Dalija Orešković je visoko podignula let(v)icu

Politička stranka ili pokret okupljen oko ega jedne osobe, bez sadržaja, ljudi i infrastrukture ima male šanse za ozbiljan i dugotrajan uspjeh.

Korupcija, nepotizam i nepravda prizori su koji daju ton našoj svakodnevnici. Živimo u okrutnom svijetu u kojem se promoviraju beskičmenjaci, a ljudi sa stavom se marginaliziraju. Mnogi su izgubili svaku nadu i smjerali dati petama vjetra, ali su ove nedjelje od svoga plana odustali, jer su ugledali nju - Daliju.

Nakon opetovanih odbijanja svake pomisli o bavljenju politikom, ona je čula glas malog čovjeka koji nije htio da besposleno sjedi kod kuće, nego želi da na sebe preuzme težak teret javnog tribuna, i svoju egzistenciju veže za nesigurnu plaću saborske zastupnice. Netko bi sarkastičan pomislio kako je dobro da su je smijenili, jer ne bi imao tko spasiti Hrvatsku.

Svako malo nam netko od televizijskih apostola ponudi novog mesiju, koji se s oblaka spušta među napaćeni narod, i koji će svojim popisom lijepih želja i formom bez sadržaja preko noći riješiti sve naše probleme. Pred svake izbore iskoči netko tko nam obeća poštenje, a ponekad to čak i ovjeri kod javnog bilježnika. Netko bi mogao priupitati što nam je dosad donijelo to medijsko pumpanje spasitelja i promoviranje ljudi bez sadržaja s izraženim mesijanskim kompleksom? Što kvalificira tog nekog bez programa, koji je u fazi okupljanja ljudi, da se pojavi kao deus ex machina i obeća nam da će nas spasiti od nas samih?

U stvarnom svijetu je naša Dalija dobro detektirala kako je ljevica u rasulu i sebe je pozicionirala kao onu koja se može protegnuti od centra pa na lijevo. Nakon što su se pametni pokazali nepametnima, sada nam je došla jedna poštena. I onda se pitamo zašto stalno trčimo u mjestu?

Realnost pak traži odgovor na pitanje: “Ako uspiješ, s kim ćeš poslije formirati vlast?” Ako osvojiš 10 ruku, kome ćeš ih, Dalija, oduzeti? Možda ljevici? A ako oduzmeš ljevici, s kim ćeš koalirati? Stotinu nevolja. Ali postoji i drugi scenarij u kojemu ćeš uzeti malo Mostu, malo Zidu i malo SDP-u - ali ostati kratkih rukava. Gospodin D’Hondt kaže kako ćeš s jednom takvom politikom najviše pridonijeti onome koji je prvi – dakle HDZ-u. Tako ispada kako u političkom smislu u oba slučaja ova inicijativa najviše koristi onima protiv kojih se navodno bori.

Kao najveći uspjeh gospođe Dalije, spominje se još jedna pomoć HDZ-u. To je ona u kojoj je spasila HDZ od čovjeka koji je bio u potencijalnom sukobu interesa i pomogla da stranku preuzme onaj za kojega ona sada tvrdi kako je pet puta gori, jer je kod njega taj sukob interesa realiziran. Tko mu je u tome pomogao i tko je bio glavni institucionalni igrač koji je to amenovao? Istom jačinom s kojom je javnost tada inzistirala na potencijalnom sukobu interesa, danas se u interesu stabilnosti šuti.

Vladajuća većina je sastavljena od osoba koje su izabrane s liste SDP-a ili su članovi SDP-a. Opstanak Vlade i opstanak svakog ministra ovisio je o ruci bivših  SDP-ovaca. Svaki zakon koji je donijela ova vladajuća većina donešen je uz pomoć SDP-ovih ruku. Povrh svega toga kada nisu bile dosta samo ove ruke, kao na primjeru Istanbulske, onda je priskočio čitav SDP. Onda se neki pitaju zašto Plenkovićev HDZ ide ulijevo? Možda zato što je svaka Plenkovićeva politička pobjeda ostvarena uz pomoć SDP-a i SDP-ovaca.

Upravo zbog toga, pojava je Dalije, nove zvijezde na političkom nebu, nešto najbolje što se dogodilo Plenkovićevom HDZ-u. Plenković svoj uspjeh duguje istoj vrijednosnoj politici, koja obećava vjerodostojnost i visoko podiže moralnu ljestvicu. Toliko visoko da se sve živo može provući ispod nje. Jesmo li na Plenkovićevom primjeru već vidjeli što nam Dalija obećava?

Dalija Orešković je visoko podignula let(v)icu, toliko visoko da ju niti sama ne može preskočiti. Možda zato, kada govori o sustavu koji izabire samo podobne, u kojemu politika instalira samo poslušnike na visoke pozicije, ne misli valjda na onu prethodnu predsjednicu Povjerenstva za sukob interesa? Kao da je potpuno nesvjesna vlastite političke nesvijesti, jer dok kritizira sustav, kritizira samu sebe, koja je od tog istog sustava postavljenja i zbog toga danas javno prepoznatljiva. Prema prvim najavama i bez potrebe da se komentira duljina njezinih trepavica, postaje očito o kakvoj se političkoj potkapacitiranosti radi.

