom zaspinavanju naroda kako se ne bi razmišljalo o uzrocima, čini se da se počelo gubiti iz vida i jedno moguće rješenje, kojim bismo Inu mogli dobiti besplatno nazad. Radi se o tome da bi bilo moguće ponuditi Ivi Sanaderu nagodbu oko tužbe u zamjenu za priznanje krivnje, čime bi kompromitirao MOL i otvorilo prostor našem pravosuđu da krenu u poništavanje ugovora, ovaj put s čvrstim dokazima o koruptivnom preuzimanju kompanije. 

Za takvo što bi, svakako, trebalo političke hrabrosti, koju ova Vlada očito nema, jer bi takav razvoj bio jako neugodan za vladajući HDZ. Kao i u svemu, način uvijek postoji, samo ako se ima volje. Milanovićeva vlada je i pokrenula upravo izgubljenu arbitražu iz razloga političke oportunosti, jer se činilo zgodnim stalno podsjećati na HDZ-ov "istočni grijeh" kako bi se vječno vladalo. 

Međutim, dogodilo se suprotno – Sanader je oslobođen optužbi, a na vlast se vratio HDZ, ali je u međuvremenu stigao račun na naplatu. Sada je potrebno okrenuti samo još jedan zavrtanj kako bi sve došlo na svoje mjesto – Sanader treba objasniti onu snimku iz restorana i iznijeti sve na vidjelo, a mi zauzvrat dobivamo Inu besplatno nazad.

To se ne predlaže zato što se očito politička probitačnost više cijeni od narodnih milijardi. Radije se opet s visoka govori o nacionalnom interesu, iako se on baš i ne poklapa s interesom naroda. Bori se s političkim kontekstima i važe jednokratna politička korist, kako se ne bi govorilo o činjenicama. Božu Petrova, tako, nije nimalo poljuljala vijest o gubitku arbitraže u njegovom uvjerenju da je ispravno postupio kada je vjerovao brifiranju odvjetničkog tima, koji ga je, navodno, uvjeravao da odlično stojimo u sporu. Važno je držati se svoje priče, pa makar i svijet propao, jer tako djelujemo vjerodostojnije. 

Možda bi, sada kad je postupak završen, bilo korisno i skinuti oznaku tajnosti s ugovora s odvjetničkim uredom koji nas je zastupao, kako bismo mogli usporediti odluke s činjenicama i vidjeti, između ostaloga, i kolika je bila cijena takvog brifiranja, jer sad više nema smisla skrivati taj ugovor od javnosti. Spinovi i spinanja mogu biti sjajna stvar, ali kad se radi o tolikom novcu, u nacionalnom je interesu gledati činjenice, a makijavelističko umijeće vođenja politike ostaviti za neke sretnije dane. Kako god, sretna nam Nova godINA!

Večernji list

Teroristi su u Berlinu Zapadu ukrali Božić

Kada se radi o sumraku civilizacija Berlin je centar svijeta. Tamo je 1933. ugašena nada u obnovu europske liberalne civilizacije nakon Velikog rata. 1989. je predstavljala konzekventan zaključak 1945. i pokušaja traženja alternative europskom liberalnom poretku. Iz tog se poraza ponovno rodila nada da je liberalni poredak moguć. I ne samo moguć, već da je to jedini mogući poredak. Američki neokonzervativac Francis Fukuyama tu je spoznaju pokušao uobličiti u tezu da padom Berlinskog zida nije samo okončano jedno posebno povijesno razdoblje, već povijest uopće. Po njemu, čovječanstvo je prestalo tragati za alternativama zapadnoj liberalnoj demokraciji, koja je sada postala savršeni model vladavine.

Radi se još samo o tome da on bude univerzalno primijenjen. Veće lomove i sistemske izazove tom poretku ne treba očekivati. Taj liberalni optimizam je, međutim, temeljno poljuljan tijekom odlazeće 2016. godine, da bi bio potpuno uništen u terorističkom napadu radikalnog islamista, koji se kamionom zaletio medu posjetitelje božićnog sajma na berlinskom Breitscheidplatzu, pri čemu je 12 ljudi ubijeno, a njih pedesetak teže i lakše povrijeđeno.