Politička stranka ili pokret okupljen oko ega jedne osobe, bez sadržaja, ljudi i infrastrukture, ima male šanse za ozbiljan i dugotrajan uspjeh, pogotovo kada se želi profilirati kao progresivna snaga, dok besadržajno odgovara Marxovu kapitalizmu u zelenim koricama. Zašto zelenim? Pa, Hrvatska je oteta! Dolazi netko u zelenim tajicama, Robin Hood, koji će ukrasti bogatima i sve podijeliti sirotinji. Ali nikako da se pojavi netko tko će prestati uzimati.

Večernji list

Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Kako ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi trčati u mjestu?

Do prije dvije godine Hrvati su skoro bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali kako su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo kako nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku, koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”, i kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30%, jer se posebna pažnja obratila da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju, i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru, koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke, koji ga stalno opstuira i pored kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, kojega mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pored Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru, i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela, jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kušćević ostao pribran, i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici, i da “tko gubi ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole, pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči kako će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve.

I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”? Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i s nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga? Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije za vjerovati - europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da Hrvatska i dalje nastavi trčati u mjestu? Tako da institucije paze da niti u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da institucije nastave raditi "svoj posao".

Večernji list

Pupovac je napadnut giricama

Hrvatski HDZ se ponaša kao da ga vodi Komšić - unatoč naputcima Ustavnog suda oni ne želi ni čuti za promjenu izbornog zakona.

Neki kažu da je sve počelo prije stotinjak godina onim nesretnim atentatom u Sarajevu. Znamo da je tim činom čitav svijet gurnut u pakao Velikoga rata. Svijet se nekako od toga oporavio i doveo u red, ali izgleda kako su silnice zla ostale aktivne na svom izvoru. Zbog toga čitava povijest ovih prostora u zadnjih sto godina izgleda kao niz uzaludnih pokušaja davanja smisla kaosu.

I kad god pomislimo kako će stvari krenuti nabolje, uvijek se pojavi neka “crna ruka” da nas vrati na tvorničke postavke. Kaos se ovdje uvijek okonča nekom diktaturom. I kao da ništa nije naučeno iz jugoslavenskog iskustva, ponavljaju se iste greške. To je naročito vidljivo u BiH, gdje se u ime izgradnje građanske nacije ponovno pokušava ostvariti hegemonija brojnijeg naroda. No, silnice neopozivo vuku natrag, pa je pozivanje na građansko postalo esencija primitivnog.

Dok je na Zapadu demokracija nešto što stvara ravnotežu i uvjete za suživot, ovdje je ona shvaćena kao alat za buđenje kaosa.

Tako smo na ovim zadnjim izborima u BiH vidjeli kako ideologija građanstva ponovno dobiva  na snazi. Šaka je brojnijeg naroda fino ušuškana u lijepu rukavicu federalizma. Bošnjaci su po modelu Sejde Bajramovića, odlučili drugima izabrati njihove predstavnike. Spremno su se žrtvovali za Hrvate, jer žele bolje njima nego sebi samima. Sebi su zato izabrali nacionaliste, a Hrvatima graDŽane. Ispada kako se u ime građanstva sve više Bošnjaka osjeća Hrvatima. A što je više onih koji se osjećaju političkim Hrvatima, to je veća šansa da im se ispune zahtjevi za trećim entitetom.

Izborom Komšića za člana predsjedništva bošnjačkim glasovima grubo se ignoriralo smisao ustava i preporuke ustavnog suda. I dok se u BiH HDZ buni protiv kršenja osnovnih demokratskih prava, hrvatski HDZ se ponaša kao da ga vodi Komšić. Unatoč naputcima Ustavnoga suda on ne želi ni čuti za promjenu hrvatskog izbornog zakona. Tako ispada da svi žele dobro onima drugima, ali tu svoju politiku ne žele primijeniti na sebi. To je model demokracije “po naški”, kada politika slabi institucije, pa one postaju glavni generatori kaosa. A bez jakih institucija nema ni zdrave demokracije.

I onda se neki čude kada netko prosvjeduje protiv institucija koje po tom modelu “rade svoj posao”?  Taj njihov nerad je ovih dana i podigao javnost oko poziva vukovarskog gradonačelnika na prosvjed zbog upornog nerješavanja pitanja ratnih zločina. Jasno je da nitko ne bi prosvjedovao protiv nekoga tko dobro radi svoj posao. Međutim, politika se koristi blokadom institucija kao podlogom za političku manipulaciju. U ovom slučaju manipulaciju žrtvama. Na taj način žrtva postaje samo amorfna veličina, bez imena i prezimena, i bez dužnog dostojanstva, što onda politici služi kao izvor stalnog konflikta, kojim ona lako manipulira.