Terorističkim napadom u Berlinu zapadnim je liberalnim demokracijama ukraden Božić, nada u obnovu i ponovno rođenje našeg svijeta. Islamski svijet pokazao se u velikoj mjeri rezistentnim na pokušaj univerzalizacije postava zapadne liberalne civilizacije. To je svijet (umma) koji liberalnu demokraciju vidi kao smrtnu opasnost za svoju opstojnost i želi se suprotstaviti njenom širenju po svaku cijenu. Tamo gdje nisu uspjeli fašizam i komunizam, uspio je islam. To je fakt koji jednostavno moramo prihvatiti i koji nas goni na temeljno preispitivanje postava našeg vlastitog liberalnog vjeruju.

Samuel Huntington je u svojoj knjizi Sukob civilizacija dokazivao da je liberalni univerzalizam uzrok ovog sukoba jer zapravo nije univerzalan. Prema njemu, pored Kine, upravo islamska civilizacija pokazuje najveći otpor liberalnom univerzalizmu. Kako se ispostavilo, u pravu je bio Huntington, a ne Fukuyama. S prihvaćanjem ove činjenice najveći problem ima liberalna ljevica na Zapadu. Tradicionalno sklona propovijedi i zagovaranju univerzalnih moralnih načela, ona ne prihvaća huntingtonovskih kulturni relativizam i ustraje u traženju nekakvog objektivnog uzroka tog otpora muslimanskog svijeta prihvaćanju zapadnih vrijednosti.

Najčešći uzrok neprihvaćanju zapadnog liberalnog poretka oni vide u siromaštvu i niskoj obrazovanosti islamskog svijeta, uzrokovanom kolonijalnim odnosom zapadnih sila prema njima, i slično. Međutim, ako pogledamo profil prosječnog džihadista, vidjet ćemo da se mahom radi o pripadnicima više srednje klase, uglavnom visoko obrazovanih ljudi, liječnika i inženjera, bez naročitog religioznog zaleđa. Prosječni džihadist pripadnik je skupine koju bismo mogli nazvati intelektualnom elitom, samosvijesti islamske zajednice.

Drugim riječima, stvar je upravo obrnuta od one kakvom ju predstavlja prosvijećeni zapadni um – radikalizam jača s nestankom objektivnih prepreka kao što su siromaštvo i neobrazovanost. Situacija je apsolutno slična onoj koju možemo vidjeti u povijesti Zapada – od engleskih puritanaca do francuskih prosvjetitelja i komunista, nositelji radikalnih ideja nikad nisu bile neobrazovane mase, već su oni uvijek dolazili iz rastućeg obrazovanog srednjeg sloja, od intelektualne elite. Teroristi se bore za jedan apstraktan svijet ideja, čija je logika obično nedostupna onima koji se bore s izazovima pukog preživljavanja. Terorizam zahtijeva udobnost življenja, dokolicu i sklonost refleksiji.

Suočeni s ovom spoznajom moramo prihvatiti da je teroristički čin čin samosvijesti, svjesnog i ultimativnog odbijanja prihvaćanja principa zapadne liberalne demokracije, a ne navodnih “objektivnih okolnosti”, čije bismo nedostatke mogli ispraviti. Veliko je pitanje može li liberalna demokracija na Zapadu preživjeti ako prihvati ovo odbijanje? Može li preživjeti spoznaju o neuniverzalnom karakteru vlastitih principa? Što ako su u pravu kulturni nacionalisti a ne liberalni univerzalisti? Što ako je liberalizam ideologija koja ne opisuje stvaran svijet, ako je tek utvara? Čini se da je to agonija u koju upravo preživljava Zapad. Najveća opasnost za Zapad nisu islamski teroristi koji uništavaju život na ulicama europskih gradova, već liberalne elite koje odbijaju revidirati svoje stavove kada se suoče sa stvarnošću. Inercija šlepera napunjenih idejama puno je opasnija od jurećih kamiona napunjenih čelikom.

Večernji list

Donald Trump i američki geopolitički zaokret

Za mjesec dana Donald J. Trump stupit će na dužnost 45. američkog predsjednika. Ako niste među onima koji još uvijek smatraju da se radi o konfuznom redikulu bez ozbiljne političke vizije, ili pak opasnom čovjeku u rukama Kremlja, vjerojatno vas zanima kakva bi mogla biti njegova vizija svjetskog poretka? Trump je tijekom kampanje dosta govorio o razarajućim učincima koje nam je globalizam ostavio u naslijeđe – slabljenje institucija nacionalnih država, jačanje radikalnog islama, srljanje u novi globalni sukob s Rusijom – ali, osim kratkih naznaka, nismo imali prilike čuti kakav bi svjetski poredak on želio ustanoviti. Znamo da želi voditi suverenističku politiku, da pod njim Amerika neće rušiti vlade pojedinih država u ime principa demokracije i ljudskih prava, da želi izmijeniti međunarodne trgovinske ugovore, naročito trgovinske odnose s Kinom, da radikalni islam vidi kao najveću prijetnju današnjice i da želi s Rusijom izgraditi prijateljske odnose. I to bi u biti bilo to.

Kako se približava vrijeme inauguracije i Trump imenuje svoje buduće ministre, ime jednog čovjeka se izdvaja kao ključno za razumjevanje Trumpove vanjskopolitičke agende. To je ime umirovljenog generala Jamesa Mattisa, poznatog pod nadimkom "Ludi Pas", čije je imenovanje za Ministra obrane Trump najavio na skupu zahvale američkom narodu u Ohiu početkom prosinca. Iako je za vođenje vanjske politike zadužen državni tajnik, funkcija na koju je ovog tjedna imenovan Rex Tillerson, Trumpov glavni vanjskopolitički ideolog svakako je Mattis. Naime, otkako se Trump prije nekoliko godina počeo ozbiljno spremati za utrku za američkog predsjednika, general Mattis je bio čovjek koga je najviše konzultirao pri definiranju vanjskopolitičke agende. Ako znamo to, onda nam i Trumpove šture i naoko zbunjujuće izjave vezane za američku vanjsku politiku polako dobivaju konture.

U svom predavanju koje je početkom godine održao u Zakladi Heritage, general Mattis je iznio osnovne obrise svog gledanja na stanje u kome se danas nalazi svijet. Prema njemu, glavni neprijatelj Amerike je politički islam, i to kako sunitski, tako i šijitski. Poznato je da je zbog neslaganja s Obaminom inicijativom oko iranskog nuklearnog sporazuma Mattis i umirovljen nakon 41 godine službe. Izgradnju kalifata i razaranje arapskih nacionalnih država vidi glavnim uzrokom nestabilnosti na Bliskom istoku. Prirodno, rješenje vidi u jačanju nacionalnih država i pružanju podrške sekularnim vladama. Glavne saveznike vidi u Afganistanu i Pakistanu glede Irana, te Egiptu, Emiratima i Sudanu u sunitskom svijetu. Arapski problem ne smatra nerješivim. Kaže da je Europa nakon Napoleonovih ratova bila u puno gorem stanju.

Dok se u odnosu na politički islam zalaže za beskompromisan pristup, na odnose Zapada prema Rusiji gleda sasvim drukčije. Mattis smatra da je Rusija u jako lošem stanju i da politička izolacija i ekonomsko iscrpljivanje Rusije predstavlja najveću sigurnosnu prijetnju svijetu danas. Rusija je prešla crtu mogućeg demografskog oporavka, na svom teritoriju ima najveći broj islamskih radikala nakon Bliskog istoka, a uz to je i nuklearna sila. On vidi opasnost od mogućeg raspada Rusije u tome da se nuklearnog oružja domognu ruski ekstremisti i islamski radikali. Stoga, umjesto politike zatezanja s Rusijom, on predlaže politiku pružanja ruke prijateljstva Putinu. Amerika treba od Rusije napraviti saveznika i pomoći joj da se oporavi, kao što je napravila saveznike od Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata. Stav dijametralno suprotan aktualnoj globalističkoj agendi.

Europljanima zamjera politiku zaoštravanja s Rusijom nerazumnim potezima oko Ukrajine, koji su Rusiju doveli u bezizlaznu situaciju. To je politika slična politici ponižavanja Njemačke nakon sporazuma u Versaillesu, koja je vodila ka katastrofi Drugog svjetskog rata. Europu, pored radikalnog islama, smatra glavnim izvorom nestabilnosti. Smatra da je globalistička agenda preslikana politika Europske unije. Čak sumnja u to koliko su Europljani uopće pouzdani saveznici Amerike, jer su joj u najtežim trenucima glavne članice NATO-a okrenule leđa. Za pretpostaviti je otuda da će nova Trumpova administracija akcent staviti na suradnju s nacionalnim državama koje pokažu lojalnost, a ne toliko na nadnacionalne saveze. Pored politike novog smjera prema Kini, ovo bi bili najvjerojatniji glavni akcenti nove antiglobalističke politike Trumpove administracije. Ako želimo razumjeti Trumpa, treba poslušati što govori general James Mattis.