Komemoriranjem žrtava i kažnjavanjem zločinaca izbijaju se alati iz ruku manipulatora. Zbog toga se svi zločini moraju istražiti, a svi odgovorni kazniti, jer je to preduvjet normalnog suživota. Upravo zato je u interesu Srba da se otkriju svi odgovorni za zločine, kako se pojedinačna krivnja ne bi prišivala svima. Kao što je i u interesu Hrvata komemorirati imenom i brojem svaku srpsku civilnu žrtvu da se ne bi bacala ljaga na ono istinito. Za istinu je potrebna borba i hrabrost - istina je teška hrana koju je teško provariti, ali je ona uvjet mira i reda, i jedini izlaz iz ovog našeg kaosa.

Samo istinom i raščišćavanjem stvari mogu se smanjiti tenzije između ljudi. Politika te tenzije želi očuvati jer od njih živi, dok običan mali čovjek pati. Zato kad netko danas plaši ustaštvom u Hrvatskoj, taj ne želi da se Srbin vrati, jer mu treba njegov glas tamo gdje se sada nalazi. I ne samo da plaše miroljubive ljude, koji bi se možda i vratili, nego ta tenzija ne dopušta miran suživot onima koji ovdje žive. S druge strane, navodni predstavnici Srba u ime politike i nekih partikularnih interesa, stvaraju tenziju s većinom, a najveću cijenu plaćaju oni koje tobože zasutupaju.

Pa se tako gađanje hranom, što je osnova demokratskog izražavanja nezadovoljstva prema vlastima, propituje na suspektan način. Zato bi danas trebalo imati trunku odgovornosti prije nego li se ishitreno istupi i uzvikne "atentat". Ponekad umjesto sebičnog gledanja vlastite koristi, treba misliti kako bi tvoje riječi mogle utjecati na neku baku iz Donjeg Lapca ili Gračaca. A ne da nakon nekoliko dana doznamo kako navodni atentat nije uopće fizički napad, niti je politički motiviran, nego se tiče privatnih odnosa gospodina “pipkavca”. A cijelu se priču svede pod jedan nazivnik - Pupovac je napadnut giricama.

Večernji list

Dim na koji su Hrvati upozoravali postao je vatra

Čini se kao da se sat vratio unazad, na situaciju kada je Komšić na isti način biran 2006. i 2010., a to znači dvaput loše, jer ubija ljudima nadu da je unutar ovog institucionalnog okvira moguć bilo kakav pomak naprijed. No, ma koliko to izgledalo loše, treba prihvatiti da je to sada nova realnost s kojom se treba suočiti. U ovoj situaciji ogorčenost je razumljiva, ali muti razum i odvraća pažnju od traženja rješenja.

Ako se znalo da je ovaj scenarij bio izvjesna mogućnost, pretpostavljam da postoje i spremni odgovori na njega. Ovakav razvoj događaja predstavlja, u biti, realizaciju nečega što se čitavo vrijeme najavljivalo, tako da je to, u neku ruku, i dobro. Sada Hrvati imaju priliku govoriti kako se dogodilo upravo ono na što su oni upozoravali.

Dobro je da se sada ovo odigralo iz još jednog razloga. Naime, svi znamo da vrijeme radi za Bošnjake. Ovlasti člana Predsjedništva BiH jako su ograničene, pa i nije jasno kakva bi bila korist za Hrvate u BiH s još par godina fiktivne vlasti “čovića”? Samo bi se stvarao dojam nekakve ravnopravnosti Hrvata, ali bi vrijeme i sadržaj radili protiv. Zato je bolje da se to odigralo sada, nego da se kroz odgađanje stvarao lažni dojam kako je sve u redu, a stvari nisu dobre.

S ovim razvojem je BiH ušla u fazu ustavne krize. Dim na koji su upozoravali Hrvati sada je postao vatra. Tu je važna i uloga i položaj Hrvatske, koja ima 1000 km dugu granicu s BiH, pa je svaki oblik političke destabilizacije u BiH ugroza i za Hrvatsku, a dodatno što tamo živi i hrvatski narod, o zaštiti čijih prava je Hrvatska preuzela i međunarodne obaveze.

Također, politički predstavnici Hrvata u BiH znaju da se ovakve stvari mogu rješavati samo jakim međunarodnim lobiranjem. Ali, premda to znaju, oni danas, zarad nekih svojih partikularnih interesa, uspostavljaju veze sa stranama koje, u danoj konstelaciji međunarodnih odnosa, predstavljaju izravnu štetu takvoj jednoj diplomatskoj agendi koja bi išla u korist Hrvata.

Zaključno, koje bismo pouke mogli izvući iz ove situacije?

Pod jedan, realnost je takva kakva jest i od kukanja nema pomoći; kada vrijeme ne radi za vas, bolje se osvijestiti ranije nego kasnije.

Pod dva, Hrvati se sami moraju zapitati jesu li hrvatskom narodu na izbor ponudili baš najbolje među sobom i koliko je ovaj razvoj događa rezuletat vlastite začahurenosti?

Pod tri, trebali bi se osloboditi svih balasta koji štete interesima Hrvata u BiH i poduzeti snažnu diplomatsku ofenzivu gdje će se međunarodnim akterima prenositi kako se dogodilo upravo ono na što su upozoravani.