Večernji list

Totalitarizam koji ne smijemo imenovati

Ne, ne mislim na komunizam. Ne mislim ni na fašizam ili nacizam. To su stare, mrtve ideologije, kojima još samo intelektualna inercija i politička konfuzija našeg vremena mogu podariti privid živosti, a žustra povika na njih učiniti ih privlačnima tek za mladost sklonu zabranjenom voću. Inače je to samo gnjilež i smrad. Komunizam i fašizam danas su toliko mrtvi da sam sasvim uvjeren da će se čak i Plenkovićeva vlada uspješno obračunati s njima; recimo, sročiti nekakvu prigodnu deklamaciju u kojoj će ih skupno osuditi i sahraniti za vjeki vjekov. To glasno i pomalo zvečeće prazno osuđivanje totalitarizma danas, naime, siguran je znak da odatle nikakva opasnost ne prijeti. Svi ćemo reći da je voda mokra i nitko neće pogriješiti, a još ćemo si pritom zgodno priskrbiti i ponešto od neophodne liberalno-demokratske legitimacije.

O bezopasnim stvarima deklamira se glasno. O onim neugodnijim rjeđe i tiše, uz rizik da budete ukoreni za drskost, pa čak i odsustvo demokratskih manira, ako podignete ton. Što je stvar opasnija i prisutnija, tim je zahtjev za diskrecijom snažniji. Sjećamo se, tako, s koliko se pažnje, strpljenja i takta pristupalo kritici komunizma, njegovim zastranjenjima i efejima, dok je ovaj još bio živ i opasan. Usvajanje jednog nijansiranog pogleda na komunizam, sagledavanje njegovih dobrih i loših strana, respektiranje plemenitog ideala, smatralo se odlikom demokratskog, odgovornog i nepristranog pristupa problemu. Oni koji bi komunizam, pak, slikali samo mračnim bojama smatrani su opasnim i isključivim ljudima. Sjetimo se kakve je samo salve kritika pretrpio američki predsjednik Reagan kada je Sovjetski Savez nazvao Imperijem Zla. To se smatralo neprihvatljivim i ratnohuškačkim stavom.

Danas možemo vidjeti kako, u potpuno istom maniru, na račun predsjednice Grabar-Kitarović stižu salve kritika zbog njene izjave da u susjednoj Bosni i Hercegovini jača islamski radikalizam, te da odatle stižu najveći sigurnosni izazovi Hrvatskoj. Njena je izjava okarakterizirana kao neprihvatljiva, neodgovorna, protudemokratska, gotovo ratnohuškačka. Pri tome, ona je rekla samo istinu, ono što svi ionako znamo, a njene riječi je potvrdio i pomoćnik američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Hoyt Brian Yee. Dok godinama gledamo kako na Bliskom istoku divlja novo barbarstvo, svjesni da je Bosna i Hercegovina još od rata devedesetih postala jedna od glavnih destinacija džihadista u njihovom prodoru na Zapad, njenu izjavu možemo samo pozdraviti kao hrabru i odgovornu, jer je time prekinula zavjet šutnje o tome da u našem susjedstvu jača utjecaj  jednog totalitarnog pokreta razorne snage.

Radikalni islam je jedini živi totalitarizam danas, punokrvni sljednik totalitarnih pokreta 20. stoljeća. U svojoj poznatoj studiji Okcidentalizam: Zapad u očima svojih neprijatelja autori Ian Buruma i Avishai Margalist pokazali su da je politički islam vjerna kopija modernih totalitarnih pokreta i utvrdili njihove duboke povijesne i konceptualne veze. Međutim, kao što imamo prilike vidjeti, značaj tih veza se pokušava umanjiti i ušutkuju se oni koji o ozbiljnosti tog problema žele glasno govoriti. Danas ne možemo reći komunizam ili fašizam, a da istovremeno ne izgovorimo i islamski radikalizam. Govoriti danas o komunizmu i fašizmu, a ne spomenuti islamizam, totalitarni pokret u usponu koji želi poharati svijet, može biti samo od antikvarnog značaja, teorijsko-politički larpurlartizam bez ikakve stvarne političke pouke.