I na kraju, vidjeti kojim bi se konkretnim institucionalnim prijedlozima promijenila za njih trenutno bezizlazna situacija. Može li to biti prijedlog da se predstavnik svakog naroda u Predsjedništvu BiH bira natpolovičnom većinom? Što bi se dogodilo u tom slučaju? Tada bi Hrvati u drugom krugu imali samo jednog “svog” kandidata, a Bošnjaci si zbog izbora vlastitog predstavnika ne bi mogli dopustiti taj luksuz da rasipaju vlastite glasove na izbor onog hrvatskog. To bi bio mogao biti jedan legitiman demokratski zahtjev, na koji ni međunarodi akteri ne bi mogli ostati imuni.

Dnevnik

Intervju za Direktno: Trump je na primjeru Kavanaugha pokazao kako poraziti ekstremnu ljevicu!

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima predstavljala je jednu od najvećih senzacija u političkoj povijesti ne samo Sjedinjenih Američkih Država, nego i ostatka svijeta. Popularni poduzetnik i milijarder, zvijezda TV reality emisija, gotovo sam je pobijedio republikanske protukandidate, da bi na kraju ostvario i veliku pobjedu protiv favorizirane Hillary Clinton.

Trumpova pobjeda odjeknula je tektonski na ostatak svijeta. Dala je potreban zamah novim pokretima i novim politikama na svim kontinentima, a američki predsjednik se dobro drži na svojoj poziciji bez obzira što je gotovo svakodnevno na udaru velikog dijela medija, oporbe, ali i dobrog dijela Republikanske stranke.

Američki predsjednik je u zadnje vrijeme ostvario i nekoliko uspjeha koje je obećavao u kampanji poput novog trgovinskog sporazuma s Kanadom i Meksikom, ali progurao je i svog kandidata Bretta Kavanaugha u američki Vrhovni sud što bi moglo omogućiti konzervativnu dominaciju desetljećima.

O Trumpovom mandatu i novim potezima razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja američke političke scene, ali i s čovjekom koji je među prvima u hrvatskom javnom prostoru predvidio Trumpovu pobjedu, političkim analitičarem i kolumnistom Borislavom Ristićem.


Trump se svakodnevno napada po stranim, ali i domaćim medijima. Dojam je da ga se gotovo 'sotonizira', no s druge strane postoji dojam kako je u vrlo kratkom roku postigao dosta toga što je obećavao u kampanji. Mogu li svakodnevni napadi na njega ugroziti njegovu poziciju?Ispunjava li on ono što je obećao biračima u kampanji?

Trump je osoba koja nije političar i postao je predsjednik uvjetno rečeno, kao čovjek bez “stranke”. Da bi se izborio za nominaciju između sedamnaest protukandidata na republikanskim predizborima, izašao je s nekim idejama koje su u atmosferi “političke korektnosti” izgledale radikalno. Međutim, to mu je priskrbilo sve naslovnice i udarne televizijske termine.

Što su ga više otpisivali, to je on sve više pobjeđivao. Sve dok u velikoj utrci nije postao opasnost za onu koju su mediji i elite unaprijed proglasili predsjednicom. Pošto njihove taktike nisu davale rezultata, posegnuli su za u politici najjačim oružjem - strahom. Oslikali su ga kao novog Hitlera.

Kada nekoga proglasite Hitlerom, tada mu na glavu stavljate metu i sva su sredstva protiv nekoga takvoga legitimna. Ako se borite protiv Hitlera, ništa nije zabranjeno, pa ni ono što nije legalno. Taj dio oko legalnosti bit će posebno zanimljivo analizirati kada se do kraja raspetlja afera miješanja drugih sila u američke izbore.

Na Trumpa se lako može primijeniti ona Mahatme Gandhija - prvo te ignoriraju, onda te ismijavaju, zatim se bore protiv tebe i na kraju ti pobijediš. Mediji su se odavno prestali ponašati kao prenositelji informacija, već nastupaju poput političkih aktivista. Malo bi koji političar izdržao svu silu napada koju Trump već godinama podnosi. To su stalni napadi na dnevnoj bazi. Ono što neki ne podnesu tijekom čitavog mandata, na Trumpa se sruči u tjedan dana.

Dok 90 posto medija o njemu piše negativno, on čak i tu poziciju koristi kao svoju prednost. Stvorena je takva atmosfera u kojoj ga se optužuje za sve i svašta, ali on ne glumi žrtvu, nego na svaki napad uzvraća još jače. Kad bi se i pojavila neka situacija u kojoj bi bio očito kriv, oni su mu svojim napadima stvorili odstupnicu da sve može izrelativizirati i pred bazom se opravdati krilaticom “lažne vijesti”.

Pošto rijetko koji medij prenosi neki od njegovih uspjeha, koristi se jednom jako zanimljivom taktikom - on svaki svoj uspjeh prenaglasi, rekli bismo, namjerno pogriješi, a onda ga mediji, u želji da mu se narugaju, moraju ispraviti i tako prenesu ono što je želio - stvarne rezultate. Tako on iz svih tih napada izlazi jači. Njihova negativa ih čini predvidivima i on to iskorištava.