Šutnja o političkom islamu, izbjegavanje da se ukaže na ozbiljnost problema s kojim smo suočeni, svoje porijeklo ima u skrivenim afinitetima lijevoliberalnih elita i islamista, o čemu sam na ovom mjestu u nekoliko navrata pisao. Poznato je da je američki predsjednik Obama izbrisao iz službene upotrebe riječ "radikalni islam", u čemu su ga potom slijedili i ostali pripadnici globalističkih elita. Da se ljevica na Zapadu sve više svjetonazorno adaptira islamističkom učenju kako bi muslimane uvukla u svoju biračku bazu, postaje sve jasnije. Antisemitski ispadi lidera ljevice na Zapadu, primjerice, sve su učestaliji i namjerno ciljani. Otuda je vrlo važno ne slijediti taj loš primjer i ne inkorporirati potajice elemente totalitarnih politika u praksu političkih stranaka na Zapadu. Ali je prije toga važno jasno imenovati problem, skinuti omertu s uvida da smo suočeni s opasnošću novog totalitarizma. Kada se Plenkovićeva vlada obračuna s našom totalitarnom prošlošću, svakako bi bilo dobro da slijede primjer predsjednice i suoče se i s izazovima totalitarizma današnjice.

Večernji list

Desnica u misiji osvajanja Zagreba

Ako pogledamo situaciju u prijestolnici pred nadolazeće lokalne izbore, stvar nam može djelovati jako čudno – naime, kako se sada čini, izgleda da nijedna od glavnih nacionalnih stranaka neće imati svoga kandidata za novog gradonačelnika. Tako se čini da će dominacija dugogodišnjeg gradonačelnika Bandića biti okrunjena još jednim mandatom. Međutim, sve to može biti i samo igra privida, koja za cilj ima što bolju pripremu plana za preuzimanje Zagreba. Takve indicije postoje bar kada se radi o jednoj skupini, onoj koja dolazi s desnog spektra, a koja, ako pobliže osmotrimo situaciju, jedina i ima šanse osvojiti Zagreb...

Koncem prošloga tjedna duhove u Zagrebu su uzburkale informacije, koje su došle od predsjednika zagrebačkog HDZ-a Andrije Mikulića, da HDZ neće podržati proračun Grada Zagreba, što bi značilo i rušenje Milana Bandića s mjesta gradonačelnika nepunih šest mjeseci prije održavanja lokalnih izbora. Takve spekulacije je u utorak naizgled presjekao premijer Andrej Plenković, koji se na sjednici vrha stranke, navodno, snažno suprotstavio raskidanju koalicije s Bandićem, rušenju proračuna i imenovanju vladinog povjerenika za Zagreb. Kako su prenijeli mediji, takav potez bi, po Plenkoviću, ugrozio političku stabilnost u Zagrebu, a time i u Hrvatskoj. Drugim riječima, Bandić je, kako navode drugi izvori, Plenkoviću odmah priprijetio "podizanjem" pet zastupnika u Saboru, koje su pod njegovim utjecajem, što bi u znatnoj mjeri uzdrmalo saborsku većinu.

Kako vidimo, sve se na kraju svelo na neželjeni incident i famozno "soliranje" Mikulića. Međutim, kako u politici nema soliranja i slučajnosti, svi ovi potezi kao da, u stvari, ukazuju na konture dobro osmišljenog plana koji desnica razvija iz pozadine, kako bi pokušala na proljeće osvojiti vlast u Zagrebu. Na postojanje takvog plana ukazuju i još neprovjerene informacije o tome da se raspušta zagrebačka organizacija HDZ-a i na njeno čelo dovodi nova postava. To bi moglo biti zanimljivo kao igra obmane ili blef – mijenjamo nekoga tko je prouzročio konflikt, kako bismo odagnali sumnju u postojanje plana i relaksirali prostor za njegovo stvarno provođenje. Uz to se licitira i s imenima kandidata HDZ-a, koji bi se mogli uključiti u izbornu utrku, poput nezavisne Brune Esih, Drage Prgometa ili Zvonka Milasa. Vjerojatno se o svemu tome još uvijek rade ankete, ali je spominjanje ovih imena zanimljivo, jer govori u kom smjeru se razmišlja.