Ono što Trumpa možda ponajviše razlikuje od drugih političara jest upravo to da je on u dugo vremena - predsjednik koji ispunjava obećanja. On nije profesionalni političar, već biznismen, koji živi od suočavanja s izazovima i rješavanja problema. Obama je bio poznat kao “dečko koji obećava”, ali je na djelu bio slab; s Trumpom je obrnuto - od njega se, bar prema “analitičarima”, nije puno očekivalo, ali za ono što je postigao u nepune dvije godine sada mu ni najveći oponenti ne mogu poreći efikasnost u ispunjavanju obećanja koja je dao svojim glasačima.

Prije nekoliko dana uspio je nagovoriti na Meksiko i Kanadu na novi vanjskotrgovinski dogovor, iako su se zapadni analitičari slagali u procjeni da se radi o njegovoj predizbornoj retorici. Radi li se o njegovom najvećom uspjehu u mandatu? Uspijeva li u 'trgovinskom ratu' s Kinom za sada biti pobjednik?

Rijetki su analitičari koji su u analizi njegovih obećanja uspjeli odvojiti sadržaj od njihove vlastite predrasude o Trumpu kao osobi kakvom ga prikazuju mediji. Mnogima se otvaraju oči tek sada, kada se naziru i prvi rezultati. Cijela Trumpova ekonomska logika vrti se oko teze kako se Ameriku ekonomski iskorištava, odnosno, da kod ovako postavljenih pravila igre globalni svijet ima koristi, ali da Amerikanac, njegov glasač, ostaje bez posla - proizvodnja se premješta u druge zemlje i na druge kontinente.

On tvrdi kako je razumljivo da Amerika svojim rastućim deficitom pomaže zemljama u razvoju - onima koji su na koljenima, ali je besmisleno nastaviti pomagati nelojalnu  konkurenciju koja ugrožava vašu vodeću poziciju. Takav je slučaj s Kinom, koja već godinama vodi “ekonomski rat” s ostatkom svijeta, kako uvoznim tarifama, tako i manipulacijom valutom, krađom intelektualnog vlasništva itd. Kina, dakle, na Zapadu koristi sve pogodnosti liberalnog tržišta, a kod kuće svima drugima ne dozvoljava pristup.

Iza njegove retorike stoji jasno razrađen scenarij. Priča je počela s pozivom proizvođačima da pogone otvaraju u SAD-u ili će se u suprotnom susresti s velikim uvoznim tarifama. To je bio početak priče o Trumpovom protekcionizmu. Paralelno s tim je smanjivao poreze, što je bio alat s kojim je kapital vratio nazad u zemlju. To smanjenje mu je dalo prostor za pokretanje trgovinskih ratova prema svima onima koji ne žele sjesti za pregovarački stol.

U tom okviru gledano, ugovor s Meksikom i Kanadom nije stvar nagovaranja koliko uvjetovanja. Nakon što je postignut dogovor s Meksikom, Kanada nije imala izbora, istjecao im je rok, pa su  u utrci s vremenom, uskočili su na zadnji vlak. Mnoge stavke tog ugovora su dodatni udarac Kini.

Nakon što je Kini udario tarife u visini od 200 milijardi dolara, Kina je uzvratila protumjerama od 60 milijardi, ciljajući najviše američke farmere. Stoga je on Kini uveo nove tarife, ali je ovoga puta tome dao i jedan politički kontekst, optuživši Kinu kako se miješaju u američke izbore. Ako bi Kinezi sada odgovorili na njegove tarife novim tarifama, on bi rekao “gledajte, svojom politikom ciljaju upravo moje glasače, područja u kojima sam ja pobijedio”.

Zanimljivo je da su nakon toga Kinezi odustali od uvođenja novih tarifa i poslali poruku kako se povlače iz pregovora, najavljujući njihov nastavak nakon izbora. Tarife su u biti samo alat koji bi trebao dovesti do ukidanja barijera i uvesti dodatnu liberalizaciju tržišta. Nakon smanjenja poreza, Amerika je za to spremna. Pitanje je što je s ostatkom svijeta, pogotovo s birokratiziranom Europskom unijom?

Ima li Trump koherentnu vanjsku politiku što mu se zna osporavati? Da li je dogovor sa Sjevernoj Korejom održiv na duži rok?

Kritičari će reći kako nema, ali s tim ga u neku ruku hvale, jer onda ispada kako je on toliko pametan da je sve što je postigao, postigao improvizirajući. Koliko je kod njega sve planski najlakaše je pokazati upravo na primjeru Sjeverne Koreje. U okolnostima kada je svaki sjevernokorejski balistički test bio pljuska i provokacija njemu, on je od jedne krizne situcije, koja je vodila prema nuklearnom ratu, čitav problem prebacio u sasvim drugi okvir. Znao je da se ne može ponavljati iste postupke i očekivati drugačije rezultate.

On je svojim govorom u UN-u o “vatri i bijesu”, u rujnu 2017., podigao uloge na maksimum, pa je ponudio izbor - totalno uništenje ili razoružavanje. Medijska slika o njemu kao nepredvidivom luđaku jako mu je koristila. Time je uspio pridobiti Kinu i Rusiju da pristanu na sankcije Kimovu režimu, znajući kako je zveckanje oružjem na korejskom poluotoku najveća prijetnja Kini i njezinoj ekonomiji.