Čini se da Prgomet tu ima najmanje šanse, jer bi njegova kandidatura stvorila revolt u bazi, a i zbog njegovog uvjeta da s kandidaturom dobije i kontrolu nad čitavim zagrebačkim HDZ-om. Spominjanje Brune Esih je zanimljivo jer je ona kao nezavisni kandidat na listi HDZ-a na zadnjim izborima dobila značajnih 10 tisuća glasova u centru Zagreba, što je odličan rezultat za nekoga tko je jasno ideološki desno profiliran. Njezina slabost je što nije član HDZ-a, pa bi se to moglo navesti kao razlog protiv kandidature. Zvonko Milas je, također, zanimljiv kandidat, jer se dobro uklapa u profil umivenog Plenkovićevog HDZ-a, ali ima problem što vjerojatno ne može privući toliko glasova desnice kao netko tko bi bio imao jači desni profil kako bi privukao Bandićeve desne birače. O tome, pak, kome dati prednost, Esihovoj ili Milasu, uveliko će pridonijeti rezultati provedenih anketa.

Takav razvoj situacije može djelovati čudno ili iznenađujuće samo ako smo prihvatili medijske spinove o tome da HDZ neće imati svog kandidata na lokalnim izborima u Zagrebu. Prema toj slici, glavni izazivači Bandiću bi bile kandidatkinja ljevice, Anka Mrak Taritaš, i kandidatkinja centra, Sandra Švaljek. Tako bi se svi oni manje-više borili za isto ili slično biračko tijelo, od centra prema lijevo, dok bi jedino Bandić od ozbiljnijih kandidata zadirao u desno biračko tijelo. Ta slika je privid, koji se održava samo zato što u ponudi (još uvijek) ne postoji ozbiljan kandidat desnice. Očigledno je, dakle, da na desnici postoji ogroman bazen glasova, koji može uzeti samo HDZ, ukoliko nađe odgovarajućeg kandidata. Taj kandidat mora imati prepoznatljiv desni ideološki profil, kako bi napao Bandićeve desne birače, ali i biti politički umjeren, kako bi imao šanse na centru. A očito je da se na pronalaženju takvog kandidata već uveliko radi.

Ono što sada znamo jest da taj kandidat vjerojatno nije Andrija Mikulić. Stoga je prvi dio ostvarenja plana desnice na pronalaženju svog kandidata bio izložiti Mikulića s ovom inicijativom oko neizglasavanja proračuna, pa ga onda "poklopiti" kritikom kako je time doveo u pitanje stabilnost Vlade, što je dovoljan razlog da bi se opravdala njegova smjena. Mikulić je na takvu agendu bio spreman pristati kako bi politički opstao, ali bi ga sada upravo taj potez mogao stajati opstanka. Njegova smjena, pak, ne bi imala smisla, osim ako se tom smjenom na čelo zagrebačke organizacije ne bi dovela ekipa koja bi imala šanse pobijediti Bandića, što Mikulić svakako nije u stanju. Taj dio se, izgleda, sada ostvaruje punom parom.

Opozivanje Mikulića, pak, ne znači da će u potpunosti biti opozvana i njegova inicijativa. Iako je Plenković decidirano bio protiv neizglasavanja proračuna, to ne znači da je Bandić sada siguran. Naime, HDZ se može odlučiti da pri izglasavanju proračuna njegovi vijećnici budu suzdržani, čime bi teret izglasavanja proračuna prebacili na Bernardićev SDP. Ako bi oni podržali proračun, ispalo bi da su Bandićevi "igrači", što bi im srozalo vjerodostojnost pred lokalne izbore, a ako pak ne bi pristali na to, onda bi na sebe preuzeli dio krivnje za neizglasavanje proračuna i izazivanje krize vlasti pred izbore. Takav manevar bi, dakle, HDZ doveo u win-win situaciju, jer bi, u prvom slučaju, pojačali dojam iz stranačke kampanje SDP-a da je Bernardić Bandićev čovjek, a u drugom slučaju, ako SDP ne glasuje za proračun, zabili bi klin između Bandića i Bernardića, što bi poljuljalo odnose unutar suprotstavljene interesne skupine i svakako dodatno relaksiralo HDZ u samostalnom planiranju vlastite kampanje.