S druge je strane preko Južne Koreje omekšavan pristup i uspostavljani su kontakati, pa je kroz organizaciju Zimskih olimpijskih igara u pozadini dogovaran sastanak Trumpa i Kima, čije je održavanje uvjetovano prestankom balističkih testova. Sastanak u Singapuru je bio prvi korak, kojim je izbjegnut nuklearni Armagedon, da bi nedugo nakon njega bio okončan i 68-godišnji korejski rat.

Što će biti dalje ne možemo znati, ali jako teško da će Sjeverna Koreja ikada više predstavljati onakav problem koji su pokušale riješiti mnoge prethodne administracije, da bi ga na kraju proglasile nerješivim i bile zadovoljne statusom quo. Sankcije ostaju na snazi do potpune denuklearizacije, a denuklearizacija je proces od nekoliko koraka. Brzina ovisi o razini povjerenja, koji su na uzlaznoj putanji jer imamo zanimljive javne izljeve ljubavi između Trumpa i Kima.

Sve u svemu, da zaključimo, prijašnje su administracije ponavljale iste postupke i nakon što bi iscrpile sve mogućnosti, bili bi dovedeni do zida i priča bi završavala ratom. Trump radi obrnuto - on odmah drugu stranu suoči s ultimativnom prijetnjom, pa pored nje svaki kompromis izgleda kao bolje rješenje. Svijet je premrežen kompleksnim problemima, od kojih se mnogi godinama nazivaju nerješivima upravo zbog pogrešnog pristupa. Ali ako se po jutru dan poznaje, stvari bi se trebale pomaknuti s mrtve točke.

Velike uspjehe ostvaruje i američka ekonomija za njegovog mandata. Što je razlog tome? Koliko je on zaslužan za sve te uspjehe, a koliko eventualne politike prijašnjih administracija?

Pravilo kaže kako se ekonomski efekti nečije politike mogu vidjeti tek nakon nekog vremena. Znamo da su analitičari najavljivali kako će u slučaju Trumpove pobjede uslijediti krah i propast burze. Ali, izgleda kako kapital ne vjeruje u ono što je većina katastrofičara pisala i govorila, jer se dogodilo upravo suprotno. Odmah nakon pobjede započeo je nezaustavljiv burzovni rast.

Kad se pitamo kolika je tu Obamina zasluga, možda je najbolje odgovoriti onim vicem koji kaže kako je Obama najzaslužniji za ovaj rast, jer je rast započeo njegovim odlaskom. Trump je dolaskom u Bijelu kuću odmah obrisao većinu njegovih politika. Uslijedila je liberalizacija i ukidanje mnogih propisa koji su gušili ekonomsku aktivnost, te sveobuhvatna porezna reforma. Unatoč svim zlogukim prorocima, vidimo kako to sad daje rezultate. Zaposlenost je najviša u povijesti, a nezaposlenost svedena na razinu 3,7%, najniža u 49 godina. Radnicima rastu plaće i isplaćuju im se premije.

Nakon ekonomske krize, pod Obamom smo imali povijesno najsporiji ekonomski oporavak, i to unatoč politici niskih kamata. Danas su američke stope rasta preko 4%. Dovoljno je prisjetiti se onih koji su izrugivali Trumpova predizborna obećanja o velikom rastu, govoreći kako je to moguće postići samo uz pomoć čarobnog štapića. Ipak se može i bez magije, jer sada ti isti govore kako su brojke nestvarno dobre.

Slučaj Kavanaugha je donio jednu vrstu novog političkog pritiska na osobe koje je Trump imenovao. O čemu se točno radi? Mogu li se slični slučajevi očekivati u budućnosti?

Da bismo to razumjeli trebamo pogledati kontekst u kojemu se čitav ovaj igrokaz odigrao. Američka je ljevica očekivala pobjedu na predsjedničkim izborima i kako će postavljanjem sudaca Vrhovnog suda zapečatiti svoju kulturnu dominaciju i tako proslaviti pedesetu godišnjicu seksualne revolucije.

Ali onda im se dogodio Trump i njegova neočekivana pobjeda, pa republikanci sada imaju predsjednika i većinu u oba doma Kongresa. A pravila kažu da onaj koji pobijedi na izborima postavlja sudca, dok oni drugi svoju frustraciju i nezadovoljstvo mogu iskazati samo suzama i drekom. Tu je, dakle, nastao problem, jer sada netko konzervativan dovodi u pitanje njihovu pedesetogodišnju borbu.

Trump je nominirao katolika Bretta Kavanaugha za novog ustavnog sudca, osobu koja je iznimno cijenjen obiteljski čovjek konzervativnih uvjerenja, član bivše Bushove administracije, pravnik poznat po tumačenju ustava kako je izvorno pisan, većina suradnika su mu bile žene, prošao nekoliko FBI provjera, osoba bez ikakve mrlje u svom dugogodišnjem javnom djelovanju. Dakle, izborom Kavanaugha narednih par desetljeća Vrhovnim sudom dominirat će konzervativci, i to je ono što boli američku ljevicu.

Demokrati su se svim silama trudili kako to osporiti, ali nisu imali političkih i institucionalnih alata s kojima bi takav plan ostvarili, pa su posegnuli za parapolitičkim. Odlučili su se za staru puritansku strategiju spaljivanja vještica, koja se danas naziva “ubojstvo dobrog imena”. Ta strategija se sastoji u opstrukciji stvarnosti, u kojoj nema te osobe koja bi se uspjela obraniti od svih neistina s kojima bi ju se moglo napasti. I tako je krenula kampanja protiv ovog uzornog čovjeka, sve s ciljem da se njegovo imenovanje odgodi kako bi demokrati nakon pobjede na izborima u studenom institucionalno blokirali njegovo imenovanje.

Ono što je u početku izgledalo kao ozbiljna optužba profesorice Ford za pokušaj silovanja, kasnije se pokazalo kao nekonzistentna priča i prljava politička igra. Ispostavilo se, naime, da su demokrati dva mjeseca znali za tu ženu, poslali joj svoje odvjetnike, platili poligrafska istraživanja, itd., a onda čekali tri dana pred imenovanje kako bi izašli s informacijom van. I to nisu uradili kroz za to predviđeni institucionalni okvir, već preko medija, kako bi medijskom kampanjom oblatili Kavanaugha i tako izvršili pritisak na senatore. Pritom su oni iznevjerili i povjerenje profesorice Ford, koja nije željela da priča ide u javnost, već su to uradili bez njenog pristanka. Time su i nju, koju su navodno htjeli zaštititi, doveli u bezizlaznu situaciju, koristeći ju za svoje prljave političke ciljeve.

Treba reći i kako sama njena optužba nije prolazila elementarni test logike da bi joj se moglo povjerovati. Naime, ona u prilog svojoj optužbi nije mogla navesti nikakve dokaze ili svjedoke. Tako se nije mogla sjetiti ni gdje se to dogodilo, ni kada, niti tko ju je dovezao do tamo, niti kako se vratila kući. Sve koje je navela kao svjedoke događaja listom su zanijekali da su takvome nečemu prisustvovali. Što je najgore, čak ni njena najbolja prijateljica nije se mogla sjetiti takvog događaja.

Svojom kampanjom protiv Kavanaugha demokrati su u američki politički i pravni sustav pokušali unijeti novu pravnu veličinu - “presumpciju krivnje”. Međutim, takvo što prolazi možda među političarima, ali ovdje su naišli na tvrd orah, jer su krenuli na nekoga tko je cijeli život bio pod povećalom i kome nije zabilježena ni najmanja mrlja u karijeri, sve do ove sramotne medijsko-političke kampanje.

Čitav ovaj slučaj oko Kavanaugha bio je poučan u nekoliko smjerova. Prije svega, inzistiranjem na njegovu imenovanju Trump je republikancima pokazao kako pobjeđivati, odnosno, da se nikada ne treba povlačiti pred pritiskom medija i ulice. To je uvijek znak političke nemoći i popuštanja razuma pred napadom emocija, kojima se lako može manipulirati.

Ovaj slučaj nam, također, signalizira kako se američka ljevica sve više radikalizira, što je za nju loše, jer će ju takvi postupci samo sve više udaljavati od vlasti, pa je sve jasnije kako ovakva praksa neće samo tako nestati. U slučaju Kavanaugha oni su pokazali svoje pravo lice i zagrizli tvrd orah na kojemu su dobro polomili zube.

Spominje se i mogući poraz republikanaca na izborima idućeg mjeseca zbog njegovog mandata. Postoji li realna opasnost od toga, može li se dogoditi da se dogodi upravo suprotno?

Od čudesne Trumpove pobjede mediji i ankete nam govore o nadolazećem plavom valu i pobjedi demokrata na predstojećim izborima. Republikancima se davala jedino šansa da će sačuvati većinu u Senatu, zbog toga što je na izbornim listićima manje stolica koje moraju sačuvati nego je to slučaj kod demokrata. Ali je zato sve izgledniji scenarij bila sigurna pobjeda demokrata u Zastupničkom domu Kongresa, jer republikanci nisu uspijevali probuditi entuzijazam kod svojih birača.

Ali se onda dogodio cirkus oko ovoga s izborom ustavnog sudca, što je izazvalo veliki bijes  kod republikanske baze i konačno ujedinilo Republikansku stranku. Sada ankete bilježe veliki entuzijazam kod njihovih birača, a republikanski skupovi su sve posjećeniji. Možete li zamisliti da netko u redu čeka šest sati da bi prisustvovao nekom političkom skupu? Trumpovi suradnici tvrde kako je na njegovim skupovima veći broj ljudi nego u vrijeme predsjedničke kampanje.

Ljudi su se trgnuli i počeli pitati - ako demokrati sada na silu krše pravila i žele progurati svoje politike, što će tek biti ako pobjede na izborima i dobiju stvarnu moć? Slučaj Kavanaugh probudio je u Amerikancima onaj slobodarski instinkt. Tako da zahvaljujući radikalnim demokratima i njihovim inkvizicijskim metodama postoji šansa da se, usprkos anketama, ponovi izborno čudo i republikanci zadrže većinu u oba doma Kongresa.

Direktno

Političari bi nas prekvalificirali u cirkuske magarce

Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s religijom progresa završit će na lomači javnog mnijenja.