Ključna stvar u politici, bar onoj kvalitetnoj, jest postaviti stvari tako da one dovedu do ostvarenja vašeg plana, ali tako da ne izgleda da ste to namjerno uradili. Važno je ne biti kriv. U tom smislu se HDZ-u, u slučaju pada Proračuna i izglasavanja privremenog povjerenika za Grad Zagreb, kojeg bi imenovala Vlada, otvara još jedna prilika. Oni bi funkciju privremenog povjerenika mogli prepustiti Mostu. To bi bila izuzetna šansa za Most da pokažu svoje sposobnosti upravljanja lokalnom vlašću, koju oni ne bi mogli odbiti, jer su upravo na tome izgradili svoj rejting. Pored toga, Most bi došao u priliku da skuplja političke poene na pročešljavanju računovostvenih poslova i otkrivanju eventualnih Bandićevih afera. Za HDZ je neto dobitak takve situacije u tome što bi u predizbornoj kampanji Bandić svoju energiju uglavnom trošio na obračun s Mostom, a ne s njima. Oni bi u toj situaciji mogli sebe prikazati kao nekoga tko je izvan tih sukoba. Posljedice rušenja Bandića pale bi na Most.

Netko bi mogao pitati zašto bi Plenković davao priliku desnoj struji unutar HDZ-a , koji su i njemu samom prijetnja, da uzme vlast u Zagrebu, čime bi ih izuzetno ojačao i učinio gotovo potpuno neovisnima o njemu? Odgovor ima dva dijela: (1.) primoran je na takav utupak zbog stabilnosti Vlade, i (2.) ne vjeruje da će desna struja u HDZ-u uspjeti u svome naumu osvajanja Zagreba. Plenković je pristao na tu igru desnice kako bi smanjio njihov pritisak na njega, nadajući se neuspjehu njihova plana. Naime, on će im dati zagrebački HDZ i pustiti ih da trče protiv Bandića, a ako ne uspiju, time će pokazati vlastitu slabost i više mu neće predstavljati prijetnju. Rizik vrijedan pokušaja.

Razložimo još jednom po točkama ovu našu analizu o mogućem planu desnice za preuzimanje Zagreba:

1. Napraviti potrebne promjene u gradskoj organizaciji HDZ-a, kako bi se relaksirao prostor za provođenje plana;
2. Prisiliti vijećnike HDZ-a da ostanu neutralni pri glasovanju za proračun kako bi se podvukla veza Bandića i Bernardića; tim više što se glasa nakon glasovanja za državni proračun;
3. Izabrati ideološki jakog desnog kandidata, ali s reputacijom umjerenog;
4. za privremenog vladinog povjerenika za Zagreb postaviti nekog iz Mosta
5. Voditi ideološki obojenu kampanju, kako bi se uzelo Bandićeve desne glasače, a svu ljevicu gurnulo uz Bandića
6. Proći u drugi krug i pozvati sve da glasuju protiv Bandića, protiv koga je po anketama 65% građana.

Večernji list

Nacionalizam je jedina pacifistička snaga

Prošlu i ovu kolumnu posvetio sam temi multikulturalizma, između ostalog, iz zbog izlaganja na tribini koju u Matici hrvatskoj organizira časopis "Obnova" na temu "Migracije i multikulturalizam". Vrlo aktualna tema kojoj se kod nas ne pridaje dovoljno značaja. Većina nas, naime, kao da još živi u nekom drugom vremenu. Da je to neko drugo vrijeme, da se tribina održava, recimo, sredinom osamdesetih ili devedesetih, vjerojatno bi tema bila posvećena nastojanju da se ostvari komunistički ili pak liberalni utopijski raj na Zemlji. Danas pak ubiremo plodove tih nekadašnjih tribina i tih utopijskih sanja, a njihov rezultat bi se mogao sažeti u naslovu poznatog djela Oswalda Spenglera o propasti Zapada. Onaj svijet koji je porodio te sekularne utopije danas sam trpi posljedice svojih utopijskih nadanja, iskušavajući vlastitu propast.

Zapad ide svome kraju. Pogledajmo samo demografske statistike zapadnih društava. Sve one govore isto – Zapad se umorio od života. Nijedna od velikih zapadnih zemalja ne može održavati svoju industriju bez uvoza radne snage iz jednostavnog razloga što ta društva više ne uspijevaju sama održati ni razinu vlastite biološke reprodukcije. Postoje različita sociološka, psihološka, medicinska, ekonomska itd. objašnjenja za to iščezavanje života na Zapadu, sva jednako površna i neuvjerljiva. Ne radi se tu ni o kakvoj nužnosti proistekloj iz objektivnih zakonitosti. Radi se o svjesnoj odluci. Ljudi na Zapadu ne žele se više biološki reproducirati. Takva odluka je, u biti, jednaka nihilističkom opozivu vlastita rođenja. Moguće da je podrijetlo te nihilističke volje najbolje opisao upravo Spengler, koji ju je pripisivao gubitku transcendencije i utopljenosti u materijalističku kulturu življenja za trenutak. Ako ne vidite smisao u vlastitome životu, ne želite besmislu izložiti ni svoje potomstvo.

Liberalizam i socijalizam dvije su velike zapadne sekularne utopije dvadesetog stoljeća koje veličaju ovu nihilističku materijalističku kulturu Zapada. Njihove slike opisane su u romanima Aldousa Huxleya. Multikulturalizam je dominantna ideologija na Zapadu, koja uči da su sve kulture jednako vrijedne. To znači reći da nijedna od njih za vas nema naročit smisao, uključujući i onu kojoj sami pripadate. Na taj način nestaju spone socijalne solidarnosti unutar vlastitog okruženja, koje životu daju smisao. Najveća mjerna jedinica socijalne solidarnosti je ona nacije. Reći danas pak da je naslijeđe vaše nacionalne tradicije za vas izuzetno i da mu dajete prednost nad ostalim tradicijama, na ivici je politički korektnog ponašanja. Čovjek koji se u svojoj kulturi i tradiciji ne osjeća "kod kuće" izmješten je iz ležišta vlastitog biološkog opstanka. Takav nihilistički pogled na vlastito naslijeđe parola je dana na Zapadu i smatra se znakom emancipiranosti i prosvijećenosti.

Ovakva kultura samoporicanja dominira Zapadom gotovo čitavo stoljeće. Možemo reći da je vršnjakinja Spenglerove knjige. Za naš današnji odnos prema nacionalizmu presudan je bio Prvi svjetski rat i specifična interpretacija uzroka tog rata. Kao što znamo, iako su elite pokrenule taj rat, pozvavši narode na međusobno istrebljenje, naknadna interpretacija je odgovornost za rat svalila na pleća naroda, odnosno, na nacionalizam, prirodno osjećanje pripadnosti čovjeka svojoj zajednici. Zaključeno je da nacionalizam neminovno vodi u rat. Stoga su političke elite upregnule sve snage naših obrazovnih i političkih institucija ne bi li iskorijenile to prirodno osjećanje. Multikulturalizam i masovna imigracija čine se sjajnim sredstvom za uništavanje zlog sjemena nacionalizma. Ako izmiješamo različite nacije i kulture, neće više biti biološke podloge za nacionalizam. Iskorjenjivanjem nacionalizma nestat će prirodan uzrok rata i zavladat će vječni mir.

Desni populistički pokreti koji danas jačaju u Americi i Europi, a koji naciju stavljaju na prvo mjesto, prirodan su odgovor ljudi na ideologiju multikulturalizma i njezinu veliku laž o nacionalizmu kao uzročniku ratova. Njihov je nacionalizam defanzivan. Desni populisti na Zapadu ne planiraju osvajačke ratove. Samo žele da budu ostavljeni na miru živjeti životom kakvim su navikli, u okruženju na koje su navikli. Buđenje nacionalizma na Zapadu znači samo da ljudi više ne žele biti dijelom socijalnog eksperimenta svojih globalističkih elita. Nacionalizam danas znači samo jedno – želju za mirom i normalnim životom. Nacionalizam je jedina aktivna pacifistička snaga današnjice. Možda i snaga koja će bar odgoditi našu propast.

Večernji list