Svi znamo za onaj osjećaj kada ne možemo vjerovati što vidimo svojim očima, a mediji i javnost nas uvjeravaju kako je to nešto sasvim drugo. Ako postoji neka dvojba, tu su stručnjaci koji će nam ubrzo objasniti u što gledamo. Oni bolje od nas znaju što točno trebamo vidjeti. Umjesto da se držimo razuma i činjenica nudi nam se neka univerzalana stvarnost, u kojoj moramo prihvatiti nametnute stavove kako ne bismo ispali budalama.

U susretu s medijski oblikovanim holističkim istinama, ako dobro ne protrljamo oči, ne možemo biti sigurni je li nebo plavo, a trava još uvijek zelena. U svijetu univerzalne laži i najobičniji truizmi postaju sumnjivi. Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice, što svatko zdravorazuman smatra okrutnom praksom. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s novoproklamiranom religijom progresa, završit će na lomači javnog mnijenja. Ako za njegovu krivnju nema dokaza, tim gore po dokaze.

Bog progresa srušio je autoritet istine. Nekada je u svijetu postojalo pravilo presumpcije nevinosti, kada se svaku optužbu moralo potkrijepiti dokazima i svjedocima. Ali onda smo zagazili u doba "presumpcije krivnje", u kojem mediji stvore atmosferu javnog linča, a optuženi mora dokazivati svoju nevinost. To je danak življenju u vremenu osjećaja, u kojem pozivanje na činjenice izgleda kao ruganje istini u lice.

Nije važan smisao, već vlast nad jezikom. Svaki put kada nešto izgovorite, pojave se oni koji će vam protumačiti što ste time htjeli reći i kako biste trebali misliti da ne biste povrijedili njihove osjećaje. A kada osjećaji uzmu primat razumu, onda više nema kočnica koje će naš vlak zadržati na tračnicama i gotovo uvijek zalazimo u područje manipulacija i ekstrema, gdje fanatizam postaje naše novo normalno.

S druge strane narod je pokazao visoku razinu tolerancije za sve te abnormalnosti. Ali u zadnjih mjesec i pol kao da se nešto prelomilo, te eskalira nezadovoljstvo prema vladajućima. Tako smo mogli pročitati kako su “bijesni građani zasuli ministarstvo zdravstva jajima”, “zabrinuti roditelji Bandića gađali jajima”, “radnici župana zalili pivom i vrijeđali ga”, “štrajkaši na Markovom trgu ostavili govno u peleni, a Sabor gađali jajima” te kako je “žena bacila kantu govana na zgradu vlade”.

I onda, na sve to, Vukovarci najave prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, nezadovoljni jer se 27 godina po tom pitanju nije ništa učinilo. I umjesto odgovora, rasprava se prebacuje na teren spekulacija o tome tko stoji iza prosvjeda i koji su skriveni motivi organizatora. Tako iz središnjice HDZ-a opetovano slušamo priopćenja kako taj prosvjed treba depolitizirati, čime se očito priznaje kako su svi prethodni braniteljski prosvjedi bili politički i da je ovo prvi takav neovisan, nad kojim središnjica HDZ-a nema kontrolu. HDZ-ovac Đakić je zato odložio održavanje sportskih igara Hvidre “kako se braniteljima ne bi manipuliralo”, na što su svi njegovi kumovi odahnuli.

U svoj toj atmosferi straha od prosvjeda u Vukovaru, mediji su nas izvijestili o “fizičkom napadu na Milorada Pupovca”. Poslije smo doznali kako ga je netko gađao “giricama”. Napad hranom, što je u zapadnoj demokraciji uobičajen oblik iskazivanja nezadovoljstva glasača prema političarima na vlasti, medijski je unaprijed okarakteriziran kao mržnja. To je poslužilo svoj sili mudroslova da utvrde kako je “napad na Pupovca logična posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream”. 

Netko ciničan bi rekao kako je razlika između bijesa i mržnje u tome što je bijes moguće uslikati. Valjda su zato sve naslovnice odmah zaključile kako se radilo o gorkom limunu međunacionalne mržnje, a na kraju ispalo da se radi o skupoj limunadi naplaćenoj 1431 kunu. Uz sve to, kažnjeni tvrdi kako je bijes navodno posljedica davnog Pupovčevog seksualnog uznemiravanja njegove mlađahne supruge.

Medijski je važne osobe dotakao prst sudbine, pa su se našli u SMS problemu. Dok Seve Nacionale muku muči s izgubljenim mužem, Nacionalov Vaso ima problem s izgubljenim spisima. Mislim, nema on, već državni odvjetnik, kojega nitko ne smije pozvati na odgovornost. On je dao skroz razumno objašnjenje kako mu je pas pojeo zadaću. Ali ništa zato, jer sve što izgubi državni odvjetnik Jelenić, pronađe Nacionalov glodur Jelinić.

Bio je ovo tjedan političke prostitucije u kome su oni koji su sebe prekvalificirali u potkapacitirane političare, sve nas prekvalificirali u magarce. Oni nas jašu, a mi se tješimo kako živimo u cirkusu. Ispada kako onda nismo obični, već smo valjda cirkuski magarci.

Večernji list